Srećko JurdanaNačin političke komunikacije u Hrvatskoj s razlogom je zadnjih dana postao javna tema, no s obzirom na snagu tradicije, malo je vjerojatno da će se stvari na tom planu unaprijediti. Navodno se trese stolica Luki Bebiću, jer nije zaštitio Šeksa i Jarnjaka od uvreda glavaševaca, a nikad se nije oštro ogradio ni od Sanadera. Ako su točne glasine da će uskoro prinudno otići s položaja (predsjednika Sabora) – među zastupnike, a zatim u mirovinu, iako se ni njegove radne obaveze od mirovine pretjerano ne razlikuju – to podrazumijeva nastavak šokova i turbulencija na hrvatskoj komediografskoj sceni. Gospodin Bebić njezin je zaslužni frontman. Uvijek usiljeno ozbiljan, principijelno antiduhovit, gordi demonstrator političke poze, zakleti neprijatelj žovijalnosti iskreno uvjeren u važnost svoje kancelarijske misije, ostavit će publiku uskraćenu za jednu autohtonu monoburlesku koja je trajala u vremenu i činila se neuništivom.

Bez obzira na to hoće li otići ili ostati, popularnoga barba Luku pokoljenja će zapamtiti kao čovjeka koji nije volio da ga zovu kako ga zovu. Bio je birokratski iznimno dobro situiran i kod komunista, i kod Tuđmana, i kod Sanadera, i tako dalje, historijski imun na mijene i teoriju opće prolaznosti, i vijest da se možda primiče kraj njegovoj ukopanosti u relativističkome prostor-vremenu, kod promatrača doista može izazvati dramsku sjetu, usporedivu s osjećajem da mu iz kuhinje netko odnosi kredenc koji je tu još od prababe...

HDZ-ovo VIJEĆE MUDRACA

Učinio je dijalektičku pogrešku taj prividno neuništivi partijski starina, kad je ušao u filozofski sukob s potpredsjednikom Vladimirom Šeksom. U hadezeovskim redovima očitovao se jedan od veličanstvenih doktrinarnih srazova koji mijenjaju svijet. Staljin vs. Trocki, Bebić vs. Šeks. Bebić je u Saboru ustao u obranu teze “neka cvjeta tisuću cvjetova” (njen izvorni autor je Mao Zedong, koji je cvjetove svojedobno lukavo potaknuo na cvjetanje kako bi ih lakše mogao posjeći), dok se Šeks zauzeo za princip reda ili doktrinu kontrolirane demokracije: “Hrvatski sabor ne će biti Hyde park, dok ja vodim sjednice.” Filozofska diskrepancija prerasla je u drugarsku otvorenost, odnosno javnu svađu stranačkih suboraca koja je narušila HDZ-ov monolit. Ivan Jarnjak, taj hadezeovski cvijet nad cvjetovima ili floris supremus, svrstao se uz Šeksa, što je Bebića dovelo u podređeni položaj. Sudionici su za publiku pokušali marginalizirati historijsko značenje sukoba, no čini se da je HDZ-ovo vijeće mudraca iza zatvorenih vrata postiglo consensus oko stava da je Bebićevo vrijeme isteklo. Povod predočenoj oluji proizveo je stanoviti Dinko Burić, jedan u malome ali vrlo bučnome nizu Glavaševih saborskih fetišista, koji je iskoristio Bebićevu predsjedničku letargiju da neometano izvrijeđa Šeksa i Jarnjaka. Kad je sam Šeks preuzeo vođenje sjednice, Burićeva agresija naišla je na otpor s visina. Protestno prenemaganje, nametljiva težnja za skandalizacijom, izvođenje provincijalnih desničarskih performancea i postojano dizanje neartikulirane galame u Saboru jedini je smisao i način djelovanja diverzantske udruge HDSSB, odnosno spomenutog Burića koji je u konkretnom trenutku preuzeo izvedbu tog originalnog zadatka. Spomenuti tip, koji ubire zastupničku apanažu na temelju svoga đilkoškoga desničarskoga glumatanja, liječnik je po zvanju, i učinilo mu se da izvodi neponovljiv štos kad je za govornicom Šeksu pod nos ironično gurnuo uputnicu za psihijatra. Da ima zakona i etike u ovoj državi, Buriću bi nakon tog ispada odmah oduzeli liječničku licencu. Samo se uličarska društva mogu sprdati s uputnicama i dijagnozama, i tretirati ih kao rekvizite za svoje idiotske skečeve. Imputirati nekome psihičku dijagnozu i izvoditi dosjetke na račun toga, etički je isto kao i karikirati nečiju šepavost, upalu pluća, rak, ali to je prezamršena nijansa u doživljaju svijeta za skupinu plaćenih palanačkih bukača koji se nazivaju strankom.

