1. Ante Vlahović 2. Franjo Luković 3. Luka RajićPosljednjih mjeseci političari, gospodarstvenici, ekonomisti i bankari s najvećom su pažnjom pratili pregovore o spajanju dviju najuspješnijih hrvatskih privatnih tvrtki; mliječnog giganta Lure i Tvornice duhana Rovinj. Time je, naime, otpočela prva velika bitka za zauzimanje strateški najvažnijih pozicija u hrvatskom gospodarstvu, a to je ujedno trebala biti do sada najveća privatna transakcija domaćeg kapitala.

Luka Rajić je smijenio direktora Lure Želimira Vukinu, koji je trebao postati prvi čovjek novog koncerna, zbog upozorenja da Vukina zapravo zastupa interese Zagrebačke banke i TDR-a O kakvu je kapitalu riječ najbolje govore sljedeći podaci. Nacional je doznao da vlasnik Lure Luka Rajić cijeni svoju tvrtku na oko 190 milijuna eura. Zbog tako visoke cijene propali su pregovori Lure i talijanskog prehrambenog giganta Danone koji je navodno nudio “samo” oko 100 milijuna eura. U Luri je zaposleno oko 2.200 radnika, prihod je prošle godine iznosio 1689 milijardi kuna, a dobit nakon odbijanja poreza 100.4 milijuna kuna.

TDR izravno ili posredno zapošljava preko 20 tisuća ljudi. Prošle je godine prodao 14 milijardi cigareta i nakon plaćanja poreza ostvario je neto dobit od 508 milijuna kuna. Vrijednost TDR-a procjenjuje se na oko 850 milijuna kuna, no svjetski duhanski koncern British-American Tobacco (BAT) spreman je navodno platiti i milijardu eura da ga se dokopa. Taj najvećeg proizvođača cigareta u regiji je 2001. uplatio u državni proračun 3 milijarde kuna poreza.

Bitnu ulogu u pregovorima imala je Zagrebačka banka koja je od početka TDR-u i Luri matična banka, a njen direktor Franjo Luković u tim tvrtkama je član nadzornih odbora. Luković je zainteresiran za stvaranje jake domaće korporacije koja bi imala snagu širiti se regijom, jer bi to značilo i ekspanziju Zagrebačka banke na tržišta susjednih država. Stoga je logično da je Luković želio povezati Rajića i Antu Vlahovića, direktora i suvlasnika TDR-a, i omogućiti da se cijeli posao uspješno okonča. Prevladavalo je uvjerenje da će spajanje Lure i TDR-a biti od presudna značaja jer je novi prehrambeno-duhanski gigant trebao postati jednim od kotača zamašnjaka oporavka hrvatskog gospodarstva. Stoga je većina ekonomskih stručnjaka i političara podržavalo pregovore i ideju o integraciji tih dviju tvrtki.

Pokušaj spajanja Lure i TDR-a završio je, međutim, potpunim debaklom. U krajnje dramatičnim i misterioznim okolnostima vlasnik mljekarske industrije Luka Rajić prekinuo je pregovore s Antom Vlahovićem te otpustio direktora svoje tvrtke Želimira Vukinu i cijelu upravu. Smjena Vukine, jednog od najzaslužnijih za uspješno restrukturiranje i poslovne rezultate Lure, težak je udarac za Luku Rajića. On je, naime, trebao postati prvim čovjekom novog koncerna Lura-TDR.

Uslijedio je spektakularan protuudar najmoćnijih hrvatskih poduzetnika i menedžera: direktor Zagrebačke banke Franjo Luković podnio je ostavku na članstvo u Nadzornom odboru Lure, a isti potez povukao je i drugi član NO Lure Milan Artuković, direktor zagrebačke tvrtke Franck. Rajić zasigurno nije ni slutio da će tako skupo platiti odluku da ne proda svoj udio u tvrtki TDR kako bi ostao većinskim vlasnikom Lure. Preko noći ostao je bez cijelog menedžmenta, a vjerojatno i bez logističke i financijske potpore Zagrebačke banke.

Propali pokušaj hrvatskog duhanskog monopolista da se dokopa vlasništva kralja mliječne industrije ima višestruk značaj. Bila je to prva bitka za repozicioniranjem velikog domaćeg kapitala, a pri tome su se sukobili interesi najuspješnijih hrvatskih privatnih tvrtki i najutjecajnijih poduzetnika i menedžera: Franje Lukovića i Ante Vlahovića s jedne, te Luke Rajića s druge strane.

Više izvora potvrdilo je Nacionalu da je Luka Rajić smijenio Vukinu zbog toga što nije podržao njegovu strategiju, ali i zbog upozorenja da je zapravo zastupao interese Zagrebačke banke i TDR-a. Dok jedni uvjeravaju da je nemoguće da je Vukina izdao poslodavca koji ga je tako sjajno plaćao, drugi tvrde da je Vukina već dulje vrijeme lobirao za TDR, ne samo u Luri nego i u nekim stranim tvrtkama. Sigurno je da se Vukina, a to je potvrdio i Luka Rajić, zalagao za pripajanje Lure TDR-u.

Franjo Luković i Ante Vlahović, tvrdi se, osjetili su se izigranima kada su saznali da ih je Luka Rajić zapravo zavaravao pregovorima, a da zapravo nikad nije namjeravao prodati većinski paket dionica nekom domaćem poduzetnika. Rajić je, po Nacionalovim izvorima, pregovarao samo da se ne zamjeri Franji Lukoviću.

Interes Zagrebačke banke da dođe do spajanja Lure i TDR-a posve je legitiman. Zagrebačka banka i Franjo Luković odigrali su značajnu ulogu u izrastanju Lure i TDR-a u vodeće privatne hrvatske kompanije. Oni su buli sukreatori poslovnih uspjeha i ekspanzije tih dviju tvrtki jer su godinama pružali financijsku i logističku potporu TDR-u. Početkom 2000. Zagrebačka banka je prodala TDR-u većinski paket od 54,62 dionica Tvornice duhana Zagreba, premda su svi bili uvjereni da će vlasnik postati Austria Tabak sa sjajnom ponudom. Luković je prodao TDR-u još dvije tvrtke za proizvodnju i obradu duhana: Duhan produkt iz Pitomače te tvornicu Virdžinija iz Virovitice. Od ranije su u vlasništvu TDR-a Duhan Rijeka i kutjevačka Rovita, pa je rovinjski duhanski div postao monopolist na hrvatskom tržištu duhana: do kupnje je držao 60 posto, a nakon toga 83 posto domaćeg tržišta. Uz sve to, TDR je preuzeo i dionice Tiska, čime je pod svoju kontrolu stavio i glavni distribucijski lanac u Hrvatskoj, na što konkurentski BAT posbno upozorava. Cijela operacija je tada stajala 50 milijuna DEM i nju je financijski potpomagala Zagrebačka banka. Upućeni tvrde da je povezanost s političkim strukturama, bez obzira tko je bio na vlasti, omogućila TDR-u monopol i fantastičnu profitabilnost. TDR je prošle godine, od jednogodišnjeg profita, kupio, opet od Zagrebačke banke, premda je bilo i drugih interesenata, rovinjsku turističku kuću Jadranturist i vrsarsku Anitu.

Zagrebačka banka nije bila maćeha ni Luki Rajiću. Franjo Luković mu je početkom devedesetih odobrio menadžerski kredit od 885.000 DEM za kupnju Dukata, dok mu je u drugim oblicima dao još milijun DEM kredita. Mediji su sredinom 2001. naveliko pisali kako je Zagrebačka banka dala krediti od 28,5 milijuna DEM Luki Rajiću i tako mu omogućila kupnju Badel-BAP-a, proizvođača Pepsi Cole.

Ovih je dana iznimnu pozornost privukao novi ispad potpredsjednika Vlade Slavka Linića koji je javno optužio British American Tobaco, BAT, jednog od najvećih svjetskih duhanskih koncerna, da korumpira partnere, ali da neće potkupiti hrvatsku Vladu niti će dovršiti realizaciju svoje investicije u Tvornicu duhana Zadar. U civiliziranom svijetu potpuno je nezamislivo da potpredsjednik jedne vlade na taj način vrijeđa stranog ulagača, bez obzira o kome je riječ, pogotovu ako je već uložio 40 milijuna eura za otvaranje dvjestotinjak radnih mjesta u Zadru, gradu s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj. Što je najčudnije, u političkim i poslovnim krugovima vlada apsolutno uvjerenje da Slavko Linić zdušno brani interese TDR-a te da je uspješan u obrani njegove monopolne pozicije. IDS je optužio Linića da je omogućio TDR-u da se dokopa dvaju otoka i 200 hektara građevinskog zemljišta u Rovinju vrijednog preko 200 milijuna DEM, a da za to nije platio ni kune. Veljko Barbijeri, osnivač ACI-ja, napao je Linića da za mali novac nastoji omogućiti TDR-u da se dokopa ACI-jevih marina na Jadranu.

Premda se na javnoj sceni vodi žestok rat između TDR-a i BAT-a oko tržišta u Hrvatskoj, ali i u regiji, dva posve neovisna izvora; jedan iz samog državnog vrha, a drugi iz inozemnih poslovnih krugova, uvjeravali su ovih dana Nacional da istodobno postoji i paralelna linija pregovaranja između BAT-a i TDR-a. Većina stručnjaka uvjerena je da je samo pitanje vremena kad će TDR prijeći u vlasništvo BAT-a. Ante Vlahović, naime, već godinama govori da TDR neće izdržati inozemne pritiske i konkurenciju te da će zbog toga on osobno izaći iz duhanskog biznisa. Jedan dobar poznavatelj gospodarskih prilika ovako je za Nacional objasnio poziciju TDR-a i Ante Vlahovića:

“Posao s duhanom nije perspektivan, a povezan je i s raznim sumnjama. Procjenjuje se da je 10 posto svjetske proizvodnje cigareta ilegalno, a da trećina svjetskog izvoza nestaje. Proizvođače se sumnjiči da idu na ruku švercerima, da u njihovim tvornicama jedna smjena radi na crno, da ulazi više sirovina nego što legalno izlazi, da truju ljude i bogate se na njihovoj nesreći, da moraju imati političke sponzore i zaštitnike kako bi goleme profite zadržali u svojim džepovima, a ne u bolnicama gdje se liječe oboljeli od karcinoma izazvanog duhanom. Stoga svaki pametan direktor duhanske kompanije, nakon što zgrne bogatstvo, razmišlja kako se izvući iz tog “prljavog” posla. Zbog toga je TDR počeo ulagati u turizam, a sada nastoji ući i u prehrambenu industriju. Tako pregovori između BAT-a i TDR-a nisu nikakvo iznenađenje, jer je BAT u podjeli tržišta između svjetskih monopolista dobio otvorene ruke u jugoistočnoj Europi, a bez TDR-a ne može zavladati regijom. Vlahović to zna pa će skupo prodati svoju kožu. Po nekim procjenama TDR danas BAT-u vrijedi milijardu eura, a kako Vlahović i njegova ekipa imaju oko pedeset posto dionica, to znači da će se vrlo brzo na hrvatskom tržištu naći domaći investitor s kapitalom od 500 milijuna eura. Kupnja Lure trebala je biti početak te operacije. Pretpostavljam da su TDR i Franjo Luković zbog toga tako nervozno reagirali na odbijanje Luke Rajića da proda svoje većinsko vlasništvo”, zaključio je Nacionalov sugovornik.

Različito se ocjenjuje odluka Luke Rajića da zadrži vlasništvo nad Lurom. Dok jedni tvrde da je u pravu što nije dopustio da ga progutaju, drugi smatraju da je pogriješio te da je bilo bolje da je uzeo TDR za strateškog partnera, negoli nekog stranog partnera. Tvrdi se, naime, da Lura neće moći dugo čuvati povlaštenu poziciju na domaćem tržištu na koje će prije ili kasnije ući moćni svjetski proizvođači mlijeka i mliječnih prerađevina, a tada će se Luka Rajić naći u nevolji jer neće moći izdržati konkurenciju. Dok u Zagrebačkoj banci smatraju da Rajić nije dorastao svjetskim igrama, drugi ga proglašavaju našim najuspješnijim poduzetnikom koji je uvijek u pravo vrijeme povlačio najbolje poteze. Izvukao čak i iz sukoba sa svojedobnim moćnicima Ivicom Todorićem i Miroslavom Kutlom kada mu u svojim lancima trgovina nisu htjeli prodavati proizvode. Luka Rajić je tada odlučio krenuti u ekspanziju na tržišta BiH, Slovenije, Srbije, Makedonije….

TDR-u je tako, kažu stručnjaci, preostala još samo Podravka koja ima proizvode s kojima se može probiti na tržišta u regiji. No sve govori da tu ideju, o kojoj se već raspravljalo, ne podupiru Koprivčani koji nisu skloni prepustiti drugima uživanje u plodovima njihova dugogodišnjeg uspješna rada. S druge strane, bilo bi šteta za hrvatsko gospodarstvo da TDR izgubi na tempu razvoja. Podatak da je 1990. bilo 60 tvornica duhana u jugoistočnoj Europi, a sada ih ima 45, najbolje govori da će se TDR teško oduprijeti nasrtajima BAT-a. Stoga se može očekivati oživljavanje ideje o prodaji, što naravno nije dobro, jer Hrvatskoj odgovara da ima velikog domaćeg investitora poput TDR-a.

Ante Vlahović rođen je 1950. u Metkoviću, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a potkraj sedamdesetih preselio se u Rovinj od kud mu je supruga. U TDR-u se zaposlio kao ekonomist, a zatm je godinama bio komercijalni direktor. Na čelo tvrtke došao je 1994. Vlasnik je 17,68 posto dionica, i premda ima najviša primanja u državi, živi skromno i povučeno u Rovinju. Vlahović je postao suvlasnikom TDR-a po socijalističkom, odnosno, Markovićevu modelu, a ne po HDZ-ovim propisima. Uz njega, TDR ima još oko tisuću malih dioničara. Vlahović je jedan od najuspješnijih menedžera u državi, bez obzira što se TDR-u predbacuje da je izrastao u gigant zahvaljujući političkoj potpori Franje Gregurića i Zlatka Mateše, što je preko hercegovačkog duhanskog lobija Jadranka Prljića osvojio 40 posto tržišta u BiH i što i sada, kao i u vrijeme HDZ-a, uživa naklonost političkih struktura. Vlahović je tehnološki modernizirao tvrtku, visoko je vrednovao kreativnost svojih suradnika, razvijao je intelektualni i ljudski kapital, a zaslužan je i za marketinški uspjeh TDR-a. Kao i Franjo Luković, i Ante Vlahović je škrt na riječima; rijetko javno istupa, a ne govori puno ni na službenim sastancima.

Franjo Luković rođen je u Zagrebu 1950. gdje je završio Ekonomski fakultet, na kojem je ostao kao asistenta, no vrlo se brzo zaposlio u poslovnici Jugobanke u Vinkovcima. Nakon pet godina vratio se u centralu te banke u Zagreb. Nakon desetak godina, na kratko se zaposlio u Connignu, da bi zahvaljujući Mladenu Vedrišu 1990. bio imenovan za direktora Zagrebačke banke. Po procjenama stručnjaka s kojima se konzultirao Nacional, Franjo Luković je jedan od najmoćnijih ljudi hrvatskog gospodarstva. Ima apsolutan utjecaj na cijeli niz privatnih tvrtki, među ostalima, i na TDR, Vindiju, Franck čiji je direktor Artuković također podnio ostavku na mjesto u NO Lure. Pod Lukovićevim vodstvom Zagrebačka banka je započela uspon početkom devedesetih kada je stekla golemi vlasnički portfelj u brojnim hrvatskim tvrtkama kojima je davala kredite po zelenaškim kamatama od 25 i više posto. Kako u to ratno doba nitko nije mogao vraćati takve kamate, Zagrebačka banka je vrlo brzo dugove pretvarala u vlasničke udjele, a potom je te tvrtke preprodavala i tako ostvarivala goleme profite. Luković je određivao tko će dobiti povoljan kredit ili uvjete za kupnju tih tvrtki, pa je tako izravno utjecao na stvaranje poslovnih carstava Luke Rajića, Dragutina Drka te Josipa Gucića kojemu je odobrio 24 kredita od 300 milijuna kuna. Na taj je način omogućio Vidniji da pod povoljnim okolnostima dobije varaždinsku Koku i time je, naravno, uza se vezao Dragutina Drka, vlasnika Vindije. Luković je izveo Zagrebačku banku na Londonsku burzu, privatizirao ju je tako da nitko od vlasnika nije imao dominaciju, nije dopustio Franji Tuđmanu da ga smijeni, znao je koristiti usluge stranih konzultanata, da bi na kraju banku prodao u većinsko vlasništvo Unicredita.
“Isključivi razlog mojeg napuštanja Nadzornog odbora Lure je u činjenici što odlazak dijela do sada veoma uspješnog managementa nije istodobno praćen i jačanjem managementa, nužnim za provodjenje najavljenog novog strateškog usmjerenja. To, medjutim, ne dovodi u pitanje svaku potrebnu podršku Luri u tekućem poslovanju i u razvoju, kao jednom od najzdravijih i najprosperitetnijih poduzeća u prehrambenoj industriji Hrvatske.”, izjavio je Luković za Nacional.

Luka Rajić rođen je u Konjicu u siromašnoj radničkoj obitelji sa šetoro djece, s 14 godina dizao se u tri ujutro kako bi pretovarivao ciglu, bio je najsiromašniji đak u razredu, nosio je gumene cipele. Upisao je srednju milicionarsku školu u Zagrebu, ali se nakon godinu dana preselio u tehničku školu “Nikola Tesla”. Vrlo brzo je počeo kupovati voće na veletržnici koje je potom preprodavao na tržnici Dolac gdje je imao dva štanda na kojima su radile njegove školske kolege. Bio je Dukatov vozač, a kasnije ga je kupio novcem koji je zaradio preprodajom sira iz Čehoslovačke.
Rajić je vlasnik tvornica Dukat, Sirele, Mljekara Zadar i Livno, Lure, mljekare u Trzinu (Slovenija), trasportne tvrtke RALU te pogona Pepsi Cole. Luka Rajić uložio je znatna sredstva u razvijanje i poticanje proizvodnje mlijeka.