Hrvoje PetračNacional posjeduje dokumente koji pokazuju da s Hrvojem Petračem nije poslovao samo Ninoslav Pavić, suvlasnik EPH, nego i njegov namještenik Denis Kuljiš. Dokumenti su zanimljivi jer je Kuljiš danas jedan od najglasnijih Petračevih tužitelja koji sve njegove znance, prijatelje i poslovne partnere svrstava u istu mafijašku organizaciju.

Andrej Maksimović, glavni urednik OTV-a i dugogodišnji prijatelj Hrvoja Petrača i Ninoslava Pavića, junaka afere koja trenutačno trese hrvatsko pravosuđe, politiku i medije, govori o njihovim bliskim kontaktima, prepričava njihove razgovore i otkriva poslove u kojima su surađivali Prema prvom dokumentu, Kuljiš je u srpnju 1997. Petračevoj tvrtki platio 5000 DEM kapare za kupnju “volva 850” karavana posebne izvedbe. Kad je posebno uređen auto stigao, Kuljiš je odustao od kupnje. Mimo svih poslovnih običaja, molio je Petrača da mu vrati kaparu. Nakon Petračeve intervencije vraćen mu je cijeli predujam po koji je Kuljiš poslao suprugu.

Prema drugom dokumentu, Petrač je godinu poslije sufinancirao Kuljišev Penthouse. Denis Kuljiš, kao direktor Sport-pressa, izdavačke kuće u vlasništvu Miroslava Kutle, dobio je od Petračeva poduzeća 24.400 kn sponzorstva za pokretanje prvog broja mjesečnika koji mu je, nakon neuspjeha u Nacionalu, Nedjeljnoj Dalmaciji i Ultri, trebao vratiti slavu velikog urednika. No i Penthouse je propao nakon nekoliko brojeva, a Kuljiš je, čini se, iz pamćenja izbrisao podatak da je i sam bio plaćenik, kako danas tvrdi, šefa najzlokobnije i najveće zločinačke organizacije u Hrvatskoj.

No, baveći se Petračevim poslovnim projektima i sponzorstvima, Nacional je doznao i jedan novi detalj iz zajedničke poslovne povijesti Kuljiševa poslodavca i tzv. mafijaša. Godine 1994., zahvaljujući Petraču, Ninoslav Pavić tiskao je knjigu o boravku pape Ivana Pavla II. koja mu je donijela zaradu od milijun kuna. U to vrijeme Pavić je već bio poznat kao jedan od osnivača i suvlasnika tiražnog Globusa, ali je Kaptol – zbog njegove prošlosti eksponiranog i fanatičnog partijskog aktivista i ideologa – ignorirao Pavićeve pokušaje približavanja Crkvi. S druge strane, Kaptol je Petrača, kao čovjeka od povjerenja, angažirao da hitno pronađe sponzore i donatore za troškove Papina boravka u Hrvatskoj. U tjedan dana skupio je milijun DEM i time zadužio Kaptol. Vidjevši to, Pavić je tražio od “mafijaša” da ga poveže s najvećim crkvenim autoritetima koji bi mu dali blagoslov za izdavanje knjige o Papinu posjetu. Petrač je to učinio, približio Kaptol i Pavića, Pavić je tiskao knjigu, zaradio milijun DEM, pa je i on sve zaboravio kao i njegov namještenik Kuljiš.

Andrej Maksimović, glavni urednik OTV-a, jedan je od upućenijih poznavatelja tamnih strana aktualnog hrvatskog društva. Kao miljenik vrlo različitih miljea – od političke i medijske elite do kriminalnog i poslovnog polusvijeta – uspio je izgraditi iznimno bliske odnose s dvojicom ljudi koji su prošlih tjedana predstavljeni hrvatskoj javnosti kao apsolutni antipodi. Maksimović je dugogodišnji prijatelj Hrvoja Petrača, a donedavno je bio i neka vrsta povjerljivog poslovno-medijskog savjetnika Ninoslava Pavića, izdavačkog magnata koji je svojim golemim medijskim potencijalom Petrača promovirao u šefa najkrupnije hrvatske mafije. Obojica su, ujedno, junaci afere koja trenutačno trese hrvatsko pravosuđe, politiku i medije.
Podsjećamo, u beogradskom Nedeljenom telegrafu, glasilu srbijanske tajne službe, objavljeni su sažeci transkripata Petračevih telefonskih razgovora koji su stigli do susjedne države, po svemu sudeći iz Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i uz posredovanje Pavićeva namještenika Denisa Kuljiša. Budući da se ocijenilo da je riječ o klasičnoj špijunskoj aktivnosti – odavanju službene tajne stranoj državi – u Hrvatskoj je definitivno otvoreno pitanje o uroti nekih dijelova pravosuđa, Ninoslava Pavića i aktualne srbijanske vlade. Utoliko je Maksimović dragocjen svjedok o zakulisnim motivima i interesima koji su proizveli aktualnu aferu.

NACIONAL: U krugu EPH-ovih novinara, kolumnista i prijatelja zna se da Pavić već gotovo tri mjeseca raspolaže transkriptima Petračevih razgovora. Otkad je to vama poznato?
-Od druge polovice siječnja ili veljače 2002. Sam mi je rekao. U to doba viđali smo se redovito, jednom ili dva puta tjedno, uglavnom u hotelu “Palace”. Znao je da kontaktiram s Hrvojem Petračem pa pri jednom susretu upozorio da smanjim intenzitet komunikacije jer, kako me izvijestio, svakodnevno se zabavlja transkriptima njegovih telefonskih razgovora i točno zna što Petrač i ja razgovaramo. Nisam ga pitao tko mu je dao taj materijal, jer mi ionako ne bi odgovorio. Uskoro nakon toga dobio sam i konkretnu potvrdu da Pavić raspolaže transkriptima. Jednom mi je prijekorno rekao da mu ni ja ni Srećko Ferenčak nikada nismo rekli da je Petrač financirao kampanju Stipe Mesića, pa je on to morao doznati iz transkripta. Ako je i bilo takvih planova i telefonskih razgovora, koliko ja znam, Petrač na kraju ipak nije sponzorirao Mesića.
NACIONAL: Nije, doista? – Štoviše, Mesića je sponzorirao sam Pavić. Kad je Mesić izabran za predsjednika države, otpisao je troškove za njegovu oglasnu kampanju u Globusu.
NACIONAL: Pretpostavljam da ste znali i za Pavićevo povjerljivo savezništvo s Radovanom Ortynskim, tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom?
-Vjerujem da Pavić ni jednom svom novinaru nije naredio: daj, piši što afirmativnije o Radovanu Ortynskom. Ali ako to radiš preko svake mjere, doista se postavlja pitanje koji je interes u igri. U prvi mah nisam obraćao mnogo pozornosti na Pavićeve veze s Ortynskim. Ali kad se pojavila informacija da njih dvojica potječu iz iste grkokatoličke župe na Žumberku, pitao sam Pavića o njihovim odnosima. On mi je, gotovo doslovce, ovako odgovorio: stari moj, ja sam bio u Sarajevu, razgovarao sam s Petritschem, on čvrsto stoji iza Ortynskoga i Ortynski će svima njima jebati mater. A znam da je Pavić doista prije toga bio u Sarajevu, razgovarali smo telefonom dok je bio na primanju sarajevskog gradonačelnika.
NACIONAL: Komu je Ortynski trebao pokazati svoju moć? Mafijašima? Petraču? Ili i hrvatskim političarima? – Koliko sam shvatio, svima spomenutima, pa i samom Račanu.
NACIONAL: A kako je reagirao kad se položaj Ortynskog poljuljao? – O tome s Pavićem nisam razgovarao. Ali koliko ga ja poznajem, Pavić je vjerojatno reagirao u skladu sa svojim pragmatizmom. To znači da je Ortynskoga prepustio njegovoj sudbini čim je shvatio da je Račan definitivno odlučio.
NACIONAL: Rekli ste da je Pavić preko vas kontaktirao s Petračem. Znači li to da je svojim medijima pomagao Ortynskom da Petrača predstavi kao mafijaša, dok je s istim “mafijašem” redovito komunicirao? – Tako je. No, istine radi, nije Pavić uvijek davao inicijativu za kontakt s Petračem, ponekad sam ja to sugerirao. Postojale su dvije razine njihove komunikacije: medijska i poslovna. Kad je riječ o medijima, ja sam posredovao u dva slučaja. Kad je u Jutarnjem listu objavljeno da je Petrač umiješan u ubojstvo Vjeke Sliška, zvao sam Petrača iz Pavićeva ureda i pitao ga je li spreman dati intervju Jutarnjem listu. Potom sam telefonsku slušalicu predao Paviću koji je Petraču zajamčio da neće biti nikakvih manipulacija s naslovima i opremom. Nakon toga Pavić je nazvao Tomislava Wrussa, glavnog urednika Jutranjeg lista, i izvijestio ga da će ga Petrač nazvati za pola sata. Intervju je doista objavljen, baš kako su se dogovorili.
NACIONAL: Govorite o vremenu kad je Petrač već bio izvan Hrvatske? – Točno, govorim o događajima prošle i ove godine. Drugi put posredovao sam nakon histeričnog teksta u Globusu u kojem se Petrač dovodi u vezu s trgovinom oružja. Pavić se sam ispričavao nakon njegova objavljivanja: da je tekst doista “nategnut”, da se on, međutim, ne miješa u uređivačku politiku svojih listova i da je ipak molio glavnog urednika Butkovića da takav tekst ne najavljuje na naslovnoj stranici. Ja sam Petraču sve to prenio, dao sam mu Pavićeve telefonske brojeve i njih dvojica opet su dogovorili intervju za Globus. Koliko znam, Renata Ivanović, Globusova novinarka, sastavila je pitanja i poslala ih faksom. No intervju nikad nije realiziran. Prema priznanju samoga Pavića, pitanja su bila bezobrazna i uvredljiva i Pavić mi je tada rekao kako razumije Petrača koji je odbio na njih odgovoriti.
NACIONAL: Među transkriptima mora biti mnogo više zapisa o telefonskim razgovorima između Petrača i Pavića od ovoga što je objavljeno u srpskom Nedeljnom telegrafu i Jutarnjem listu?
-Tako je. Osim toga, nije Pavić isključivo preko mene komunicirao s Petračem. Češće su razgovarali izravno. Petrač je samoinicijativno zvao Pavića kad god je htio, ili bi Pavić nazvao njegovu tvrtku na Trgu žrtava fašizma i ostavljao poruke da mu se Petrač javi. Opet govorim o vremenu kad su EPH-ove novine već pisale o Petraču kao mafijašu: usporedo s tim Pavić je s njim održavao vrlo intenzivne poslovne odnose.
NACIONAL: Čemu je bio posvećen poslovni dio komunikacije? – Prije Pavićeve kupnje Politike, Petrač je pomogao Paviću da svoja izdanja plasira u Srbiji. Pavić je nastojao osigurati legalnu prodaju svojih novina, jer je to bilo i jedino jamstvo uredne naplate. Petrač je u Srbiji imao prijatelje koji su imali distribucijsku mrežu. Ne samo da je Pavić s njima ugovorio aranžman, nego su ti ljudi –njihova sam imena zaboravio – dolazili u Zagreb na sastanke s Pavićem. Tek poslije Nove godine, u siječnju 2002., Petrač me izvijestio da u tim odnosima nešto ne štima, moleći da ja, kao Pavićev prijatelj, pitam u čemu je problem. Pavić mi je odgovorio da se situacija znatno promijenila, da je na vlast došao Đinđić, da se pregovara o kupnji Politike i, kad se sve to malo stabilizira, da će poslovi s Petračevim prijateljima opet biti u redu. No, koliko je meni poznato, aranžman nije obnovljen. Postojali su i drugi poslovni dogovori: Pavić je nagovarao Petrača da zajedno preuzmu “Tisak”. O tome su razgovarali i u Petračevoj klijeti u Zagorju. Kad je Pavić postao suvlasnik “Tiska” i “Distri-pressa” bez Petračeve financijske pomoći, ponudio mu je novi poslovni aranžman koji, međutim, Petrač nije prihvatio. Pavić je nudio Petraču da preko “Tiska” i “Distri-pressa” distribuira i kavu “Lavazzo”. Poznato je da je Petrač zastupnik “Lavazza” za Hrvatsku. Petrač bi davao robu, a Pavić bi kao svoj ulog dao mnogobrojna prodajna mjesta i besplatni oglasni prostor u svim svojim izdanjima.
NACIONAL: U novinarskim kuloarima spominjala se i kupoprodaja nekakve vile u Opatiji. – Riječ je o vili preko puta restorana “Bevanda”. Ona već godinama propada, a priča se da je postala stjecištem narkomana. Petrač je tu vilu kupio zajedno s izdavačkom tvrtkom “Otokar Keršovani”. Vila ima i status spomenika kulture, na njoj nisu dopušteni veliki zahvati, ne može se pretvoriti u restoran ili diskoklub. Pavić mi je pričao da je od Petrača htio kupiti tu kuću i napraviti od nje novinarsku akademiju kojom bi upravljao Denis Kuljiš, da bi kulturni predznak svega toga bio istaknutiji, u nju je htio smjestiti stalnu izložbu Ede Murtića. Koliko znam, Pavić nije kupio kuću jer mu je cijena bila previsoka. No postoji i razina osobnih kontakata koji su, istina, nebitni i trivijalni, ali pokazuju pravu stranu Globusovih napisa o Petraču. U svojoj zadnjoj kolumni Butković ističe da je Petračeva majka poslala vino u izborni stožer Stipe Mesića tijekom njegove predsjedničke kampanje. Pretpostavljam da su obavještajne službe zabilježile – a one na Petrača motre od 1992., kad je podržao Dražena Budišu na tadašnjim predsjedničkim izborima – i scenu koju ću vam sada ispričati. Kad se zbog afere Grupo Pavić našao u pritvoru, Alica Petrač, supruga Hrvoja Petrača, nazvala je Danijelu Pavić, Pavićevu suprugu, da joj kaže kako joj je žao zbog svega što se događa i da se, ako zatreba ikakva pomoć, može obratiti Hrvoju u svako doba. Sve se to događalo u trenutku kad je Butković u izjavi za HTV, u emisiji “Odjeci dana”, Petrača faktički opisao kao šefa zločinačke organizacije kojoj se sudi u Remetincu. Dan poslije s Petračem i Ratkom Kneževićem sjedio sam u restoranu “As”, došao je Butković o kojem smo u tom trenutku razgovarali. Baš kad sam rekao Petraču: “Ne branim Pavića, ali Butkovićev televizijski istup je samostalna Butkovićeva akcija”, Petrač je poslao konobara za Butkovićev stol da ga pita ga što želi popiti. U prvi mah Butković je odbio ponudu. Kad je Butković ispio svoju prvu butelju vina, Petrač mu je opet poslao konobara i Butković je prihvatio: pije vino koje mu nudi i plaća čovjek kojeg je večer prije proglasio mafijašem.
NACIONAL: Zašto je Petrač održavao poslovne veze s Pavićem ako mu je toliko smetalo što ga Pavićeva izdanja “promoviraju” u mafijaškog bossa? – Pavić je Petrača uvjeravao kako ne može kontrolirati Globus jer Butković vodi posve samostalnu uređivačku politiku. Kad god bi se nešto objavilo, Pavić bi tražio kontakt s Petračem da mu se ispriča, da kaže kako su njih dvojica ipak veliki prijatelji i kako moraju ostati dobri poslovni partneri. Uostalom, Pavić i Petrač upoznali su se nekoliko mjeseci prije pokretanja Globusa 1990., u Italiji, u jednoj banci gdje je Pavić pokušao ishoditi kredit od 500.000 DEM.
NACIONAL: Znači li sve to da je Pavić svjesno poslovao s mafijašem? – Pavić zna da Petrač nije mafijaš. Ali Petrač je jedini argument koji je mogao pronaći za obračun s Ivom Pukanićem i Nacionalom. Teze su zamijenjene: nije Pukanić žrtva svog prijateljstva s Hrvojem Petračem nego je, obratno, Petrač žrtva svog prijateljstva s Ivom Pukanićem.
NACIONAL: Prilično paradoksalno: Nacional je samo jedan tjednik u odnosu na dvadesetak njegovih tjednika i tiražnog dnevnog lista. – Kao šarmantni pragmatik i čovjek od medija, Pavić dobro zna kada i koliko je Globus loš. No Butkovića drži na mjestu glavnog i odgovornog urednika iz tri razloga. Prvo, Butković intenzivno kontaktira s premijerom Račanom pa u svojoj kolumni, primjerice, opisuje kako izgleda premijerov stan. Drugi je razlog Butkovićeva supruga koja je direktorica marketinga u EPH, prilično uspješna. I treći je razlog Butkovićeva zasluga za Pavićev prodor u Srbiju. Istina, to mi Pavić nije pričao, to sam doznao od Pavićevih bliskih suradnika tipa Denis Kuljiš. Butković je, prema toj priči, uspostavio prve kontakte Pavića s Billom Montgomeryjem i Zoranom Đinđićem s kojima je dogovorena kupnja Politike. Kad Pavića nazivam šarmantnim pragmatikom, imam na umu još jednu epizodu koja je vrlo ilustrativna za njegovo ponašanje i način razmišljanja. U Globusovu teksta tvrdilo se da će se zbog postojećih zakona Nikica Jelavić, prvooptuženi u tzv. zločinačkoj organizaciji, uskoro naći na slobodi. Tekst je bio korektan, ali je na naslovnoj stranici Jelavić proglašen ubojicom. Pavić je znao da sam ja nekoliko puta Jelavića posjetio u zatvoru. I tako, nakon tog teksta šetamo on i ja od “Palacea” do njegova stana i on meni kaže da Jelaviću pošaljem ovakvu poruku: da je on, Nino Pavić, osobno napao Butkovića zbog tog naslova, da mu je Butković priznao da je sam smislio taj naslov, pa ako Jelavić planira podići tužbu zbog Globusove naslovnice, neka traži odštetu od samog Butković koji je ionako dobro plaćen.
NACIONAL: Ako je Pavić znao da ste tako dobar Petračev prijatelj, kako se usudio upravo vama povjeravati svoje poslovne i medijske tajne? – To pitanje donekle zadire u moj sadašnji položaj na OTV-u. Pavić nije pokazao interes da OTV-u financijski pomogne, ali je bio jako zainteresiran da kontrolira OTV. Intenzivno smo se družili, uostalom, kako bismo izmjenjivali i neke informacije: postojao je obostrani interes OTV-a kao najutjecajnije županijske televizije i najveće izdavačke kuće u Hrvatskoj.
NACIONAL: U optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije tvrdi se na jednom mjestu da se Pavić strašno boji Petrača otkako mu je prijetio zbog nekog teksta o njegovu navodnom izvanbračnom djetetu. Da li se vama požalio da mu Petrač prijeti? – Nikada. Štoviše, tvrdio je kako se s Petračem vrlo ugodno druži. Znao je reći: “Ali Petrač je Pukanićev prijatelj i financijer i to je jedini razlog zbog kojeg ja ne mogu s Petračem biti iskreni prijatelj.”
NACIONAL: Pavić, dakle, vjeruje da Petrač financira konkurenciju? – Apsolutno. Pavić je uvjeren da Nacional ne može postajati bez tajnog financijera. Pavić uspoređuje Nacionalove troškove i prodaju s Globusom koji je vrlo skup proizvod, s mnogo većom i skupljom redakcijskom logistikom. On zapravo nema računa da Globus održava. I kad ne bi postojao Nacional, ja vjerujem, on bi Globus ugasio. Ovako, međutim, politički prestiž i utjecaj ne želi prepustiti Nacionalu. Paradoks je da Pavić svoju moć gradi uz pomoć politike, a politike se zapravo plaši i mrzi je. On bi bio najsretniji da izdaje samo revije. Globus bi bio apolitična revija da nema Nacionala.
NACIONAL: Nije li donedavno tvrdio da je Barač Nacionalov tajni financijer? – To se, izgleda, zaboravilo. Kuljiš je nekoć tvrdio da je Barač pravi vlasnik Nacionala, no sad već mjesecima priča da je stvari vlasnik Nacionala Ivić Pašalić. Kuljiš funkcionira na vrlo zanimljiv način. Kad je, primjerice, seriju svojih kolumni o Nacionalovim novinarima skupio u knjigu, ja sam ga, cirkusirajući, iz štosa, upozorio: jedan od tipova koje spominješ ne zove se Ratko Knežević nego Ratko Radulović. I Kuljiš je istoga trenutka Ratka Kneževića prekrstio u Radulovića, pa se to pogrešno ime danas nalazi u njegovoj knjizi. Što se Petrača tiče, ja sam Paviću osobno opisao situaciju iz vremena kad sam radio u Nacionalu. Nacional se 1997. našao u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Kao prijatelj, Petrač je nudio Pukaniću novčanu pomoć. Znam pouzdano da je Pukanić to odbio, smatrajući da nije dobro kad se privatno prijateljstvo miješa s poslom, jer to u pravilu jako loše završi.
NACIONAL: Priča se da je Petrač jednom zgodom Paviću poslao paket mljevenog mesa iz kojeg se mogla razabrati jasna mafijaška prijetnja. – O tome ne znam ništa. Pavić mi takvo što nikad nije spomenuo.
NACIONAL: Bliski ste Petračev prijatelj, dobro ste poznavali i Vjeku Sliška. Je li vas Ortynski ikad zvao na razgovor da svjedočite ili objasnite njihove odnose? – Ortynskoga nisam upoznao. A nije točno ni da sam Sliška jako dobro poznavao. Sreo sam ga jednom u životu: 1992. na Radio Velikoj Gorici kamo je došao oglasiti svoju tvrtku “Bonaparte”. Saslušavali su me o Sliškovu ubojstvu jer se u EPH pronio glas da sam njegovu likvidaciju slavio u Petračevu lokalu “Downtown”. Sve sam to već ispričao u intervjuu u Jutarnjem listu. Ali mogu još jednom ponoviti: bio sam na ručku u “Vinodolu” negdje do 15.15 sati, tada sam otišao u “Downtown”, naručio viski i pitao prisutne žele li što popiti. Tu se zatekao jedan minorni obavještajac i tako je nastala priča o mojoj proslavi Sliškova ubojstva koje se dogodilo toga popodneva. Nisam slavio, ali, moram priznati, nisam previše ni žalio. Iskreno rečeno, kad sam dobio informaciju da je Sliško mrtav, osjetio sam neku vrstu olakšanja. Mjesec i pol prije toga ja sam se, prvi put otkad postojim, plašio za svoj život. Slišku se nije svidjela jedna emisija na OTV-u, smatrao je da ga ona kriminalizira, pa su mi dvojica njegovih prijatelja prenijeli prilično ozbiljna upozorenja da je Sliško užasno ljut, da nema običaj prijetiti i da oni koji mu se zamjere jednostavno nestanu. Priznajem, otad sam osjećao priličnu nelagodu. Kad sam čuo da je mrtav, ne stidim se reći, kamen mi je pao sa srca. Ne vjerujem da je, kao tridesetogodišnjak, bio šef mafije, ali sam prilično siguran da ga je vrlo moćni kriminalni krug, vezan uz hrvatsku desnicu, postavio za svog javnog eksponenta. Kako je bio teško bolestan i neuračunljiv, isprva se njime lako manipuliralo. Tako su ga uvjerili da mu Petrač radi o glavi. Ubijen je, međutim, kad je stvarnim gazdama otkazao poslušnost.