Ivić PašalićZdenko Mance, glavni urednik Novog lista, dnevnika koji uživa reputaciju lijevo orijentiranog, neovisnog glasila, zaštitio je Ivića Pašalića kada je to njemu bilo najvažnije i najpotrebnije: uoči 7. izbornog sabora HDZ-a na kojem se Pašalić pojavio kao jedan od kandidata za stranačkog predsjednika.
Zdenko Mance odbio je objaviti članak Jelene Lovrić, vodeće kolumnistice Novog lista, u kojemu se govori o Pašalićevoj vrlo aktivnoj ulozi u konačnom rješavanju tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj. Članak se oslanjao na niz stenograma iz Ureda predsjednika i sa sjednica VONS-a kojima, prema Nacionalovim saznanjima, raspolaže i tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Za haaške tužitelje vjerojatno će poslužiti kao dokaz da su ratni zločini HV-a u oslobodilačkim akcijama “Bljesak” i “Oluja”, počinjeni na osnovu tajnih planova HDZ-ova vrha o “čišćenju” Hrvatske od srpske manjine
Razgovori zabilježeni u stenogramima potječu iz 1995. Osim Pašalića, u njima su, u raznim kombinacijama, sudjelovali Nikica Valentić, tadašnji premijer, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane, Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, Ivica Kostović, tadašnji ministar znanosti, Ivan Milas, čuvar državnog pečata, Smiljko Sokol, sadašnji predsjednik ustavnog suda. Budući da je Tuđman , među ostalim, tražio od suradnika da isporuče sve moguće ideje za eliminaciju srpske opasnosti , Pašalić se pokazao najsažetijim, ali i najoriginalnijim. Upozorio je da je najveći problem sa Srbima u njihovoj velikoj koncentraciji na istim prostorima, pa bi ih valjalo raspršiti po cijeloj Hrvatskoj.
Pravdajući se što odbija tiskati taj tekst, Mance je rekao da se Novi list neće miješati u izborno-frakcijski rat Ivića Pašalića i njegova protukandidata Ive Sanadera, jer bi time prekršio načelo medijske objektivnosti i neutralnosti. No, kako je poznato, tekst nije objavljen do danas, premda je sukob razriješen Sanaderovom izbornom pobjedom.
U znak prosvjeda protiv cenzure u svojoj novinarskoj kući Jelena Lovrić otišla je na desetodnevni godišnji odmor kako bi, navodno, razmislila hoće li u Novom listu ubuduće objaviti i slovca.
Kako tvrde dobro obaviješteni izvori, skandal s neobjavljenim člankom doista nema previše veze s Manceovom “nesvrstanom” politikom u odnosu HDZ-ovih zaraćenih strana. Mance se više puta sastajao s Pašalićem iz čega se izrodilo nekoliko velikih i odlično plasiranih intervjua u Novom listu. Dok je zabranjivao tekst Jelene Lovrić – upravo uoči HDZ-ove izborne konvencije – u Novom listu publiciran je, međutim, intervju s Žarkom Puhovskim, predsjednikom HHO-a koji Pašalića čini poželjnijim predsjednikom: “Mislim da bi izbor gospodina Pašalića značio da se zaista krenulo u konsolidaciju stranke, da se ta stranka zaista uspostavlja kao desno orijentirana politička alternativa”, izjavio je Puhovski. A afirmativna izjava o Pašaliću “izvučena” je u krupni naslov.

Ivić Pašalić tvrdi da će od HDZ-a, nakon što osvoji predsjedničko mjesto, ponovno napraviti “stranku opasnih namjera”. Podsjetimo, Ivica Račan je svojedobno nakon I. općeg sabora HDZ-a u kontekstu Tuđmanove ocjene o NDH kao izrazu “povijesnih težnji hrvatskog naroda” govorio o “opasnim namjerama”.
U to vrijeme vjerojatno nije ni pretpostavljao koliko je u pravu. Kasnije se pokazalo da je ocjena o opasnoj stranci i šire primjenjiva. Pašalić sigurno zna o čemu govori. Kao Tuđmanov savjetnik i najbliži suradnik bio je u prilici vidjeti djelovanje stranke iznutra. Pristojniji dio HDZ-a danas će priznati da je u njegovo vrijeme napravljeno mnogo pogrešaka koje se, kako kažu, ne smiju ponoviti.
