Haaški optuženik Rahim Ademi također je stekao status invalida pod sumnjivim okolnostimaSvi ratni invalidi imaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć, tako da je na toj osnovi Janko Bobetko dobio 27.000 kuna, Branimir Glavaš 17.600, Ante Gotovina 13.990, a Ante Budimir 11.200 kuna. Tu su i osigurnine koje su svakomu donijele između tisuću i četiri tisuće DEM, kao i niz drugih pogodnosti. Novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja, koji je Sabor usvojio lani u listopadu, bitno je reducirao privilegije dosadašnjih korisnika koji sada moraju plaćati porez i prirez, nemaju zajamčen dječji doplatak, a značajno su smanjene invalidnine, pa tako Janko Bobetko više ne prima 6400 nego 3600 kuna mjesečno. Jedan 90-postotni ratni invalid koji mjesečno zarađuje 12.000 kuna potvrdio je za Nacional da će zbog tih redukcija ove godine njegovi prihodi biti umanjeni za oko 74.000 kuna u odnosu na 2001. i prijašnje godine.

Generali čija je invalidnost pravno neupitna: Đuro Dečak (20 posto, zbog zatočeništva u vojnom zatvoru), Luka Džanko (40 posto, ranjen 11. ožujka 1993. na novigradskom ratištu), Milenko Filipović (30 posto, ranjen 6. travnja 1992. od snajperskog hica), Željko Glasnović (30 posto, ranjen 10. travnja 1992. na južnom bojištu), Ante Gotovina (50 posto, ranjen 11. prosinca 1991. u zapadnoj Slavoniji), Ivan Korade (90 posto, ranjen 16. lipnja 1992.), Damir Krstičević (40 posto, ranjavanje prilikom slučajnog opaljenja vlastite puške 17. travnja 1994. na južnom bojištu), Mladen Kruljac (30 posto, ranjen tri puta, 30. kolovoza 1991., 25. travnja 1992. i 19. srpnja 1992.), Drago Lovrić (60 posto, ranjen 29. kolovoza 1992.), Nojko Marinović (90 posto, ranjen 19. ožujka 1992. i bolestan, medicinska dokumentacija o ranjavanju je uredna, a što se tiče priznavanja statusa na temelju bolesti, medicinska dokumentacija ne potječe iz razdoblja propisanog zakonom) i Žarko Tole (100 posto, u zarobljeništvu proveo 14 mjeseci).Dvije godine nakon prvih najava revizije generalskih invalidnina, ovih će dana vodećim hrvatskim političarima biti dostavljeni definitivni podaci o golemim malverzacijama u koje su gotovo cijelo desetljeće uključeni visoki časnici Hrvatske vojske. Rezultati revizije porazno svjedoče o nesagledivoj korupciji vojnog vrha: od 54 generala u HV-u tri četvrtine, ili točno 37, stekle su status vojnog invalida. Najmanje 25 generala, tek malo manje od 50 posto, postalo je invalidima na vrlo sumnjive načine, od stradanja u prometnim nesrećama daleko od linije fronte, što je snašlo čak devetoricu visokih zapovjednika oružanih snaga, preko priznavanja raznih srčanih bolesti ili dijabetesa i astme, koje su vukli desetljećima otprije, pa do padova u šahtove ili niz za život opasne stube u Ministarstvu obrane.
Dok je predsjednik države bio Franjo Tuđman, a ministar obrane Gojko Šušak, generalom se postajalo bez ikakvih kriterija. Najviši vojni čin dobivale su osobe sa završenom osnovnom školom poput Ante Gotovine, vozač autobusa Ljubo Ćesić, poznatiji kao Rojs, autoprijevoznik Mile Ćuk ili konobar Mirko Norac. Osim statusne satisfakcije, čin generala je, zahvaljujući dodacima na plaću, donosio i prihode od barem desetak tisuća kuna mjesečno te prednost pri rješavanju stambenog pitanja. Stoga ne iznenađuje da su potkraj 1999. u Hrvatskoj vojsci bila čak 54 generala, dok je glomazna JNA imala oko 130 generala. Drugim riječima, u militariziranoj bivšoj Jugoslaviji jedan general dolazio je na 160.000 stanovnika, a u Hrvatskoj na upola manje građana.
No najnoviji dokumenti pokazuju da za gotovo tri četvrtine ovdašnjih generala najviši činovi nisu bili dovoljni nego su odlučili prigrabiti beneficije što ih donosi status ratnih invalida. Uzme li se u obzir da je njih 25 steklo taj status u vrlo sumnjivim okolnostima, gotovo svaki drugi general HV-a mutnim je poslovima iskamčio znatnu financijsku korist.
