Objavljeno u Nacionalu br. 344, 2002-06-19

Autor: Željko Rogošić

Pravosudna farsa u Splitu

Lora - debakl Račanove vlade

Ministrica Ingrid Antičević-Marinović i predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić krivi su za skandal oko Lore

Ministrica  Ingrid Antičević-Marinović sa Nacionalovim novinarem Milivojem ĐilasomMinistrica Ingrid Antičević-Marinović sa Nacionalovim novinarem Milivojem ĐilasomVeć nakon prvog tjedna suđenja pred Županijskim sudom u Splitu sedmorici bivših vojnih policajaca, zatvorskih čuvara i upravitelju vojnog zatvora Lora Tomislavu Duiću, koji je u bijegu, optuženih za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava počinjene u Lori 1992., više je nego očito da je na djelu sudska farsa. Slavko Lozina, predsjedavajući peteročlanog Sudskog vijeća, pokazao je da uopće ne poznaje spis, da se ne snalazi u proceduri kaznenog postupka, da kršenjem Zakona o kaznenom postupku pomaže optuženicima. Nitko od pozvanih svjedoka, uglavnom bivših zatvorskih čuvara, ne sjeća se da se išta ružno dogodilo u Lori, a nitko od njih, suprotno iskazima danim istražnom sucu, više ne tereti optužene. Umjesto svjedoka koji su bili prebijani palicama za baseball i na čije su ušne resice bili priključeni induktori, koji su baš od 10. lipnja i početka suđenja počeli patiti od amnezije, splitskom sudnicom dominiraju svjedoci koji predsjednika sudskog vijeća Lozinu, porotnike, ali i tužitelja Squiccimarra, lako uvjeravaju da je Lora bila “konačište za zarobljenike koje je dobivalo pohvale od Međunarodnog Crvenog križa” i “u kojoj su se zarobljenici osjećali kao kod kuće”. Dvorana splitskog Županijskog suda već prvog tjedna preplavljena je očitim krivokletstvom, lažima, strahom, nepoštovanjem suda i izigravanjem zakona. Branitelji Tončija Vrkića, zamjenika upravitelja zatvora Lora, Miljenka Bajića, Josipa Bikića i Davora Banića, pripadnika interventnog voda 72. bojne Vojne policije, Emilija Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića, stražara vojnog zatvora u Lori, s razlogom su zadovoljni. Pitanja suca Lozine i odvjetnika često su bila sugestivna, a unos iskaza svjedoka u zapisnik u pojedinim situacijama problematičan. Splitsku pravosudnu sramotu objektivno su komentirali samo sudski izvjestitelji hrvatskih dnevnika, koje su pojedini odvjetnici već prvoga dana suđenja optužili da su “srpski plaćenici” a njihove novine “komunistički bilteni”. Doista je čudno da se ni jedne neugodnosti koju su vidjeli ili doživjeli u Lori nisu mogli prisjetiti svjedoci čiji se iskazi pred sucem Lozinom dijametralno razlikuju od iskaza pred istražnim sucima Markom Brdarom i Draženom Penjakom. Ni sucu Lozini, ali ni zamjeniku splitskog županijskog državnog odvjetnika Michelleu Squiccimarru, koji zastupa optužbu, nije palo na pamet tražiti usporedbu iskaza, dodatna razjašnjenja i razloge očito dogovorene i prijetnjama ishođene promjene iskaza i “zavjeta šutnje”. I ključni svjedok optužbe Zlatko Sulejmanović nakon iskaza istražnom sucu lani u jesen bio je izložen nizu prijetnji. Policija nije učinila ništa da zaštiti toga i druge svjedoke, unatoč kaznenoj prijavi. Čak ni kad se svjedocima otvoreno prijetilo na cesti i sudskom hodniku u nazočnosti policijskih djelatnika.

