Objavljeno u Nacionalu br. 335, 2002-04-16

Autor: Željka Godeč

Nacional otkriva

Prodaje se najkontroveznija zagrebačka zgrada

Edo Murtić želi da zgradu Ferimporta, vrijednu 7 milijuna eura, kupi grad i u nju smjesti njegovu donaciju

Goranka i Edo MurtićGoranka i Edo MurtićVeć drugi put propao je pokušaj prodaje ”Željpoha”, zgrade “Ferimporta” na Trgu maršala Tita, jedne od najosporavanijih zgrada hrvatske arhitekture 20. stoljeća koja je podijelila mišljenje i stručnjaka i javnosti. To što nitko, barem zasad, nije spreman platiti 7 milijuna i 158 tisuća eura, na koliko je nakon bankrota “Ferimporta” procijenjena gotovo najvrjednija nekretnina te tvrtke, ne znači i da nema zainteresiranih. Sudbina ”Željpoha” zanimljiva je i sama po sebi – kao priča o jednoj od najkontroverznijih zgrada u središtu Zagreba, čija će prodaja sasvim sigurno rasplamsati rasprave o njenoj novoj namjeni i izgledu – ali ju još intrigantnijom čine imena potencijalno zainteresiranih. A jedno od tih imena vezano je i za slikara Edu Murtića. Najpoznatiji hrvatski apstraktni slikar zgradu ”Željpoha” nije spreman kupiti, ali bi je prihvatio kao prostor u kojemu bi se smjestila njegova zbirka, što bi je donirao Zagrebu.
Da je natječaj opet pao u vodu, potvrdio je Nacionalovim novinarima Ilija Palčić, stečajni upravitelj “Ferimporta”. On je u kratkom telefonskom razgovoru konstatirao da “stvarnih ponuda nema, ali zainteresiranih je mnogo, pa će još jednom morati ponoviti oglas”. Prodaja zgrade, što ju je na jednoj od najljepših donjogradskih lokacija projektirao slavni arhitekt Stanko Fabris, ukupne bruto-površine 5701 četvornih metara, prilično se diskretno oglašava. Posljednji put, 15. ožujka oglasom u Vjesniku, kad opet nije bilo ponuda. Moguće je da, osim u maloj tiraži tih dnevnih novina, slab odaziv platežno moćnih treba tražiti i u propozicijama natječaja, koje određuju da podnositelji ponuda uplate jamčevinu od deset posto procijenjene vrijednosti nekretnine. Iako se taj polog vraća, ili se pak onomu koga stečajna uprava izabere kao najboljeg ponuđača uračunava u cijenu, ipak je riječ o golemoj svoti od 715.800 eura koje treba uplatiti na račun da bi se uopće apliciralo.
Palčić je ujedno potvrdio i neformalne verzije gradskih kuloara da je i sam grad Zagreb jedan od interesenata. Među imenima potencijalno zainteresiranih, uz proslavljenog slikara Edu Murtića, nalazi se i ono Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH. Ali ovaj put ne u ulozi u kakvoj ga je u zadnje vrijeme navikla gledati hrvatska javnost, kao sponzora Ede Murtića ili pasioniranog kupca njegovih djela, nego, navodno, na konkurentskoj strani. Zgrada u povijesno zaštićenom središtu na Trgu maršala Tita 12 Paviću je, kako neslužbeno doznajemo, zanimljiva kao moguća upravna zgrada njegova izdavačkog holdinga, ali muči ga nedostatak parkirališta. Osim najvećeg izdavača u Hrvatskoj, spominju se i dva strana investitora, od kojih i jedna banka. Nacional je također doznao iz pouzdanih izvora da su neki zainteresirani ulagači već angažirali Tomislava Čopa, kojeg javnost pamti kao arhitekta koji preuređuje bivši neboder u Ilici, uz sam Trg bana Jelačića. Doduše, zadaća koju su mu dali zvuči prilično nevjerojatno i lako je očekivati da bi i najmanja mogućnost realizacije izazvala niz prosvjeda: od arhitekta je naručeno da projektira sasvim novi hotel i poslovnu zgradu na toj lokaciji. A to pretpostavlja rušenje sadašnje zgrade što, kako kažu, ne dolazi u obzir jer je ona u režimu zaštićenih objekata kulture.
Koncepcijska bitka vodi se, ukratko, između dvije opcije: svjetovne i umjetničke. Prvi lobiraju da zgrada “Ferimporta” ostane ono što je bila godinama: poslovna zgrada. Drugi pak smatraju da je sad s prodajom zgrade prilika da se to područje grada formira posve kao umjetničko – i zagovaraju da se uz Mimaru, Školu primijenjene umjetnosti i Hrvatsko narodno kazalište osnuje još jedan muzej.
Prodaja zgrade burne prošlosti o kojoj su 60-ih godina ispisane stotine novinskih članaka i stručnih analiza, iznova je otvorilo pitanje Murtićeve donacije. Taj slikar već je dvadesetak godina zaokupljen time kamo će smjestiti zbirku svojih najvrjednijih djela, koju je spreman darovati gradu i državi, ali pod uvjetom da mu se osigura dovoljno reprezentativan prostor.
Brigu o njenom smještaju prepustio je svojoj supruzi Goranki Vrus-Murtić, također slikarici. Štoviše, ona je došla na ideju da njezin suprug svoja djela ostavi naciji. Bez nje, kako sama kaže, ne bi bilo ni kolekcionirane zbirke Murtićevih djela, ni retrospektivne izložbe, nedavno otvorene u Modernoj galeriji, gdje je izloženo 307 slika i crteža. Goranka Vrus-Murtić o tome je rekla u duljem telefonskom razgovoru s Nacionalovom novinarkom:
“Skupljam kolekciju već 40 godina. Sada ste na retrospektivnoj izložbi u Modernoj galeriji mogli vidjeti tek dio te goleme i neprocjenjive zbirke. Radi se o najvrjednijim Murtićevim djelima koja obuhvaćaju čitav njegov životni i stvaralački ciklus, od najranijih dana njegova rada do danas, a svaki ciklus predstavljen je s dva, tri najznačajnija komada. Da nisam odbacila mogućnost prodaje, toga danas ne bi bilo”.
Ona je i sama, kako kaže, otkupljivala neke slike svoga supruga koje su joj nedostajale ne bi li zaokružila pojedine cikluse koji potječu iz doba dok ona još nije preuzela ulogu menedžerice i postala svjesna važnosti zbirke. Većina najzanimljivijih djela iz pojedinih razdoblja ostala je u njihovu vlasništvu, jer je ona sama, kako je rekla, vrlo rano “iz altruizma prema umjetnosti odlučila sačuvati slikarska djela svoga supruga kao najveću intimnu vrijednost”. Žao joj je što za neke najranije radove uopće nema predodžbu gdje se nalaze i od koga bi ih mogla otkupiti.
“Spremni smo gradu i državi darovati velik broj Murtićevih slika, ali to sigurno nećemo učiniti ne dobijemo li adekvatnu lokaciju”, kategorično je objasnila Goranka Vrus-Murtić. Ona nije demantirala da su zainteresirani za lokaciju na Trgu maršala Tita, ali je naglasila da je ideja još u povojima. Zanimanje novinara doživjela je kao potencijalno opasnu, kao miniranje umjetničkog projekta koje pokazuje kako loš tretman imaju umjetnici i umjetnost na ovim prostorima. Već joj je i pitanje “što očekujete” zvučalo zlonamjerno i bio znak nedostatka sluha za vrijednost i značaj kolekcije.
Ideja da se zbirka Ede Murtića smjesti u zgradi ”Željpoha” pojavila se, ispričala je, slučajno u razgovoru jedne večeri. Uz Murtićeve, bili su prisutni Vladimir Stojsavljević, Snješka Knežević, arhitekt Nikola Polak i još nekolicina. A potekla je, kako je rekla Goranka Vrus-Murtić, od Snješke Knežević.
Snješka Knežević, povjesničarka urbanizma, autorica je hvaljene i nagrađivane knjige “Zagrebačka zelena potkova”, u kojoj je pišući o središtu Donjega grada branila i Fabrisov projekt zgrade na Trgu maršala Tita. I danas, kad se zgrada prodaje i kad je rasprava o njenoj namjeni i adaptaciji neizbježna, zainteresirana je za njezinu sudbinu. Svoj susret s bračnim parom Murtić ovako je opisala: “Za večerom se govorilo o Murtićevoj donaciji Zagrebu. Ja sam prva spomenula kuću ‘Ferimporta’, odnosno ’Željpoha’, jer sam dan prije vidjela u novinama da se prodaje. Poznavajući konzervativnu predodžbu naše sredine o tome što je zapravo povijesno središte, sigurna sam da će početi novi val osporavanja zgrade. Nadam se da ipak nismo više u situaciji da rušimo zgrade u povijesno zaštićenom središtu. Upozorila sam svoje kolege u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika da bi bilo dobro inicirati raspravu kakva je bila npr. o neboderu