Mesić i PutinU zadnji tren spašen je od propasti Jadranski naftovod – JANAF, jedan od najvažnijih strateških i privrednih subjekata Hrvatske. Za prošlotjednog posjeta Rusiji i Kazahstanu predsjednik Mesić je postigao kompromis o cijeni po toni prevezene nafte na sto kilometara naftovoda: konačno je usuglašeno da to bude 0,64 dolara po toni. Time je riješena i zadnja prepreka za povezivanje JANAF-a na naftovod DružbAdrija, koji je jedna od glavnih žila kucavica ruskog izvoza nafte. Glavna prepreka za postizanje cijene prijevoza nafte bio je ukrajinski predsjednik Leonid Kučma koji je inzistirao na višoj cijeni, no nakon pristanka Rusije i Ukrajina je na kraju popustila, te se pridružila jedinstvenoj cijeni, bez čega rad naftovoda nije bio moguć. Kada nafta poteče punim kapacitetom, to će Hrvatskoj donositi godišnju zaradu od 110 milijuna dolara.
Zašto je JANAF spašen u zadnji tren? Nafta je postala najunosniji posao na svijetu, nakon što joj se cijena približila iznosu od 30 dolara po barelu (1 barel je približno 159 litara) – toliko povećanje cijene pomoglo je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da Rusiju izvuče iz teške krize. Zbog krize na Bliskom istoku cijena nafte mogla bi još više rasti. Irak je zbog protesta prošli tjedan prekinuo svoj izvoz nafte, a istovremeno SAD puni sve moguće rezervoare i priprema se za još veću krizu koja će nastupiti istoga trenutka kada počne saveznički napad na Irak. Procjena je da će do kraja ovog mjeseca svi američki rezervoari biti puni, što SAD-u – što se tiče energenata – daje autonomiju od tri do četiri mjeseca, za koje vrijeme Bush misli poraziti Irak i smijeniti Saddama Husseina.
Smjena Saddama Husseina nije SAD-u važna samo zbog njegova diktatorskog režima: Amerikanci su radi svojih interesa trpjeli i mnogo veće diktatore. Washingtonu je potrebna sigurnost naftovoda koji ide kroz Irak a koji ne mogu kontrolirati. Isto tako, naftovod koji vodi od Kaspijskog bazena i ide kroz Tursku također je, zbog blizine kriznih žarišta i Iraka, vrlo nesiguran. SAD nije u dobrim odnosima niti s Iranom a Saudijska Arabija i ostale arapske zemlje, američke saveznice, u vrlo su delikatnom položaju zbog izraelskih akcija protiv Palestinaca. Zbog arapske solidarnosti, odnosno unutarnje stabilnosti država poput Saudijske Arabije, Egipta, Kuvajta… vođe tih zemalja ne mogu otvoreno stati na američku stranu. Takva situacija dovodi pod znak pitanja redovitu opskrbu SAD-a arapskom naftom.
Situaciju je za SAD dodatno zakomplicirala Venezuela, odnosno venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji državnu naftnu kompaniju želi otrgnuti iz utjecaja Washingtona. To se Americi nije svidjelo pa je Chavezu poslala direktan signal da se ne igra s promjenom rukovodstva naftne kompanije, jer bi u suprotnom mogao ostati bez vlasti. Kao što je poznato, Chavez je bio svrgnut prekonoći, da bi ga drugi dan ista ta vojska koja ga je svrgla, vratila na predsjedničko mjesto. Vrlo jasna demonstracija snage. Naravno da SAD neće nikada priznati da je stajao iza toga čina, no treba samo logično poredati puzzle i sve će biti jasno.
Da bi se dodatno osigurao, SAD traži alternativne, sigurne putove za izvoz nafte iz Kaspijskog bazena i Rusije. Za to je vrlo važna bila gradnja njihove baze Bond Steel kod Uroševca na Kosovu, najveće na svijetu, u koju su uložili 350 milijuna dolara i koja, prema prostoru na kojem se nalazi, može primiti 250.000 ljudi (sada ima 5600 vojnika). Ta baza samo na prvi pogled ima logističku ulogu za smirivanje stanja na Kosovu. Njena glavna uloga je čuvanje naftovoda koji će ići od bugarske luke Burgas do albanske luke Vllora. Amerikanci bi tim naftovodom potpuno anulirali opasnost od krize prijevoza nafte iz Kaspijskog bazena.
Isto tako Grci su u vrlo kratkom roku izgradili naftovod od Soluna do Skoplja. Pitanje je dana kada će krenuti dalje s naftovodom prema rafineriji nafte u Pančevu. Ako se ostvare i jedan i drugi plan, JANAF će izgubiti svoju važnost koju ima u ovome trenutku. Naime, preko JANAF-a SAD može kupovati naftu a Rusija i Kazahstan je mogu sigurno izvoziti naftu. Ako se izgrade drugi kapaciteti, JANAF će izgubiti svoj značaj.
Da bi se to spriječilo, bio je potreban hitan sporazum oko cijene prijevoza nafte koji je Mesić prošloga tjedna postigao u Rusiji i Kazahstanu. Da je taj dogovor postignut prije dvije godine, JANAF bi radio s mnogo većim kapacitetom nego što radi danas a Amerikanci i Grci bi se zapitali da li im se pored JANAF-a isplati graditi novi naftovod. Zbog toga je spas za JANAF došao u zadnji tren. Da se čekalo još nekoliko mjeseci, Hrvatska bi izgubila ogroman novac i postala potpuni outsider u ovome poslu. Ovako, zapošljavanjem punog kapaciteta naftovoda, Hrvatska postaje snažan faktor u Evropi po pitanju energenata, zemlja koju se više ne može preskakati. To je ne samo ekonomski već i politički važno za Hrvatsku.
Otvaranje naftovoda pruža neslućene mogućnosti i za povećavanje vrijednosti “Ine”, iako je ona svoj dio JANAF-a vratila državi. Njeni prerađivački kapaciteti, koji su ovoga trenutka apsolutno preglomazni samo za hrvatske potrebe, unutar JANAF-a mogli bi se iskoristiti. Još ako se ostvari izvrsna ideja da “Ina” i “Beopetrol” osnuju zajedničku tvrtku u koju bi ušla “Inina” imovina u Srbiji (nekih 200 benzinskih crpki i skladišta), vrijednost njenih dionica bi mogla vrtoglavo porasti.
Pri ostvarenju priključka JANAF-a sistemu DružbAdrije, treba napomenuti da je bilo nekorektno od strane novog vodstva JANAF-a da se na vrlo grub i neprimjeren način ponese prema osnivaču i dugogodišnjem direktoru JANAF-a Anti Čičin-Šajnu, koji je tijekom posljednjih deset godina sistem održao u izvrsnom stanju iako je promet JANAF-om za to vrijeme bio mizeran. Njega se, naime, nova vlast odrekla te mu još natovarila na vrat potpuno nezaslužene optužbe da je maltene ukrao 100 milijuna dolara vrijednosti JANAF-a. A radilo se samo o drugačijem izračunu amortizacijskog perioda.
Kako je svojim posjetom Rusiji Stipe Mesić napravio posljednji korak u konačnoj afirmaciji takve perspektive JANAF-a, Vlada je očito shvatila da će ključnu ulogu u usmjeravanju potencijala te tvrtke imati njen većinski vlasnik. Upravo zato, neslužbeno je već odlučeno da se proces privatizacije JANAF-a potpuno uspori, te da se tek dogodine razmotri treba li JANAF uopće privatizirati.
Posjet hrvatskog predsjednika Stipe Mesića tako se sjajno nadopunio s aktivnostima Uprave JANAF-a, koja na tim projektima radi već gotovo dvije godine, ali i pokazao da usklađeno djelovanje Vlade i predsjednika Republike Hrvatskoj na području i unutarnje i vanjske politike može donijeti izuzetne rezultate.
U DružbAdriji, projektu izvoza ruske nafte do luke Omišalj, sudjeluju Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Mađarska, Slovačka i Hrvatska. Da bi projekt proradio, Hrvatska mora u rekonstrukciju i izgradnju svojih sustava uložiti još oko 20 milijuna dolara, za izgradnju jednog dijela tzv. reverzibilnog sustava što bi omogućilo da nafta putuje dvosmjerno.
Kazahstan se uključuje u posao oko JANAF-a preko projekta SEEP (South East European Pipeline – Naftovod Jugoistočne Europe), u kojem sudjeluju Rumunjska, Srbija i Hrvatska, a odvija se pod pokroviteljstvom Europske unije. Taj projekt predviđa izvoz kaspijske i kazahstanske nafte preko Crnog mora i rumunjske Constanze do Omišlja.
“Tijekom 2001. usuglasili smo sporazum koji bi o tom projektu trebao biti potpisan među Vladama zemalja sudionica projekta”, rekla je u ponedjeljak za Nacional predsjednica Uprave JANAF-a Vesna Trnokop Tanta. “Prije toga trebaju biti potpisani i sporazumi koji reguliraju odnose i način rada među transportnim kompanijama. Oni su tijekom prva tri mjeseca ove godine bili na razmatranju, a ruski Transnjeft, koji je nominiran od ruskog Ministarstva energetike kao glavni koordinator projekta, sazvao je sastanak oko skorašnjeg usuglašavanja tog sporazuma koji će regulirati sva bitna pitanja oko tog projekta. Prošlog tjedna sva su bitna pitanja na sastanku regulirana, posjet predsjednika Mesića svemu je dodao novu težinu. Sporazum su Bjelorusija, Rusija i Slovačka već potpisale, dok su Mađarska i Ukrajina tražile dodatno vrijeme za usuglašavanje. Mi smo inzistirali na garancijama za isporučene količine i sigurnost transporta. Nas pritom nisu zanimale tvrtke koje će izvoziti, nego samo količine. Time smo htjeli izbjeći bilo kakvu vezu s eventualnim poslovnim interesima bilo koje ruske naftne kompanije. Danas smo dobili nacrte konačnog prijedloga tog sporazuma, koji će uskoro biti potpisan. Nakon toga slijedi potpis između Vlada zemalja sudionica, a mi smo već ušli u investicijske radove vezane uz taj projekt”, obrazložila je Vesna Trnokop Tanta.
U takvoj situaciji JANAF bi za 4-6 godina mogao sam zaraditi novac koji bi Vlada dobila da se uskoro odluči za njegovu privatizaciju. Stoga i ne čudi da je donesena zasad neslužbena odluka o prolongiranju privatizacije JANAF-a.