Analitičari se slažu da Pašalićeva politika ne samo na razini krilatice nego i u svojoj biti nudi povratak u prošlost. Našim su novinama dani na uvid dosad neobjavljeni dokumenti i bilješke nekih od istaknutih sudionika Tuđmanove vlasti, uglavnom o sjednicama VONS-a održanim tijekom 1995. Iz tih je zapisa lako vidjeti zašto je HDZ stranka opasnih namjera. Ivić Pašalić bio je aktivni sudionik svih do kraja teksta spomenutih sastanaka na Pantovčaku. U lipnju 1995., prije “Oluje”, VONS problematizira lošu demografsku situaciju, govori o potrebi da se “sačuvaju ljudi u prostorima od strateškog značenja”. U tom kontekstu Ivica Kostović kao prioritet ističe i potrebu naseljavanja Istre bosanskim Hrvatima. Napominje da za “naseljavanje srednje Istre nisu potrebna sredstva, Hrvata iz Bosne ima dovoljno”. Podsjećajući da je VONS već više puta donio o tom odgovarajuće zaključke, Kostović upozorava da je taj “kvalitetan potez” potrebno “delikatno izvesti.”
Nešto prije, početkom iste godine, na jednoj sjednici na Pantovčaku spominje se da su Janjevci dovedeni u Voćin kako bi se “promijenila demografska slika tog područja”. Krajem kolovoza 1995., dakle nakon “Oluje”, isto društvo raspravlja o razmjeni stanovništva. Predsjednik Tuđman ističe kako s hrvatskim Srbima “zbog međunarodne zajednice moramo biti vrlo fleksibilni”. Predlaže da im se “među nama rečeno, ponudi zamjena s Hrvatima u Vojvodini i u Srbiji”, te dodaje: ”.... ali to ne smijemo napisati.” Ivan Milas ne vidi razloga za dvostruku igru. Kaže: “Opcija se vršila uvijek nakon rata.” On je za to da se razmjena Srbima otvoreno ponudi.
Tuđman je ipak uporan: “Bolje je da ne kompliciramo život ni sebi ni njima.” Nikica Valentić je uvjeren da će “većina Srba otići”. On se “ne boji da će ih puno ostati”, ali nije za to da se odmah i otvoreno predlaže razmjena, nego tu igru, kaže, treba odigrati “rafinirano, na dugu loptu”. Milas se ne da. “Srbi će pristati”, tvrdi on. Potrebna im je koncentracija u Vojvodini gdje etnički ne stoje baš najbolje, ali slaže se da to treba dogovoriti s Beogradom bez međunarodne zajednice.
Mate Granić ima rješenje kako pred svijetom ispasti čist, a istodobno ostvariti zacrtane ciljeve. “Diplomatski se to može reći da svatko može izabrati opciju, a već je time sve rečeno”, kaže on. Predlaže da se s Beogradom o istoj stvari direktno razgovara, vjerojatno manje diplomatski. Pašalić upozorava da će se Hrvatska sa Srbima mnogo “lakše nositi kad su razasuti nego kad su koncentrirani”. Smiljko Sokol, danas predsjednik Ustavnog suda, također je odlučan da treba ići na razmjenu stanovništva. Gojko Šušak upozorava da “nitko iz međunarodne zajednice neće prihvatiti da mi ne damo svojim građanima živjeti gdje oni hoće”. Razlikuje ono što će se “ponuditi na papiru” i ono što će se stvarno događati. Napominje da “preseljenje nije moguće staviti na papir”, ali je uvjeren da se u tome “interesi naših Srba poklapaju”.
Na istom je sastanku riječ i o podršci Hrvatske skidanju međunarodnih sankcija Beograda. Govori se o tome da “Miloševiću treba olakšati situaciju”. Pašalić se zalaže da to ne treba uvjetovati “rješenjem Bosne”. Tuđman odgovara: “Pusti Bosnu, u Bosni si vojnički!” Podržavaju ukidanje sankcija. Kažu: “To je i nama u interesu.”
Iste godine kad je u Saboru po hitnom postupku upućen zakon o de facto konfiskaciji srpske imovine, Jure Radić na sjednici VONS-a izvještava da će Hrvatska postati vlasnik više desetaka tisuća kuća, vikendica i kompletnih imanja. Vlada će, kaže ministar etničkog čišćenja, “stvoriti strategiju kako u te objekte vjerojatno u ovom trenutku zbog međunarodnog prava, uz privremena rješenja, ali i privremena koja će silom prilika i tijekom vremena postati trajna, dovoditi naše ljude, one iz BiH”, a nada se Radić i Hrvate iz Australije.
