Nakon pet javnih i jednoga tajnoga natječaja i dražbi koje je raspisao Trgovački sud s ciljem da proda “Voće Export-Import” i time završi stečajni postupak nad ovom tvrtkom, započet u srpnju 1999. godine, nedavno je raspisana i sedma javna dražba, na koju se javio jedan jedini potencijalni kupac – Nenad Stanisavljević, vlasnik male tvrtke “Gumigrafika” iz Svetog Ivana Zeline. No umjesto uspješnog okončanja stečajnog postupka, “Voće Export-Import” našlo se u središtu borbe u kojoj se ne biraju sredstva za osvajanje ove tvrtke. Dosadašnji zakupci pogona “Voća Export-Import”, tvrtka “Klariko Voće”, koju vodi Andrija Klarić, sin Jure Klarića, tajkuna koji se dovodio u vezu sa Stipom Mesićem tijekom predizborne kampanje, suprotstavila se dolasku novih vlasniku u “Voće Export-Import”.
Osim brojnih prigovora upućenih Trgovačkom sudu, gdje Andrija Klarić i “Klariko Voće” osporavaju odluku o prodaji “Voća Export-Import”, prije desetak dana zapaljen je i osobni automobil stečajnog upravitelja “Voća Export-Import” Marka Milkovića, i to u njegovom dvorištu. Mirka Miloložu, direktora gornjostubičkog pogona “Voća Export-Import” (gdje se proizvode produkti marke “Dona”), prema njegovim tvrdnjama i onome što je prijavio kutinskoj policiji, oteli su Andrija Klarić i njegovi zaštitari te je dva sata držan na pustom parkiralištu na autoputu između Kutine i Popovače, dok je od njega traženo da potpiše dokumente kojima bi se osporila prodaja tvrtke i dolazak novog vlasnika. Istodobno s tim događajima, poduzeta je i medijska akcija tijekom koje su u dvama najtiražnijim izdanjima Europapress Holdinga, “Jutarnjem listu” i “Globusu”, smišljeno plasirani tekstovi s pogrešnim informacijama, kojima se htjelo dodatno osujetiti prodaju “Voća Export-Import”. Prema tvrdnjama potencijalnog kupca “Voća Export-Import”, kao i prema bogatoj dokumentaciji što je dostavljena “Nacionalu”, iza tih akcija, ili samo nekih od njih, stoji osobno Andrija Klarić, koji pokušava zadržati “Voće Eksport-Import” u svome vlasništvu.
Svi skandali koji se događaju oko nekada ugledne i uspješne tvrtke “Voće” iznimno dobro pokazuju kako posluje obitelj Klarić. Primjerice, Jure Klarić širokoj je javnosti postao poznat kad je objavljeno kako je tijekom rata trgovao s Fikretom Abdićem dostavljajući naftu Abdićevoj vojsci. I danas je nejasno da li se radilo samo o nafti, no taj dio je Klarić priznao, tvrdeći kako je za to imao odobrenje tadašnjeg državnog vrha, koji je s Abdićem najprije poslovao, a potom ga optužio, pa Abdić i danas sjedi u pritvoru. Druga velika afera koja je odjeknula u Hrvatskoj jest prodaja “Voća” austrijskoj RBB banci, koja se 1994. godine pojavila u Hrvatskoj, a u međuvremenu je bankrotirala i izazvala neviđen potres na austrijskom bankarskom tržištu. Nakon njene propasti u “Voću” se pojavio Jure Klarić, mešetareći s robnom markom “Dona” i prodajući je sinu Andriji, da bi cijela transakcija završila na sudu i bila poništena. Isti ti ljudi i njihove tvrtke i danas se u javnosti pojavljuju kao bitni faktori koji vladaju hrvatskim tvrtkama, i umjesto javne, pa i sudske osude, plijene društvenu pažnju. Njihov background, kako pokazuje i niz skandala tijekom prodaje “Voće Export-Importa”, ustvari je ružna priča o uspjehu tajkuna u Hrvatskoj.
Naime, kad je u srpnju 1999. Stečajno vijeće Trgovačkog suda otvorilo stečajni postupak nad poduzećem “Voće Export-Import”, koje je tijekom četiri godine dostiglo desetke milijuna kuna dugovanja i zapalo u blokadu računa, Marko Milković imenovan je za stečajnog upravitelja, a direktor “Klariko Voća” Andrija Klarić predložio je zaposlenima da prijeđu u njegovu tvrtku, što su oni bezuvjetno prihvatili. Stečaj “Voća” pokrenut je 4. srpnja 1999., no da bi izbjegli natječaj za davanje nekretnina u najam, “Klariko voće” je sa stečajnim upraviteljem postiglo retroaktivni sporazum o najmu s datumom 1. srpnja 1999. godine, pa su i sve zaposlenike “Voća” prebacili u novu tvrtku, s tim da su radnici zadržali sva stečena prava. Ugovorom je “Klariko Voće” preuzelo “Voće” bez ijedne kune ulaganja, a novi Ugovor o zakupu, sklopljen 11. kolovoza 1999. godine između “Voća” i “Klariko Voća”, predviđao je da će za preuzimanje pogona, odnosno kao naknadu za njihovo korištenje, zakupnik plaćati 170.000 kuna mjesečno (plus PDV). Od ožujka 2000. do danas, temeljem obveza koje proizlaze iz ovog ugovora, “Klariko Voće” nije platilo ni jedne kune “Voću”, pa je dug dosegao oko pet milijuna kuna.
Nešto prije toga, u pismu koje je “Klariko Voće” uputilo gradonačelniku Orahovice Šimiću početkom siječnja 2001. godine, stoji kako bi “Klariko Voće” radi povećanja svoje uspješnosti trebalo postati vlasnikom pogona, a ne samo njegovim zakupcem, pa su na gradonačelnika apelirali da “pomogne u tom smislu”, odnosno da se zauzme da pogoni “Voća” u Orahovici prijeđu u vlasništvo “Klariko Voća”. No već u svibnju iste godine “Klariko Voće” prijavilo se na natječaj za prodaju zemljišta u industrijskoj zoni Orahovice. Iz prijave za natječaj proizlazi kako su u “Klariko Voću” nezadovoljni dislociranošću pogona (Orahovica i Gornja Stubica) te da žele objediniti proizvodnju, na jednom mjestu – u Orahovici. Kako na pogone i prostorije “Voća” više ne računaju zbog predugog stečajnog postupka, odlučili su izgraditi potpuno novi pogon i u njega prebaciti proizvodnju cijelog asortimana “Voća”. Cijena koju su ponudili za više od devet hektara zemljišta iznosi 1,00 (jednu!) kunu, no u Orahovici nisu imali razumijevanja za ovakvu ponudu. Drugo pismo namjere, gotovo identičnog sadržaja onom u Orahovici, u prosincu 2001. je poslano i Općinskom vijeću obližnjih Zdenaca, gdje su ih također odbili.
Kad je “Voće” dobilo kupca, “Klariko Voću” je otkazan ugovor o zakupu. Nenad Stanisavljević ponudio je 1,38 milijuna eura za pogone u Orahovici, te 5,37 milijuna eura za one u Gornjoj Stubici, te je Trgovački sud u Zagrebu odlučio prodati mu nekretnine “Voća”. Istoga dana kada je tvrtka prodana, Andrija Klarić sazvao je sastanak čelnika “Voća” radi stvaranja koncepcije razvoja tvrtke, ali i obrane od novog vlasnika. Radnicima je pročitano i pismo koje je Andrija Klarić sastavio, u kojem između ostaloga stoji i kako je “održana javna dražba za prodaju imovine u kojoj obavljate poslovanje”, a “stečajni upravitelj je napravio nekoliko nepravilnosti čime je oštetio ‘Klariko Voće’ i onemogućio da ravnopravno sudjeluje u nadmetanju”. Nenada Stanisavljevića predstavlja kao “vlasnika malog obrta s 19.000 kuna kapitala i nekolicinom zaposlenih”, iako je tih 19.000 kuna temeljni kapital kojim je Stanisavljevićeva tvrtka “Gumigrafika” preregistrirana, a iza sebe ima 33 godine poslovanja, tijekom kojih je proizvodila gumene valjke za tisak. Direktora tvornice u Orahovici Željka Jurkina pokušao je difamirati činjenicom što je njegova supruga sestrična Milosavljevića, iako sam Milosavljević nije krio da se za kupnju “Voća” odlučio nakon što mu je Jurkin obrazložio da ta tvrtka, uz stanovita ulaganja, može biti profitabilna i opravdati cijenu koju za nju traži Trgovački sud.
Nadalje, Klarić tvrdi kako ”’Klariko Voće’ ima prava prema ‘Voću’”, ali nigdje ne spominje da postoje obveze, koje danas iznose oko pet milijuna kuna. Nakon prodaje, Klarić je Željka Jurkina smijenio i zabranio mu ulazak u krug pogona u Orahovici, radnicima je zabranjeno da s njime kontaktiraju, a na ulaz su postavljeni zaštitari kako bi spriječili ulazak bilo koga tko Klariću nije po volji. U pismu radnicima nadalje obrazlaže kako su u pozadini cijele priče austrijske Hypo Banka i (u međuvremenu propala) RBB banka, koje imaju hipoteku na pogonima u Stubici još iz vremena kada su Austrijanci imali vlasništvo nad “Voćem”. Štoviše, Klarić sugerira da je u pozadini svega Grawe osiguranje, odnosno stanoviti Ernest Hoffman, koji će ovom transakcijom postati vlasnik “Voća”.
Cijela konstrukcija na kraju završava i u medijima: “Globus” u broju od 8. ožujka, u tekstu pod naslovom “Haiderov financijski savjetnik mešetari u Hrvatskoj”, Hofmanna dovodi u vezu s kupovinom “Voća”, odnosno “osnovano sumnja” da Hoffman “stoji iza kupovine ‘Voća’”. I to na način da kupovinom “Voća” preko domaćih, pri tome za javnost nepoznatih ljudi, “pokušava sa sebe skinuti eventualnu kaznenu odgovornost” koja proizlazi iz činjenice da je Državno odvjetništvo potkraj prošle godine protiv Hoffmana pokrenulo istragu zbog nesavjesnog poslovanja i sklapanja ugovora za koje se smatra da su nanijeli štetu “Voću” u vrijeme dok je bio vlasnik ove tvrtke, davno prije no što je ona otišla u stečaj. Štoviše, sve se to plasira riječima “sumnjaju u MUP-u”, a autor je teksta, inače potpisanog inicijalima, novinar Gordan Malić. Nastanak ovoga teksta mogao bi biti obrazložen i sljedećim činjenicama: Andrija Klarić i Gordan Malić među osnivačima su “Novog naraštaja”, nedavno promovirane udruge mladih i uspješnih Hrvata. Inicijator “Novog naraštaja” i glavni animator novih članova je Malić, dok je Klarić jedan od glavnih financijera. Nadalje, Malićev brat Mario Malić ujedno je i glasnogovornik u tvrtki “Klariko”, kojom upravlja Jure Klarić, otac Andrije Klarića. Dan nakon pojave “Globusa” u prodaji, slična se priča pojavila i u “Jutarnjem listu”, iako mnogo opreznije sročena.
Andrija Klarić pozvao je u ponedjeljak 25. veljače Mirka Miloložu, direktora pogona u Gornjoj Stubici, na sastanak. Prema riječima samog Milolože, Klarić se pojavio s dvojicom zaštitara te ga zamolio da sjedne u automobil. S objašnjenjem da idu na sastanak u Orahovicu, krenuli su prema Slavoniji, a zaustavili su se na praznom parkiralištu između Kutine i Popovače. Miloloža tvrdi da je od njega traženo da priznaju urotu s ciljem krađe pogona i robe “Voća”, što je on odbio, dok Andrija Klarić tvrdi da je od njega tražio da prizna poznanstvo s Nenadom Stanisavljevićem, što je Miloloža odbijao, iako je u mobitelu koji mu je oduzeo prilikom ulaska u automobil, prema vlastitom priznanju, pronašao memoriran Stanisavljevićev broj mobitela. Miloloža smatra da se radi o klasičnoj otmici, pa je o tome izvijestio i kutinsku policiju te podnio krivičnu prijavu. Direktor pogona u Orahovici Željko Jurkin dobio je otkaz, zabranjen mu je ulazak u tvrtku, a isto se dogodilo i svima koji su bili u iole prisnijim odnosima s njim. Otkaz je potpisao u restoranu “Stari Hrastovi”, kamo je pozvan istodobno kada se odigravala epizoda s Miloložom. Ista dvojica zaštitara koji su s Andrijom Klarićem držali Miloložu na parkiralištu, pojavila su se i u uredu stečajnog upravitelja te mu prijetili jer “radi protiv ‘Voća’”, o čemu je na traženje odbora vjerovnika obaviještena i policija.
Koliko se može doznati, osim pet milijuna duga za najam, ni dobavljači na koje se pozivaju u “Klariko Voću” nisu zadovoljni dosadašnjim odnosima. Primjerice, županjska “Sladorana” podnijela je ovršni prijedlog jer je ostala bez 4,9 milijuna kuna za slador koji je preko “Robnih rezervi” isporučen “Klariko Voću”, dok je istodobno država sanirala “Sladoranu”. Dugovi “Klariko Voća” postoje i prema njemačkoj kompaniji “Palco”, zatim “Rotoplastu”, prema “Ini”, PAN Kartonaži, mađarskom “Metalboxu”... Ukupno s najmom ti su dugovi oko 22 milijuna kuna, a navodno postoji i dug prema Gradu Zagrebu za najam poslovnih prostorija u Praškoj, temeljem čega “Klariko Voće” duguje oko 1,3 milijuna kuna. Veliki finale agonije jedne od najpoznatijih i nekada najboljih tvrtki, u čijem je sastavu i robna marka “Dona”, tako se i dalje očekuje, dok se kao argument u pregovorima, i to od strane Andrije Klarića, koristi i ime samog predsjednika države: “Bit će kako predsjednik kaže”, riječi su koje je izrekao pred nekolicinom zainteresiranih, očekujući kako će pokleknuti pred činjenicom da je “Klariko Voće” doniralo Mesiću oglasni prostor. A Mesić, najvjerojatnije, o svim zakulisnim igrama nema pojma.