Dodjeljivanje slučaja Lora, u kojem su sedmorica bivših vojnih policajaca optuženi za dva ubojstva i zlostavljanje zatvorenika, sucu Slavki Lozini, deklariranom pristaši Čondićeva stožera, pokazalo je već na samom početku da Hrvatska nije sposobna provesti takvo suđenje Ministrica je na opće čuđenje potvrdila Igora Benzona za predsjednika Županijskog suda u Splitu, a on je na slučaj namjerno postavio pristranog suca Slavko Lozina Sudac Slavko Lozina najpoznatiji je po tome što je izgubio pištolj, glavni dokaz na suđenju za ubojstvo – umjesto da dobije otkaz dobio je najzahtjevnije suđenje u državi I Ingrid Antičević Marinović i Ivica Crnić znali su što će se događati u splitskoj sudnici ali ništa nisu poduzeli da to spriječe: stvar je u tome da Račanovoj vladi odgovara da suđenje ide tim tijekom kako uoči izbora ne bi bilo novih demonstracija desničara Tužitelj Squiccimarro jedva je, nerazgovijetno i sebi u bradu, pročitao snažnu, dokumentiranu i cjelovito sročenu optužnicu, koju je potkraj ožujka potpisao sadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. No slabo pripremljeni Squiccimarro ničim ne može parirati obrani, na čelu sa teatralno agresivnim Željkom Olujićem. Kao i da se Županijsko državno odvjetništvo srami vlastite optužnice u kojoj se osmorica pripadnika 72. bojne Vojne policije i stražara zatvora Lora optužuju za zločine nad civilima i zarobljenicima, za ubojstva dvojice pritvorenika civila – Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, za premlaćivanja, zlostavljanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda zarobljenim pripadnicima agresorske vojske, ali i civilima, građanima Splita srpske nacionalnosti, poput Đorđa Katića, Milosava Kataline, Laze Ostojića i Uglješe Bulovića.
Sudac Lozina nije zaštitio predstavnike nevladinih udruga koji su pratili suđenje, a kojima je dio publike prijetio u zgradi suda i ispred nje. Samo je dao do znanja da je primio na znanje pisanu pritužbu Centra za razvoj demokracije zbog prijetnji Semini Lončar. U sudnici je dopustio frenetične aplauze podrške optuženicima i navijačku atmosferu, koju je smirivao neuvjerljivim upozorenjima da će biti prisiljen isprazniti dvoranu. Sudac Lozina nije zaboravio čestitati našim nogometašima na pobjedi nad Italijom, ali je svjedocima iz SiCG “zaboravio” odmah poslati pozive u kojima im se jamči poseban režim sigurnosti i prijevoza, prema pravilima međunarodne pravne pomoći, što je učinjeno tek naknadnom intervencijom. Sudac Lozina potpisao je dozvolu jednom od optuženika, koji su u pritvoru više od osam mjeseci, da iziđe iz zatvora i ošiša se u svom omiljenom frizerskom salonu, bez presedana u pravosudnoj praksi. Zakonom nedopušteni izlazak pritvorenika iz zatvora oštrim prigovorom spriječio je upravitelj zatvora na Bilicama Josip Višić. Suđenje za zločine u Lori sramota je ne samo pravosuđa nego i cijele hrvatske države.

Odabir suca za kojeg se zna da nije sposoban za ovako težak i složen sudski predmet, da je podložan utjecajima, da može čak biti i ucjenjivan, da se nije iskazao u dosad vođenim predmetima, da je u vrlo bliskim odnosima s nekim odvjetnicima optuženika, da je sklon unaprijed vjerovati u nevinost optuženika samo zato što su branitelji Domovinskog rata, a još više u ideje Čondićeva Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, nije bio slučajan. Taj je izbor odluka predsjednika Županijskog suda u Splitu Igora Benzona i njegova zamjenika Josipa Čule, koji su točno znali zašto, iako raspolažu iskusnim i kvalitetnim sucima Županijskog suda, taj predmet dodjeljuju upravo Slavku Lozini: “kad već stalno prisustvuje skupovima koje organizira Čondićev stožer, neka vodi i suđenje njegovim članovima i simpatizerima!” Anemični nastup zamjenika županijskog državnog odvjetnika Squiccimarra u sudnici, zakašnjele reakcije u raspravama prošlih dana, prešutna suglasnost s odabirom suca Lozine i znakovita šutnja ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović o svim okolnostima za koje se moglo pretpostaviti da će rezultirati upravo ovakvim zbivanjima u splitskoj sudnici, upućuju na to da su i viša pravosudna i državna tijela predmet Lora doživjela kao “vrući krumpir” kojeg se treba što prije riješiti. Može se zaključiti da postoji politički konsenzus da suđenje u predmetu Lora, kad se već moralo održati, treba što prije okončati. Odsutnost interesa Državnog odvjetništva, Ministarstva pravosuđa i Vrhovnog suda da se suđenje za navodna mučenja i ubojstva u vojnom zatvoru Lora održi u regularnim uvjetima doista zabrinjava. Nitko nije postavio da predmet umjesto splitskog preuzme neki drugi županijski sud. U Ministarstvu pravosuđa i Vrhovnom sudu zna se da splitski Županijski sud pod vodstvom Igora Benzona, samim činom izbora suca Lozine u predmetu Lora i skandalom oko nestalog pištolja iz službenog sudskog sefa u predmetu Budiša, nije sposoban za nepristrani postupak. S idejom o premještanju predmeta na zagrebački Županijski sud navodno se nije suglasio ni predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić. Ako je to točno, suđenje u Splitu potvrđuje špekulacije kako će se suđenje optuženima za navodna mučenja, ubojstva i ratne zločine u Lori formalno provesti, kako bi se u javnosti izbjegle konfrontacije, a aktualna vladajuća koalicija time pokušala spriječiti gubitak političkih bodova u važnoj predizbornoj borbi za devet mjeseci. Događaji u sudnici Županijskog suda potvrđuju špekulacije o motivima aktualne vlasti da se na mjesto glavnog državnog odvjetnika imenuje upravo Mladena Bajića. Već se više puta čulo da je Bajić nepodmitljiv, da ga ni prijetnje smrću nisu uvjerile da odustane od neugodnog slučaja Lora, u kojoj su bili zatvoreni i mučeni rezervisti bivše JNA zarobljeni u BiH, koji bi mogli potvrditi upletanje hrvatske države u rat u BiH, da je Bajić imenovanjem na novu dužnost zapravo udaljen s predmeta Lora. Nakon prvog tjedna suđenja može se zaključiti da ni vlast ni pravosuđe nije briga da se taj proces okonča regularno. Kao da hrvatsku ministricu pravosuđa i hrvatsku Vladu nimalo ne zabrinjavaju napomene Carle Del Ponte da je suđenje za mučenja i ubojstva u vojnom zatvoru Lora test hrvatskog pravosuđa prema kojem će tužiteljstvo u Haagu procijeniti je li ono spremno suditi za zločine počinjene u Domovinskom ratu. I obrana i optužba znaju da predmet Lora više ne može u Haag, a da će najavljena pomoć iz Haaga biti skromna.