u Ilici; da se struka izjasni kakve konzervatorske smjernice treba slijediti. Mislim da bi kuću trebalo obnoviti i dati joj oblik koji je izvorno projektirao Stanko Fabris. Svi sudionici ankete časopisa Arhitektura založili su se da ta kuća dobije adekvatan sadržaj. Upravo je to bio razlog zbog čega sam u razgovoru o donaciji Ede Murtića spomenula zgradu ‘Ferimporta’. Razgovarali smo i o otvaranju međunarodne galerije u prizemlju koju bi mogli financirati privatni sponzori kakvih je sve više kod nas, a koji će vjerojatno imati interesa da se vežu uz kuću u kojoj bi bila prezentirana donacija Ede Murtića gradu Zagrebu. Ovakav kulturni sadržaj bio bi idealan – kristalna kocka vedrine i kulture u Zagrebu. Sjetila sam se da arhitekt Igor Fabris, koji je nasljednik autorskog prava svog oca, čuva izvorne nacrte zgrade, i čini mi se da bi bilo pravedno pozvati ga da projektira realizaciju kuće”, ispričala je Snješka Knežević, svjesna da bi kupnja i adaptacija zgrade na najboljem mogućem položaju u Zagrebu bio krupan zalogaj za gradsku vlast. Spremna je podržati svakog vlasnika koji će poštovati projekt Stanka Fabrisa ili, u idealnoj varijanti – pokazati interes da se zgrada obnovi prema izvornom konceptu, koji, zapravo, nikada nije realiziran. Primjerice, izvorni projekt predviđao je na šestom katu nadgrađe .Njoj se u prvom redu sviđa ideja da zgrada bude umjetničkog karaktera, a ne poslovnog. Potonji bi značio izgradnju garaže, a ona se protivi nasilnim intervencijama u povijesno zaštićenoj zoni. Takav je stav zastupala i kad se raspravljalo o gradnji garaže ispod HNK.
Igor Fabris, sin Stanka Fabrisa i sam arhitekt, imun na kritike ”Željpoha”, koje su, smatra on, dolazile od onih koji su najmanje znali o zgradi, rado se odazvao pozivu Snješke Knežević da se susretne s Edom Murtićem i njegovom suprugom u ateljeu. U tom pozivu, ne taji Igor Fabris, vidio je priliku da se ostvari san njegova oca o realizaciji projekta koji je prvotno zamišljen kao pravokutnik, a izveden u obliku slova L, bez nadgrađa na šestom katu, bez adekvatno riješene klime, bez ostvarene ideje da se zid koji spaja zgradu “Ferimporta” sa Školom primijenjene umjetnosti otvori i probije pješačka zona do Medulićeve ulice, a postojeće barake pretvore u male umjetničke radionice. Fabris bi, prema vlastitom priznanju, podržao svakog vlasnika koji bi poštovao projekt njegova oca, tko god to bio. Odnosno, bunio bi se protiv prava vlasnika kad bi oni rušili njegova autorska prava.
Igor Fabris nekoliko se puta susreo s članovima obitelji, a s Gorankom Vrus-Murtić obišao je i samu zgradu, danas ispražnjenu od osoba i stvari. Na licu mjesta raspravljali su o izgledu budućeg kulturnog centra, a Murtićeva supruga izložila je svoju viziju: u prizemlju bi bila kavana, po uzoru na nekadašnju kavanu “Opera” i “fluktuirajući izložbeni prostor”, u kojemu bi se mijenjali postavi svjetskih slikarskih imena. Na ostalih pet katova bila bi Murtićeva donatorska zbirka. Na budućem šestom pak još jedna kavana. Njoj se, kako tvrdi Fabris, sviđa ideja nadgrađa na šestom katu jer bi se time povećala kvadratura na otprilike 4500 s dosadašnja 3484 četvorna metra. Zgrada “Ferimporta” u produžetku od 2217 četvornih metara, u koju se ulazi iz Prilaza Gjure Deželića, a pripada tom kompleksu, nije bila predmet razgovora.
To što se zamisao o jednom ambicioznom projektu, koji se s adaptacijom procjenjuje na minimalno 15 milijuna eura, rodila u neformalnom kružoku, ne treba odveć čuditi. Murtićevi su i prije, kažu njihovi znanci, u poluprivatnim susretima voljeli izlagati svoje planove. Tako je Edo Murtić samoinicijativno izradio spomenik pokojnom Juri Kaštelanu, poznatom pjesniku i svom velikom prijatelju, iako Grad nikada nije raspisao javni natječaj. Gradskoj vlasti ponudio je da spomenik postavi u zagrebačkom parku Ribnjak. No, kako je preskočena procedura, natječaj nije objavljen, a pravila nalažu da se za svaku intervenciju u javnom prostoru pribavi niz dozvola gradske vlasti i raznih zavoda, Murtićeva inicijativa nije naišla na pozitivan odjek. Tada je slikar privatnim vezama ishodio dozvolu za spomenik Kaštelanu od crkvenih vlasti na Kaptolu, u čijem se vlasništvu nalazi park Ribnjak. Naposljetku su Nada Subotić i Lada Kaštelan, supruga i kći pokojnog pjesnika, s kojim je Murtić prijateljevao od rane mladosti, stavile veto na postavljanje spomenika. Njihovo je mišljenje bilo da Juri Kaštelanu ne treba službeni spomenik, da je njegova bogata pjesnička ostavština dovoljan spomenik njegovu životu i djelu.
Dosad se ni jedan od Murtićevih nauma o zbrinjavanju donacije nije realizirao. Svojedobno se interesirao za prostor na Srednjoškolskom igralištu iza Muzeja Mimare, koji odavno priželjkuje za svoja djela i Dušan Džamonja. Izjalovila se i ideja o tome da se zbrine barem mali dio donacije u istarskom gradiću Vrsaru, u njegovu srednjovjekovnom kaštelu. Tu je, prema zamisli Murtićevih, trebalo smjestiti samo pejzaže nastale na tom području. U neposrednoj blizini kaštela nalazi se i Murtićeva kuća u kojoj on s obitelji provodi ljetne mjesece. Kaštel je bio zapušten, u jako lošem stanju i trebalo ga je obnoviti. Općina Vrsar nije mogla pokriti troškove adaptacije, pa su u potrazi za novcem obitelji Murtić predlagali kompromisna rješenja: da se zbirka smjesti u jedan dio zgrade, a ostatak komercijalno iskoristi. Ali oni na to nisu pristali.
Ta je epizoda Goranki Vrus-Murtić ostala u lošoj uspomeni, kao trajni podsjetnik na pomanjkanje interesa i lošu suradnju vlasti s umjetnicima. Mogućnost da prizemlje bude iskorišteno za trajni postav Murtićevih radova nije smatrala, kako kaže, ni estetski, ni sadržajno dobrim rješenjem. “Niski, zatvoreni, mračni prostor u zgradi s austrougarskim štihom i zelenim škurama, koja je jako loše i nestručno obnovljena, o čemu su kritički pisali čak i strani novinari”, nije smatrala prikladnim prostorom za djela svoga supruga. Nije pomogla ni njezina intervencija u Ministarstvu kulture. Smatrajući da je donacija stvar nacionalnog interesa, predložila im je da pomognu obnovi kaštela, ali je naišla na sličnu ravnodušnost. U kaštelu se danas, umjesto Murtićeva muzeja s trajnim postavom pejzaža, nalaze ekskluzivni privatni apartmani, mahom stranaca.
Murtićeva želja da gradu donira zbirku nije usamljen primjer: stotine hrvatskih umjetnika pokušavaju osigurati da se njihove zbirke i djela spase od zaborava i postanu eksponati kakva muzejskog postava. Većina slavnih zagrebačkih kipara, slikara arhitekata i kolekcionara darovala je Gradu vrijedne umjetničke zbirke zajedno sa svojim kućama ili stanovima, ali pod uvjetom da se obnove, zaštite i otvore za javnost. Grad Zagreb trenutačno raspolaže sa 27 zaštićenih zbirki: 12 ih je u privatnim kućama, a 15 u muzejima, ali na trošak grada. Zbirke imaju status zaštićenog kulturnog dobra, a to znači da se grad o njima mora brinuti, plaćati saniranje objekta, obnovu i zaštitu.
Mnogi umjetnici, nažalost, i ne dožive sretan epilog pregovora s gradskim vlastima, koje tradicionalno nemaju novca za zbrinjavanje umjetnina, pa čak ni u tako naizgled povoljnoj varijanti: da obnove kuće i osiguraju im javnu promociju. U takvoj konstelaciji, bez obzira na nepobitnu vrijednost Murtićeve kolekcije, šanse da se ona smjesti u zgradi “Ferimporta” gotovo da su ravne nuli. Grad bi prije svega teško pokrio, a potom i opravdao investiciju koja se s kupnjom zgrade i uređenjem procjenjuje na tridesetak milijuna maraka. Pogotovo stoga što bi ove godine napokon trebala početi gradnja Muzeja suvremene umjetnosti, na što se čeka već deset godina.

Nacional je doznao da su za kupnju zgrade na najatraktivnijem gradskom trgu zainteresirani grad Zagreb, Nino Pavić, koji bi tu smjestio upravu EPH, te da postoje zainteresirani ulagači koji su već naručili projekte koji predviđaju rušenje zgrade i izgradnju hotela
Stečajni upravitelj Ferimporta već je dva puta raspisivao natječaj za prodaju zgrade ’Željpoha’ na zagrebačkom Trgu maršala Tita, koja je procijenjena na 7 milijuna i 158 tisuća eura: zgradu je projektirao veliki hrvatski arhitekt Stanko Fabris, a kao rijetko koja druga podijelila je mišljenje stručnjaka i javnosti – jedni drže da je riječ o remek-djelu a drugi čak zagovaraju njeno rušenje

Zgrada na Trgu maršala Tita mijenjala je imena ovisno o vlasnicima. Starije generacije pamte je kao zgradu ”Željpoha”, kako se nekoć zvalo vrlo uspješno socijalističko vanjskotrgovačko poduzeće. U prizemlju zgrade isprva je bila i kavana “Opera”, koja je šezdesetih godina slovila kao popularno okupljalište zagrebačke socijalističke mladeži. Kad se u zgradu uselilo poduzeće “Ferimport”, i ”Željpoh” je u skladu s novim nazivom poduzeća preimenovan. Zgrada je sagrađena 1962. po projektu Stanka Fabrisa i otad ne prestaje biti predmetom žestokih rasprava. Ni četrdeset godina nije bilo dovoljno da se stručnjaci i javnost slože o vrijednosti i ljepoti njenog izgleda. Mnogima je ostakljena poslovna zgrada, u okruženju u kojemu dominiraju historicističke zgrade, bila trn u oku. Nekoliko godina nakon što je sagrađena, uz opravdanje da će se tako zadržati “kolorističko jedinstvo” na Trgu, učinjen je kompromis: originalne srebrnometalne parapete prebojene su u smeđe. Ipak, i najžešći kritičari danas su spremni priznati da je ”Željpoh” antologijsko djelo hrvatske poslijeratne kulture koje treba spomenički štititi od devastacije, što bi je mogle izazvati radikalne intervencije.

Vezane vijesti

Dobar posao s Matešom: Pavić nakon višegodišnjeg truda pronašao način kako da...

Dobar posao s Matešom: Pavić nakon višegodišnjeg truda pronašao način kako da uđe u TV biznis?

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša potvrdio je u razgovoru za Poslovni dnevnik kako još uvijek nemaju potvrdu o tehničkoj,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika