Upravo dok su u Zagrebu petnaestorica hrvatskih veleposlanika u državama članicama Europske unije opisivali državnom vrhu trenutačnu poziciju Zagreba u međunarodnoj zajednici, vladu Ivice Račana zatekla je šokantna vijest: Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) odlučila je, na prijedlog SAD-a, produljiti mandat svojoj misiji u Hrvatskoj na neodređeno vrijeme. I još gore: najavljeno je objedinjavanje misija OESS-a u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Obrazloženje: da se osigura bolja koordinacija tih triju misija, što zapravo potvrđuje da je Zagreb, nakon više godina, ponovno izjednačen i gurnut u isti koš sa Sarajevom i Beogradom.
Ta odluka OESS-a, zapravo SAD-a i EU, zaprepastila je službeni Zagreb jer je u potpunoj suprotnosti s najavama da će do kraja 2002. misija OESS-a zauvijek napustiti Hrvatsku. Zabrinutost je to veća što se taj potez SAD-a i EU može protumačiti i kao izraz nepovjerenja prema vladi Ivice Račana i njezinoj sposobnosti da osigura nesmetan nastavak demokratskih procesa u Hrvatskoj. Strani diplomati međutim upozoravaju da je ta odluka donesena ponajprije zbog toga jer se SAD i EU boje povratka HDZ-a na vlast uvjereni da će HDZ i desni radikali, ako preuzmu vlast, zaustaviti demokratske procese u Hrvatskoj. Stoga žele zadržati batinu pomoću koje će natjerati novu vlast da i dalje poštuje ljudska i manjinska prava, da dovrši preustroj HRT-a u javnu televiziju, a ne da ga ponovno pretvori u jednostranačko glasilo te da ustraje u naporima da ojača pravnu sigurnost u državi. Unatoč tome odluka OESS-a porazna je za vladajuću koaliciju: pokazuje da SAD i EU ne vjeruju u budućnost vlade Ivice Račana. Pribojavaju se da zbog nesposobnosti može izgubiti većinsku potporu građana. Političke i psihološke posljedice toga postupka SAD-a i EU vrlo su loše za vladajuću koaliciju: to je, naime, najozbiljnije upozorenje do sada da joj istječe vrijeme.
Da je došlo do urušavanja pozicije Hrvatske, posebice u najutjecajnijim europskim državama, dali su nasluti i hrvatski veleposlanici u državama članicama EU koji su pozvani u Zagreb na razgovore s predsjednikom Stjepanom Mesićem, predsjednikom Sabora Zlatkom Tomčićem i zamjenikom premijera Draženom Budišom. Premda to nitko nije izravno kazao, iz izlaganja veleposlanika moglo se zaključiti da se Hrvatska postupno marginalizira i gubi nekadašnju poziciju države koja obećava.
Posebno su bila uznemiravajuća upozorenja Milana Ramljaka, veleposlanika u Njemačkoj. On je rekao da se Hrvatska gotovo potpuno zagubila na listi prioriteta njemačke vanjske politike, da je Berlin u velikoj mjeri izgubio interes za Zagreb, a posljedica toga je ne samo stagnacija u međusobnim odnosima nego i izostavljanje Hrvatske iz svih relevantnih njemačkih dokumenata o jugoistočnoj Europi, a da se o planovima u srednjoj Europi uopće i ne govori: tu Hrvatska nema ni u naznakama. Prema Hrvatskoj su jednako hladni i nezainteresirani vladajući socijaldemokrati i zeleni, kao i opozicijski CSU-CDU. Ramljak je govorio i o opasnosti da Hrvatska postane jedina demokratska država koja će imati političku emigraciju: zamjerio je sadašnjoj vlasti da ne vodi dovoljno računa o dijaspori te da je prekinula gotovo svaku komunikaciju s njom. Upravo zbog toga mnogi Hrvati u Njemačkoj osjećaju se napuštenima i sve se više okreću katoličkim misijama u Njemačkoj.
Veleposlanik u Francuskoj Božidar Gagro požalio se na teškoće u odnosima Zagreba i Pariza te na nemoć da zaustavi i promijeni negativne trendove. Pri svakom pokušaju uspostave bolje komunikacije francuski političari i diplomati upozoravaju da je osnovna pretpostavka za razvoj odnosa Pariza i Zagreba prestanak šikaniranja francuskih tvrtki u Hrvatskoj. Najčešće se pritom spominju građevinske tvrtke “Bouguyes” i “Spy bitogniules” koje su, čini se, uspjele uvjeriti svoje političare da se sadašnja vlast u Hrvatskoj preko njihovih leđa razračunava s hadezeovskim vladama koje su potpisivale ugovore s francuskim tvrtkama. Teško je uvjeriti Francuze da su ti ugovori apsolutno neprihvatljivi za Hrvatsku. Stoga vlada Ivice Račana mora uložiti mnogo veće napore da objasni kako je nemoguće da realizira ugovore koji su izrazito nepovoljni bez obzira na to o kojim je partnerima riječ: takve obveze Hrvatska jednostavno više nije u stanju ispunjavati.
Francuska diplomacija nedavno je na sastanku ministara vanjskih poslova EU pokrenula službenu inicijativu da se Srbiji dopusti da preskoči nekoliko stepenica te da joj se odmah omogući potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i priključivanju EU. Britanci su se tomu žestoko suprotstavili tražeći da Srbija najprije izvrši svoje obveze prema Međunarodnom sudu u Haagu te da izruči one koji se sumnjiče za ratne zločine. Unatoč inzistiranju Pariza, principijelno stajalište Londona je prevagnulo pa će Srbija ipak morati prvo ispuniti određene preduvjete. Premda u Parizu opovrgavaju da nekritički podržavaju Beograd, i ovaj slučaj pokazao je da je Francuska ipak sklonija Srbiji nego Hrvatskoj.
Drago Kraljević, veleposlanik u Italiji, govorio je o posljedicama dolaska desnice na vlast u Rimu i jačanju snaga koje zagovaraju tvrđi odnos prema Hrvatskoj. Upravo dok je Kraljević boravio u Zagrebu Narodno sveučilište iz Trsta preko kojeg talijanska vlada sufinancira djelovanje Talijanske unije u Hrvatskoj prekinulo je suradnju. Razlog je želja da se smijeni sadašnje vodstvo Talijanske unije i na njegovo mjesto dovedu ljudi za koje se u Rimu pretpostavlja da će djelovati pod njegovim utjecajem.
Veleposlanik Hrvatske u Španjolskoj Frano Krnić zamolio je predsjednika Mesića da bude oprezniji pri iznošenju negativnih ocjena o radu hrvatske gospodarske diplomacije. Upozorio je da većina hrvatskih gospodarstvenika uopće nije pripremljena za nastup na inozemnim tržištima, nemaju proizvode koji su konkurentni i zanimljivi stranim kupcima, a kada ih eventualno i imaju, onda nemaju razrađenu logistiku, primjerice, reklamne materijale na stranim jezicima, pomoću kojih bi robu predstavili u inozemstvu. U takvim okolnostima diplomacija je praktički nemoćna, zaključio je Krnić.
U razgovoru s najvišim državnim dužnosnicima veleposlanici su govorili o krajnje negativnim učincima tzv. šećerne afere. U Bruxellesu je, naime, otkriveno da su neke hrvatske tvrtke uvozile šećer iz država članica EU po povoljnim cijenama, a potom ga kao vlastiti proizvod izvozile na tržište EU i na razlici ostvarivale ekstra dobit. Zbog toga je smjesta zabranjen izvoz šećera iz Hrvatske u EU. Tim skandalom nanesena je velika šteta hrvatskim gospodarskim i političkim interesima: pokazalo se da pojedinci u Zagrebu nisu daleko odmakli od balkanske politike sitnih prijevara i šverca. Dok se raspravljalo o negativnim konotacijama te afere netko je, u šali, citirao nekadašnjeg jugoslavenskog političara Pašića, čiji je sin još prije Drugoga svjetskog rata bio upleten u šverc šećerom: ”Što da se radi, dete voli slatko.”
Darko Bekić, veleposlanik u Portugalu, upozorio je na tendencije okupljanja i jačanja antiintegracijskih snaga u Hrvatskoj. Podsjetio je na slične trendove u svim državama koje se približavaju prijemu u EU pa je zatražio da se tomu, posebice predsjednik Mesić kao nestranačka osoba, na vrijeme suprotstavi. Dodao je da nije riječ o novoj Svetoj Alijansi, nego da se pripadnici nove ljevice, anarhosindikalisti i antiglobalisti povezuju s pripadnicima tradicionalne, ali i nove desnice. Upozorio je također na opasnost da pojedinačni ili uski skupni interesi određuju smjer politike u Hrvatskoj.
