Objavljeno u Nacionalu br. 338, 2002-05-08

Autor: Jasna Babić

Rat za Sliškovo nasljedstvo

Sliškov brat protiv Sliškove udovice

Na stranu Sliškove udovice stao je Vinko Žuljević Klica sa svojom paravojnom formacijom: Klica tvrdi da se bori za interese Sliškovih sinova

Danijela Sliško, udovica ubijenog Vjeke SliškaDanijela Sliško, udovica ubijenog Vjeke SliškaBitka za znanu i neznanu imovinu Vjeke Sliška, pokojnog “kralja poker-automata”, približava se svom vrhuncu. Dok se njegove kosti sele u tzv. aleju velikana na Mirogoju, u pozadini njegove javne sakralizacije bjesni sukob dvaju zaraćenih obiteljskih tabora: na jednoj je strani njegova udovica Danijela Sliško, na drugoj – njegov brat Marko Sliško. Sukob se vrti oko dva ključna motiva: stan u Bogovićevoj ulici i Sliškova zaostala potraživanja prema tajnim dužnicima.
U ožujku 2001., kad je likvidiran u gangsterskom obračunu na Cvjetnom trgu, Vjeko Sliško živio je sa suprugom Danijelom u Bogovićevoj ulici, u stanu koji je, navodno, bio registriran na ime njegova oca. Zato obiteljska frakcija Marka Sliška danas zahtijeva od udovice da se iseli iz stana, nastojeći ishoditi čak i sudsko rješenje o njezinoj deložaciji. No rat oko dužnika još je mnogo opasniji, jer u njemu vrlo aktivno sudjeluju i dvojica junaka iz “crnih kronika” kojima je nasilje najuža specijalnost: Mijo Kovčo, suprug Sliškove sestre, koji je početkom devedesetih ucjenom, prijetnjama i Sliškovim poker-automatima osvajao vlast nad zagrebačkim kafićima, i Vinko Žuljević Klica, bivši pripadnik HVO-a, kojeg je pokojnik pred kraj svog života koristio kao svojevrsnog zapovjednika osobne paravojne formacije.
Kovčo je danas saveznik pokojnikova brata Marka, dok se Žuljević stavio na raspolaganje udovici Danijeli. Na isti način podijelili su se i kriminalci koje domaća javnost zna kao tzv. krunske svjedoke iz improvizirane remetinečke sudnice. Obje strane smatraju da imaju i instrumente i prirodno pravo da utjeraju nenaplaćene Sliškove dugove i da taj novac zadrže samo za sebe kao dio naslijeđene pokojnikove imovine. Mijo Kovčo i Marko Sliško smatraju da je to vrlo jadna, minimalna nagrada za njihov doprinos u sazrijevanju i uzletu “kralja poker-automata” koji je karijeru počeo kao štićenik i učenik šogora i brata. Njihov je rezon ovakav: ako je udovica prisvojila tvrtku “Bonaparte” i sve legalno registrirane Sliškove nekretnine, valjda je pravedno da ostatak obitelji rezervira za sebe onaj dio tajne imovine koji se iz razumljivih razloga ne može utjerati sudskim putem.