Popis sumnjivaca je reprezentativan jer je riječ o generalima koji su 90-ih slovili kao organizatori obrane i predvodnici otpora velikosrpskoj agresiji – a mnogi među njima povlašteni položaj i materijalno su učvrstili povlasticama kakve donosi status invalida: bivši načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko, zapovjednik Operativne zone Đakovo Slavko Barić, HDZ-ov dugogodišnji saborski zastupnik Branimir Glavaš, haaški optuženik Rahim Ademi, Vinko Vrbanac, Marinko Krešić, Mirko Šundov, Vlado Hodalj, generali HVO-a Zlatan Mijo Jelić i Stanko Sopta, šef vojne policije Mate Laušić i desetak drugih bivših zapovjednika Hrvatske vojske.
Paradoksalno, Vladine su službe otkrile da su za razliku od navedenih invalidski status na pošten način zaslužili neki od generala osumnjičenih za ratne zločine ili gospodarski kriminal kao što su Ante Gotovina, Mirko Norac, Đuro Dečak i Ivan Korade.
Postati invalid bilo je statusno pitanje, a taj je status donosio čak dvadesetak beneficija poput invalidnine, neplaćanja poreza i prireza na plaću, mogućnost uvoza auta bez državnih nameta, prava na dječji doplatak i jednokratne pomoći do čak nekoliko tisuća njemačkih maraka. Već najmanja priznata invalidnost od 20 posto generalu s plaćom od 8000 kuna svakog je mjeseca jamčila još barem 3000 kuna. Zato ne iznenađuje to što su mnogi generali shvatili da su invalidi godinama nakon prometnih nesreća, navodnih ranjavanja ili kotrljanja niz stubišta.
Državno izvješće otkriva još dva dosad zatajena podatka. Prvo, s polovicom generala invalida Hrvatska vojska je apsolutno bez premca među oružanim silama u svijetu s velikim brojem stradalih visokih časnika. U modernom ratovanju gubici visokog zapovjednog kadra su svedeni na minimum, dok je u HV-u za vladavine Franje Tuđmana i Gojka Šuška cijela stvar postavljena naglavce. Uzme li se kao točna čak i brojka od 32.000 invalida, ispada da je nastradao u najgorem slučaju svaki deseti ratnik, dok je biti general bilo peterostruko riskantnije za zdravlje i život. I drugo, čak ako revizija i otkloni sumnju za neke generale, to što je gotovo 70 posto njih na sumnjiv način steklo povlastice odaje mizerne moralne standarde u Hrvatskoj vojsci. Usporedbe radi, od približno 185 nižih časnika sa statusom invalida, u tijeku je revizija kod manje od jedne trećine, što implicira da se spuštanjem zapovjednog lanca podizala razina poštenja.
Iako Rahima Ademija, jednog od najškolovanijih hrvatskih časnika, Sud u Haagu sumnjiči kao odgovornog za kršenje ratnih konvencija u vojnoj operaciji Medački džep u jesen 1993., uvijek je ostavljao dojam besprijekornog profesionalca. Ali prema izvješću vojne policije od 24. veljače 2000. ispada da je bez adekvatnih dokaza postao 40-postotni invalid jer mu je ozlijeđeno desno koljeno. Premda u obrascima koje je potpisao njegov zapovjednik Ante Gotovina stoji da je prvi put koljeno ozlijedio 11. rujna 1993. u operaciji “Džet 93”, a zatim i u studenome dok je u okolici Siska obilazio hrvatsko topništvo, istražitelji su uočili da nigdje u službenoj dokumentaciji MORH-a nema podatka o dvjema Ademijevim ozljedama koje su ga učinile invalidom. Osim toga, tek više od dva mjeseca nakon ozljeđivanja javio se u zagrebačku Novu bolnicu u kojoj je njegova povijest bolesti.
Stožerni general Janko Bobetko bio je 100-postotni invalid i dok je zapovijedao Glavnim stožerom. Osamdeset posto invalidnosti vukao je još iz II. svjetskog rata kad je bio ranjen u nogu, da bi u Hrvatskoj vojsci početkom 1994. obolio od kardijalne dekompenzacije, tako da je zbog srčane mane morao ležati u bolnici i u doba operacije “Bljesak” i oslobađanju zapadne Slavonije. Uskoro je proglašen 100-postotnim invalidom, ali povjerenstvo Ministarstva obrane predvođeno Zvonimirom Červenkom smanjilo je Bobetkovu invalidnost na 80 posto. Bio je to uvod u žestoku svađu dvojice generala koji su se uzajamno vrijeđali za nesposobnost, a na kraju je pobijedio Bobetko jer je Upravi sud poništio Červenkov nalaz i presudio u korist njegova prethodnika. Zahvaljujući potpori suda, Bobetko je, uz mirovinu i brojne povlastice, mjesečno samo od invalidnine tržio 6400 kuna.