Osim Srba, koje se na različite načine nastoji isključiti, država se u to vrijeme intenzivno brine i o uključivanju dijelova susjedne Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Krajem 1995. razgovara se o izgradnji moderne prometnice Zagreb – Split – Mostar, koja bi išla preko Bihaća, Drvara, Grahova i Livna. Miroslav Tuđman ističe da je prioritet “homogenizacija teritorija i uključivanje Federacije u hrvatski korpus”. Tuđman senior se slaže: “Strateški gledano, moramo i prometnicama osigurati uključivanje Federacije u Hrvatsku. Moramo računati da će čitava Federacija biti vezana uz Hrvatsku – gospodarski, prometno, pa i politički.”
Nakon oslobađanja zemlje HDZ hitro raspisuje izbore, s ciljem da se pobjednička euforija kapitalizira preko glasačkih kutija. Uvodi se lista za dijasporu, Tuđman je jasan, samo s jednim ciljem: “Intencija je da se preko te lista osigura za HDZ deset zastupnika jer sasvim je sigurno da ćemo u iseljeništvu dobiti 95 posto glasova.” Problem je što sa Srbima. Tuđman traži da se provede popis pripadnika nacionalnih manjina. Milas mu suflira da je bolje reći “utvrđivanje broja”. Predsjednik se slaže: “Da, utvrđivanje broja. Da.” Netko domeće: “Radi zaštite njihovih prava.” Upadica je popraćena općim smijehom. Valentić je ipak u dilemi: “Je li politički oportuno da se utvrdi kako imamo samo tri posto Srba u ovom trenutku?” Jer, kaže, takav podatak ipak izaziva asocijacije na etničko čišćenje.
Uoči izbora moralo se misliti i na šminkanje općeg imidža stranke. O tome VONS raspravlja krajem listopada. Šušak je zabrinut jer u četiri godine, kako je rekao, nitko od privatizacijskih lopova nije odgovarao. Tuđman kaže da je toga duboko svjestan, a Žarko Domljan ima solomonsko rješenje: “Nije važno da mi raščistimo ukupnu pretvorbu.” Kaže: “Nego je važno da nađemo jedan slučaj od kojega će se napraviti priča.” Prisjeća se kako su u Njemačkoj veliku galamu digli zbog slučaja vrijednog 7000 njemačkih maraka. Objasnili su mu da im je to potrebno “jer se svaka stranka hoće pokazati kako je poštena i čista”. “Da smo u svakoj županiji jednog našli, bilo bi dobro”, kaže Tuđman, i vajka se: “To stalno govorim, ali me nisu slušali”.
Sada su ga poslušali i HDZ je uskoro najavio rat lopovima, čak je objavljena i lista sumnjivih, ali je po običaju sve brzo zataškano.
Zanimalo nas je da li se na Tuđmanovu VONS-u ikad raspravljalo o temama o kojima se živi. Jest, i to vrlo zanimljivo. U lipnju 1995. govori se o tome zašto država ne izvršava svoju obvezu o socijalnim davanjima. Spominje se kako u HDZ-u kruži šala da je “Hebrang ukinuo bebama pelene”, ali kažu “nije Hebrang, nego čvrsti proračun i teške situacije u kojima se nalazimo”.
Valentić ističe da je nužno “apsolutno smanjivanje svih prava” jer će se “budžet teško zatvoriti”. Predlaže mjere, kako i sam kaže, vrlo radikalne: smanjivanje plaća, nepovećanje ukupnih prava, “isplatu dijela plaća u drugim agregatnim oblicima a ne u cash novcu” (dobro je ovo usporediti s HDZ-ovim današnjim narikačama nad rodiljama i ostalim socijalno ugroženim skupinama). Nakon “Oluje” Valentić govori o tome da Hrvatska mora imati rast proizvodnje od 10 do 15 posto jer “ako to ne postignemo, ne možemo ishoditi postavljene ciljeve”. Kao što je poznato, nije bilo rasta niti su ispunjeni ciljevi, a nije se išlo ni na radikalne restrikcije. Nije se moglo pred izbore.
Citirani dijelovi s Tuđmanovih posijela na Pantovčaku svjedoče o tome zašto je HDZ bio stranka opasnih namjera. Ivić Pašalić čovjek je iz utrobe te vlasti. Treba biti svjestan što to znači kad on danas nudi povratak u stanje opasnih namjera.