GLAVAŠEVI SABORSKI FETIŠISTI

HDSSB je odavno već trebalo – pravosudno, po mogućnosti – eliminirati s javne scene, no HDZ nema idejne predispozicije za zauzimanje čvrstoga stava prema uličarskodesničarskom ekstremizmu, i mora zato permanentno proživljavati situacije u kojima njegove vodeće ljude Glavaševi vulgaristički gegmeni u Saboru neometano izbacuju iz takta. Na drugoj strani, da u Saboru nema Glavaševih likova, odnosno likova koji su im svjetonazorno ili metodološki komplementarni, neobaviješteni promatrač mogao bi pogrešno pomisliti da je Hrvatska razmjerno kulturna zemlja. Saborsko-stranačka menažerija, kakva već jest, funkcionira kao precizan sociološki odraz hrvatskoga društva i komunikacijskih standarda koji u njemu caruju.

SDP-ov TANDEM SMRTI

Poznati dalmatinski hadezeovac Dujomir Marasović nedavno je SDP-ova zastupnikaradikala Željka Jovanovića javno usporedio s Jovanom Raškovićem, šibenskim psihijatrom, nekadašnjim političkim predvodnikom krajinskih Srba. Usporedba je odmah proizvela dojam o iznimnoj nekulturnosti njezinoga autora (kao takvu spomenuli su je i na TV Dnevniku). Marasović se pokušao izvući nekakvim naknadnim relativizacijama, bez ikakvoga efekta. Osim što je uvredljiva za Jovanovića, Marasovićeva vulgarna dosjetka paušalno je nepoštena i prema pokojnome Raškoviću, koji u Hrvatskoj još uvijek slovi kao teški velikosrpski provokator, iako ga je Tuđman svojedobno na prijevaru spriječio u pozadinskim pokušajima da pronađe nekakav mirniji modus operandi za rješavanje balvanske krize 1991. godine. Na drugoj strani, spomenutog gospodina Jovanovića – objekta Marasovićeve uvrede – u SDP-u tretiraju kao zvijezdu, i vjeruju da će im njegova programirana verbalna agresija prema HDZ-u donijeti specijalne revolucionarne bodove. Stvarnost je potpuno suprotna: dobije li SDP sljedeće izbore, bit će to unatoč Jovanoviću, a ne zahvaljujući njemu. Sa svojim neprestanim razbacivanjem teškim izrazima prema vodstvu HDZ-a (“zločinačka organizacija” itd.), ciljanim hiperdramatiziranjem svih mogućih afera, potpunim marginaliziranjem pozitivnih pomaka, reduciranjem svoje saborske aktivnosti na programatsko vrijeđanje protivnika i solipsističkim bombardiranjem publike vlastitom reduktivnom osobnošću, gospodin Jovanović znatno prije ostavlja dojam nekakvoga ideologiziranoga čudaka koji je izgubio komunikacijski kompas, negoli borca za pravdu i slobodu koji nadahnjuje mase. I revolucionar Nenad Stazić čvrsto stoji na Jovanovićevom tragu; zajedno čine SDP-ov tandem smrti, lijevu poslasticu uz komunikatore iz desnoga saborskoga bloka, zbog kojih se promptno mijenja program kad se pojave na ekranu.