Status 100-postotnog invalida I. skupine kao dijabetičar i ranjenik iz II. svjetskog rata dobio je i Bobetkov suborac i vršnjak general Đuro Srnec. Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja ukinulo mu je taj status i njegov je predmet na Upravnom sudu.
Dugogodišnjem tjelesnom čuvaru Franje Tuđmana i zapovjedniku 1. gardijskog zdruga generalu Mili Ćuku trebalo je osam godina da zatraži priznavanje invalidnosti koju je stekao 29. lipnja 1999. U svom zahtjevu Ćuk je naveo da je u rujnu 1991 odbačen u eksploziji granate pri zauzimanju bjelovarskog skladišta Barutana. Među brojnim nelogičnostima u dokumentaciji koju je priložio nalazi se i podatak da je nastradao kao pripadnik MUP-a, a potvrdu o stradavanju (bez klase i urudžbenog broja) izdalo mu je Ministarstvo obrane, zahvaljujući čemu je i proglašen 50-postotnim invalidom. Vlada je Ćuku ukinula invalidski status i njegov je slučaj na Upravnom sudu.
No dok se za bivšeg zapovjednika Tuđmanove najvjernije vojne postrojbe još može vjerovati da je sudjelovao u sukobima s neprijateljem i tako se ozlijedio, sudeći po broju nastradalih generala u automobilskim nesrećama, za većinu njih opasnije su bile krivine i okuke nego četnici. Tako je 23. siječnja 1993. vozeći se u Koprivnicu stradao general Slavko Barić koji je tom prilikom slomio kuk, rebro, a ozlijedio je još glavu i kralježnicu. Potvrdu da se nalazio na službenom putu Bariću je potpisao Đuro Dečak i 15. listopada 1992. Barić je proglašen 50-postotnim invalidom.

Visina mjesečnih invalidnina
100 posto I. grupa (6400 kn)
100 posto II. grupa (4700 kn)
90 posto (3500 kn)
80 posto (2600 kn)
70 posto (1800 kn)
60 posto (1100 kn)
50 posto (770 kn)
40 posto (380 kn)
30 posto (280 kn)
20 posto (190 kn)

Slična sudbina snašla je i Branimira Glavaša kad je potpisano primirje između Hrvatske i JNA. Slomljeno lijevo rebro bilo je dovoljno da Glavaš bude proglašen 40-postotnim invalidom Domovinskog rata. Nastradao je kao suvozač 29. siječnja 1992. u okolici Bjelovara, no trebalo je proteći gotovo šest godina dok 19. studenoga 1997. nije podnio zahtjev za priznavanje invalidnosti. U međuvremenu je donesen zakon koji je ratnim invalidima osigurao mnoge povlastice i Glavaš je – što je odlukom komisije i potvrđeno – odlučio iskoristiti slomljeno rebro kako bi postao ratni invalid. Glavašev je slučaj još po nečemu zanimljiv: Vladino povjerenstvo je HDZ-ovu saborskom zastupniku ukinulo invalidnost, no ona mu je zajedno sa svim beneficijama, odlukom Upravnog suda vraćena 14. ožujka ove godine. Gotovo je identičan slučaj generala Ante Budimira koji je stradao u prometnoj nesreći kod Makarske 3. listopada 1992. Budimir je putovao na pogreb u Dubrovnik, a status 50-postotnog invalida stekao je iako kraj gdje je nastradao nije bio u zoni ratnih djelovanja.
General Živko Budimir sudario se vozeći automobil 14. siječnja 1994. u mjestu Vuka u okolici Osijeka. Zahtjev za utvrđivanjem invalidnosti uputio je nakon više od dvije godine i od prosinca 1996. on je invalid, a i ovih 20 posto osigurava mu sva prava iz Zakona o hrvatskim braniteljima. Povjerenstvo hrvatske Vlade ukinulo je prije dvije godine invalidske statuse i Anti i Živku Budimiru i njihovi su predmeti još na Upravnom sudu.
