glavni državni odvjetnik Radovan OrtynskiIzvješće o radu Državnog odvjetništva u 2001. koje je glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski 18. ožujka predao saborskim zastupnicima potpuni je promašaj i jedan od najvećih, ako ne i posljednji njegov gaf što ga je učinio na sadašnjoj funkciji. Izvješće Radovana Ortynskog lišeno je bilo kakve suvisle informacije na temelju koje bi se mogla vrednovati kvaliteta rada glavnog državnog odvjetnika, napravljeno je potpuno neprofesionalno, a njegov sadržaj, koji vrvi netočnim podacima, otvara samo jednu dilemu: pokazuje li ovako sročeno izvješće samo potpunu nestručnost njegova autora ili ga je Ortynski namjerno koncipirao kao potpuno nerazumljiv tekst, kako bi saborske zastupnike odvratio od bilo kakve suvisle analize, čime bi izbjegao potencijalno neugodna pitanja o vlastitoj učinkovitosti.
Izvještaj o radu Državnog odvjetništva Ortynski je sastavio na 130 stranica. Jedna četvrtina njegova izvještaja otpada na tablične prikaze statističkih podataka, koji su potom na 60 stranica prepričani. Utoliko su gotovo dvije trećine izvješća tek inventurni prikaz aktivnosti iz nadležnosti Državnog odvjetništva koje ne pružaju apsolutno nikakav relevantan uvid u stvarne probleme. Preostalih tridesetak stranica izvještaja također ne donosi bitne informacije. U njima su prepričane zakonske odredbe, vrijeme kada su donesene i načini njihove primjene.
Izvještaj o radu Državnog odvjetništva Ortynski je sastavio na 130 stranica. Jedna četvrtina njegova izvještaja otpada na tablične prikaze statističkih podataka, koji su potom na 60 stranica prepričani. Utoliko su gotovo dvije trećine izvješća tek inventurni prikaz aktivnosti iz nadležnosti Državnog odvjetništva koje ne pružaju apsolutno nikakav relevantan uvid u stvarne probleme. Preostalih tridesetak stranica izvještaja također ne donosi bitne informacije. U njima su prepričane zakonske odredbe, vrijeme kada su donesene i načini njihove primjene. Već prva tablica pokazuje potpunu nestručnost Radovana Ortynskog. Pišući o kretanju i strukturi kriminaliteta Ortynski je u jednoj tablici prikazao podatke o svim osobama koje su bile kazneno prijavljivane u razdoblju od 1996. do 2001. Prema podacima u toj tablici u 2001. ukupno je za kaznena djela bilo prijavljeno 90.350 osoba. Od toga je prijavljeno 52.882 poznatih počinitelja, dok se 37.468 prijava odnosi na nepoznate počinitelje. No podaci dostupni redakciji Nacionala otkrivaju da je riječ o neistinama, koje pokazuju da Ortynski uopće ne razumije problematiku o kojoj je sastavljao izvješće.
Prošle godine podneseno je nešto više od 90 tisuća kaznenih prijava. No sveukupno je prijavljeno nešto više od 30 tisuća ljudi, od kojih su neki počinili više kaznenih djela. Utoliko nije točna tvrdnja Radovana Ortynskog da je ukupno prijavljeno više od 50 tisuća počinitelja kaznenih djela. Slično je i s nepoznatim počiniteljima, kojih je, prema Ortynskom, prošle godine bilo 37.468. To nije točna brojka, jer je i u toj kategoriji vjerojatno bilo mnogo osoba koje su počinile više različitih kaznenih djela, a nisu otkrivene.
Osim što su podaci u toj tablici potpuno netočni, oni su strukturirani potpuno amaterski. Opisana tablica, kao i ostale, nema izraženu statističku jedinicu, a što pokazuju brojke koje se u njoj nalaze doznaje se tek iz naslova koji je iz tablice potpuno izdvojen. Usto, većina tablica ne zadovoljava ni minimum statističkih standarda. Primjerice, većina njih nema zaglavlja, a nizovi brojki nisu označeni tako da se zna na što se doista odnose. One su samo sirovi radni materijal koji bi tek trebalo doraditi kako bi ih saborski zastupnici mogli razumjeti.
Tako predočeni podaci poslije su prepričani na šezdesetak stranica. “Većina sadržaja donosi interpretaciju statističkih podataka na krajnje nezanimljiv način. Tekst je sastavljen od rečenica koje sadrže dvije ili više brojki koje izražavaju postotke ili nešto treće, koje su teško razumljive. Tako sročene nezanimljive su čak i ljudima koji su natprosječno upućeni u tu temu. Iz toga se jasno vidi da je Ortynski htio impresionirati saborske zastupnike količinom podataka”, rekao je Nacionalu jedan saborski zastupnik.
Izvješće o radu Državnog odvjetništva loše je prije svega zbog događaja i problema koje je Radovan Ortynski, očito namjerno, propustio spomenuti. U njegovu izvješću nema ni jednog podatka o tomu što je Državno odvjetništvo, koje je kao “neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela”, učinilo vezano uz suradnju s policijom. Primjerice, Ortynski nije ni jednom riječju spomenuo koliko je od ukupno 90.350 prijava za kaznena djela iniciralo samo Državno odvjetništvo. Ili što je sa slučajevima kada su mediji razotkrivali kriminal, a koji su poslije ostali bez bilo kakve reakcije Državnog odvjetništva. Državno je odvjetništvo u najvećoj mjeri pasivno čekalo rezultate policijskog rada, a kao nezavisno pravosudno tijelo s velikim ovlaštenjima ništa nije samo iniciralo. Štoviše, ono je čak i opstruiralo policijski rad u većini slučajeva koji su zaintrigirali javnost i zbog kojih ona s pravom ima dojam da je upravo Državno odvjetništvo glavno ishodište paralize funkcioniranja pravne države. Odbacilo je više tisuća stranica dokaznog materijala na temelju kojih je policija podnijela kaznenu prijavu protiv najmoćnije mafijaške organizacije u državi utjelovljene u Ninoslavu Paviću, Iviću Pašaliću, Miroslavu Kutli, Vinku Grubišiću i njihovim brojnim pomagačima, uključujući i neke suradnike Radovana Ortynskog; pustilo je iz pritvora desetoricu osumnjičenika za pljačku 21 milijun kuna PDV-a odbacujući kvalifikaciju zločinačke organizacije; prekvalificiralo je optužnicu Ivici Bertiću, čovjeku koji je brutalno likvidirao ubojicu mafijaša Vjeke Sliška, iz “okrutnog ubojstva” u “obično ubojstvo”; pustilo je iz pritvora generala Ivana Andabaka optuženog za krijumčarenje 660 kilograma kokaina i ustvrdilo da on nije bio član nikakve organizirane skupine, nego je sve radio sam. Ni o jednom od tih slučajeva Ortynski nije napisao ni jednu riječ. Svrstao ih je u neprohodnu šumu statističkih podataka, skrivajući od javnosti prave probleme u radu Državnog odvjetništva za koje je većinom on odgovoran.
“Ortynski je zapravo pokazao da ne razlikuje bitno od nebitnog. Iz ovako koncipiranog izvješća vidi se da mu je potpuno jednaka krađa bicikla i krađa 21 milijun kuna PDV-a. On očito ne razumije da javnost na temelju jedan do dva posto slučajeva stvara sliku o funkcioniranju cijelog pravnog sustava, jer ti slučajevi imaju presudno značenje i za funkcioniranje države u cijelosti. Potpunim izbjegavanjem da se osvrne na najveće probleme Ortynski je neizravno sugerirao da mu savjest nije čista”, rekao je za Nacional jedan saborski zastupnik.
Posebno je zanimljiv dio izvješća o radu Državnog odvjetništva u Zagrebu, na koji otpada otprilike jedna trećina svih, među njima i javnosti najzanimljivijih kaznenih djela. Zagrebačko Državno odvjetništvo je u odnosu na 2000. prošle godine imalo pet puta više neriješenih kaznenih prijava, zbog čega je Ortynski naredio da se prati rad i zalaganje svih zamjenika državnih odvjetnika. Međutim, ti podaci pokazuju da je Ortynski tek konstatirao postojanje problema. Bit će stoga zanimljivo vidjeti kakve je konkretne korake poduzeo da problem riješi, jer se “praćenje rada i zalaganja” teško može nazvati primjerenom reakcijom na tako veliki problem. Spominjanjem tih problema Ortynski je pokazao i vlastitu objektivnu odgovornost, jer tu situaciju nije uspio razriješiti.
Za slabu učinkovitost na području suzbijanja gospodarskog kriminaliteta, posebice na području Zagreba, Ortynski krivi suce: “Te predmete naprotiv, zbog njihove složenosti i pritiska u vezi s radnim učinkom, koji se mjeri normom o broju riješenih spisa – suci nerado uzimaju.” Ta je rečenica ujedno i jedini konkretni sud koji je Ortynski izrekao o ukupnoj politici sudova. Ni jednom riječju nije se osvrnuo na kaznenu politiku sudova, nego je samo taksativno nabrojio koliko je presuda doneseno. Na nekoliko mjesta u izvješću se navodi i koliko se puta Državno odvjetništvo žalilo na donesene presude, ali Ortynski se suzdržao od izricanja bilo kakvog osobnog stava o tom problemu. Tvrdi se da je to učinio zato što nije htio otvarati novu bojišnicu u situaciji u kojoj mu je ostanak na funkciji vrlo upitan. Jednako tako, nije se osvrnuo ni na odnose Državnog odvjetništva i policije. Tako je, primjerice, izbjegao komentirati sukob s policijom u aferi PDV, tijekom koje je prihvatio ostavku dotadašnje zagrebačke županijske državne odvjetnice Dunje Pavliček-Patak, koje se morao odreći nakon otvorenog policijskog napada.
Nacional je tada objavio kako je policija optužila Ortynskog da surađuje s mafijom, te izrazila sumnju da on zajedno sa svojim prijateljem odvjetnikom Mirkom Batarelom sudjeluje u pravosudnom reketu u kojem namjerno opstruira policijske obrade kako bi išao na ruku Batarelovim klijentima, u tom slučaju prvoosumnjičenima za krađu 21 milijun kuna PDV-a. Ortynski pisanje Nacionala o tim optužbama nije demantirao, čime je izravno potvrdio da su sve te sumnje bile itekako utemeljene. Ortynski je izbjegao napasti policiju čak i onda kada je to trebao učiniti. Primjerice, poznato je da je dio slučajeva koji policija upućuje Državnom odvjetništvu prilično aljkav, ali Ortynski nije spomenuo probleme koje mu ti predmeti stvaraju, niti kako se oni odražavaju na učinkovitost Državnog odvjetništva. U svom izvješću nije naveo ni što su mu prioriteti u radu. To je morao učiniti jednostavno zato što u Hrvatskoj radi oko 470 državnih odvjetnika koji se bave sa 90-ak tisuća kaznenih prijava, tako da ispada da svaki državni odvjetnik u radu ima 200 predmeta (po jedan u svakom radnom danu u godini).
Ortynski nije naveo ni namjerava li uopće razgovarati s policijom o usklađivanju zajedničkih prioriteta i poboljšanju suradnje. S druge strane, napomenuo je da je 10. prosinca 2001. u Ljubljani prisustvovao potpisivanju “Strokovnih navodila” između generalnog direktora policije Marka Pogorevca i glavne slovenske tužiteljice Zdenke Cerar, u kojima se govori o suradnji policije i Državnog tužiteljstva.
Da je Ortynski potpuno nespretan u prezentaciji svoga rada pokazuje i još jedan zanimljiv detalj. U izvješću nije napomenuo čak ni koji su mu bili najveći uspjesi. Nisu rijetki oni koji tvrde da je to propustio učiniti jednostavno zato što pravih uspjeha nije ni imao.