ZORAN MILANOVIĆ iritantan je čak i dijelu glasača SDP-a i tu njegovu osobinu želi iskoristiti HDZ kako bi anulirao nezadovoljstvo većine građana aktualnom vlašćuPremda još nije poznat točan datum održavanja parlamentarnih izbora, većina političkih stranaka već je počela s pripremama za predizbornu kampanju. Te su pripreme još uvijek obavijene velom tajne, što zbog zakonskih ograničenja po kojima kampanja smije službeno trajati samo u točno određenom vremenu, no većim dijelom i zbog toga jer hrvatski političari ne žele svojim političkim suparnicima prerano otkrivati svoje predizborne planove, ali i zato što mnogi od njih zapravo još i nemaju do kraja osmišljenu strategiju kampanje svoje stranke. Jedina stranka u kojoj se donekle već počinju nazirati obrisi predizborne kampanje je vladajući HDZ. Ta je stranka, naime, od 2003. dva puta zaredom dobila parlamentarne izbore, pa mnogi stranački eksperti vjeruju da se i idući izbori mogu dobiti na temelju dosad dokazano uspješnih metoda i strategija.

U TOM SMISLU, neki od ključnih dužnosnika HDZ-a za Nacional su prije nekoliko dana potvrdili tri ključna elementa opće strategije stranke: maksimalna personalizacija kroz lik i djelo predsjednice stranke Jadranke Kosor, naglašavanje kontinuiteta stranke na vlasti kao jamca stabilnosti u državi, a s druge strane HDZ-ova stranačka mašinerija ponovo će žestoko blatiti sve svoje konkurente, pogotovo najveću oporbenu stranku SDP. Jedan od HDZ-ovih eksperata ovako je to opisao: “U mnogim državama širom svijeta recesija je prouzročila probleme, no uočili smo da u teškim i turbulentnim vremenima birači jednostavno žele - stabilnost. Zbog toga ćemo u kampanji građanima objasniti da su vremena preteška da bi se eksperimentiralo, zato svoj glas trebaju dati stabilnosti, stabilnoj stranci koja je već dva mandata na vlasti i koja ima snage poboljšati život građana. S druge strane, svaka promjena je ujedno i veliki eksperiment, i želimo da svakome bude jasno da glas za SDP znači glas za neizvjesnost. Uostalom, vlada Jadranke Kosor i HDZ-a se odgovorno trudi da najširi slojevi stanovništva budu zaštićeni, a primjerice čak i u recesiji umirovljenicima mirovine nisu kasnile. Da SDP dođe na vlast, oni bi se mjesecima uhodavali, eksperimentirali... Jeste li sigurni da bi pod njihovom vlašću mirovine stizale na vrijeme?”

KOLIKO GOD SE nekome takva predizborna retorika može činiti niskom ili čak podlom, u HDZ-u smatraju da je legitimno i na takve načine plašiti birače, jer, kako kažu, “ako si esdepeovci mogu dopustiti da cijeli HDZ nazivaju ‘kriminalnom organizacijom’, zar očekuju da ćemo mi uzvratiti mlako? Da ćemo, primjerice, reći da je SDP - ‘bezveze’? Mi smatramo da imamo puno pravo i na razne načine kazati kako mislimo da SDP ne bi znao upravljati državom”, zaključuju u HDZ-u. Osim takvog pristupa, eksperti HDZ-a pokušat će maksimalno personalizirati kampanju i inzistirati da ona ne bude borba dviju najjačih stranaka, nego nadmetanje isključivo između njihovih čelnika Jadranke Kosor i Zorana Milanovića. Takva je taktika odabrana iz jednostavnih razloga: Jadranka Kosor HDZ-ov je jedini adut i uopće jedan od rijetkih članova stranke koji već nisu ili ne bi uskoro mogli biti kazneno gonjeni, a Zoran Milanović iritantan je čak i dijelu SDP-ovih glasača. Tako je svođenje kampanje na osobnu razinu za premijerku obećavajuća taktika, koja će istakuti i njezine prednosti i nedostatke njezina glavnog suparnika - a njezinih prednosti nema toliko malo koliko se na prvi pogled čini, pri čemu je jedna od najvećih upravo sam Milanović i njegov stav.

“MILANOVIĆ OSTAVLJA dojam da je bahat i lijen”, objašnjava Krešimir Macan, PR stručnjak specijaliziran za strateško komuniciranje u politici. “Njegova najveća mana je što djeluje kao da ga nije briga. Računa da će mu pobjeda sama pasti u ruke i ne uzrujava se previše oko izbora. Kod Jadranke Kosor je problem to što joj je trebalo toliko vremena da pokrene reformu Vlade i pitanje je hoće li imati dovoljno vremena da pokrene investicije. Ako to uspije, smanji broj nezaposlenih i pokrene izlazak iz krize, ona je u dobroj poziciji da kaže: ‚Dajte mi šansu, sve ovo ionako nisam ja zakuhala, ali sam uspješno okrenula trend u drugom smjeru’ - i to je ono što ona pokušava napraviti. Milanović to ne smije čekati vrteći prstima, kako to sada radi, smatrajući da je njegova pobjeda tehnička stvar. Tako se mislilo i 2007. pa je Sanader dobio izbore. Pobijedit će onaj tko to više želi – uvijek je tako. A Kosorica se stalno trudi i trenutačno definitivno pokazuje veću ambiciju, koju je potkrijepila i konkretnim potezima. Ako ih bude još, ako bude vidljivih pomaka i ako se počne vrtjeti novac, ona će moći reći: ‚Vidite da vodim u dobrom smjeru, nisam na vrijeme rezala, ali vidite da mijenjam navike.’ I to nije baš nemoguća misija: mi smo već drugu godinu u krizi, po svim procjenama se moramo stabilizirati ove godine, taman da se ništa ne napravi.”

MACAN ISTIČE da se Jadranka Kosor mora prestati ponašati kao uvredljiva kućanica te da joj je to što je žena prednost, ali samo ako se ponaša ravnopravno s muškarcima – što ne čini. Glavne Milanovićeve prednosti su, kaže Macan, što je mlad i obrazovan, ali one su poprilično u sjeni njegove bahatosti, gledanja svisoka na ostale i dojma da mu se ništa ne da. Marko Rakar, bloger i nesuđeni savjetnik Ive Josipovića, nije toliko strog prema Milanoviću, ali poanta mu je slična: “Milanoviću možemo štošta prigovoriti, ali je činjenica da je riječ o modernom, obrazovanom i neokaljanom političaru koji oko sebe okuplja tim ljudi prepoznatih u javnosti. Istovremeno, Jadranka Kosor ima ogromnu hipoteku potrošenog i korumpiranog HDZ-a, no jednako tako, ako uspije uvjeriti biračko tijelo da je borba protiv korupcije iskrena i sveobuhvatna, može se dogoditi da njezine šanse na izborima ispadnu mnogo bolje nego što to danas izgleda. Kao dokaz tome treba promatrati rezultate anketa iz 2007., koji su i tada pokazivali slične odnose, no u posljednjih 60 i 90 dana prije izbora sve se preokrenulo. Situacija je danas mnogo teža za HDZ, ali daleko od toga da je bezizlazna.” Ipak, oboje se slažu da će na ovim izborima biti presudna uvjerljivost predstavnika najvećih stranaka i njihova politička retorika – koja ni jednom ni drugom političaru nije jača strana. Jadranka Kosor usavršila je izbjegavanje davanja konkretnih odgovora te ponavljanje optimističnih floskula, a Milanović nije uspio čak ni to. Njegovo odbijanje prihvaćanja ijednog pravila političkog govora dovelo je do toga da je većini birača antipatičan i bahat, a mnogi ga u potpunosti i ne razumiju. Njihove karakteristike kao političara, ali i kao osoba analizirala je Mirela Španjol Marković, konzultantica za edukaciju iz područja retorike i javnog govora: “Jadranka Kosor je kao govornik dobra, ima ugodan glas i dobru dikciju. Njena karakteristika je i generalna uljudnost – ona ne vrijeđa. Njezin komunikacijski stil je obrambeni, ona nikad ne napada na osobnoj razini i njeguje imidž bespomoćnosti. Vrlo često traži pomoć muškaraca i neprestano igra na žensku kartu. Većina europskih političarki ne žele naglašavati spol, a Jadranka Kosor ga koristi kao olakotnu okolnost. Mislim da je ona jednostavno takva i kad doma pere suđe te da nije potencijal za lidera. Međutim, treba uzeti u obzir da je HDZ konzervativna stranka i da možda žele takvu sliku žene u javnosti. Žena je u većem dijelu Hrvatske percipirana kao slabija i inferiornija i možda kroz takav stav zapravo apeliraju na konzervativne glasače koji imaju takvo mišljenje, a koji su zapravo u većini.”

JADRANKA KOSOR jedini je adut vladajuće stranke i zato će stratezi HDZ-a maksimalno personalizirati predizbornu kampanju i sve svesti na sraz čelnika stranaka“RETORIKA JADRANKE Kosor je odmjerena”, objašnjava Mirela Španjol Marković, “i kod nje nema većih verbalnih ispada. No to nije rezultat njezine retoričke spretnosti, već truda da kad govori ne kaže ništa. Taj tzv. prazni govor pun općenitih fraza garancija joj je da ne može pogriješiti. Ona neće moći dobiti izbore takvom praznom retorikom, niti imidžom dobre školarke koji njeguje”, ističe Mirela Španjol Marković. Drugi problem Jadranke Kosor je, po njezinu mišljenju, nedostatak karizme, a treći upitna vjerodostojnost. “Dva su problema što se tiče vjerodostojnosti: prvi je način na koji je došla na mjesto premijerke, a drugi na koji je došla do stana. To su dvije stvari koje ju u startu čine slabijom u odnosu na Milanovića, jer on nema iza sebe afera. Taj nedostatak vjerodostojnosti se osjeća i u njezinu govorništvu – kad se potaknu te dvije teme, ona postane nervozna i ne želi govoriti o njima; vidljivo je da ni sama ne vjeruje da je u tim stvarima čista. To su njezine slabe točke i Milanović ih je već počeo koristiti.”

KAO NAJVEĆU RAZLIKU između Jadranke Kosor i Zorana Milanovića Mirela Španjol Marković navodi sposobnost podilaženja publici – ona je ima, on nema. “Ona je populist, on elitist. Njemu zaista nije stalo što drugi misle – što je nedopustivo u kampanji. Međutim, on je takav i privatno i ne može si pomoći. I kad je s prijateljima, navodno stalno istjeruje pravdu, hoće biti u pravu i istinu istjerati na vidjelo – što ga čini antipatičnim. Za razliku od Kosorice nije nimalo prilagodljiv, što je velika mana za vođu cijele koalicije. Odbija podilaziti publici i spustiti se na nivo prosječnog čovjeka. U ovoj zemlji njegovo je obrazovanje njegov minus, jer ga razumiju samo visokoobrazovani, koji su u manjini. Ima još jedna banalna, ali važna stvar koja ga može stajati izbora – nikad se ne smije. Gotovo svi političari imaju jedan profesionalni osmijeh na licu, koji ih čini simpatičnima. Milanović ga odbija imati, on misli da nema razloga za smješkanje. Ne želi trenirati govor, vrlo je istinoljubiv i smatra da je obmanjivanje javnosti sve što nije iskreno. Ja sam donedavno prva bila protiv toga, takve stvari su osnove javnoga govorništva. No sada kad je Sanader iza rešetaka, kad smo imali priliku vidjeti koliko daleko može otići verbalna manipulacija, čak sam počela cijeniti njegovu nepatvorenost.”

DRUGI MILANOVIĆEV problem je, kaže, neprestana ofenziva. Koliko god je obrambeni položaj nezahvalan u kampanjama, glasačima smetaju stalni napadi na oponentnu stranku bez ikakvog iznošenja vlastitog programa - Milanović time stalno skreće pozornost na konkurenciju, umjesto na sebe. Osim toga, glasačima je, tvrdi Mirela Španjol Marković, dosta takvih prepucavanja i žele čuti konkretne programe. S njom se slaže i Krešimir Macan: “Ako nastave kako su počeli, ljudima će se dodatno zgaditi politika i onaj tko predloži konkretno rješenje imat će prednost. Svima je dosta ocrnjivanja, zanima nas što nam nude sutra. Kad oponenti pretjeraju u međusobnom gađanju drekom, na kraju svi jednako smrde i birači ih više ne slušaju.Tko prvi promijeni priču, tog će početi slušati.” Da će se glasači do izbora zasititi prepucavanja smatra i Božo Skoko, voditelj kolegija iz odnosa s javnošću na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. “Ovogodišnja kampanja je započela prerano i to nije dobro. Nastavi li se ovakav predizborni tempo, do početka prave kampanje ljudi će biti umorni i zasićeni od politike i politiziranja. To će pridonijeti apstinenciji, jer većina birača ionako misli kako su ‘svi oni isti’. Na tome bi mogao profitirati HDZ, jer će građanima biti stvarno dosadno kad na jesen po stoti put čuju na presici SDP-a kako je primjerice HDZ kriminalna organizacija, a ta stranka u međuvremenu ne ponudi neku atraktivniju i uvjerljiviju viziju Hrvatske s konkretnim rješenjima i kredibilnim kandidatima.” Međutim, zašto to realno nije moguće objašnjava politički analitičar i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Rimac:

Krešimir Macan“MEDIJSKI PROSTOR je ograničen, a kampanja je proces koji zahtijeva njegov zakup. Ideja predstavljanja političkih programa traži mnogo medijskog vremena i iznošenja argumenata – što nije tipičan oblik našeg medijskog konfiguriranja. Zato kod nas kulture sučeljavanja praktički nema, a kad se i dogode, temelje se više na međusobnom vrijeđanju.” Drugim riječima, strankama se uopće ne isplati iznositi argumente – osim što je preskupo, efekt je često suprotan od planiranog. Za to bi se trebalo potrošiti mnogo medijskog vremena, a time i novca, a većina glasača ih ne bi ni razumijela. Osim toga, glavnina medija nije ni u mogućnosti prenijeti takve složenije planove i u konačnici se oni maksimalno banaliziraju, a u naslovima se plasiraju polovične informacije koje konkurentne stranke iskorištavaju u svoju korist. Dobar primjer za to bio je, govori Rimac, sličan pokušaj Ljube Jurčića na prošlim izborima. “On je u kampanji pokušavao elaborirati svoje ideje i tijekom cijele kampanje bio je prekidan ako ne već u prvoj, onda u drugoj rečenici. Jednostavno je mnogo efikasnije plasiranje podvala protukandidatu, za koje on, da bi ih pobio, treba puno više medijskog vremena i pozornosti. Reći jednu prljavu rečenicu mnogo je jeftinije – nju će svi mediji prenijeti, to će se vrtjeti danima, a elaborirati nešto u medijima iznimno je skupo, možda i neizvedivo. Sve konkretno što je Jurčić, na primjer, izrekao u svojoj kampanji okrenuto je protiv njega. Kad je rekao da bi uveo progresivne poreze, odnosno sustav u kojem bi bogatiji plaćali više, a siromašniji manje, to je HDZ pretvorio u plašenje s uvođenjem poreza na nekretnine i na ulaganja. On je time doveden u situaciju da mu treba najmanje pola sata medijskog vremena da objasni glasačima kako izgleda sustav oporezivanja koji je zamislio, što on u cijeloj kampanji nije dobio.” Zato je, govori, model blaćenja protivnika toliko raširen jer dok se on obrani, više nema novca da u medijskom prostoru iznese pozitivne strane svog programa. “Što bezobrazniju stvar netko izjavi, to će se mediji dulje njome baviti – besplatno”, ističe Rimac. “A onaj tko želi iznijeti složeni program ne može dobiti adekvatan medijski prostor, jer to mediji ne mogu staviti na naslovnicu, niti to mogu objasniti u obliku kratkog slogana. U takvom sustavu kandidatima je još najpoželjnije da se samo pojavljuje njihova slika na kojoj se smješkaju.” Ivan Rimac ne misli da bi pokretanje investicija mnogo pridonijelo popularnosti Jadranke Kosor, jer “nije sigurno da model po kojem ona pokreće investicije odgovara demokratskoj praksi”. “Nakon svega što se saznalo, nitko ne može znati je li se nekoga vuklo za rukav da investira i zauzvrat mu se obećalo nešto drugo. Više nema povjerenja ni u što.” Marko Rakar smatra da Jadranka Kosor nema previše aduta kojima može igrati te da kampanja neće biti prljava zato što će se stranke međusobno blatiti, nego zato što će USKOK i DORH biti integralni dio kampanje na koju će utjecati koga će se i kojim redom sve procesuirati:

“AKO SE POKAŽE da je posljednji kvartal 2010. bio pozitivan, to bi činilo dva - jako nategnuta - pozitivna kvartala i mogao bi se proglasiti izlazak iz recesije. Tu su i pregovori s EU koje bi trebalo dovršiti do ljeta, iako je nerealno vjerovati da će pretpristupni ugovor biti potpisan prije izbora. Borba protiv korupcije će očito biti baza i tu se može očekivati još uhićenja nekolicine HDZ-ovaca, najvjerojatnije nekih iz kruga Jadranke Kosor - dakle u prvom redu ministara koji su nedavno smijenjeni. Vjerojatno će tu biti i red gospodarstvenika, a potom početkom ljeta slijedit će i malo pažnje oporbenim političarima, koji će također biti na meti USKOK-a i DORHa. Pritom je moguća i manipulacija tempiranjem određenih istraga: postoji teorija po kojoj je političko pamćenje Hrvata 60 dana – dakle, ako se uoči izbora nanižu procesuiranja oporbenih političara, ljudima će upravo to biti u fokusu. Zato ćemo upravo idućih mjeseci imati priliku vidjeti u kojoj su mjeri USKOK i DORH zaista nezavisne institucije. Međutim, kada govorimo o utjecaju tih institucija na kampanju, za Kosoricu je to zapravo win-win situacija: ako se pokaže da jesu nezavisni, to joj ide u korist jer je veliko postignuće osigurati nezavisno funkcioniranje takvih institucija i to bi moglo biti njezino političko naslijeđe, ako će ga biti. No ako se pokaže da nisu nezavisni, procesuirat će se oni političari koji će njoj odgovarati, u trenutku u kojem će njoj odgovarati.”