Ako je u ovom predmetu optužnicu sastavio i bio je spreman zastupati donedavni županijski državni odvjetnik Mladen Bajić, zašto ovako težak i složen predmet, u skladu s pravosudnom praksom, nije preuzeo predsjednik suda Igor Benzon, čiji je mandat ministrica pravosuđa na opće zgražanje potvrdila lani u listopadu iako on ne zna kazneni postupak? Zašto predmet Lora nije dodijeljen predsjedniku Kaznenog odjela Županijskog suda, dugogodišnjem sucu Vinku Cuzziju? Benzon, Cuzzi i zamjenik predsjednika suda Josip Čule, koji je sebe stavio u izvanraspravno vijeće koje je odlučivalo o žalbi na optužnicu, spretno su izbjegli suđenje, uz veliku zahvalnost branitelja optuženih, a Loru “uvalili” nespremnom Lozini.
Slavko Lozina na splitski je Općinski sud stigao 1993., početkom “velikog pospremanja” u hrvatskim sudovima. Prije toga 15 je godina radio kao pravnik u hotelskom poduzeću “Medena” kod Trogira. Već 1996., nakon temeljite HDZ-ove “čistke” među splitskih sucima, koju je uz pomoć Milana Vukovića, Ante Potrebice i Ivke Zlokić proveo predsjednik splitskog Općinskog suda Ante Šarić, Lozina je postao šef Kaznenog odjela. Dvije godine poslije postao je sucem Županijskog suda, a da nikada, tvrde znalci, nije ovladao procedurom kaznenog postupka. Slavko Lozina je upravo onaj sudac kojem je, u postupku protiv bivšeg zapovjednika splitske specijalne policije Vinka Budiše, optuženog za ubojstvo, nestao pištolj. Zbog misterioznog nestanka tog važnog dokaza i blokade postupka, nije odgovarao ni predsjednik suda Benzon, a ni sudac Lozina. Ali taj je slučaj zbližio Lozinu sa Željko Olujićem, koji je od Evelina Tonkovića preuzeo obranu Vinka Budiše. I Olujić i Tonković su branitelji optuženih u slučaju Lora. Upravo je Olujić uzeo pod zaštitu Lozinu zbog kažnjivog djela prisile medija nad njim. Slavko Lozina pustio je na slobodu časnika HV-a Petra Vrbatovića, optuženog u Njemačkoj za razbojstvo i ubojstvo. Lozina je nakon podizanja optužnice protiv osmorice u slučaju Lora jedini u tročlanom izvanraspravnom vijeću glasovao za puštanje optuženika za ratni zločin na slobodu. Za tu “službenu tajnu” već mjesecima zna cijeli Split. Nakon što su mu Benzon i Čule dodijelili spis Lora, odvjetnici optuženih, zadovoljni izborom, povukli su prigovore na optužnicu, optuženici su prekinuli štrajk glađu, župan Lukšić ih je prestao posjećivati, prestale su manifestacije podrške optuženicima, paljenje svijeća svake večeri ispred zgrade splitskog suda. Lozina je dobio pravo izabrati drugog suca u Sudskom vijeću koje čine tri porotnika i dva profesionalna suca, obvezno specijalisti za kazneno pravo. Lozina, koji se valjda deklarirao kao desničar, zatražio je od predsjednika suda Benzona da drugi sudac bude netko od navodnih ultraljevičara među sucima, radi privida objektivnosti i ravnoteže. Upravo ljudi oko predsjednika suda Benzona stalno potenciraju podjelu među sucima na “desničare” i “ljevičare”. Međutim, za drugog suca nije postavljena Marica Šćepanović (navodno je Benzon komentirao da ima nezgodno prezime), koja se godinama bavila kaznenim pravom, nego sutkinja Snježana Rudan, ugledna civilistica koja je na Županijskom sudu počela raditi tek prije 15 dana i nikada nije radila na kaznenim predmetima. Predstavnici nevladinih udruga zapazili su da Lozina u sudski zapisnik iznosi iskrivljeni sadržaj iskaza svjedoka, da ga je sutkinja Rudan u nekoliko navrata na to upozorila, na što je sudac Lozina preko mikrofona rekao zamolio članove Vijeća da ga ne ometaju. Inače, drugi sudac je po svim pravima ravnopravan s predsjednikom Sudskog vijeća, koji je tek primus inter pares. Predsjednik suda Benzon na rad suca Lozine nije stavio ni jednu primjedbu. Jedino ga je u povjerenju zamolio da u slučaju pobjede hrvatske nogometne reprezentacije nad Ekvadorom opet javno ne čestita nogometašima.