Andrija Kojaković ustvrdio je pak da je odnos Velike Britanije prema Hrvatskoj dosta različit od onoga koji postoji posebice u najvećim državama članicama EU. Nakon njegova izlaganja stekao se dojam da je Velika Britanija preuzela od Njemačke ulogu koju je ta država imala početkom pedesetih, kada je bila promotor Hrvatske. Tomu osobito pridonose, istaknuo je Kojaković, vladajući laburisti koji iskazuju izrazitu naklonost prema hrvatskim socijaldemokratima. U Londonu su Hrvatskoj dostupni mnogi fondovi za školovanje stručnjaka, a problemi koji su se pojavili pri pokušaju ulaska “British Tobacca” vrlo su brzo otklonjeni. Za razliku od Pariza koji brani čak i nezakonite ugovore svojih tvrtki, nakon što je objašnjeno o čemu je riječ, službeni London više ne postavlja pitanje zašto je propala investicija BAT-a u Hrvatskoj.
Među veleposlanicima povela se rasprava treba li Hrvatskoj sponzor u međunarodnoj zajednici. Dok su se jedni zalagali da Hrvatska mora imati snažnog pokrovitelja koji će promicati njezine interese, drugi su se, poput veleposlanika Bekića, zauzimali za jačanje napora za učvršćivanje pozicije Hrvatske među manjim državama članicama EU. Te države nemaju predrasude kao velike države, njima se može prezentirati objektivna istina o Hrvatskoj, a osim toga njihovi su glasovi u EU jednako vrijedni kao i glasovi najvećih članica.
Da će doći do zaokreta u odnosu prema Hrvatskoj najavili su nedavno američki diplomati u sjedištu OESS-a u Beču, koji su hrvatskim kolegama prenijeli ozbiljne zamjerke i zabrinutost zbog toga, kako su precizirali, što Hrvatska ne ispunjava preuzete obveze, posebice kada je riječ o zakonu o manjinama. Tada su se nadali da će kritika rezultirati ozbiljnim izvješćem OESS-a o prilikama u Hrvatskoj, a ne produljenjem mandata misije. Vladajućoj koaliciji zamjera se što još nije donesen zakon o manjinama, što ima problema s pravom povratka izbjeglica, a pohvale je zaslužila samo najava da će se djelomice nadoknaditi šteta vlasnicima kuća što su sustavno uništavane nakon vojno-redarstvenih operacija “Bljesak” i “Oluja”. U Vladinim kuloarima čuju se opravdanja da novi zakon o manjinama nije usvojen stoga što je onaj koji je pripremio bivši ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević navodno potpuno neprihvatljiv. U njemu se manjine toliko favoriziraju da bi njegovo prihvaćanje ugrozilo poziciju većinskog, hrvatskog naroda. Postoje i druga objašnjenja: Vlada oteže s donošenjem zakona jer čeka konačne rezultate popisa stanovništva, na temelju kojih će se odrediti razina prava manjina. U Beču, Bruxellesu i Washingtonu ocjenjuju to kao neprihvatljivo ponašanje te traže da Hrvatska donese zakon koji će biti sukladan europskim standardima.
Veleposlanici su najviše državne dužnosnika upozorili da se pojačaju napori za ulazak Hrvatske u sljedeći krug država kandidata za prijem u EU. Zatražili su da Zagreb bude energičniji. Premda o tomu nije bilo govora, potpuno je jasno da je jedna od najvećih slabosti hrvatske vanjske politike to što se kreira i vodi iz više centara. Tako je premijer Račan na svoju ruku potpisao sporazum o granici sa Slovenijom, veleposlanici nemaju informacije o rezultatima posjeta predsjednika Mesića, predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Zdravko Tomac daje začuđujuće izjave o BiH, potpredsjednik Vlade Goran Granić održava kontakte s Haagom, a uz sve to još postoji i Ministarstvo za europske integracije. Razgovori s veleposlanicima sigurno su ojačali poziciju ministra Picule jer su pokazali da jedino Ministarstvo vanjskih poslova može učinkovito usklađivati vanjsko političke aktivnosti. Do sada je ono, kao uostalom i Tonino Picula, bilo gurnuto u stranu: ministar vanjskih poslova čak nije član užeg Vladina kabineta, što itekako šteti uvjerljivosti hrvatske vanjske politike. Sada se situacija bitno mijenja: približavaju se izbori, pa SDP i ministar Picula moraju pokazati opipljivije rezultate svoje politike. A to je svakako ulazak u krug država kandidata za prijem u EU.