Vinko Žuljević Klica uvjeren je kako cjelokupno znano i neznano bogatstvo njegova pokojnog prijatelja po mnogo jačem prirodnom pravu pripada dvojici njegovih sinova. “Ja ne štitim Danijelu, nego Vjekine interese”, izjavio je u verbalnom duelu sa Sliškovim šogorom i bratom koji se dogodio nakon prvog odmjeravanja snaga u Velikoj Gorici. Prema informacijama kojima obitelj raspolaže, “kralj poker-automata” prije svoje smrti posudio je poznatom velikogoričkom ”šaneru” znatan iznos koji je, uz kamate, do sada narastao do dva milijuna DEM. Kada su Marko Sliško i Mijo Kovčo postavili ultimativni zahtjev za povratom duga, ”šaner” je alarmirao drugu zaraćenu stranu. Nakon Žuljevićeve intervencije taj dio obitelji neko je vrijeme odustao od sličnih akcija, a zahvalni ”šaner” i Sliškova udovica intenzivirali su svoje prijateljstvo. Shvativši, kako se čini, da protiv sebe ima jači i mnogoljudniji klan – uortačen s kriminalcima iz Dubrave, Maksimira i Španskog – Danijela Sliško tim je potezom svim dužnicima svoga pokojnog supruga poslala poruku koja je preko noći izmijenila odnos obiteljskih snaga: ako postanu njezini saveznici, od njih nitko neće utjerivati novac. Riječ je, pak, o vođama drugih banditskih skupina, o uglednicima zagrebačkog jet-seta, medijskim zvijezdama, kockarima i pravosudnim dužnosnicima koji su otpis duga spremni uzvratiti protuuslugom koja je ionako mnogo manja od nekadašnjih Sliškovih potraživanja: pomažu koliko mogu da se likvidiranom “kralju poker-automata” posmrtno izmijeni biografija i da se posljednji junak zagrebačkog podzemlja, po srpskom receptu Ljube Magaša Zemunca, preobrazi u društveni uzor novije Hrvatske. Razlika je samo u kolektivnim idealima koje dva kriminalca trebaju otjeloviti.
Mit o Magašu, nekadašnjem šefu jugoslavenskog podzemlja u Frankfurtu, govorio je o srpskom državotvorcu koji je u dosluhu sa srbijanskom Udbom rušio Titovu Jugoslaviju. Mit o Vjeki Slišku govori o hrvatskom državotvorcu koji je u savezništvu s hrvatskim tajnim službama i Državnim odvjetništvom čistio zagrebačke ulice od posljednjih ostataka Jugoslavije, simbolizirane u nacionalno šarolikoj zločinačkoj organizaciji s Knežije. I dok je od beogradskog mafijaša posmrtno isklesan spomenik srpskog nacionalnog patriota, od čijih su bokserskih šaka drhtali i njemački imperijalisti i sve konkurentske nacije, mrtvi Vjeko Sliško – koji je s užitkom ljude “rezbario” polomljenim bocama – ima postati poslovni genij, mecena siromašnih umjetnika i novinara, te zaštitnik slabih i nemoćnih žrtava raznih zagrebačkih razbojnika i lihvara. Njegovi posmrtni ostaci, uz dobru cijenu, premješteni su u najbliže susjedstvo nacionalnih veličina poput Miroslava Krleže, Ljudevita Gaja, Franje Tuđmana…
Obitelj je nadahnuta vrlo racionalnim interesima: otkrije li se nekim slučajem da je pokojnik najveći dio brzo stečenog bogatstva osvojio kao domaća ispostava međunarodnih kriminalnih grupacija, a ne kao iznimno promućuran biznismen, postoji opasnost da svi ostanu bez naslijeđa. Mnogo je manje transparentan motiv Dunje Pavliček-Patak, bivše županijske državne odvjetnice u Zagrebu, koja je “kralja poker-automata” još za života promovirala u sivu eminenciju sudskog procesa protiv njegovih konkurenata s Knežije. Obaviještena da je policija rekonstruirala dobar dio Sliškove bande – kao drugog najmoćnijeg zagrebačkoga ganga – po cijeni vlastite karijere, prigrlila je potencijalnog optuženika kao najvažnijeg savjetnika i vodiča kroz svijet domaćeg kriminala. U vrhuncu njihove idile – u kasnu jesen 2000. – državnoj odvjetnici ponuđeno je mjesto pravnice u Sliškovoj tvrtki “Bonaparte”, a Sliško je za uzvrat dobivao povjerljive informacije o planiranim policijskim i pravosudnim operacijama.
Premda se to znalo u cijelom zagrebačkom podzemlju, u novinarskim krugovima i u samom MUP-u afera je pukla tek nakon pucnjave na Cvjetnom trgu u ožujku 2001. Prvo je, podsjećamo, Dunja Pavliček-Patak pokušala spriječiti pretraživanje Sliškova stana, uvjeravajući zadužene policijske inspektore da se time oskvrnjuje uspomena na žrtvu. Potom je otkriveno da je Sliško raspolagao disketom s tajno snimljenim razgovorima tzv. zločinačke organizacije koji su, osim Dunji Pavliček-Patak, bili dostupni još samo šestorici ovlaštenih osoba. Konačno, ovih dana policija je napisala kaznenu prijavu zbog odavanja tajni i davanja službenih dokumenata Vjeki Slišku u kojoj se, zbog opreza i obzira, krivac za sada navodi kao “nepoznata osoba” čiji će se identitet ustanoviti u daljnjoj službenoj istrazi. No, prema Nacionalovim saznanjima, kaznena prijava silno je uznemirila bivšu županijsku državnu odvjetnicu.
Prema jednoj teoriji, korijene te naoko “neprirodne koalicije” između Dunje Pavliček-Patak i “kralja poker-automata”, koja je trajala od 1999. pa do njegove smrti, valja tražiti u činjenici da su u nekim razdobljima svojih karijera oboje bili štićenici HDZ-ova obavještajnog podzemlja koje se vrlo selektivno obračunavalo s kriminalcima, razlikujući “državotvorni” ili “državno korisni” kriminal od onog “neprijateljskog”.
Ipak, u procesu Sliškove sakralizacije najzagonetniji je motiv medija koji pišu patetične priče o njegovoj ljubavi prema djeci, o njegovu dirljivom zanimanju za slikarstvo i njegovu “bosonogom” djetinjstvu došljaka iz Bosanske Posavine. Zanimljiva je i činjenica da je pokojnik prije policije, pravosuđa, aktualne koalicijske vlade i mnogo prije domaće javnosti saznao za postojanje medijske organizacije Grupo koju su, kao tajni ortaci, stvorili Ninoslav Pavić, Vinko Grubišić, Miroslav Kutle i Ivić Pašalić. Prvi put Sliško je za Grupo čuo u proljeće 2001., kada su se na večeri u njegovu stanu okupili njegovi najintimniji prijatelji; bila su i dvojica novinara kojima je obećao građu za njihovu nikad napisanu knjigu o povijesti zagrebačkog podzemlja. Pošto su mu, kao dokazni materijal, pokazani neki ortački dokumenti, “kralj poker-automata”, tvrde svjedoci, pomno je pratio daljnja zbivanja oko uhićenja pa oslobađanja Grupo-ortaka.
Za sada Nacionalu nije poznato na koji je način Vjeko Sliško koristio svoj izvrstan uvid u zajedničke operacije tajnih medijsko-financijskih partnera koji su poslovali u najdubljoj konspiraciji. No činjenica je da OTV i neka izdanja EPH i danas prednjače u glorifikaciji njegove biografije koja ipak, primarno, spada u kaznene evidencije i policijske dosjee.
Marko Sliško i Mijo Kovčo doista su u pravu kada tvrde da bez njih dvojice Vjeko Sliško ne bi postojao. Marko Sliško bio je ne samo duhovni i poslovni uzor svome deset godina mlađem bratu, nego je Vjeku Sliška još kao dječaka počeo pripremati za kasniju titulu “kralja poker-automata” i preteču “državotvornog” podzemlja. Krajem osamdesetih Marko Sliško imao je pečenjaru na Kvaternikovu trgu, gdje je, kao i na svim zagrebačkim tržnicama, suvereno vladala tzv. zelena mafija, regrutirana uglavnom iz redova Albanaca. Zbog tzv. kosovskog pitanja koje je sljedbenicima Slobodana Miloševića služilo kao ključni alibi za rušenje federalnog ustava SFRJ iz 1974., priče o dubokoj ukorijenjenosti albanske mafije postale su vrlo popularne u srpskim novinama i tajnim beogradskim političkim strategijama.
Tijekom te političke kampanje u Zagrebu je podignuta optužnica za organizirani kriminal, prva u povijesti jugoslavenskog socijalizma. Osim funkcioniranja mafijaške organizacije, sudskim procesom trebalo je dokazati da je ona povezana s hrvatskim policijskim krugovima, pa se na optuženičkoj klupi našao i Jadranko Garbin, u tom trenutku najproslavljeniji inspektor zagrebačkog SUP-a.
Poput Vjeke Sliška – koji će deset godina poslije iskoristiti povoljan politički trenutak – Marko Sliško je 1989. sudski proces protiv tzv. albanske mafije shvatio kao izvrnu prigodu da se obračuna s nekoliko konkurenata u osvajanju monopola nad poslovnim prostorima na Kvatriću. Uz nekoliko policajaca, podrijetlom iz njegove zavičajne Bosanske Posavine, ispričao je točno ono što je odgovaralo tadašnjem javnom tužiteljstvu. Svjedočio je i Mijo Kovčo, jedan od glavnih lihvara u Fortuna klubu, gdje je službeno radio kao “zaštitar” Hrvatske lutrije, vlasnika kockarnice na tadašnjem Trgu Republike. Doduše, Kovčo je pred sudskim vijećem nastupio i kao žrtva. Godinu prije netko je na njega pucao u Vlaškoj ulici. Dok o toj zgodi nije mogao reći ni riječ – atentatora, navodno, nije prepoznao – dotle se na sudu predstavio kao vrstan znalac svih albansko-hrvatskih sukoba u kojima, pak, tobože nije sudjelovao. Uzgred rečeno, mnogo kasnije otkrit će se da je Kovčo svjedočio i kao suradnik KOS-a JNA, koji je vrbovan nekoliko godina prije, dok je služio vojni rok u Beogradu.
Sudski proces neslavno je srušio ključnu tezu optužnice o mafijaškoj organizaciji, zbog situacije koja se, na gotovo identičan način, ponavlja danas u improviziranoj sudnici u Remetincu: tzv. krunski svjedoci, uključujući Marka Sliška i Miju Kovču, davali su kontradiktorne izjave, prepričavali glasine koje su čuli po birtijama i prilično očito lagali. Garbin je oslobođen, a nekolicina Albanaca kažnjeni su zatvorom kao dokazani počinitelji individualnih zlodjela.
Ipak, na Kvaternikovu trgu Albanci su prostor morali ustupiti etnički čistim Hrvatima: po obližnjim kafićima i buticima počeo je nesmetano ordinirati mlađi brat Marka Sliška, pod patronatom starijeg i iskusnijeg Mije Kovče. Tehnika preuzimanja vlasti i dobara bila je jednostavna i vrlo efikasna: prvo bi ugostitelja natjerali da potpiše ugovor o poker-automatu, potom bi ga prisiljavali da im isplaćuje mnogo veću svotu od realne zarade. Pošto bi se žrtva našla na rubu bankrota, “konfiscirali” bi lokal, tvrdeći da time pravedno namiruju svoja potraživanja.
Tijekom 1990. i 1991. više Zagrepčana tražilo je zaštitu tadašnje policije, sudstva, čak Ureda predsjednika. Svi su upućeni na privatne parnice za ometanje posjeda. Većina parnica nije završila nikakvim presudama jer su slučajevi, stalnim odgodama ročišta, otišli u zastaru. “Čišćenje” albanskih švercera deviza i “reketara” sa zagrebačkih ulica, te njihovo istiskivanje “državotvornim” kriminalcima bio je prvi čin u konstituiranju Sliškova carstva.
Godine 1994., kada je kockarska strast u Hrvatskoj već uvelike jenjala, Vjeko Sliško tražio je i dobio državnu koncesiju za igre na sreću. Njegovi aparati kao čarolijom proširili su se sve do Istre. Godine 1996. instalirani su čak i u porečki “International”, čiji je gazda vrlo dugo odolijevao svim tučnjavama, prijetnjama i nasilju u svojoj kockarnici. No pokleknuo je onoga dana kad je u “International” banula skupina razvojačenih hrvatskih branitelja, kao siguran znak da nije riječ o “neprijateljskim”, nego “državotvornim” kriminalcima, u osobitoj milosti države. Ipak, poker-automati, sami po sebi, već odavno ne donose značajniju dobit. Prema objašnjenjima samog Sliška, on je na njima još 2000., navodno potpuno legalno, zarađivao fantastičnih četiri milijuna maraka godišnje. Priču nitko nije ni pokušao provjeriti, premda je “kralj poker-automata” likvidiran u naručenom ubojstvu koje je njegova organizatora moralo stajati mnogo novca i mnogo dobrih veza u pravosuđu, vojsci, politici, čak i u medijima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika