SLAVKO GOLUŽA izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije, pozirao je Nacionalovim reporterima; kaže da je za HDZ bio i kad je na vlasti bio SDP, 'uz HDZ sam kad je bilo dobro, bit ću i sad kad je loše i nemam nikakvih političkih ambicija'Slavko Goluža, izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije, u središte medijske pozornosti nije dospio zbog petog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, pa čak ni zbog kritika pojedinih stručnjaka i javnosti, nego zbog novinarske konferencije Nenada Kljajića, svog bivšeg suigrača iz reprezentacije i donedavnog trenera rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb. Kljajić je negativno i podcjenjivački govorio o Golužinim ljudskim kvalitetama, ne štedeći njegovu igračku i trenersku karijeru, ali i duboko zadirući u njegov privatni život. Goluža je u intervju za Nacional kroz razgovor otkrio svoje razočarenje sa svime onime što je izgovoreno na toj novinarskoj konferenciji.

“NE ŽELIM SE SPUŠTATI na tu razinu jer sam čovjek koji oprašta i moji roditelji su me naučili da svakomu treba dati novu priliku. Pošten sam čovjek koji je sve stekao mukotrpnim radom, odricao sam se svega, zbog moje igračke karijere trpjela je moja obitelj i nikad mi u životu ništa nije poklonjeno. Svima mogu pogledati u oči i zaboljelo me kad je spominjao moje ljudske vrijednosti, jer ljudi koji me poznaju znaju kakav sam i koliko vrijedim, dok su priče o mom školovanju, lošim ocjenama i mojoj igračkoj karijeri uistinu ponižavajuće. Pojedini su se novinari raspitivali o mom školovanju i kod moje nekadašnje razrednice, a kad su dobili odgovore nisu napisali da sam bio vrlo dobar učenik, jer su očito tražili senzacionalizam. Sama činjenica da sam u školi imao 12 predmeta jasno pokazuje da nisam mogao imati 13 jedinica u jednoj školskoj godini i apsurdno je da se o tome uopće piše.” Golužu je posebno zaboljela teza da je protjeran iz njemačkog Tus Nettelstadta u kojem je igrao godinu dana, a samo stoga što je iz kluba otišao na svoje inzistiranje suočen s teškom obiteljskom situacijom. “Nemam se ja komu opravdavati za svoju igračku karijeru, a ponajmanje Kljajiću, ali želim da svi doznaju zašto sam navodno ‘potjeran’ iz Njemačke i kakav sam igrač bio. U Njemačku sam došao 1997. u naponu snage, s osvojenom zlatnom olimpijskom medaljom iz Atlante, pa iako sam došao u vrlo sređen klub s mnogo vrhunskih igrača, brzo sam postao jedan od nositelja igre kluba. Ali tada me zadesila obiteljska tragedija, otac mi je bio jako bolestan, amputirali su mu nogu i nisam mogao igrati pod takvim pritiskom. Otac je 30 godina mukotrpno radio u inozemstvu kako bi obitelji i meni omogućio normalan život. Raskinuo sam ugovor, dobio podršku kluba i suigrača. Ako nisu bili zadovoljni raspletom situacije, shvatili su da je najbolje da se raziđemo. O mom odlasku pisao je i njemački Bild, pa iako je u Njemačkoj bilo odlično, obitelj mi je u tom trenutku bila važnija od rukometa”, rekao je Goluža.

U MEDIJIMA SE TAKOĐER pisalo kako je Goluža do svoje izborničke funkcije došao zbog toga što je član HDZ-a i što je javno podržavao tu stranku na izborima. Pa iako smo očekivali negiranje, pa možda i umanjivanje stvarne važnosti njegovog političkog angažmana, Goluža je vrlo otvoreno rekao: “Kao svaki građanin Republike Hrvatske i ja imam pravo na političku orijentaciju i ne vidim ništa sporno u tome. Za HDZ sam bio u trenucima kad je na vlasti bio SDP i kad je moj politički izbor mogao donijeti više štete nego koristi. Nikad nisam imao nikakave koristi od toga što sam član HDZ-a ili zato što sam se pojavljivao na njihovim predizbornim skupovima, samo sam želio izraziti svoju političku orijentaciju ne tražeći od toga nikakve koristi. Bez obzira na današnju situaciju u HDZ-u i negativne konotacije i događaje koji se vežu uz stranku, ja sam i dalje vjeran član stranke i nisam od onih koji traže samo političku opciju koja bi im donijela korist. Uz HDZ sam bio kada je bilo dobro, bit ću i sad kada je loše, nemam nikakvih političkih ambicija, a moje je pravo da budem u stranci koja meni odgovara.”

