Sadašnje napeto stanje začelo se početkom 90-ih, kad je u indijskom dijelu Kašmira počela pobuna muslimanskog stanovništva protiv indijske vlasti.Svijetu prijeti prvi nuklearni rat u povijesti: stanje na indijsko-pakistanskoj granici toliko je napeto, na nekim dijelovima granice u spornom području Kašmira stalno se izmjenjuje topovska vatra. Indija je bijesna na Pakistan jer ga smatra odgovornim za terorističku aktivnost islamskih ekstremista u indijskom dijelu Kašmira, za koji bi oni željeli da se odcijepi od Indije i pripoji Pakistanu. Novi teški incident u Kašmiru, u kojem bi masovno izginuli indijski civili, poput onih minulih tjedana, koji su stvorili sadašnju napetost, mogao bi izazvati rat, a obje su strane obznanile da su spremne upotrijebiti i nuklearno oružje.
Indija ima oko 150 atomskih bombi, Pakistan 50-ak. Obje strane imaju rakete kojima mogu gađati duboko u unutrašnjost teritorija neprijatelja. Indijski premijer Atal Behari Vajpayee posjetio je indijske trupe u Kašmiru i poručio im da se pripreme “za odlučnu bitku”. Pakistanski predsjednik Pervez Musharraf u govoru preko televizije izjavio je da “Pakistan više neće tražiti mir stalnim popuštanjem, spreman je na sve”. Pakistan je prošlog tjedna izazivački javno isprobavao svoje rakete. Ispalio ih je čak četiri, jednu srednjeg dometa i tri kratkog. Indija je objavila da svoje rakete premješta na prednje položaje i na njih montira glave s konvencionalnim nabojem. Pakistan je objavio da svoje elitne snage, koje su bile angažirane uz zapadnu granicu prema Afganistanu u hvatanju članova međunarodne terorističke organizacije Al Qaeda prebacuje na istočnu granicu prema Indiji. Zapadni vojni analitičari tvrde da je Indija već na prednje položaje rasporedila oko 230.000 vojnika, a Pakistan oko 180.000. Gomilanje trupa se nastavlja, a Indija je u jer raspolaže s oko 1,3 milijuna vojnika, a Pakistan s upola manje.
Zabrinuta američka administracija u Washingtonu smatra da obje strane zbog minornog teritorijalnog spora riskiraju kataklizmu i u Indiji i u Pakistanu. U američkom ministarstvu obrane procjenjuju da ni u New Delhiju ni u Islamabadu nisu svjesni u kakvu pogibelj srljaju pa je Pentagon objavio pojedinosti analize što ju je o mogućim posljedicama indijsko-pakistanskog nuklearnog sukoba napravila američka vojna tajna obavještajna služba Defence Intelligence Agency (DIA).
U prvih tjedan dana poginulo bi, tvrdi DIA, između 9 i 12 milijuna ljudi, a ozlijeđeno bi bilo između 2 i 7 milijuna osoba. Ciljevi bi vjerojatno bili gradovi pa bi bili razoreni stambeni, industrijski, vojni i drugi kapaciteti. Radijacijom bi bila zagađena golema područja i više ne bi bila pogodna za život. Medicinske službe dviju zemalja ne bi mogle svladati ono s čim bi se suočile. Ozlijeđeni bi se morali prebacivati u okolne zemlje, a vjerojatno bi svi zdravstveni kapaciteti šireg azijskog područja i Bliskog istoka bili njima preplavljeni.

Na indijsko-pakistanskoj granici već tjednima neprestano se izmjenjuje topovska vatra, Pakistan provokativno isprobava svoje rakete, a vođe obiju država daju sve žešće ratne izjave: Indija ima 150 atomskih bombi, Pakistan 50-ak, a američki vojni analitičari procjenjuju da su ih oni spremni upotrijebiti u ratnom sukobu što bi dovelo da jedne od najvećih ratnih katastrofa u povijestiGlad, bolest i smrt

Dugoročne posljedice također bi bile strašne. Opasne bolesti izazvane radijacijom pojavljivale bi se desetljećima. Zbog neupotrebljivog poljoprivrednog zemljišta nastala bi masovna glad, epidemije kolere i dizenterije.
Kontaminacija bi se vjerojatno proširila i na druge zemlje, ovisno o strujanjima zraka. Procjenjuje se da bi radijacija zahvatila i Afganistan, srednjoazijske države, možda i podhimalajsko područja.
Nuklearni rat sigurno bi zaustavio privredu na ratnom području i stvorio humanitarnu katastrofu globalnih razmjera. To bi bio ekonomski udarac cijeloj azijskoj privredi, a možda i uzrok svjetske recesije.
Stručnjaci za nuklearno oružje upozoravaju da se u svijetu smanjila svijest o tome koliko je ono opasno. U doba hladnog rata brojni mirovni i antinuklearni pokreti i organizacije objavljivali su brojne publikacije, uvelike i na temelju tragičnog iskustva Hiroshime i Nagasakija. Od tih eksplozija prošlo je više od pola stoljeća, svjedoka stradanja sve je manje, sjećanja blijede. Budući da se – kada su Indija i Pakistan u pitanju – najviše govori o taktičkom nuklearnom oružju, mnogi naivno misle da je riječ samo o nešto jačim konvencionalnim bombama.
Zato antinuklearni aktivisti kritiziraju neodgovorno ponašanje vlada dviju sučeljenih zemalja. Na udaru kritike našli su se i čelnici najvećih svjetskih sila jer nisu poduzeli veći napor da se izbjegne regionalni nuklearni rat. Posebno je žalosno da oni koji bi trebali biti najzainteresiraniji, Pakistanci i Indijci, uopće ne shvaćaju u kakvoj su pogibelji. Nekoliko pakistanskih nuklearnih fizičara, koji znaju kakvu bi katastrofu Pakistanu donio nuklearni rat, pokušali su u Karachiju organizirati antinuklearne demonstracije, ali na njima se okupilo tek desetak ljudi.

Indijska vojna premoć

Prema američkim procjenama, zaraćene strane još nisu rasporedile sve svoje vojne snage, u prvom redu Indija, za koju se pretpostavlja da će započeti sukob. Indijski je plan, navodno, da eventualne ratne operacije svede samo na područje Kašmira, a neposredan cilj indijske operacije bio bi ulazak u pakistanski dio Kašmira, gdje su baze islamskih grupa koje šalju svoje teroriste preko granice u indijski dio Kašmira. No, kad rat počne, teško će se ograničiti samo na kašmirsko područje. Pakistan je vrlo ranjiv, jer se neki od najvećih pakistanskih gradova nalaze blizu indijske granice, Lahore i Rawalpindi. No i glavni grad Islamabad samo je četrdesetak kilometara od granice indijskog Kašmira.
Vojni analitičari procjenjuju da Pakistan neće imati snage zaustaviti bilo kakav veći napad indijskih konvencionalnih snaga. Indija ima oko 1500 borbenih aviona, dvostruko više od Pakistana, premoćna je i u broju tenkova, a indijska mornarica također je znatno moćnija od pakistanske. Indija ima avione sposobne za prodore duboko unutar pakistanskog teritorija. Prema američkim vojnim procjenama, Pakistan će upotrijebiti nuklearno oružje ako indijska ofenziva konvencionalnim snagama ugrozi Islamabad, a Indija bi sigurno upotrijebila nuklearno oružje kao odgovor na pakistanski nuklearni napad. U nuklearnom pak sukobu Indija bi loše prošla od Pakistana, imala veće žrtve i opće štete.
Iz Pakistana je već povučeno sve diplomatsko osoblje koje nije nužno i članovi njihovih obitelji diplomata, a to će biti učinjeno i u Indiji za nekoliko dana, ako se situacija ne poboljša. Tada će se početi provoditi i planovi masovne evakuacije svih američkih državljana iz Pakistana i iz najugroženijih dijelova zapadne Indije. Procjenjuje se da će trebati evakuirati oko 100.000 ljudi. I druge zemlje provode slične planove za svoje državljane. Za Amerikance bit će to najveća masovna evakuacija u povijesti, veća od one iz Sajgona na kraju Vijetnamskog rata 1975.
Eventualni indijsko-pakistanski nuklearni rat za Amerikance otvara i problem sigurnosti njihovih vojnih snaga u Pakistanu i Afganistanu. U Pakistanu SAD ima tri vojne baze s oko 1000 ljudi te još nepoznat broj pripadnika specijalnih snaga koje zajedno s pakistanskim snagama tragaju za pripadnicima Al Qaede u pograničnom području s Afganistanom. U Indiji također ima stotina američkih vojnika koji sudjeluju u vojnoj vježbi s indijskim snagama u Agri. U Pentagonu se čak razmišljalo da američke snage zauzmu pakistanska nuklearna skladišta, instalacije i poligone, kako bi se Pakistan onesposobio za upotrebu atomskog oružja, ali se od toga odustalo.

Raspad britanskog imperija

Američki predsjednik Bush, zabrinut zbog situacije na Indijskom potkontinentu, poslao je u diplomatsku misiju zamjenika ministra vanjskih poslova Richarda Armitagea, a potom i ministra obrane Donalda Rumsfelda. Hoće li Amerikanci uspjeti natjerati Musharrafa da poduzme veće napore u suzbijanju terorista, a indijskog premijera Vajpayeeja da bude strpljiviji, predlažući mu i stanoviti američki angažman u kontroli situacije u Kašmiru? SAD je spreman i Indiji i Pakistanu, kako bi se učvrstilo uzajamno povjerenje, staviti na raspolaganje satelitske snimke aktivnosti blizu granice i poslati helikopterske patrole koje bi kontrolirale da terorističke grupe ne prelaze preko granice.
Terorističke grupe žele izazvati sukob Indije i Pakistana, ne toliko zbog Kašmira koliko radi toga da svrgnu Musharrafa s vlasti i islamski radikaliziraju cijelo područje, zbog čega bi i Amerikanci morali otići. Pitanje komu će pripasti indijski dio Kašmira samo se iskorištava kako bi se izazvao zlokobni slijed događaja, u kojem se ne pita za žrtve, pa one koji izazivaju rat Indije i Pakistana, iskorištavajući ratobornost Musharrafa i Vajpayeeja, nije briga što bi u njemu mogli stradati milijuni ljudi.
Spor oko Kašmira traje dulje od pola stoljeća, još od razdvajanja Indije i Pakistana kad se – nakon Drugog svjetskog rata – raspadala britanska kolonijalna Indija. Napori Mahatme Gandhija da taj prostor ostane zajedno nisu uspjeli, pa su stvorene dvije države, i to tako da će svojom voljom pojedine savezne države, koje su činile britansku kolonijalnu Indiju, odlučivati kojom će se prikloniti. One sa muslimanskom većinom priklonile su se novostvorenom Pakistanu, one s hinduskom Indiji. U Kašmiru su većina muslimani, no tu je od 1857. vladala hinduska dinastija Dogra. Kad se u kolovozu 1947. trebalo odlučiti, stanovnici su tražili da Kašmir pripadne Pakistanu, no tadašnji maharadža Hari Singh tomu se protivio. Pakistan je poduzeo invaziju na to područje, a maharadža je potpisao dokument o pristupanju Kašmira Indiji. Indija je potom poslala svoje trupe u Kašmir i tako je počeo prvi indijsko-pakistanski rat za Kašmir. Pakistan je pod pritiskom indijskih snaga morao prepustiti dio teritorija. Posredovanjem UN-a u siječnju 1949. postignut je prekid vatre, ali Ujedinjeni narodi nisu uspjeli u naporima da se vojne snage i jedne i druge strane povuku iz Kašmira i provede referendum. Tako je linija prekida vatre postala – de facto – linijom podjele Kašmira. Indija je dobila bogatiji jugoistočni dio s glavnim gradom Srinagarom, dok je Pakistan zadržao kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom s glavnim gradom Muzaffarabadom.
Kašmir je bio poprištem većih ratnih sukoba još tri puta. Ondje su se vodile borbe između Indije i Kine za indijsko-kineskog rata 1962., a Kina je tada uzela mali dio Kašmira na sjeveroistoku, za nju važan iz prometnih razloga. Indija i Pakistan ratovali su zbog Kašmira 1965., a potom i 1971., za indijsko-pakistanskog rata oko istočnog Pakistana, koji je tada postao samostalna država Bangladeš. A 1999. s pakistanske strane u indijski dio Kašmira ušla je postrojba od oko 600 ljudi, ali su je Indijci uspjeli razbiti i otjerati, pri čemu je upotrijebljeno i zrakoplovstvo.

Al Qaeda u Kašmiru

Sadašnje napeto stanje začelo se početkom 90-ih, kad je u indijskom dijelu Kašmira počela pobuna muslimanskog stanovništva protiv indijske vlasti. Nastajale su gerilske i terorističke grupe. Indijska vlast je 1990. uvela izvanredno stanje, suspendirala lokalnu upravu i uvela vojnu upravu. Lokalno stanovništvo žalilo se na represiju što ju je provodila indijska vojska, dok je indijska vlast tvrdila da se samo suprotstavlja subverziji poticanoj iz Pakistana.
Subverzivne aktivnosti iz Pakistana doista su se pojačale, i to ne samo zbog situacije u indijskom dijelu Kašmira, nego još više zbog situacije u samom Pakistanu i – Afganistanu. Zadnjih godina u Pakistanu su dominirali političari ekstremno islamskog usmjerenja, osobito vojskom i tajnim službama. Pakistanska tajna služba ISI poticala je i osnivanje raznih ekstremističkih islamskih grupa na pakistanskom teritoriju i u pakistanskom susjedstvu, u skladu s planom da Pakistan postane moćnom islamskom vojnom i političkom regionalnom silom, čija će se snaga temeljiti na nuklearnom oružju i dominaciji nad susjedstvom. ISI je stvorio afganistanske talibane, pomagao Al Qaedi, a na kašmirskom pitanju zaoštravao odnose s Indijom. U pakistanskom dijelu Kašmira stvorene su baze za islamske ekstremiste, ne samo kašmirske i pakistanske, nego i one iz Afganistana i drugih dijelova svijeta. Mnogi pripadnici Al Qaede prva su borbena iskustva stekli u terorističkim akcijama u indijskom dijelu Kašmira.
Kad je Pervez Musharraf vojnim udarom uveo vojnu vlast, nije ograničio djelovanje utjecajnih islamski usmjerenih političkih i vojnih pakistanskih moćnika. To je počeo činiti tek nakon 11. rujna, na pritisak Washingtona. Poduzeo je opsežne smjene u vojsci i tajnoj službi ISI, ali potpunu kontrolu nad njima nije uspostavio. Dio tih struktura povukao se u ilegalu pomažući pripadnicima Al Qaede i talibanima nakon njihova svrgavanja s vlasti u Afganistanu da se sklone u Pakistanu, ali i organizirajući razne subverzivne akcije. Tri su bile posebno alarmantne: otmica i ubojstvo američkog novinara Daniela Pearla u veljači, bombaški napad na katoličku crkvu u Pakistanu, te bombaški napad na autobus pun Francuza u Karachiju u travnju, kad je ubijeno deset osoba. Ta podzemna subverzivna mreža pakistanskih islamskih ekstremista i međunarodnih terorista i danas svoje najjače baze ima u pakistanskom djelu Kašmira, koji Musharrafu lojalni vojni zapovjednici ne nadziru. Oni su najveći neprijatelji Musharrafu, a ne Indiji, a cijela bi se situacija vrlo brzo smirila kada bi Musharraf slomio islamske ekstremiste u Pakistanu, posebno u pakistanskom dijelu Kašmira.
U SAD-u su svjesni da Musharraf ne može kontrolirati islamske ekstremiste u pakistanskom dijelu Kašmira, gdje i dalje prevlast imaju političke snage koje su protiv njegove suradnje s Washingtonom. Zato te snage raspiruju napetosti u Kašmiru, ne bi li isprovocirale rat u kojem bi Musharraf doživio poraz i bio prisiljen na silazak s vlasti. Pakistanski ekstremisti uvjereni su da bi novi rat s Indijom, čak i ako u njemu Pakistan bude poražen, na vlast doveo ekstremističke islamske snage, koje bi prekinule suradnju s SAD-om, stvorile od Pakistana islamsku državu koja će pomoći i da se u Afganistanu na vlast vrate ekstremne islamske snage, možda čak talibani i Al Qaeda.

Rat će vjerojatno započeti Indija, no nuklearno oružje prvi bi upotrijebio Pakistan, jer su njegove konvencionalne snage puno slabije, a tada bi Indija odgovorila svojim nuklearnim projektilima

Pakistanski islamski ekstremisti terorističkim akcijama u indijskom Kašmiru provociraju rat jer misle da bi Pakistan u tom sukobu bio poražen te da bi tada oni smijenili predsjednika Musharrafa, prekinuli veze s Amerikancima i Pakistan pretvorili u radikalnu muslimansku državu