Zatvor BiliceU splitskom zatvoru na Bilicama već puna dva mjeseca pritvorena su dvojica državljana Republike Slovačke, Vladimir Fruni i Marian Šebeščak. Nakon brižljivo pripremane akcije, pripadnici hrvatske specijalne policije su slovačke poslovne ljude Frunija i Šebeščaka uhitili u Drveniku pokraj Makarske 1. ožujka 2002. godine, temeljem Interpolove tjeralice, a po uhidbenom nalogu Oblasnog suda u Košicama.
Nakon dvadesetak dana Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je zaprimilo vrlo šturu molbu slovačkih pravosudnih organa za izručenjem Frunija i Šebeščaka, iz koje se zapravo i ne može precizno razabrati za koja se to kaznena djela terete dvojica slovačkih državljana. Zahtjev slovačkih pravosudnih organa bez detaljnije popratne dokumentacije spominje kaznena djela financijskog inženjeringa, a mediji u Slovačkoj, koji su tih dana veliku pozornost posvetili uhićenju dvojice bogatih sunarodnjaka, tvrdili su da su Fruni i Šebeščak poslovnim makinacijama oštetili 170 tisuća Slovaka i prevarili ih za 315 milijuna dolara. Da su u pitanju “krupne zvjerke” dalo se zaključiti i po tome što je u trenutku uhićenja u prekrasnoj kući u Drveniku, koja je Frunijevo vlasništvo, policija zaplijenila njihove dvije jahte (jednu 12-metarsku i jednu 10-metarsku), tri glisera, dva luksuzna automobila, 11 bankovnih kartica i 500 tisuća dolara gotovine. Fruni i Šebeščak, vlasnici slovačke tvrtke “Horizont”, koja je u srpnju prošle godine kupila veliku tvornicu bezalkoholnih pića “Amfora” iz Makarske, od prvog trenutka su se svim pravnim sredstvima opirali izručenju, negirajući kaznena djela prijevare. Posebno su naglašavali kako su oni poslovni ljudi, koji posjeduju veliku imovinu od Engleske preko Slovačke do juga Europe. Njihovi iskazi su dali povoda razmišljanju da su osim financijskim inženjeringom i prijevarom, zahtjevi slovačkih organa za izručenjem motivirani i nekim drugim razlozima. Na odluku Županijskog državnog odvjetništva da prihvati zamolbu za izručenje Frunija i Šebeščaka, koji su dane provodili u zatvoru na Bilicama, splitski odvjetnici Željko Gulišija i Dragan Mioč žalili su se Vrhovnom sudu. Upravo prije nekoliko dana Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbe dvojice Slovaka i konačno odlučio udovoljiti zahtjevu za ekstradicijom.
“Ako budemo izručeni Slovačkoj, sasvim sigurno ćemo biti likvidirani! U pitanju su moćni ljudi iz vrha države!”, poručila su u nekoliko navrata dvojica Slovaka iz splitskog zatvora u kojem su se vrlo udobno smjestili, duboko vjerujući da do izručenja neće doći. “Ostat ćemo u Hrvatskoj koliko god hoćete! Izravna opasnost po život nam prijeti od ljudi iz vrha vlasti!” Potvrdu ovih apela o smrtnom strahu od izručenja dobili smo iz više različitih izvora. Dovoljno da se postavi pitanje u kakvim su to poslovima sudjelovali pritvoreni Slovaci, jer nitko od projektanata piramida financijskog inženjeringa širom svijeta nije osuđen na smrtnu kaznu i likvidiran.
Sumnju da su Fruni i Šebeščak izravno umiješani u šverc oružjem iz Slovačke u Hrvatsku, potom i u treće zemlje, u unosan posao koji se odvijao pod nadzorom hrvatske i slovačke obavještajne službe, te da su u tom poslu nekome ostali dužni ili “zaboravili” vratiti dobiveni novac, pojačalo je nekoliko činjenica. Prvo, pomutnja unutar obavještajnih službi, te kontakti pojedinih (bivših) čelnika hrvatske obavještajne zajednice i predstavnika slovačke sigurnosne službe koji su zabilježeni prvih petnaestak dana nakon uhićenja dvojice slovačkih državljana. Potom i činjenica da je Marian Šebeščak, prije nego li je 1997. godine postao poslovni čovjek i pouzdani Frunijev pomoćnik, bio časnik slovačke vojne obavještajne službe. Na koncu nije nevažna ni činjenica da su poslovni partneri slovačkog dvojca u Hrvatskoj hercegovačka tajkunska obitelj Lučić, a da je jedan od braće, Ivo Lučić, bio pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe, dakle, zamjenik dr. Miroslava Tuđmana. Upitno je tko je stvarni, a tko fiktivni vlasnik makarske “Amfore”, Lučići ili Frunijev “Horizont”? Čijim je to novcem za 16 milijuna maraka kupljena makarska “Amfora”, kojoj glavni direktor srpnja prošle godine postaje Zdenko Lučić. Radi li se o dijelu znatno većih novčanih iznosa na koje pretendira slovačka obavještajna zajednica ili možda Vlada premijera Mikulaša Dzurinde?
Pokušali smo izravno provjeriti navedene opravdane sumnje i tvrdnje o mogućoj likvidaciji, te zatražili posjet zatvoru Bilice i razgovor s Frunijem i Šebeščakom. I dok smo od Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa odmah dobili zatraženu suglasnost za posjet splitskom zatvoru, istražni sudac Županijskog suda u Splitu Velimir Pandžić bio je drugačijeg mišljenja. Na pismenu zamolbu uopće nije odgovorio, a tijekom telefonskog razgovora s Nacionalovim novinarom uskratio je dozvolu za razgovor s pritvorenicima jer “ne postoji interes javnosti za ovim predmetom”. Novim pismenim zahtjevom upozorili smo predsjednika Županijskog suda Igora Benzona na nelogičnu i skandaloznu odluku suca Pandžića u predmetu, u kojem k tome nema nikakve istrage, u kojem postoji interes javnosti, i u kojem već postoji odluka o izručenju, pa ni naš posjet pritvorenicima ne može omesti nikakav postupak. Benzon uopće nije odgovorio na pismenu molbu, a cijelog se dana skrivao od novinara, pa se može zapitati i što zapravo skrivaju sudac Pandžić i predsjednik Županijskog suda Benzon, poznat i po aferi “nestalog” pištolja, krunskog dokaza u suđenju za ubojstvo. Na koncu, iz hladovine splitskog zatvora i Fruni i Šebeščak, preko upravitelja zatvora Josipa Višića, poručili su da ne žele razgovarati s novinarima. Iz pouzdanih izvora, koji su željeli ostati anonimni, saznali smo da su se oni u splitskom zatvoru odlično snašli.
Vladimir Fruni je nakon pritvaranja vrlo brzo postao pravi zatvorski gazda. On i Šebeščak u zatvorskoj ćeliji ni u čemu ne oskudijevaju i sve plaćaju u gotovini. Od zasebne posteljine do televizora i muzičkih linija. U zatvor stižu posebne narudžbe hrane, dozvoljenih pića, čak i pune kutije kolača iz splitske tvornice “Bobis”. Fruni i Šebeščak to dijele i velikodušno poklanjaju ostalim zatvorenicima. Fruniju se zatvorenici obraćaju za pomoć, a on im daje novac i izdašno ispunjava sve želje koje nisu protivne zatvorskim propisima. Jedno vrijeme je Fruni bio u ćeliji s Ivanom Buljom, osumnjičenim za ubojstvo Anđele Bešlić iz Sinja. Bulju, naviklom na visoki standard u ćeliji s Frunijem, nakon preseljenja u drugu zatvorsku ćeliju Slovak je galantno kupio novi televizor i muzičku liniju. I ostali zatvorenici naručuju televizore i linije na Frunijev zatvorski račun, na koji iz inozemstva svakog mjeseca uredno stiže 11.000 funti. U splitskom zatvoru nikada nije bilo toliko glazbe i razloga za slavlje. Puni novca, Fruni i Šebeščak su postali najveći zatvorski dobročinitelji. Njihovim novcem, navodno, kupljeni su i novi dresovi i cijela sportska oprema za zatvorenički nogometni i košarkaški tim. Utakmice u pauzama za šetnju tako su dobile pravi, natjecateljski smisao. No vrlo je vjerojatno da će tu zatvorsku idilu i humanizaciju zatvorskog prostora prekinuti odluka Vrhovnog suda o izručenju dvojice najpopularnijih pritvorenika Slovačkoj.
Kod Vladimira Frunija je pronađeno pet putovnica, sve izdane u Slovačkoj. Za poslovne ljude radi se o vrlo neuobičajenoj praksi, kojom su se očigledno htjeli izbjeći dokazi o ulascima i posjetima pojedinim državama. Nakon uhićenja u Drveniku, pojedini slovački dužnosnici, poput ministra unutrašnjih poslova Ivana Simaka, izjavili su kako su Fruni i Šebeščak bili vlasnici bankrotiranih slovačkih sestrinskih tvrtki “Horizont” i “BMG Invest”, te da je oko 170 tisuća Slovaka u zadnjih šest godina u njihove investicijske fondove uložilo svoj novac, oko pola milijarde eura. Dvojica Slovaka, javno osumnjičenih za nedopušteno poslovanje, kršenje pravila dobrog gospodarenja i prijevaru, vlasnici su desetak tvrtki u Slovačkoj i drugim zemljama. Fruni, Šebeščak i treći čovjek, nedostupan vlastima, František Martik, bili su vlasnici i osiguravajućeg društva “Tatra”, putničkih i medijskih agencija te agencija za promet nekretninama, nekoliko hotela, radijske postaje “Vychod” u Košicama, jedne tiskare, čak i tvrtke za projektiranje malih hidroelektrana. U okviru koncerna “Horizont” Fruni, Šebeščak i Martik su bili vlasnici pet televizijskih postaja, četiri tjednika i tri radio-postaje. Neko vrijeme bili su i vlasnici licence za emitiranje programa komercijalne nacionalne slovačke televizije “Global”. Fruni i drugovi vlasnici su tvornice autobusa “Marshall Bus” u Engleskoj, čiji je direktor Jan Smerek, nekadašnji predsjednik Uprave “Istočnoslovačkih željezara”, najvećeg poduzeća u Slovačkoj.
Međutim, posao u kojem je Fruni bio najuspješniji su sportske kladionice. Taj je posao slovački dvojac, očigledno kao eksponent nečijih interesa i nečijeg novca, odlično razvio u Rumunjskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i SR Jugoslaviji, kamo se, vrlo vjerojatno, sklonio “treći čovjek” František Martik. Upravo na području od Slovačke, Rumunjske do Hrvatske, ti su Slovaci osigurali stalnu cirkulaciju svježeg novca. U Hrvatskoj su registrirali tvrtku za sportsko klađenje “Redina” sa sjedištem u Metkoviću. Područje Metkovića i Makarskog primorja Fruni, Šebeščak i Martik nisu slučajno izabrali. Baš kao što njihova poslovna suradnja sa obitelji Lučić nije slučajna. Upravo su najvažniji poslovni interesi te obitelji smješteni u tom dijelu Hrvatske, s jedne i druge strane granice s BiH.
Vladimir Fruni je nakon kupnje makarske tvornice bezalkoholnih pića “Amfora” u Drveniku, na predjelu Punta kupio prekrasnu vilu od Nike Dodiga, hercegovačkog kralja nafte. Niko Dodig je vlasnik tvrtke “International Circle” iz Međugorja, jedan od najvećih uvoznika nafte u BiH, vlasnik većeg broja benzinskih crpki, hotela i velikog sportskog centra u Međugorju. Dodig je dugogodišnji bliski suradnik dr. Jadranka Prlića i obitelji Lučić.
Prodaja oružja iz Češke, Slovačke i Ukrajine u Hrvatskoj i preko Hrvatske u treće zemlje, ponajprije u BiH, ima svoj početak u vrijeme agresije na Hrvatsku. Prestanak rata u Hrvatskoj i potpisivanje Daytonskog sporazuma u BiH, smanjivanje intenzivnog djelovanja obavještajnih službi i tvrtke “Alan”, koincidira na ovim prostorima s pojavom Frunija i Šebeščaka kao poslovnih ljudi. Vrijeme u kojem su preko Slovačke i Mađarske iz “Zbrojevke” u Hrvatsku stizale automatske puške i streljivo, preko češkog “Agroplasta” ruski avioni MIG-21 BIS, helikopteri Mi-8 i Mi-SMT B 1, protuzračni sustavi, te na koncu 1994. godine i raketni sustav S-300, pristigao u Hrvatsku preko slovačkih Košica iz Ukrajine, postalo je prošlost. Ali, očigledno nabavljači, prijevoznici i sudionici toga posla, među kojima i pripadnici obavještajnih službi, među sobom nisu sredili račune. Mislimo da tu treba tražiti razloge smrtnog straha dvojice pritvorenih Slovaka od izručenja iz sigurnosti splitskog zatvora u Košice. U tom se kontekstu informacije koje stižu iz Slovačke, i koje Fruniju i Šebeščaku kao najveći grijeh pripisuju destabilizaciju slovačkog monetarnog sustava, čine neuvjerljive. Oni su, navodno, poremetili monetarni sustav, jer su prodali koncern “Horizont” američkoj tvrtki “Cavalier”, koja je tom transakcijom naplatila 5,5 milijardi njemačkih maraka javnog duga od Slovačke, na ime prodaje slovačkog “Telekoma” i termoelektrana.