ISKRENO NAM JE priznao da su ga zaboljeli napisi u medijima i negativna atmosfera koja je stvorena oko reprezentacije. I sam je svjesan da kao izbornik mora prihvatiti kritike, svjestan je i da on snosi najveću odgovornost, ali nije mu zasmetala kritika, nego brojne laži o reprezentaciji, odnosu njega i igrača i atmosferi u Švedskoj. “Lako je biti general poslije bitke i pametovati nakon što sve završi. Još uvijek stojim iza svojih riječi da je peto mjesto na svijetu uspjeh. Niz okolnosti, od ozljeda, kratkog pripremnog razdoblja, pa do loše forme naših golmana razlog su zašto nismo postigli više. Ali što je uspjeh? Medalja? Problem je što je u našem društvu stvorena negativna slika i ljudi u svemu traže pogrešno, negativno. Meni je uspjeh, ako na kraju svega mogu reći da sam dao sve od sebe, a poraz i pobjeda su sastavni dio sporta, logično je da svi želimo pobjeđivati. Logično je i ljudski da sam se nadao najboljem na Svjetskom prvenstvu, da sam želio medalju, ali u presudnim trenucima nismo bili najbolji, nismo imali onu malu dozu sreće, jednu obranu više, pa da dođemo do boljeg plasmana. Ali sve je to iza mene, očekuju me novi izazovi s reprezentacijom i jedina mi je želja da budemo još bolji”, rekao je Goluža. Mnogo se raspravljalo i o njegovu “sukobu” s Ivanom Balićem, neiskustvu, pa i činjenici da je nasljedio Linu Červara, ali Goluža i o tome kaže da čvrsto stoji na zemlji i nije opterećen uspjesima i rezultatima koje je reprezentacija imala prije njegova dolaska.

SA SUPRUGOM Ivom i sinom Ivanom“APSOLUTNO NISAM IMAO nikakvo opterećenje i nisam osjećao pritisak zbog toga što dolazim nakon Červara. Moja jedina želja je da pobjedim svaku sljedeću utakmicu, priznajem samo mukotrpan rad i odricanje, a svi koji me ne mogu slijediti sami će sebe eliminirati. S igračima nikad nisam imao nikakvih sukoba, pa tako ni s Ivanom Balićem, s kojim sam bio suigrač i koji je nakon medijskih napisa o našoj navodnoj svađi sam želio doći na novinarsku konferenciju i reći istinu. Iako su mnogi htjeli poljuljati atmosferu u reprezentaciji, nisu uspjeli, a posljednje dvije utakmice, kad nam je bilo najteže, odigrali smo na vrhunskoj razini i pokazali da smo još uvijek obitelj koju laži ne mogu uzdrmati”, rekao je Goluža.

O ČERVARU GOVORI samo u superlativima, pa iako su ga i s njim pokušali posvađati, rekao je da između njih postoji posebna kemija i da su i danas u odličnim odnosima i vrlo često razgovaraju i o stvarima koje nisu tijesno povezane s rukometom. Pozitivno mišljenje ima i o Zoran Gopcu kojega smatra najzaslužnijim za uspjeh i status hrvatskog rukometa, pa iako ih povezuje ista stranka, Goluža kaže: “Možete voljeti ili ne voljeti Zorana Gopca, ali bez njega hrvatski rukomet ne bi bio ono što jest. Za njega bih rekao da je sjajan procjenitelj i nevjerojatno je kako ima dobar uvid u rukometni svijet, bilo da se radi o stručnjacima ili igračima. Silna je energija i ljubav koju daje u rukomet, a vjerujem da je u životu puno više dao nego što je dobio od rukometa. Možda je i bilo nekih pogrešaka ili krivih procjena s njegove strane, ali nikad iz zle namjere i sve u interesu hrvatskog rukometa”, kaže Goluža. Iako je prije rukometa trenirao nogomet u nogometnom kluba Neretva, a trener mu je bio otac Darija Srne, ipak je ljubav prema rukometu brzo presudila i usmjerila njegovu sportsku karijeru. Vrlo uspješno igrao je u Njemačkoj, Francuskoj i Mađarskoj, a brojni trofeji koje je osvajao u Zagrebu, Metkoviću i s rukometnom reprezentacijom svrstavaju ga među najtrofejnije hrvatske sportaše. Vrlo kritički govori o Stipi Gabriću koji je prema njegovim rječima jedan od glavnih krivaca za raspad Rukometnog kluba Metković, a vrlo pozitivno o svojim trenerima, obitelji i vjeri. “Svi moji treneri dali su mi nešto da budem bolji igrač. Ako ćemo nekim kronološkim redom, onda je tu Jerko Alujević kod kojeg sam počeo igrati ozbiljan rukomet, pa Zvonimir Serdarušić koji mi je dao priliku da kao klinac igram drugu jugoslavensku ligu, pa Zadravko Zovko, koji mi je vjerovao i sa 20 godina mi omogućio da igram finale Rukometne lige prvaka, svakako i Vinko Kandija te na kraju Lino Červar koji je po svemu obilježio moju igračku i početak moje trenerke karijere. Naravno da svega ovoga ne bi bilo da nisam imao podršku obitelji, mojih roditelja i sestara, a danas supruge Ive i sina Ivana, koji su uvijek uz mene i koji shvaćaju koliko volim rukomet. Mnogi su primjetili da sam na prvenstvu imao i krunicu, pa da razriješimo i taj misterij. Dobio sam ju od drage osobe, krunica je bila posvećena i uz nju sam se osjećao sigurnije i mirnije. Vjernik sam, pa iako ne idem u crkvu svake nedjelje, molitvom se smirujem, a svi mi kad nam je teško utjehu tražimo u Bogu”, rekao je Goluža.

POGODILA GA JE NEPRAVDA i činjenica da nije nosio zastavu otvaranju Olimpijskih igara u Ateni 2004., ali kako je sam spomenuo, znao je kakve su igre bile u pitanju, pa iako je bio silno razočaran, na kraju je rekao: “Osvajanje zlatne medalje bilo je odgovor svima koji su tada umanjili sve moje sportske uspjehe i moje igračke kvalitete. No sve nepravde koje sam doživljavao u životu činile su me još snažnijima i stoga s veseljem gledam u budućnost koja me čeka s mojom obitelji i karijerom rukometnog trenera."