Zapovjednik Vojne policije Mate Laušić također je na listi generala invalida stradalih na nesigurnim hrvatskim prometnicama. Laušić je zaglavio 23. travnja 1992. vraćajući se iz Osijeka u Zagreb i dijagnosticirana mu je 50-postotna invalidnost koju mu je ukinulo Vladino povjerenstvo. U nejasnim okolnostima od ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 20-postotni invalidom proglašen je i general Ilija Maričić, kojem je Ministarstvo hrvatskih branitelja ukinulo povlašteni status. No dok se Laušić nije žalio na odluku vlasti, Maričić je nije prihvatio i o njegovoj tužbi također će odlučiti Upravni sud.
Kao 40-postotni invalid vodi se i nekadašnji zapovjednik HVO-a i glavni svjedok na haaškom procesu Tihomiru Blaškiću general Milivoj Petković. Dokumenti o Petkovićevu potresu mozga i ozljedi kralježnice koje je zadobio u lipnju 1992. vozeći automobil pokraj, kako piše u dokumentima “lijeve obale rijeke Neretve”, donijeli su službenici tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Na novogodišnje jutro 1994. u automobilskom incidentu kod Sukošana nesreću je doživio i general Mirko Šundov. Bio je to dovoljan razlog da ga se proglasi 30-postotnim invalidom, i to tek u srpnju 1997. Vladino povjerenstvo Šundovu je oduzelo status i njegov je slučaj također na Upravnom sudu.
Prijeratni pjesnik, a poslije glasnogovornik MORH-a general Ivan Tolj 20. prosinca 1993. slupao se s automobilom u okolici Dubrovnika u kojem tada nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Ipak, 8. srpnja 1998. priznata mu je 80-postotna invalidnost koju mu je u ljeto 2000. ukinulo povjerenstvo hrvatske Vlade.
Jedna od najbizarnijih nesreća snašla je generala Vladu Hodalja, zaposlenog u Vojnom učilištu na Črnomercu, koji je ratni invalid postao u danima kad je rat u Hrvatskoj već završio. Hodalj je, ne sluteći pogibelj, kao i svakog drugog dana, i tog 17. rujna 1995. hodao Glavnim stožerom HV-a, no pritom se spotaknuo i postao 30-postotni ratni invalid. Slična nezgoda unesrećila je nekoliko dana prije i generala Josipa Ignaca koji je 5. rujna 1995. prilikom inspekcije relejnog centra na Ćelavcu blizu Splita postao invalidom, kako stoji u službenim dokumentima, “uslijed pada niz stepenice u prazan prostor dubine 3-4 metra, udarivši glavom i kralježnicom u metalni okrugli rezervoar, što je pojačalo zdravstvene tegobe glede glavobolje, vrtoglavice te bolova u vratnom dijelu kralježnice i ruku”. Ignac je kralježnicu počeo liječiti još 1988., a status 60-postotnog invalida zbog bolesti kralježnice i bronhijalne astme dodijeljen mu je u travnju 1996.
Dugogodišnji načelnik Uprave za graditeljstvo Ministarstva obrane Matko Kakarigi podnio je u svibnju 1997. zahtjev za priznanje invalidnosti “zbog pogoršanja bolesti diabetes mellitus”. Prvostupanjska komisija odbila je Kakarigijev zahtjev, ali on je 23. travnja 1999. podnio novi zbog pogoršanog zdravstvenog stanja i ubrzo potom, nakon dvadesetak dana kao šećerni bolesnik postao je 40-postotni ratni invalid. Nalaz vojne policije iz srpnja 2000. utvrdio je da Kakarigijeva bolest nema veze s ratom jer je dijagnosticirana još 1988., a njeno pogoršanje nije bilo moguće povezati s boravkom u oružanim snagama jer general nije sudjelovao u vojnim operacijama. Osim toga, Kakarigi je rješenjem MORH-a od 25. veljače 1992. bio proglašen nesposobnim za vojnu službu, ali je narednih sedam godina ostao na iznimno važnim položajima unutar istog ministarstva. Vladino povjerenstvo je Kakarigiju ukinulo invalidske povlastice, no one su mu vraćene odlukom Upravnog suda od 14. ožujka 2002.
Nekadašnji zapovjednik 5. gardijske brigade iz Vinkovaca Ivan Kapular postao je 30-postotnim invalidom jer je naveo kako je braneći Vukovar ranjen tri puta, iako do veljače 1995. nije imao ni jedan liječnički dokaz o vlastitom ranjavanju. U svom zahtjevu Kapular je dodao i kako je 21. veljače 1995. ranjen na južnom bojištu, ali otkriveno je da je lagao jer je prema podacima vojne policije na to bojište stigao tek u lipnju te godine, četiri mjeseca nakon navodnog ranjavanja. Unatoč takvim podacima general Kapular je već u listopadu 1995. proglašen invalidom.
Ratujući u okolici Bosanskog Broda 18. i 26. rujna 1992. Marinko Krešić je od eksplozije minobacačke granate zadobio jak udarac u vrat. Koliko je udarac bio snažan, pokazuje i to što je potvrdu o invalidnosti zatražio nakon punih pet godina i 28. svibnja 1998. procijenjeno je da je 70-postotni invalid. Sumnje u Krešićevo ranjavanje na posavskom ratištu pojačalo je i službeno izvješće vojne policije koja je otkrila da ni u jednoj službenoj evidenciji stradalnikove 102. brigade nema podataka o njegovu ranjavanju, kao i da su liječničke potvrde o ozljedi vrata prilično sporne (Krešić je naveo da je ranjen, a liječnici da je nagnječio kralježnicu i doživio trzajnu ozljedu vrata). Je li Krešić doista invalid, odlučiti će Upravni sud.
Tridesetpostotni invalid je i Jozo Miličević, bivši zapovjednik 1. gardijske brigade Tigrovi. Miličević je tvrdio da je nastradao kod Dvora na Uni 19. rujna 1995. kad su mu zbog detonacije granate ozlijeđeni glava, vrat i kralježnica, a oštećen mu je i sluh. Revizija Ministarstva branitelja utvrdila je da Miličevićeva dokumentaciju nisu ovjerili ni nadležni liječnik ni medicinska ustanova. A zdravstveni karton zapovjednika Tigrova prepun je sumnjivih precrtanih i podebljanih datuma javljanja liječnicima.
Vrlo su upitni i načini kako je 20-postotnim invalidom postao nekadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera general Vinko Vrbanac. Tvrdio je da je u akciji “Tvigi” 12. veljače 1994. ranjen ispod lijevog oka, no prvi je put zbog navodnog ranjavanja bolnicu posjetio nakon godinu dana. Uz to je tvrdio da zbog ranjavanja pati od teških neurotičnih poremećaja i, premda nije priložio ni jedan dokument koji bi dokazao njegove probleme, ipak je proglašen invalidom. Kad je Vrbancu ukinut status ratnog invalida, i on se pridružio generalima koji su Ministarstvo branitelja tužili Upravnom sudu, u nadi da će im pravosuđe priznati da su bolesni.
Neuvjerljiva je i liječnička dokumentacija 30-postotnog invalida generala Stanka Sopte, koji je prije rata uhićen pri provali u automobil. Prema dokumentima što ih je potpisao Marinko Krešić, ispisanim ručno i bez bilo kakvih oznaka službenih postrojbi kojima je ranjenik pripadao, tijekom 1993. Sopta je triput ranjavan na južnom bojištu. A u medicinskoj anamnezi piše da je liječen na mostarskoj kirurgiji, dok se ispod nalazi žig “Ratna bolnica Herceg Bosna, Grude”, i to bez liječnikova potpisa. Ni medicinska dokumentacija zagrebačke bolnice Sveti Duh nije ovjerena, zbog čega je upitno je li Sopta legalno stekao invalidski status.
General Sergio Rabar razvojačen je 1. travnja 1994., a u lipnju sljedeće godine dijagnosticirano mu je psihičko oboljenje zbog čega je proglašen 40-postotnim invalidom. Vladino povjerenstvo ukinulo mu je status, a Rabar ga je tužio Upravnom sudu. Zbog dijabetesa, gluhoće, srčanih tegoba i PTSP-a kao 40-postotni invalid vodi se Rudi Stipčić. Zbog psihičkih smetnji, dijabetesa i problema s kralježnicom 70-postotni invalid je postao general Mate Viduka.
Popis sumnjivih generala invalida uskoro će biti dostavljen predsjedniku Republike Stipi Mesiću, premijeru Ivici Račanu i članovima njegova kabineta. Dokument koji posjeduje Nacional razobličava desničarsku floskulu o generalima kao besprijekornim domoljubima koji su idealistički prvi krenuli u obranu napadnute domovine. Djelomice je to istina, ali način na koji su prigrabili invalidski status pokazuje i da mnogi među njima nisu kasnili ni kad su se dijelile izdašne povlastice. Zato nakon objavljivanja imena visokorangiranih varalica državna vlast mora pokrenuti i postupke protiv krivaca za posvemašnju degradaciju zakona i morala u HV-u. Uostalom, ne raščisti li s dokazanim manipulatorima, pitanje je na koji će način Račan ili Radoš na jesen zatražiti od 13.000 zaposlenih da napuste oružane snage.