Renato BaretićPrimijetili ste sigurno i sami: svake četiri godine u Hrvatskoj se ponavljaju iste dvije pojave - najprije se otvaraju ratna i poslijeratna stratišta iz sredine prošlog stoljeća, da bi se, otprilike pola godine kasnije, samo na mjesec ili dva, otvorilo pitanje zastrašujuće neregularnih biračkih spiskova za netom odrađene parlamentarne izbore. Uvijek se te pojave događaju u istom rasporedu i uvijek su ti izbori nekako točno između njih, nema šanse da se redoslijed imalo poremeti. Prije će izumrijeti Olimpijske igre ili nepovratno odlutati Haleyeva kometa, nego što će zamrijeti taj običaj u Hrvata! Prije će iz vode nestati onaj drugi atom vodika, ili savezničke snage iz Afganistana, nego li ta sta ranavada hrva ckogna roooda!

Kad se formira nova koalicijska vlada i kad se poraspodijele sve dužnosti po Saboru i njegovim odborima, priča o kostima smaknutih na “križnom putu” odmah zamre. Čami u jami sljedeće tri i pol godine, a onda se naglo vrati na svoj kružni tok, tamo gdje je s njega potiho šutnuta onomad, potkraj prethodne predizborne kampanje. Pa se natrule kosti vezane žicom i prosvirane lubanje opet malo prozrače, pa se opet vrate na čekanje. Rok trajanja – neograničen. Čuvati na hladnom i tamnom mjestu.

KAKO TA PRIČA utihne, krene ona o prevarama s nepostojećim biračima: iznenada se otkrije da u jednom zaseoku u Dalmatinskoj zagori, u Ulici Bruna Bušića 417, očito postoji najveći neboder na svijetu, i u njemu 3.218 stanara s pravom glasa. I da u okolici ličkog Brabonjkovca tobože živi četiri puta više ljudi nego u samom mjestu. I da su na ilegalnom odlagalištu otpada u slavonskim Gaćeštapcima otkrivene stotine valjano ispunjenih glasačkih listića koje je netko bezuspješno pokušao spaliti. I štošta još se otkrije, ali čim Državno izborno povjerenstvo objavi konačne i službene rezultate, te ustvrdi kako su uočene određene anomalije koje valja čim prije ispraviti premda nisu bitno utjecale na ishod parlamentarnih izbora, priča o fantomskim glasovima nepostojećih ljudi iz nepostojećih kuća odmah padne u zaborav. Preko noći oporbi postane savršeno nevažno to što je na mnogim biračkim mjestima izgubila zahvaljujući isključivo prevari, k tome već i dokazanoj, i to ne samo u ovom izbornom ciklusu!

I USKOK tada odjednom ima pametnijeg posla, i cijeli DORH, i policija... Nitko se živ time više ne bavi, nikome to nije u opisu poslova i radnih zadataka, jedino se tu i tamo pojavi kakvo piskaralo (odnosno “novinarcic”, kako se omililo pisati anonimnim internet-komentatorčićima, ne znam jeste li zamijetili taj evolucijski detaljčić) koje podsjeti na tu farsu, ali tad se ispostavi tek to da nitko nije izričito zadužen za strogu i konkretnu skrb o biračkim popisima, a ni o listićima. Svi živi izbjegavaju išta jasno reći, kamoli poduzeti. Ali nakon sljedećih izbora, e, tad dolazi njihov tjedan! I tako se to vrti u pravilnim četverogodišnjim putanjama, i bit će tako vjerojatno i u izbornoj 3011. ako netko štogod hitno ne poduzme – pomislio je ministar Karamarko, pa odlučio sam nešto hitno poduzeti, sasvim slučajno na početku izborne 2011. Budući da je policiji nemoguće baviti se i jednim i drugim problemom paralelno (nema se za to ni kadrova ni sredstava, ni spajalica niti tonera, recesija je...), ocijenio je kako je za stabilnost hrvatskog društva, javnu sigurnost i smanjivanje stope kriminaliteta u ovom trenutku ipak važnije istražiti partizansko- komunističke zločine nakon 8. svibnja izborne 1945. I ne samo da je važnije, nego i jeftinije. Štoviše, u ponekom od slučajeva dalo bi se čak i ubiti dvije muhe jednim udarcem. Kako? Evo kako!

PRETPOSTAVIMO IDEALNU situaciju: nakon usporedne DNK-analize 3.244 posmrtna ostatka, Tomislav Branimir Č. (29), zagrebački student povijesti, dobiva pisanu obavijest kako je pouzdano forenzički utvrđeno da su u jami Bezumka otkriveni posmrtni ostaci njegova prastrica Nediljka Č. koji je, prema podacima dosad dostupnima istrazi, smaknut po zapovijedi Josipa M. (91), a najvjerojatnije i njegovom vlastitom rukom. Što sad? Student zove oca kući, ovaj se križa i govori kako u obiteljskoj grobnici više nema mjesta ni za muhu, a materini sigurno neće dat Nediljku u svoju, oni su ljuta partizanija, znaš i sam, a nema ni smisla da ga se pod zvijezdom ukopava, neće onda ni župnik doć.

A KO ĆE GA i u Zagrebu ukopavat? I zašto? I znaš ti koje su to pare? Potom student zove HHO da mu pomognu oko molbe da se kosti njegova prastrica pohrane negdje na sigurno, dok obitelj ne namakne sredstva za ukop. Čičak i Banac održe gromoglasnu press-konferenciju i država iziđe u susret, pa se zlosretni Nediljko na neodređeno vrijeme skrasi u nekom depou za slične slučajeve. Međutim, kako su mu se ime i prezime odjednom našli u svim medijima, netko na internetu otkrije da Nediljko Č. (112) zapravo živ živcat prebiva u čuvenoj donjelaprdovačkoj “Dinosaurici”, na sedamnaestom katu, da je predsjednik kućnog savjeta u svojem ulazu, branitelj i 80-postotni invalid Domovinskog rata, samohrani otac četvero djece, korisnik državnih poticaja za proizvodnju duhana i ribarstvo, dioničar Hajduka i član nadzornog odbora tvrtke koja je među najizglednijim kupcima Bizovačkih toplica i trogirskog brodogradilišta. A? Što kažete? Što dvije, ma devet muha jednim udarcem! A ko je reko? Karamarko je reko!!! Idemo dalje...