Jimmy Carter i Fidel CastroJimmy Carter zacijelo je najbolji predsjednik kojeg su Sjedinjene Američke Države ikad imale. Umjesto da poput Geralda Forda vrijeme trati na igranje golfa ili Billa Clintona na zgrtanje novca unosnim predavanjima, za njega je najvažnije da svojom energijom i znanjem i nakon izlaska iz Bijele kuće pripomogne općoj dobrobiti.

Prošlog tjedna Carter je bio u povijesnom posjetu Kubi, kao prvi, makar i bivši predsjednik SAD-a nakon pobjede kubanske revolucije 1959. Prošlog tjedna Carter je bio u povijesnom posjetu Kubi, kao prvi, makar i bivši predsjednik SAD-a nakon pobjede kubanske revolucije 1959. Prihvatio je poziv kubanskog diktatora Fidela Castra, ne bi li potaknuo američku vladu na otvaranje prema Kubi, ali i Castrov režim da počne demokratizirati svoju zemlju, gdje ljudi žive pod znatnom političkom opresijom. Carter se na Kubi susreo s Castrom, ali i s kubanskim disidentima, slobodno se kretao, a dana mu je i prilika da održi govor na španjolskom jeziku, što ga je izravno prenosila kubanska televizija, u kojem je kritizirao politiku kubanskog vođe i otkrio postojanje kubanske disidentske demokratske inicijative da se Kuba demokratizira u sferi ljudskih prava. Njegov govor čak je i Granma, organ Komunističke partije Kube, objavila od riječi do riječi.

Šestodnevni Carterov posjet Kubi pretvorio se u prvorazredan politički i diplomatski događaj, koji bi mogao znatno utjecati na buduće američko-kubanske odnose. Bivši politički aktivan i nakon što je 1981. otišao iz Bijele kuće, bio je već u mnogim diplomatskim misijama u inozemstvu, ali nijedna nije bila važnija od ove. Na Kubu je došao kao privatna osoba, nastojeći ipak uvidjeti koliko su se okolnosti promijenile, ne bi li možda otškrinuo vrata službenoj diplomaciji za buduće korake.
Politička sudbina nije bila velikodušna prema 39. predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru, baš kao ni politički analitičari u doba dok je bio u Bijeloj kući. Kad je 1981. otišao iz Bijele kuće, povjesničari američkih predsjedništava ubrajali su ga među slabije, manje uspješne i važne američke predsjednike. No s povijesne distance počinju ga drukčije vrednovati.
Jimmy Carter duboko je religiozan, a na svojim visokim etičkim načelima htio je graditi i svoje političko djelovanje, što baš nije najuputnije na divljoj američkoj političkoj sceni. Rodio se 1. listopada 1924. u malom mjestu Plains u Georgiji u farmerskoj obitelji. Jednostavan južnjački momak završio je tehnički koledž i mornaričku akademiju. Nadaren za modernu tehniku, u mornarici se specijalizirao za nuklearne podmornice te nakon studija nuklearne tehnologije postao jednim od pomoćnika admirala Hymana Rickovera, tvorca američkog podmorničkog nuklearnog programa.

Rat za ljudska prava

Kad mu je 1953. umro otac, Carter je on napustio mornaricu kako bi upravljao obiteljskom farmom. Sljedećih sedam godina uzgajao je kikiriki, a potom se pomalo uključivao u lokalnu politiku te je izabran u predstavničko tijelo Georgije. Za guvernera Georgije prvi se put kandidirao 1966., ali tek je 1970., u drugom pokušaju, bio izabran. Na tom je položaju bio do 1976. kad kandidirao za predsjednika i na opće iznenađenje, na nacionalnoj razini posve nepoznat, dobio demokratsku nominaciju, velikim dijelom stoga što je Edward Kennedy zbog skandala odustao od kandidature. Na izborima 1976., nakon što su se republikanci osramotili aferom Watergate, pobijedio je republikanskog predsjednika Geralda Forda i 20. siječnja 1977. ušao u Bijelu kuću.

Kao predsjednik posebno se brinuo za ljudska prava u zemljama sovjetskog bloka, što je izazvalo nekoliko ozbiljnijih kriza u američko-sovjetskim odnosima i zahlađenje detanta. Angažirao se i na Bliskom istoku i potaknuo sporazuma u Camp Davidu što su ga u ožujku 1979. potpisali izraelski premijer Menahem Begin i egipatski predsjednik Anvar El Sadat, čime su počeli izraelsko povlačenje sa Sinaja i uspostava diplomatskih odnosa. Nije osobito reagirao na sovjetsku intervenciju u Afganistanu 1979. te je stoga stekao imidž neenergičnog predsjednika, koji je pojačan nakon što su u studenome 1978. islamski ekstremisti u Teheranu zatočili 54 američka diplomata i držali ih 444 dana. Carterovi diplomatski napori da oslobodi taoce dugo nisu uspijevali, a u travnju 1980. propao je u iranskoj pustinji i pokušaj da ih oslobode komandosi. Zbog toga i zbog relativno visoke inflacije u ekonomskoj recesiji izazvanoj naftnom krizom pala mu je popularnost pa ga je na predsjedničkim izborima u studenome 1980. porazio republikanac Ronald Reagan, pobijedivši u 44 od 50 saveznih država. Carter je 20. siječnja 1981. napustio Bijelu kuću, upravo na dan kad su oslobođeni američki taoci u Teheranu.

Carter se vratio u Georgiju i povukao iz politike. Napisao je memoare, uzgajao kikiriki, bavio se dobrotvornim radom. Često je, odjeven u radni kombinezon, s čekićem, pilom i čavlima u ruci, u raznim dijelovima SAD-a zajedno s drugim dobrovoljcima gradio kuće za siromahe. Poslije je odlazio i u diplomatske misije. Nadgledao je izbore u Nikaragvi i Panami, posredovao u pregovorima između etiopske vlasti i Eritreje. Nakon što je u Bijelu kuću ušao demokrat Bill Clinton, Carter je počeo dobivati sve važniju političku ulogu na Bliskom Istoku i američkom kontinentu. U lipnju 1994. Clinton ga je poslao u Sjevernu Koreju da posreduje u američko-sjevernokorejskom nuklearnom sporu, gdje je pridonio smirenju krize koja je mogla izazvati rat na Korejskom poluotoku. Iste godine na Haitiju je isposlovao miran odlazak vojne hunte s vlasti, čime je izbjegnuto krvoproliće američkom invazijom otoka.

Havana i Washington

“Moj najveći neuspjeh bilo je to što nisam uspio uvjeriti američki narod da sam odlučan vođa. Jako sam se trudio, počinjao prave stvari, nisam uvijek bio uspješan. Možda zato što sam u mnogim stvarima bio previše dobrodušan”, svojedobno je odgovorio na pitanje zašto nije uspio kao
predsjednik. No iskazao se kao bivši predsjednik, pa i ovih dana na Kubi. Onamo je stigao u vrlo osjetljivom trenutku. George W. Bush najavio je, ulazeći lani u Bijelu kuću, kudikamo oštriju, restriktivniju i nepomirljiviju politiku Washingtona prema Kubi od one kakvu je vodio njegov prethodnik Bill Clinton. Iz Havane su pak stizale pomirljive poruke. Castro, doduše, nije u svojim brojnim dugačkim govorima ublažio antiameričku retoriku, ali je nastojao pokazati da mu je stalo do normalizacije odnosa s Washingtonom. Teroristički napad na SAD 11. rujna oštro je osudio i prešutno podržao Amerikance da zarobljene talibane i pripadnike Al Qaede privremeno zatvore na kubanskom tlu u američkoj bazi Guantanamo. Ali neposredno prije Carterova puta na Kubu, uslijedio je novi, vrlo oštar službeni američki napad na Kubu: iz Bijele kuće prije nekoliko dana Kuba je optužena da je jedna od zemalja, koje potiču terorizam izvozom biološkog materijala u radikalne zemlje. Kubanci su to energično demantirali i ponudili sve svoje laboratorije međunarodnoj inspekciji. Carter je u Havani rekao da se prije odlaska na Kubu kod ovlaštenih američkih državnih predstavnika raspitao postoje li kakve indicije ili dokazi za tvrdnje o kubanskom izvoru terorističkog materijala, na što su mu službeno odgovorili da takvih dokaza nema.

Cartera je u Havani, kamo je doputovao sa suprugom Rosalyn, dočekao sam Castro i s njim proveo mnogo vremena u dugačkim političkim razgovorima i na raznim manifestacijama. Čak su bili i na utakmici baseballa na kojoj je Carter bacio prvu lopticu. No Carter je sam birao kamo će ići, neposredno se susretao s Kubancima u školi, bolnici, na lokalnoj provincijskoj tržnici. Sastao se i sa studentima havanskog sveučilišta, pa čak i s najvažnijim kubanskim disidentima u rezidenciji predstavnika UN-a u Havani. Na sastanku su bili svi pripadnici Grupe četvero koji su završili u zatvoru 1997. nakon što su objavili priopćenje kritično prema Castru. Bio je tu i Vladimiro Roca, sin jedng od Castrovih najbližih suradnika, koji je pet godina proveo u zatvoru, a u znak dobre volje oslobođen je samo tjedan dana prije Carterova posjeta.

Susret s disidentima

Disidenti su Castra obavijesti o svom Projektu Varela, o više od 10.000 potpisa, koliko propisuje kubanski ustav, za zahtjev kubanskom parlamentu da raspiše referendum na kojem bi se Kubanci izjasnili o uvođenju građanskih sloboda. Carteru su rekli da bi im dobro došla financijska pomoć iz inozemstva, ali da nipošto ne bi primili izravnu pomoć američke vlade. Založili su se za veće otvaranje SAD-a prema Kubi jer bi ono potaknulo razvoj demokracije na Kubi, kritizirajući politiku tako sadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha koji se zalaže za što restriktivniju politiku prema Castrovoj državi.

Carter je na kraju posjeta održao govor. Pritom se založio za ukidanje američkog embarga i normalizaciju američko-kubanskih odnosa. Dodao je da nije došao na Kubu kako bi se miješao u kubanske unutarnje stvari. No kritizirao je kubanski politički sustav jer ograničava ljudska prava i omogućuje totalitarnu kontrolu Komunističkoj partiji Kube. Osporio je i Castrovu tvrdnju da su kubanske ekonomske teškoće posljedica samo američkog ekonomskog embarga: Kuba može trgovati s više od 100 zemalja svijeta, i to mnogo povoljnije nego s SAD-om. Kubanskoj javnosti otkrio je i postojanje Projekta Varela, o kojem su kubanski mediji dosad šutjeli.

Carter je s Kubu srdačno ispraćen. CNN-ovoj novinarki Kate Snow rekao je da od njegova posjeta ne bi trebalo očekivati senzacionalne rezultate, no da bi mogao označiti uzajamno otvaranje. Rekao je da ne može procijeniti budućnost Projekta Varela, jer nema znakova da bi kubanski parlament mogao prihvatiti tu inicijativu. Unatoč srdačnom odnosu s Castrom, kubanskog vođu opisao je kao starog dogmatika koji ne odstupa od uvjerenja da je egalitarni socijalistički sustav jedini vrijedan ni od načela da Komunistička partija mora totalno kontrolirati državu i društvo. Ti Castrovi stavovi, ocijenio je Carter, onemogućuju bitne promjene na Kubi, koje su za SAD preduvjet ikakvog poboljšanja američko-kubanskih odnosa. Rekao je da je svjestan kako je predsjednik Bush protiv bilo kakvog otvaranja prema Kubi, no napomenuo je američki politički sustav ima mehanizme koji omogućuju da se neke stvari promijene i mimo predsjednikove volje, a – k tomu –sljedeći predsjednik SAD-a možda će imati sasvim drukčije poglede na to pitanje.