Prilikom iskaza svjedoka Damira Perišića, nekadašnjeg stražara u zatvoru, koji je izjavio da se “ne sjeća ni što se jučer dogodilo, a kako bi se mogao sjetiti što je bilo prije deset godina”, ali koji se ipak uspio prisjetiti da su se “zatvorenici u Lori osjećali kao kod kuće”, sudac Lozina nije znao da postoji i drugi Perišićev iskaz, u istrazi koju je Vojno tužiteljstvo pokrenulo 1992. i u kojoj su svi danas optuženi dali izjave kao svjedoci. Nakon upozorenja, zatražio ga je i dobio od branitelja optuženih. Damir Perišić tada je izjavio da je poznavao ubijenog Nenada Kneževića, da su se obojica bavili judom, da ga je Perišić prepoznao u Lori i kako su popili crnu kavu. U iskazu pred sucem Lozinom, Perišić je izjavio da se Kneževića ne sjeća i da ga nije poznavao. Jedino čega se prisjetio jest da je stražar, koji je bio dežuran kad je jedan pritvorenik (Knežević) pokušao bježati, imao ogrebotinu koju mu je napravio Knežević. Ali svjedok se nije mogao sjetiti ni do kada je trajala njegova smjena. Za utvrđivanje istine i svih okolnosti pripravan sudac zatražio bi knjigu dežurstava, provjerio ono što u njoj piše, jer su okolnosti tko je u vrijeme bijega i ubojstva Nenada Kneževića bio u zatvorskom krugu vrlo značajne. Lozina to nije učinio.

Zlatko Sulejmanović, bivši zatvorski stražar, opovrgnuo je svoj iskaz u istrazi kojim je teretio Miljenka Bajića, Josipa Bikića, zvanog Čop, i Davora Banića za ubojstvo Gojka Bulovića i rekao da se ničega ne sjeća i da je pod liječničkom terapijom. Unatoč žestokom protivljenju obrane pročitan je Sulejmanovićev iskaz iz istrage da je vidio bijeli kombi iz kojeg su “izašli Čop, Bajić i Bane, popričali s Vrkićem” te se u ćeliji gdje je bio Bulović zadržali 15 minuta. “Začuo sam vikanje, jaukanje i stenjanje, a kad su otišli, po nalogu Damira Perišića, sam otišao u ćeliju. U polumraku sam primijetio Bulovića”, kojega je Sulejmanović odvukao do zahoda, polio ga vodom i tek tada shvatio da je mrtav. Lozina nije inzistirao na “detaljima”. Ništa svjedoka optužbe nije pitao ni zamjenik državnog odvjetnika Squiccimarro. Međutim, nakon svjedočenja pred istražnim sucem Sulejmanoviću je zaprijećeno smrću, pobjegao je iz Splita, poslije se liječio na psihijatriji. Njegov otac je početkom listopada 2001. podnio kaznenu prijavu zbog prijetnji svom sinu a policija nije ništa poduzela. Tek naknadno Squiccimarro je predložio saslušanje Sulejmanovićevih roditelja i priložio kaznenu prijavu iz koje se vide razlozi promjene svjedokova iskaza.

“Zaboravnom” svjedoku Radi Kriviću, koji je tvrdio da u Lori nije imao nikave neugodnosti, nehotice je upornim ponavljanjem istog pitanja pomogao branitelj Slobodan Mikulić. Krivić se ipak sjetio da su mu jednom na ušne resice priključili induktor. Svi izvjestitelji sa suđenja uvjereni su da nije slučajno što je sudac Lozina za prvog svjedoka pozvao bivšeg zapovjednika 72. bojne Vojne policije Mihaela Budimira, koji je u Loru stigao početkom rujna 1992., nakon što su počinjena spomenuta ubojstva i mučenja. Budimir je izjavio da u Lori nije bilo pritvorenih civila, da nije bilo ni zlostavljanja ni ponižavanja. Odvjetnik Olujić dokazivao je da u Lori nije bilo civila tvrdnjom da je – u Splitu bilo 5000 naoružanih Srba, Split je bio u okruženju, svugdje je bilo snajperista. Mihael Budimir napao je Mladena Bajića, koji je 1992. bio zamjenik vojnog tužitelja, kao osobu odgovornu za uhićenja ljudi od kojih su neki završili u Lori. Sudac Lozina nije ni pokušao spriječiti Budimirovu diskreditaciju glavnog državnog odvjetnika. Budimir je posebno negativno govorio o Mariju Barišiću, ključnom svjedoku u slučaju Lora, bivšem vojnom policajcu iz šibenske satnije 72. bojne, koji je pred istražnim sucem potvrdio da je u Lori vidio zatvorenike odrezanih ušiju i izvađenih očiju i kojemu se zbog toga prijetilo likvidacijom. Barišić je dobio poziv za svjedočenje 20.lipnja. Osam odvjetnika čeka suočenje s Barišićem.

U ponedjeljak, 17. lipnja, pozvani su na svjedočenje petorica svjedoka iz SiCG. No prva od tri skupine svjedoka, u kojoj su Vojkan Živković, Velibor Tomović, Darko Marjanović, Nenad Filipović i Nenad Velibor, nije se pojavila pred splitskim sudom. Sudac Lozina je rekao da su u medijima o pozivima svjedocima iz SiCG objavljene laži i da su pozivi dostavljeni diplomatskom poštom i u dogovoru s MUP-om, ali i da su upozorenja u medijima o traženju jamstava za siguran dolazak u Split mogući razlog nedolaska svjedoka. Novinarima je poznato da su jamstva svjedocima dana tek nakon njihovih protesta, kad je predsjednik suda Benzon zatražio pomoć Ministarstva pravosuđa i MUP-a. Dalmatinski komitet za ljudska prava pozvao je svjedoke iz SiCG i BiH da se ne odazovu pozivu suda “bez čvrstih jamstava kako ne bi bili vrijeđani, napadnuti ili čak i uhićeni pod optužbom za tobožnji ratni zločin”. Odvjetnica Ankica Luetić za nedolazak svjedoka iz SiCG izravno je optužila medije i nevladine organizacije. Opći smijeh u sudnici izazvala je najava da je u sudnici i mr. Andrija Rako, sudski tumač za srpski jezik. Ako je razlog nedolaska iz SiCG nedostatak jamstava za osobnu sigurnost, to će biti još jedna pravosudna blamaža. Ako se ne postigne suglasnost o čitanju iskaza svjedoka iz SiCG, postavlja se pitanje hoće li sudac Lozina, cijelo Vijeće, tužitelj i odvjetnički tim radi utvrđivanja istinitosti iskaza morati otići u SiCG? Vrhunac cinizma prošloga tjedna bila je najava odvjetnika Olujića, branitelja Tomislava Duića, za kojeg se pretpostavlja da se skriva u Zagrebu. Olujić je, naime, uzeo u zaštitu suca Lozinu i najavio podnošenje kaznene prijave protiv medija zbog “kažnjivog djela prisile prema pravosudnim dužnosnicima”. Kaznenu prijavu podnijet će čovjek koji na suđenju u Rijeci vrlo grubo izaziva i provocira “bez prisile” sutkinju Iku Šarić. Tako su za sve opet krivi novinari.

Vezane vijesti

73 uhićenja, prijave protiv 60 osoba

73 uhićenja, prijave protiv 60 osoba

Drugi Split Pride, u čijoj je povorci po procjenama policije bilo oko 700 ljudi, protekao je u najboljem redu bez incidenata, a privedene su 73… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika