Linić je uvjeren da Ostoja namjerno gura OKI u propast kako bi ga poslije jeftino prodao i neizravno osobno preuzeo.Zbog krajnje sumnjivih poslova i katastrofalno loše poslovne politike Uprave tvrtke OKI, koja se nalazi pod stvarnom kontrolom Darka Ostoje, čelnog čovjeka Dom fonda, građani Zagreba mogli bi se uskoro naći u pogibeljnoj situaciji jer bi postrojenja tvrtke smještene u industrijskoj zoni Zagreba zbog zapuštenosti mogla eksplodirati.
Radnici te tvrtke već nekoliko tjedana panično upozoravaju Upravu da bi postrojenja u kojima se prerađuje etilen zbog loše sigurnosti mogla otići u zrak, što bi područje od nekoliko kilometara uokolo tvornice moglo potpuno ostaviti bez kisika. Eksplozija bila bi tako velika da bi se broj žrtava nakon nje mogao mjeriti u tisućama, a posljedice bi bile uistinu katastrofalne.
Zbog takve situacije, ali prije svega zbog ozbiljnih sumnji da je Uprava OKI-ja građane Zagreba neizravno dovela u opasnost brojnim kriminalnim radnjama, u tvrtki je već nekoliko tjedana i policija koja provodi kriminalističku obradu više različitih segmenata poslovanja OKI-ja. Konačan ishod policijske obrade pokazat će i je li potpredsjednik Vlade Slavko Linić bio u pravu kada je posljednjih nekoliko mjeseci Darka Ostoju i čelne ljude OKI-ja Vladimira Šelebaj-Selliera i Edina Lehu neslužbeno nazivao kriminalcima, optužujući ih da OKI, u kojem i država ima znatan vlasnički udio, žele smišljeno uništiti kako bi tvrtku potom jeftino i neizravno preuzeo osobno Darko Ostoja.

Spremnik etilena u OKI-ju ima kapacitet od 1600 tona, a etilen se u njemu skladišti na minus 103 C, pri tlaku od jednog bara. U slučaju eksplozije razorni udar i požar bio bi popraćen uvlačenjem kisika u rasponu od nekoliko kilometara. Silina eksplozije tek bi se djelomično mogla dočarati usporedbom sa sličnim incidentom, doduše mnogo manjih razmjera, koji se prije desetak godina dogodio u Španjolskoj. Ondje je s ceste u obližnji autokamp sletjela manja cisterna puna propana. Od siline eksplozije poginulo je dvjestotinjak ljudi.

Zbog straha od eksplozije grupa radnika OKI-ja je sredinom ožujka Upravi, Vladi i javnosti poslala prvo, a upravo koncem prošlog tjedna pripremala je i drugo pismo u kojem je upozorila na kriminal u poduzeću i sigurnosno stanje koje bi moglo završiti katastrofalno.
“Ispitivanja se ne obavljaju u zadanim rokovima, u remontu se ni petina opreme i dijelova ne ugrađuje, postajemo prava bomba, krade se roba iz skladišta, u krugu hodaju kojekakvi smutljivci, a nas je strah po noći raditi jer smo bez ikakve zaštite i sigurnosti. Tvrtka nije sigurna jer su porte i čuvarska mjesta zatvoreni tako da nam svatko može doći, a Uprava pretjerano trošeći opremu i dijelove čini nesigurnim ljude koji rade i opremu koja ima svoj vijek trajanja. Zadnja dekompozicija od 27. veljače više je sličila eksploziji nego tehnološkom poremećaju, tako da smo se mnogi razbježali od siline. Pitamo se do kada, jer su nam životi svakim danom sve ugroženiji”, stoji u pismu koje očito nitko nije shvatio ozbiljno jer ga je potpisao anonimni Stožer za obranu proizvodnje OKI-ja.
Da pismo treba shvatiti vrlo ozbiljno Nacionalu je potvrdio i jedan vrhunski kemijski stručnjak. On je za Nacional izjavio: “OKI je tvornica koja radi već više desetljeća i u koju zbog starosti postrojenja treba jako puno ulagati. U svijetu se takve tvornice nakon dvadeset godina zatvaraju. OKI može i dalje raditi, ali Uprava mora dvostruko više ulagati u sigurnost postrojenja. Nažalost, o tomu se očito ne vodi računa, menedžeri koji vode tvrtku izgleda uopće nisu svjesni svoje odgovornosti prema ljudima i okolišu, a u tvrtku uopće ne ulažu. Dođe li do eksplozije, bit će prekasno.”
Jedna detonacija već je odjeknula u postrojenjima OKI-ja, 4. svibnja 2001. Kako bi spriječili katastrofalnu eksploziju koja je zaprijetila cijeloj tvornici zbog povećanja tlaka u cijevi punoj etilena prilikom proizvodnje plastike, radnici su morali aktivirati sigurnosni ventil i ispustiti plin iz cijevi u zrak, što je izazvalo jaku detonaciju zbog koje su u tvornici popucali prozori i vrata. Na dramatičnost situacije najviše upozorava i činjenica da Uprava OKI-ja opasnosti uopće nije svjesna, jer je na sjednici Nadzornog odbora održanoj u prošli ponedjeljak sigurnosno stanje ocijenjeno zadovoljavajućim.
Petstotinjak zaposlenika koji već dulje upozoravaju da se zbog poslovne politike Uprave katastrofa uskoro neće moći izbjeći, za svoje tvrdnje imaju više uporišta, koja se djelomično potpuno podudaraju s razlozima zbog kojih je potpredsjednik Vlade Linić u otvorenom sukobu s Ostojom. Tvrdi se da je glavni razlog katastrofalnog sigurnosnog stanja restriktivna politika koju Šelebaj i Leho provode zato što zbog svih ušteda koje ostvare imaju pravo na enormne bonuse.
Nacional posjeduje njihove menedžerske ugovore, iz kojih se vidi da Šelebaj mjesečno zarađuje čak devet, a Leho osam tisuća njemačkih maraka. To je, međutim, tek mali dio njihovih primanja. U njihovim ugovorima stoji i to da Šelebaj ima pravo na tri, a Leho na dva posto od “iznosa stvarno realiziranih povećanja pojedine vrste prihoda ili smanjenja pojedine vrste troškova za proteklo obračunsko razdoblje”.
Zaposlenici su već javno upozoravali da su oni time zapravo novčano stimulirani da otpuštaju radnike, jer im i to ulazi u smanjenje troškova. Oni su još krajem 2000. upozoravali da će Uprava za 450 otkaza biti nagrađena sa 2,4 milijuna kuna. No pravu eskalaciju nezadovoljstva zaposlenika Uprava je izazvala 23. listopada 2001. Tada je predsjednik uprave Šelebaj na sjednici Nadzornog odbora “dao informaciju o izvršenju međusobnih obveza po menedžerskim ugovorima, ustvrdivši da su po osnovi ostvarenih ušteda, tj. smanjenju fiksnih troškova za razdoblje od 01.01. do 30.06. 2001. u visini od 28,1 milijuna kuna”, on i Leho ostvarili svoje pravo na akontaciju odgovarajućeg dijela bonusa.
Na temelju tih podataka Šelebaj bi trebao dobiti dodatni bonus od 863 tisuće kuna, a Leho od 562 tisuće kuna. Kako je OKI prošlu poslovnu godinu završio sa 112 milijuna kuna gubitka, ogorčenje zaposlenika, ali i predstavnika Fonda za privatizaciju može se potpuno razumjeti. Ogorčenje je dodatno poraslo kada je na prošlotjednoj sjednici Nadzornog odbora odlučeno da se njima dvojici na ime istih akontacija isplati gotovo 4 milijuna kuna. Članom menedžerskog ugovora o bonusima Uprava je zapravo stimulirana i za zatvaranje pojedinih pogona tvrtke, jer i to smanjuje troškove poslovanja. Prema informacijama iz krugova bliskih Liniću, većina “zatvorenih” postrojenja zapravo je samo konzervirana i čeka novog vlasnika koji bi tvrtku trebao preuzeti vrlo povoljno upravo zato što su postrojenja navodno “zatvorena”, a tvrtka ima smanjeni godišnji promet i zaradu.
Budući da je OKI poduzeće u većinskom privatnom vlasništvu, sve to možda i ne bi trebalo biti velikim predmetom interesa javnosti da takva politika stimuliranja Uprave ne prijeti građanima Zagreba. Prema informacijama iz krugova bliskih Fondu za privatizaciju Linić je posljednje protestno pismo zaposlenika iskoristio za novi pritisak na Ostoju, koji je u OKI-ju predsjednik Nadzornog odbora. Stoga su članovi Nadzornog odbora OKI-ja, koje je delegirao Fond za privatizaciju, insistirali da se o navodima pisma Stožera za obranu proizvodnje OKI-ja raspravlja na sjednici Nadzornog odbora što se trebala održati u četvrtak, 19. travnja, ali je u više navrata odgađana, a novi termin održavanja pomaknut je za prošlotjedni ponedjeljak.
U dnevnom redu za sjednicu što se trebala održati prvo 17., a potom 19. travnja stajalo je da se trebalo raspravljati o predstavci Stožera za obranu proizvodnje OKI-ja i to o “stanju unutrašnjeg reda i sigurnosti rada postrojenja, održavanju postrojenja, stanju ključne opreme i posljedicama na sigurnost od požara i eksplozije, paralelnom računovodstvu – usluge Kopun i Kopun…” Na tom se sastanku trebalo raspravljati i o poslovnim rezultatima ostvarenim u 2001., ali i o novim bonusima predsjednika Uprave Vladimira Šelebaj-Selliera i člana Uprave Edina Lehe.
Ta sjednica iznenada je otkazana, a za onu što je održana u prošli ponedjeljak promijenjen je i dnevni red iz kojeg je Ostoja izbacio raspravu o paralelnom računovodstvu tvrtke koje za OKI vodi tvrtka Kopun i Kopun, a preko koje iz poduzeća navodno svaki mjesec odlazi oko 600 tisuća kuna. Tvrdi se da je to jasan pokazatelj da Uprava OKI-ja posluje sumnjivo, te da je Linić bio u pravu kada je Ostoju u više navrata otvoreno nazivao kriminalcem pred svojim kolegama u Vladi.
Linić je uvjeren da Ostoja namjerno gura OKI u propast kako bi ga poslije jeftino prodao i neizravno osobno preuzeo. Njihov otvoreni sukob mogao bi iznova narušiti odnose Vlade i privatizacijskih investicijskih fondova, posebice ako se nakon kriminalističke obrade vidi da su sumnje u kriminalne aktivnosti Uprave OKI-ja bile osnovane.
Policija ispituje pod kakvim okolnostima Uprava OKI-ja kupuje proizvodne sirovine etilen i stiren. Kako je cijena etilena na svjetskom tržištu vrlo rastezljiva i kreće se od 600 do 850 eura za tonu, policija ispituje osnovanost tvrdnji po kojima Uprava uz suglasnost predsjednika Nadzornog odbora Ostoje manipulira nabavnim cijenama i na svoje privatne račune iz tvrtke izvlači goleme provizije. Sumnja se da oni etilen na svjetskom tržištu nabavljaju po najvišim cijenama, ali da dio od te cijene njihovi dobavljači vraćaju njima na privatne račune. Istodobno policija sumnja da oni manipuliraju i prilikom prodaje gotovih proizvoda, koje nekim dilerima navodno prodaju ispod tržišne cijene. Tako dilerima gotovih proizvoda omogućuju da ih poslije prodaju po pravim tržišnim cijenama, a oni bi Upravi na neke privatne račune opet dostavljali dio tako ostvarene zarade. Policija ispituje i osnovanost tvrdnji da Uprava OKI-ja zajedno sa svojim partnerima tvrtkama Lendmark iz Belgije i MB Barter iz Švicarske dio robe namijenjen izvozu u EU u suradnji s carinom ilegalno ostavlja na hrvatskom tržištu, čime godišnje oštećuje državu za najmanje 12 milijuna kuna PDV-a. Sumnja se da Uprava OKI-ja, kojom u biti upravlja Ostoja, uz pomoć nekih djelatnika carine fingira izvoz proizvoda prema EU, pribavlja carinsku dokumentaciju, ali kamione s robom vraća u Hrvatsku, gdje je prodaje nekim domaćim tvrtkama. Tvrdi se da je policija već u ovoj fazi kriminalističke obrade razotkrila kojim hrvatskim tvrtkama su ti proizvodi prodavani, koji špediteri su sređivali dokumentaciju za kamione s robom za koju se znalo da neće napustiti Hrvatsku te koji su prijevoznici u tome sudjelovali.
Uz sve to, policija ispituje i da li se iz OKI-ja nezakonito izvlači novac preko tvrtke Kopun i Kopun, koja prema nekim tvrdnjama vodi paralelno knjigovodstvo OKI-ja i tako zataškava kriminalne aktivnosti uprave.
Prema nekim tvrdnjama Linić je uvjeren da je baš zbog sumnjivih aktivnosti Uprave OKI u 2001. imao više od 100 milijuna kuna gubitka, a neki čak sumnjaju da je policija ušla u OKI upravo nakon Linićeva inzistiranja. Međutim, neki tvrde da Linić ustraje u borbi protiv Ostoje isključivo zato da bi posao s OKI-jem ponovno osigurao svom prijatelju Nikoli Ježiću, bogatom poslovnom čovjeku koji je u više navrata surađivao s OKI-jem i navodno upravo na tom poslu zaradio najveći dio svog bogatstva. Ježić je i nakon što je Ostoja preuzeo kontrolu nad OKI-jem neko vrijeme surađivao s tim poduzećem, a prema nekim tvrdnjama taj je posao trajno izgubio tek nakon što je Ostoja i sam shvatio kako se na nabavi stirena i etilena može manipulirati cijenama i privatno zarađivati.
Svi ti sukobi na kraju se negativno odražavaju na rad tvrtke, čiji su poslovni rezultati iz godine u godinu slabiji. Stoga ne čudi što opasnost od eksplozije postrojenja s mogućim katastrofalnim posljedicama raste.