Posebno poglavlje cijele priče je prodaja “Amfore” Frunijevu “Horizontu”, za koju bi se hrvatski istražni organi itekako trebali zainteresirati. “Amfora”, ranije dio poslovnog carstva Josipa Gucića, najveća i najprofitabilnija punionica “Pepsi Cole” u ovom dijelu Europe, u stečajnom je postupku, koji je na Trgovačkom sudu u Splitu vodio sudac Damir Čudina, trebala biti prodana Rajićevoj “Luri” za 8 milijuna maraka. Posao je, navodno, u travnju 2001. godine već bio dogovoren sa stečajnim upraviteljem “Amfore” Željkom Dragovićem iz Metkovića. Odgode prodaje i rastezanje postupka vodili su iznenadnoj pojavi slovačkog “Horizonta”. U ponovljenom oglašavanju u nadmetanje se uključio “Horizont”, pa je nakon oštrog licitiranja “Lura” odustala, a “Amfora” u srpnju 2001. godine dosegla cijenu od 14 milijuna maraka. Fruni je dao nalog da se 14 milijuna maraka s računa na jednoj njemačkoj banci, preko “Tatra banke” AS Bratislava, prebaci na račun “Dubrovačke banke”, a još dva milijuna maraka na ime kredita dostave na račun “Splitske banke”. “Pepsi” je franšizu za punjenje Pepsi Cole ustupio “Luri”, jer nije želio poslovati s “Horizontom” i Lučićima kao nepoznatim poslovnim partnerima. Lučići su dobili licencu za punjenje engleskih virgin pića na deset godina, te se u “Amfori” puni Orangina. I ništa ne bi bilo čudno da prilikom uhićenja 1. ožujka 2002. kod Vladimira Frunija nije pronađen njegov rokovnik s bilješkama. Jedna od Frunijevih bilješki odnosi se na tajni sastanak u Mađarskoj. Na njemu su se u ljeto 2001. godine našli Fruni, Šebeščak, Zdenko Lučić i – stečajni upravitelj “Amfore” Željko Dragović, član HSLS-a. Dragović je nakon afere “Baxter” i imenovanja dr. Andre Vlahušića ministrom zdravstva, kao Vlahušićev zamjenik u dubrovačko-neretvanskoj izbornoj jedinci, postao saborski zastupnik.
Na tom sastanku, budući saborski zastupnik Željko Dragović, prema Frunijevim zabilješkama, uvjerava sada pritvorenog Vladimira Frunija da ukoliko “Horizont” doista želi kupiti “Amforu”, treba sucu koji vodi postupak prodaje dati 100.000 maraka. Postavlja se pitanje je li u slučaju prodaje “Amfore” i došlo do korupcije. Željko Dragović je kao stečajni upravitelj “Amfore” bio priveden i pritvoren, jer je Pepsi Colu u Hercegovini prodavao po cijeni koja je niža od proizvodne, tvorničke.
Tako se priča o splitskim pritvorenicima iz Slovačke, o izručenju i mogućim likvidacijama, o dugovima od mogućeg šverca oružjem i “pranja novca”, očigledno, dijelom pretvara u hrvatsku priču o gospodarskom i organiziranom kriminalu. Slovačka ministrica financija Brigita Schmoegnerova je svojevremeno izjavila da je koncem 2001. godine podnijela kaznenu prijavu protiv “Horizonta” i “BGM Investa”, ali da su tu prijavu pravosudni organi prebacivali jedan drugome kao manje važnu. Sve je izglednije da je u priči oko izručenja Frunija i Šebeščaka i za Hrvatsku važnije nešto sasvim drugo. Za sada je izvjesno da će splitski odvjetnik Željko Gulišija pokušati iskoristiti sva sredstva i otezati s postupkom izručenja Frunija i Šebeščaka, te da će vjerojatno zatražiti njihovo poštanje na slobodu, uz jamstvo svom njihovom znatnom imovinom u Hrvatskoj.