Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09

Autor: Mladen Pleše

Afera 'Bijele noći'

Zbog tajnih ugovora Davora Šterna Ina izgubila 75 mil. dolara

U petak, 29. ožujka, propao je još jedan pokušaj Ine da proda svoja naftna polja 'Bijele noći' u Rusiji

Davor ŠternDavor ŠternU petak, 29. ožujka, propao je još jedan pokušaj “Ine” da proda svoja naftna polja “Bijele noći” u Rusiji: zbog toga je nepovratno izgubila 75 milijuna dolara, koliko je ruska tvrtka “Slavneft”, u većinskom državnom vlasništvu, pristala platiti za kupnju 100 posto dionica “Bijelih noći”. Nacional je doznao da su pregovori u Londonu propali u vrlo dramatičnim okolnostima: predstavnici naftne kompanije “Slavneft” poslije višemjesečnih teških pregovora pristali su parafirati dogovoreni sporazum vrijedan 75 milijuna dolara. No nakon što je “Ina” priznala postojanje četiriju tajnih ugovora, koje su bivši direktor Davor Štern i dvojica njegovih suradnika, Pavle Uroda i Marijan Pejčić, potpisali uz glavni, javni dokument o kupoprodaji “Bijelih noći”, ruski pregovarači smjesta su raskinuli već potpisani ugovor, prekinuli daljnje razgovore i vratili se u Moskvu.
Za novi neuspjeh i sramotu u prodaju naftnih polja, međutim, nije kriva sadašnja uprava “Ine”, kako to već dulje vrijeme sugeriraju neki hrvatski mediji koji tvrde da je sve propalo zbog neznanja i nesposobnosti sadašnjeg vodstva. Nacional posjeduje dokumente koji dokazuju da je prodaja “Bijelih noći” propala jer su tri člana bivše uprave “Ine”, generalni direktor Davor Štern, bivši izvršni direktor za istraživanja i proizvodnju Marijan Pejčić te Pavle Uroda, bivši direktor predstavništva “Ine” u Rusiji i član Upravnog odbora Siberian Energy Investment Limited ( SEIL), “Inine” tvrtke koja je kupila “Bijele noći”, potpisali 1998. ili 1999. četiri aneksa glavnom ugovoru koji dovode u pitanje sadašnje vlasništvo “Ine” nad “Bijelim noćima” i dosadašnje uspješno poslovanje te tvrtke. Pravnici s kojima se konzultirao Nacional tvrde, ako su dodaci ugovora koji su u posjedu Uprave INA-e i Nacionala autentični, da su bivši vodeći ljudi INA-e, teško oštetili svoju tvrtku. Potpisujući te tajne ugovore, obvezali su “Inu” da ruskoj kompaniji Oilfield Financial Investment Ltd. (OFIL) pod iznimno povoljnim uvjetima proda 75 posto dionica naftnih polja “Bijele noći”. Istodobno “Inu” su doveli u tešku i neizvjesnu financijsku situaciju: ako OFIL aktivira te tajne ugovore, “Ina” će morati platiti milijune dolara dugova koje nije podmirivala od 1999., premda su je na to obvezali njeni vodeći menedžeri.
Nacional posjeduje dokumente koji dokazuju da je prodaja "Bijelih noći" propala jer su tri člana bivše uprave "Ine", generalni direktor Davor Štern, bivši izvršni direktor za istraživanja i proizvodnju Marijan Pejčić te Pavle Uroda, bivši direktor predstavništva "Ine" u Rusiji i član Upravnog odbora Siberian Energy Investment Limited ( SEIL), "Inine" tvrtke koja je kupila "Bijele noći", potpisali 1998. ili 1999. četiri aneksa glavnom ugovoru koji dovode u pitanje sadašnje vlasništvo "Ine" nad "Bijelim noćima" i dosadašnje uspješno poslovanje te tvrtke. Otkriće da su pri kupnji “Bijelih noći” potpisani i tajni ugovori šokiralo je potkraj 2001. vodstvo “Ine”, ali i vodeće hrvatske političare koji su obaviješteni o misterioznim sporazumima. Da stvar bude još gora, Uprava “Ine” ne zna zapravo na čemu je: ni nakon dugotrajne potrage nije uspjela pronaći originalne ugovore, a posjeduje samo fotokopije nepotpisanih ugovora. To otvara niz novih, dramatičnih pitanja: jesu li te fotokopije vjerodostojne i mogu li poslužiti kao osnova za pokretanje kaznenog postupka protiv Davora Šterna, Marijana Pejčića i Pavla Urode pod optužbom da su potpisali štetne ugovore. U “Ini” postoje samo originali glavnog ugovora koje je Uprava “Ine” potpisala 3. studenoga 1998. s ruskom kompanijom “Varioganneftagas” (VNG), o kupnji 50 posto dionica te Ugovor o kupnji preostalih 50 posto dionica od američke kompanije Phybro Energy Production Inc., na temelju čega je “Ina” dobila pravo eksploatacije tih polja sljedećih 25 godina, do 2016.
Kad je doznao za postojanje tajnih dodataka glavnom ugovoru, predsjednik Uprave “Ine” Tomislav Dragičević zatražio je 10. listopada 2001. od Davora Šterna, Marijana Pejčića i Pavla Urode da obavijeste jesu li potpisali “agentske ugovore”, kako se stručno nazivaju, i ako jesu, da dostave originalne dokumente ili da odgovore gdje se oni nalaze.
Davor Štern je 15. listopada odgovorio Upravi “Ine” da ne posjeduje original tih četiriju ugovora, da se ne sjeća da ih je potpisao te da bi se ti dokumenti, ako postoje, trebali nalaziti u Državnoj reviziji.
Ondje, međutim, nisu pronađeni originalni ugovori. Nepotpisane fotokopije aneksa ugovora nađene su u Moskvi nakon što je dotadašnji direktor “Inina” predstavništva Pavle Uroda predao svoju dužnost. Zbog toga je nemoguće utvrditi jesu li oni vjerodostojni i jesu li zapravo to ugovori koje su potpisali “Inini” čelnici. U Moskvi je pronađen i dopis Pavla Urode od 29. travnja 1999. u kojem on potvrđuju da su potpisana četiri ugovora s grupom, kako stoji napisano, “ključnih ruskih decision makera” u procesu akvizicije “White Nights LLC”. Riječ je o K.K. Nasibulaevu, generalnom direktoru JSC “Vaeijeganeftegaz”, R.H. Tuhvatulinu, bivšem generalnom direktoru i sadašnjem potpredsjedniku tvrtke “Alijans”, A.A. Zajcevu, direktoru u “Alijansu” te grupi ključnih djelatnika “Sidanka”, holding komapnije, vlasnika “Varijeganeftegaza”.
U dokumentaciji je pronađen i dopis Vedrana Perše i Pavle Urode od 13. travnja 1999. generalnom direktoru Davoru Šternu, 4,5 mjeseca nakon što je potpisan glavni ugovor, u kojemu traže da Nadzorni odbor “Ine” da naknadnu suglasnost za potpisivanje dodatnih, tajnih ugovora. Odluka Nadzornog odbora o davanju suglasnosti nije pronađena, a bivši članovi Upravnog odbora tvrde da o tome ništa ne znaju.
“Ina” je, koliko je uspio utvrditi Nacional, ispunila samo prvi od četiri ugovora koji se odnosi na plaćanje posredničkih usluga. Ostala tri ugovora nije ispunila i u tome je sada najveći problem. U drugom ugovoru je predviđeno da “Ina” ruskim partnerima isplaćuje 0,20 USD po barelu nafte koje prodaju “Bijele noći” za usluge osiguranja transporta, prodaje i naplate. Ugovorne obveze nisu izvršene pa je “Ina”, ako su ugovori valjani i autentični, dužna još po 20 centi za svaki prodani barel u godinama 1999., 2000., 2001. te 2002., pa bi taj dug mogao iznositi najmanje 3 milijuna dolara.
U trećem ugovoru “Ina” se obvezuje da će njena kompanija SEIL i ruski OFIL osnovati zajedničku tvrtku za vođenje poslova u Rusiji sa sjedištem na Djevičanskim otocima. Ugovorom je također predviđeno da “Ina” u novu kompaniju uloži naftna polja “Bijele noći”, a OFIL intelektualno vlasništvo. U novoj tvrtki “Rina” Ina je trebala imati 90 posto, a Rusi 10 posto udjela. U skladu s tim predviđena je i podjela dobiti od neto proizvodnje. Ni taj ugovor nije izvršen.
Po četvrtom ugovoru “Ina” je treba podijeliti “Bijele noći” na dvije kompanije, a nakon što se to realizira, obvezala se da će 50 posto “Bijelih noći” prodati ruskoj tvrtki OFIL po, kako je formulirano, “dogovorenoj cijeni”. Nakon što se OFIL registrira kao novi 50-postotni vlasnik, na njega će “Bijele noći” prenijeti licencu za korištenje mineralnog blaga. Sve troškove tih operacija trebala je snositi tvrtka “Bijele noći”. Nakon što se registrira i prijenos dionica, SEIL je trebao prodati još 26 posto dionica “Bijelih noći” tvrtki “Tagrinskneft”. Ni taj ugovor nije ispunjen, no to ne znači mnogo. Da ruski potpisnici aktiviraju ugovor, “Ini” bi ostalo u vlasništvu samo 24 posto dionica. Sve to zgromilo je pregovarače iz tvrtke “Slavneft” koji su, čim su saznali za takve ugovorne obveze, odmah prekinuli sve daljnje razgovore, premda je “Ina” bila spremna preuzeti na sebe rizik koji bi mogao proizaći iz tih ugovora.
Zbog brojnih nedorečenosti u glavnom ugovoru, ali i zbog nepoštovanja tajnih ugovora, od početka 2000. tvrtka “Bijele noći” izložena je teško izdrživim pritiscima ruskih vlasti i lokalne uprave. Vjeruje se da je razlog to što vlasništvo “Varieganneftegaza” nad “Bijelim noćima” nije bilo registrirano prema ruskim zakonima, tako da ni “Inina” tvrtka SEIL nije uspjela registrirati svoje vlasništvo nad “Bijelim noćima”. To je, doduše, tvrde eksperti za Rusiju, uobičajen problem s kojim se susreću sve strane kompanije u toj zemlji, no to se pitanje u pravilu ne poteže jer je zakonodavac dao rok do 2006. da se uredi ta problematika. Osim toga, stara uprava “Ine” nije sredila pitanje dijela dugova bivših vlasnika, što za desetke milijuna dolara umanjuje prodajnu cijenu, nije dobro riješila problem osnivačkog kapitala ni visine poreza koje mora plaćati, a u ugovoru o najmu bušotina i infrastrukture nije riješeno pitanje korištenje naftovoda. Osim toga, “Ina” je za 2000. preuzela obvezu proizvodnje 1.250.000 tona godišnje, što je bilo neostvarivo, nije ulagala u Tagrinsko polje koliko je bilo predviđeno, a ruske vlasti stalno smanjuju pravo “Bijelih noći” da izvoze naftu, pa sada imaju dozvolu za 30 posto, premda je na početku mogla izvoziti svu proizvodnju. Uz to riječ je o starim bušotinama u koje stalno valja investirati, a kad cijena po barelu padne ispod 12,5 dolara, proizvodnja postaje nerentabilna.
Za “Bijele noći”, nakon što su postale profitabilna tvrtka, počele su se zanimati veće ruske kompanije. Nagađa se da su se upravo neke od njih potrudile da otežaju poslovanje “Bijelih noći” te da se zbog njih SEIL našao pod snažnim pritiscima lokalnih inspekcija. Nakon što su počeli pregovori “Ine” i “Slavnefta” o prodaji “Bijelih noći”, osjetno su oslabili pritisci ruskih organa na SEIL, a isto se dogodilo i za ranijih pregovora s tvrtkom “Sjevernjeft”. Na “Bijele noći” oko su bacili i ruski poduzetnici koji su se u pretvorbi dokopali naftovoda u kojima su zaostali milijuni tona nafte koje oni sada mogu prodati samo ako uspiju dokazati da su ih izvadili iz svojih bušotina. Stoga su im potrebna nova naftna polja, poput “Bijelih noći”, kako bi imali pokriće za poreznike i financijsku policiju. Stoga su i oni bili zainteresirani da lokalne vlasti otežaju rad “Bijelih noći”.
Iskustva stranih kompanija pokazuju da je u situacijama u kojima se našla “Ina” najbolje prodati cijelo ili 50-postotno vlasništvo tvrtke nekoj ruskoj kompaniji jer je to jedini način da se izbjegnu daljnja maltretiranja. Zbog nepovoljnog glavnog ugovora i zbog tajnih sporazuma, poučena iskustvima sa sličnim iskustvima drugih stranih kompanija, Uprava “Ine” odlučila je potražiti ruske partnere kojima će prodati 50 ili 100 posto dionica “Bijelih noći”.
No u tome su ih spriječili loši ugovori, a ne nesposobnost Uprave, kako to neki od onih koji su izravno upleteni u te kriminalne radnje nastoje prikazati. Kolika je šteta nanesena “Ini”, najbolje se vidi iz pregovora s ruskom tvrtkom “Slavneft”. Revizorska kuća Arthur Andersen potkraj 2000. procijenila je vrijednosti “Bijelih noći” između 78 i 110,8 milijuna dolara, ovisno o cijeni nafte u trenutku prodaje kompanije. Što je cijena nafte viša, na tržištu se postiže veća cijena. Kako se cijena barela nafte posljednjih mjeseci kreće oko 25 dolara, cijena “Bijelih noći” je maksimalna, premašuje 110 milijuna dolara. No kad je “Slavneft” otkrio da u glavnom ugovoru bivši vlasnik, pa zbog toga i “Ina”, nisu sredili vlasničke odnose s ruskom državom, odmah je spustio cijenu za 35 milijuna dolara. Kad je pak doznao i za tajne ugovore, odustao je od kupnje.
Nova uprava “Ine” na čelu s Tomislavom Dragičevićem vjerojatno nije željela otkriti postojanje tajnih ugovora jer joj je bilo jasno da će oni teško kompromitirati tvrtku. No nakon što su “Slavneft” obavijestili o tajnim ugovorima, to više neće moći kriti od javnosti. “Ina” je nesumnjivo oštećena jer, zbog tajnih ugovora, ne može prodati “Bijele noći” po tržišnoj cijeni. Doduše, po informacijama kojima raspolaže Nacional, “Ina” je dosad u “Bijele noći” uložila ukupno 72 milijuna dolara, no sva je ta sredstva vratila, pa čak i nešto zaradila. Zbog toga se ne može reći da joj je kupnjom “Bijelih noći” nanesena šteta. Prema službenim podacima, od početka 2000. “Bijele noći” se samofinanciraju iz vlastite akumulacije, a do početka 2001. vraćena su i sva uložena sredstva. Naravno, pozitivna slika poslovanja mogla bi postati sasvim drukčijom ako ruski potpisnici tajnih sporazuma zatraže od “Ine” da ispuni preuzete obveze. Tada bi se situacija mogla dramatično promijeniti.
Eksperti s kojima je razgovarao Nacional smatraju da do toga ipak neće doći: po njihovu mišljenju potpisnicima tajnih ugovora s ruske i hrvatske strane nipošto nije u interesu da se otkriju. Ponajprije stoga što su pojedini dijelovi ugovora suprotni ruskim, ali i hrvatskim i britanskim zakonima. Tu je i odgovor na pitanje zašto je nemoguće pronaći originale tih ugovora.
U stručnim krugovima koje je konzultirao Nacional nagađa se da su Davor Štern, Pavle Uroda i Marijan Pejčić potpisali te tajne ugovore uvjereni da se u Hrvatskoj još godinama neće promijeniti vlast, da će HDZ još dugo vladati te da će oni sve to vrijeme sačuvati svoje položaje u “Ini”. Stoga su se nadali da će, bez posebnih problema, na kraju moći realizirat tajne sporazume. Zbog tajnovitosti kojom je još uvijek obavijena cijela ta operacija spekulira se čak da su Štern, Uroda i Pejčić potpisali te ugovore jer su u njih ugrađeni i njihovi osobni interesi. Štern, Uroda i Pejčić pod sumnjom su da su preko tih tajnih ugovora željeli, zajedno s ruskim potpisnicima, jednoga dana postati suvlasnicima “Bijelih polja” ili, u najmanju ruku, da za takve sporazume budu primjereno nagrađeni. Nakon što je HDZ izgubio vlast, Davor Štern i njegova ekipa morali su napustiti “Inu” pa se za njih situacija dramatično izmijenila. Stoga su bili prisiljeni odreći se tih ugovora. Budući da tajni ugovori nisu realizirani, nije bilo izravne štete za “Inu” ni pravnih posljedica, no to ipak ne oslobađa obveze Šterna, Urodu i Pejčića da objasne o čemu se radi: ako su potpisali te tajne ugovore, da objasne motive zbog kojih su to učinili ili pak da potvrde da ih nikada nisu potpisali.
Ovih dana nastao je još jedan iznenadni, spektakularni preokret: zainteresiranost za kupnju “Bijelih noći” pokazala je tjukmenska tvrtka TMK, u kojoj je Davor Štern, koje li slučajnosti, jedan od savjetnika. “Ina” je već pismenu ponudu predala je TMK-u. Ovaj put od novih potencijalnih kupaca nije trebala ništa tajiti: Davor Štern, kao potpisnik glavnog, ali i tajnih ugovora, zna o toj transakciji više od svih aktualnih čelnika “Ine” i TMK-a. Problem je, naravno, u tome što se ne zna koliko će TMK ponuditi za otkup “Bijelih noći”. Budući da TMK zna da je “Ina” platila za polja samo 12,5 milijuna dolara, da je dosad ne samo vratila uloženi novac, nego i zaradila te da postoji loš glavni i četiri misteriozna tajna ugovora, TMK zasigurno neće ponuditi cijenu po procjeni Arthura Andersona. Uz to, zahvaljujući Šternu, u TMK-u znaju da će “Ina” biti presretna ako se riješi “Bijelih noći”, a da prije toga ne mora ispuniti obveze koje su preuzeli njeni bivši čelnici te da se više ne treba natezati s ruskim inspekcijama, poreznicima i lokalnom upravom.
Poznavatelji naftnog biznisa očekuju da će Davor Štern navijati da TMK kupi “Bijele noći”, ne samo zbog eventualne nove provizije, nego i zbog toga da se što prije skinu s dnevnog reda tajni ugovori koje je, među ostalima, i on potpisao. Ako Štern u tome uspije, bit će to već treća tvrtka u kojoj je on radio, a koja je kupila “Bijele noći”. Najprije ju je kupio za jednu američku tvrtku, dok je za nju radio u Rusiji, potom za “Inu”, a sada ju kupuje i TMK. Sve prije nego slučajno.

Vezane vijesti

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Josip Friščić, bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora i bivši čelnik Hrvatske seljačke stranke (HSS-a), HDZ-ovog koalicijskog partnera u bivšoj Vladi,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika