Dramatično se obraćajući članovima Knesseta, izraelskoj i svjetskoj javnosti, izraelski premijer Ariel Sharon obznanio je u ponedjeljak ujutro pravi cilj izraelske vojne akcije u Cisjordaniji i Gazi. Iako je u jednosatnom govoru isticao navodne uspjehe izraelske vojske u razbijanju palestinske terorističke mreže, pa je govorio o 1500 uhićenih palestinskih aktivista, među kojima 500 aktivnih terorista i planera terorističkih akcija, iako je naširoko govorio o tome kako je izraelska vojska u sjedištima palestinske samouprave pronašla brojne dokumente koji izravno povezuju čak i palestinskog vođu Yassera Arafata s terorističkim akcijama, najveću pozornost izazvala je polurečenica o tome kako će se nastaviti izraelska akcija.
Kao prvo, dao je do znanja da ne namjerava poslušati sugestije iz Washingtona da prekine akciju. Napomenuo je da će se izraelska akcija nastaviti sve dok teroristička palestinska mreža ne bude posve razbijena. Tek tada će se izraelska vojska povući “u tampon zone”. To znači da će izraelska vojska na dijelovima Zapadne obale stvoriti područja u koja Palestinci neće moći ulaziti, a to se može postići samo ako Izrael reokupira cijelo područje pod palestinskom samoupravom ili barem njegov dio. A to je suprotno od onoga što međunarodna zajednica od Sharona očekuje, da se izraelska vojska potpuno povuče sa Zapadne obale rijeke Jordan i iz Gaze, da se na tom povlačenju potom utemelji trajni mir između Izraela i buduće međunarodno priznate palestinske države.
Palestinsci su odgovorili da je Sharon uništio mirovni proces te da želi uništiti umjereni dio palestinskog vodstva i potaknuti palestinske ekstremiste na nove terorističke napade i krvoprolića kako bi dobio novi povod za vojne akcije protiv Palestinaca Iz palestinskih krugova već je došao bijesan odgovor da Sharonu nije do mira, da je uništio mirovni proces i da mu je cilj da uništi i umjereni dio palestinskog vodstva, potakne palestinske ekstremiste, izazove nove palestinske terorističke akcije i novo krvoproliće, koje će mu biti novi povod za vojne akcije protiv Palestinaca, u prvom redu civila.
Iako je od njenog početka prošlo već deset dana, akcija izraelske vojske i dalje se pojačava. Nakon što je slomljen palestinski otpor u Ramallahu, gdje je Yasser Arafat opkoljen u polusrušenoj rezidenciji, izraelska vojska težište akcije sada prebacuje na druge veće palestinske gradove. Akcija u Hebronu je završena, ali se borbe vode u Nablusu i Jeninu. U Jeninu izraelski su vojnici upali u palestinski logor, vode borbe od kuće do kuće, rušeći ih buldožerima i gađajući palestinske položaje raketama iz helikoptera. Izraelci su pozvali stanovnike logora na predaju, ali od 14.000 ljudi koliko živi u tom logoru predalo ih se samo nekoliko stotina, ponajviše starci i djeca. U Betlehemu se nastavlja izraelska opsada Palestinaca koji su se zabarikadirali u crkvu Kristova rođenja, jedno od najvećih kršćanskih svetišta, sagrađeno na mjestu gdje se navodno rodio Isus. U crkvu se, kad su Izraelci upali u grad, zatvorilo 200 Palestinaca, među kojima ima i civila, ali i mnogo boraca, koji ne dopuštaju Izraelcima da se približe. Izraelci se boje napasti crkvu da je ne oštete.
Svjetsko javno mnijenje ogorčeno je zbog načina na koji izraelska vojska provodi ovu operaciju, okrutno se ponašajući prema civilima, stanovnicima napadnutih i okupiranih gradova, a posebno grubo prema palestinskim borcima. Tvrdi se da je izraelska vojska već dosad ubila oko 200 ljudi, no prema nekim procjenama broj žrtava je možda i veći. Iako američka javnost ima razumijevanja za motive koji su Izrael naveli na tu operaciju – učestali palestinski teroristički samoubilački bombaški napadi u izraelskim gradovima u kojima je bilo mnogo civilnih žrtava – sada prevladava uvjerenje da je izraelska akcija u nerazmjeru s povodom. Zato su učestali pozivi Izraelu da se povuče se iz okupiranih gradova.
Američki i mnogi drugi političari i diplomati uvjereni su da Sharon onemogućava napore da se nađe političko rješenje krize. Za to rješenje posebno su zainteresirani u Washingtonu, jer rasplamsavanje izraelsko-palestinske krize otežava američku antiterorističku globalnu akciju. Stoga je u nedjelju američki ministar vanjskih poslova Colin Powell krenuo na turneju po Bliskom istoku ne bi li zaustavio daljnje nasilje i stvorio temelje za sklapanje trajnog primirja između Izraela i Palestinaca. Umjesto da smjesta iz Washingtona ode u Jeruzalem, kako bi podvrgnuo pritisku izraelskog premijera Ariela Sharona da smjesta zaustavi svoju vojnu ofenzivu protiv Palestinaca, te potom pokuša natjerati i palestinsku stranu da zaustavi terorističke napade, Powell najprije posjećuje arapske saveznike. Tek nakon što ode u pet drugih prijestolnica, potkraj tjedna stići će i u Jeruzalem.
Neki američki komentatori zaključili su da je SAD tako dao Sharonu neformalno odobrenje da nastavi ofenzivu, kao bi u tom razdoblju postigao što više vojnih ciljeva, a potom – kada Powell napokon stigne u Jeruzalem – smiri situaciju. Strani izvjestitelji iz Izraela tvrde da se izraelska operacija pojačala, a čak je i predstavnik izraelske vlade potvrdio da vojna operacija napreduje brže od plana.
Sharon je u subotu telefonski razgovarao s američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom, koji je od njega zatražio da zaustavi ofenzivu, kako ne bi pokvario odnose s arapskim saveznicima. Sharon je, navodno, preko telefona obećao sve, što je Bush od njega tražio, ali obećanje, to pokazuje i njegov govor u Knessetu, nije održao, procjenjujući da je Bush taj telefonski razgovor obavio samo kako bi arapskim liderima mogao reći da je pokušao zaustaviti Sharona. Sharon je procijenio da za vojnu operaciju ima još vremena barem dok Powell ne stigne u Jeruzalem, a možda i još nekoliko dana potom, ako se Powellova misija zakomplicira i odulji, posebno ako za to bude kriv Arafat. Visoki izraelski predstavnik otkrio je američkim novinarima da Izraelu treba još otprilike deset dana da dokraja razbije terorističke centre. Ispitivanje javnog mnijenja što ga je obavio Jeruzalem Post pokazuje da Sharonovu vojnu akciju podržava 72 posto Izraelaca, a većina čak i Sharonov prijedlog da se Arafata protjera.
Sharon zna da je američka administracija duboko podijeljena u ocjeni najnovije eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Dio vlade oko Colina Powella, zabrinut da bi se mogla raspasti ili oslabiti antiteroristička koalicija, što ju je Washington stvarao nakon 11. rujna, smatra da bi Washington trebao pritisnuti Sharona da prekine operaciju i što prije počne pregovore s Arafatom. Drugi dio vlade, čije mišljenje najradikalnije iznosi poznati ratoborni zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz, smatra da bi Sharonu trebalo dati zeleno svjetlo da dovrši vojnu operaciju, jer tek kad palestinski teroristi, koje Wolfowitz smatra dijelom međunarodne terorističke globalne mreže, budu svladani, pa tako i razorene nade radikalnih Palestinaca da mogu uništiti Izrael, na Bliskom istoku bit će moguć trajni mir. Prema tvrdnjama Newsweeka, Bush se jako se koleba kojoj bi da se struji u svom kabinetu priklonio. Nakon početka izraelske vojne akcije bio je sklon Wolfowitzovoj teoriji, poslije je, zabrinut zbog neugodnih reakcija iz arapskog svijeta i opasnost da bi antiizraelski prosvjedi mogli ugroziti proameričke arapske režime u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji, prihvatio Powellovu inicijativu da SAD jače posreduje u traženju mirnog rješenja, pa je Powella poslao na Bliski istok. Sada se, tvrdi Newsweek, opet sve više priklanja Wolfowitzu.
Kako će se Washington ponašati, uvelike će ovisiti o daljnjem razvoju situacije Sharonove vojne operacije, kao i o tome koliko će biti bijesne i masovne reakcije na nju u arapskom svijetu. Budući da te reakcije jako uznemiruju Washington, možda je i logično da Powell najprije posjeti prijestolnice arapskih saveznika i potom zaključio koliko energično treba pritisnuti Sharona. Na put je krenuo s planom za koji želi dobiti podršku u prijestolnicama koje će posjetiti, a zajednički su ga formulirali na sastanku ovog vikenda u Teksasu Bush i njegov gost, britanski premijer Tony Blair. Taj se plan Sharonu neće sviđati, jer predviđa ne samo potpuno izraelsko povlačenje s okupiranih teritorija, nego i raspoređivanje američkih i europskih vojnih i civilnih promatrača, koji će nakon primirja verificirati pridržavaju li se dvije strane dogovorenoga. Sharon je dosad glatko odbijao sve takve prijedloge, jer ne želi nikakve strane promatrače: to bi mu vezalo ruke ako procijeni da je potrebno ponoviti ovakvu akciju. Ne treba zaboraviti da je Sharon u prvom redu vojnik, koji je u cijelom svom životu stvari rješavao vojnim sredstvima, pa tako to i danas. U strahu da bi se to moglo dogoditi, on žuri s vojnom akcijom prije Powellova dolaska u Jeruzalem. Zato je i počeo otkrivati što mu je pravi cilj, kako bi to u inozemstvu svi znali. Njegov cilj nije povlačenje izraelske vojske s cijelog palestinskog teritorija nego, naprotiv, njegova potpuna ili djelomična reokupacija.