Boris Nemšić rođen je 1957. u Sarajevu gdje je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu. Radio je kao stručnjak za komunikacije na RTV Sarajevo, a od 1983. predavao na Elektrotehničkom fakultetu. U Beču je od 1985. pohađao postKako rok trajanja vladajuće koalicije neizbježno istječe – pitanje je trenutka kada će HSLS definitivno iskočiti iz vlaka koji nezadrživo srlja u propast – političari stranaka petorke suočili su se s dramatičnom dvojbom: mogu li ponuditi građanima novog premijera i Vladu koja će imati znanja, snage, hrabrosti i volje preokrenuti negativne ekonomske trendove i time dati SDP-u, HSLS-u, HSS-u, HNS-u i LS-u moralno pravo da od birača zatraže i drugi mandat za dovršenje reformi. Prevladava uvjerenje da samo novi premijer i temeljito promijenjena vlada mogu ostvariti prijeko potrebne i radikalne zahvate u gospodarskoj politici. To je jedini način da se vladajuća koalicija spasi od potpunog kraha i spriječi povratak na vlast radikalne desnice koja je politički, gospodarski i moralno deset godina devastirala Hrvatsku.
Savjetujući se s tridesetak političara, menedžera, intelektualaca, ekonomista i poduzetnika, Nacional je došao do osnovnih osobina premijera kakav je potreban Hrvatskoj. On mora biti visokoobrazovan stručnjak između 35 i 45 godina, imati organizatorske sposobnosti i golem radni kapacitet, umjeti okupljati i odabirati najbolje stručnjake. Također mora biti energičan, hrabar, odlučan, pošten i bez mrlja iz prošlosti, nekompromitiran političkim ili privatizacijskim skandalima, mora znati komunicirati s javnošću.
Goran Radman Goran Radman rođen je 1957. u Ogulinu a u Zagrebu je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti, gdje je pohađao i poslijediplomski studij međunarodnih odnosa. Potkraj 70-ih počeo se baviti novinarstvom, bio je urednik raznih publikacija, autor je i koautor više članaka o međunarodnim odnosima i medijima. Aktivno je igrao košarku i odbojku. Bio je predsjednik omladine Zagreba i Jugoslavije, od 1984. do 1987. bio je savjetnik za međunarodne odnose Predsjedništva SRH, od 1987. do 1990. direktor Televizije Zagreb, od 1992. do 1996. direktor tvrtke MicroLab, a od 1996. direktor je Microsofta Hrvatska. Budući da gospodarska kriza već cijelo desetljeće izjeda Hrvatsku, razumljivo je što su svi Nacionalovi sugovornici u prvi plan isticali dobro poznavanje ekonomije i radno iskustvo u gospodarstvu. Budući da je Hrvatska još uvijek zarobljena ideološkim sukobima, a postoje i snažna protivljenja ulasku Hrvatske u međunarodne integracije i preuzimanju europskih demokratskih standarda, nužno je da vodeći državni operativac bude neupitan demokrat i moderan, proeuropski političar. Treća je bitna pretpostavka svijest da su duboke političke reforme u pravosuđu i državnoj upravi, odnosno detuđmanizacija tih institucija, temeljni preduvjet radikalnih zahvata u gospodarskoj politici. Premijer mora biti moderan politički menedžer koji se znanjem, mentalitetom i svjetonazorom izdiže iznad balkanskih provincijalnih navika i mentaliteta. Također mora imati dovoljno hrabrosti i odlučnosti da se obračuna s kriminalnim metastazama koje su zahvatile cijelo društvo, da iskorijeni podmićivanje i druge vrste korupcije.
Prema takvim kriterijima ispostavilo se da su Goran Radman, direktor Microsofta Hrvatska, Boris Nemšić, direktor Austria Mobilkoma, i Željko Čović, direktor Plive, trojica iznimno uspješnih menedžera koji su se afirmirali vođenjem privatnih tvrtki i velikih sustava, najprihvatljiviji kandidati za predsjednika vlade. Nacionalovi sugovornici isprva su bili suglasni da na čelu vlade moraju biti političari, ponajprije zbog toga što oni, za razliku od većine hrvatskih poduzetnika, menedžera ili ekonomista, znaju sagledavati probleme u svim dimenzijama, unutarnjim i vanjskopolitičkim, ideološkim, socijalnim, razvojnim. Na kraju su ipak upravo Radman, Nemšić i Čović dobili neusporedivo veću podršku od političara, ekonomista, poduzetnika i znanstvenika. To najbolje pokazuje kako je mizeran ugled većine hrvatskih političara.
Zahtjevni uvjeti sasvim su prorijedili broj kandidata za premijera iz političkih stranaka. Porazno je za sve političare da gotovo nitko od njih, bili na vlasti ili u opoziciji, po ocjenama Nacionalovih sugovornika, ne udovoljava tim kriterijima. Prolaznu ocjenu jedva su dobili predsjednica HNS-a Vesna Pusić, ministar javnih radova, obnove i graditeljstva Radimir Čačić, predsjednik Sabora i HSS-a Zlatko Tomčić, a donekle možda i potpredsjednik Vlade Slavko Linić, ministar zaštite okoliša Božo Kovačević i dvojica članova HDZ-a, predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević i član Predsjedništva HDZ-a Ivan Šuker. Ali Nacionalovi sugovornici imali su toliko prigovora svakom od predloženih političara da nitko nije prošao kandidacijsko sito.
Dio Nacionalovih sugovornika predlagao je da za funkciju premijera konkuriraju mlađi stručnjaci i znanstvenici koji su trenutačno u inozemstvu. Vjeruje se da su oni stekli svjetska iskustva i obrazovanje, da nisu ograničeni provincijalnim mentalitetom, da imaju drukčije ideje od onih koje prevladavaju u Hrvatskoj. Rijetki su, međutim, imali konkretan prijedlog. Prisjetili su se Nevena Matesa iz Svjetske banke i Dubravka Mihaljeka, analitičara u baselskoj Banci za poravnavanja. Doktor ekonomskih znanosti Mladen Vedriš, nekadašnji potpredsjednik Vlade i predsjednik Hrvatske gospodarske komore, slovi kao kandidat predsjednika Stipe Mesića za premijersku funkciju pa je i njega spomenulo nekoliko Nacionalovih sugovornika.
Od svih kandidata najviše uvjeta za premijersku funkciju ispunjava Goran Radman, a slijede ga Željko Čović i Boris Nemšić. Sredovječni Radman već ima zavidno menedžersko i političko iskustvo. Zarana se počeo baviti politikom: već kao student bio je predsjednik omladine Jugoslavije, isticao se odmjerenošću, organizacijskim sposobnostima i znanjem. Kako se nije želio profesionalno baviti politikom, premda je bio jedan od najdarovitijih partijskih kadrova, Radman je imenovan direktorom Televiziji Zagreb. Novinari ga pamte kao tolerantnog, modernog, liberalnog direktora. Nakon demokratskih promjena Radman se okušao u privatnom biznisu: zajedno s prijateljima osnovao je kompjutorsku tvrtku, a nakon toga je izabran za prvog direktora Microsoftova predstavništva u Hrvatskoj. Već je pet godina u stalnom kontaktu sa sjedištem najpropulzivnije tvrtke na svijetu, godišnje provede nekoliki mjeseci u njenim centrima za obrazovanje, a za iznimne poslovne rezultate nagrađen je i funkcijom direktora Microsofta za BiH, Sloveniju i Srbiju.
Željko Čović došao je na funkciju direktora Plive s mjesta savjetnika Mladen Vedriša dok je on bio potpredsjednik Vlade. Čović je u doba HDZ-a očuvao Plivu od političkih utjecaja, okupio je sjajan tim stručnjaka koji su od Plive napravili najuspješniju hrvatsku proizvodnu tvrtku, napravili ju ravnopravnom i konkurentnom s svjetskim farmaceutskim kompanijama. Čović se potvrdio kao sjajan menedžer i promotor, zna komunicirati, predstaviti tvrtku i njene proizvode, vješt je u pregovorima, uspostavio je odlične odnose s nekoliko desetaka svjetskih tvrtki koje su suvlasnici Plive.
Boris Nemšić osnovao je VIPnet doslovce ni iz čega: došao je u Zagreb samo s osobnom prtljagom, dva mobitela i dva laptopa. No nakon tri godine, VIPnet je, zahvaljujući njemu i njegovim sjajno odabranim suradnicima, izrastao u respektabilnu telekomunikacijsku tvrtku sa 600 zaposlenih i 250 tisuća korisnika. Njegovi austrijski šefovi prepoznali su iznimne sposobnosti Borisa Nemšića pa su ga 2000. postavili za direktora Austria Mobilkoma. Nakon dvije godine Nemšić se afirmirao kao jedan od najuspješnijih austrijskih menedžera, a mediji ga opisuju kao sjajnog upravitelja ljudskim resursima i odličnog realizatora briljantnih ideja.
Goran Radman i Željko Čović u znatnoj su prednosti pred Borisom Nemšićem jer imaju mnogo veće političko iskustvo i neusporedivo bolje poznaju hrvatsku političku i gospodarsku scenu.
Od menedžera najčešće su se još spominjali Ante Vlahović, direktor i suvlasnik TDR-a, direktor pulskog brodogradilišta Karlo Radulović te Milan Artuković, direktor i suvlasnik Francka. Anti Vlahoviću mnogi su priznali vrhunske menedžerske sposobnosti, no nisu sigurni je li poslovanju TDR-a uvijek bilo sasvim čisto i neupitno.
Doktor ekonomskih znanosti Mladen Vedriš stekao je široko teorijsko znanje, iskušao se kao potpredsjednik Vlade i predsjednik Hrvatske gospodarske komore, a potvrdio u praksi kao savjetnik brojnim domaćim i stranim tvrtkama. Vedriš zna prepoznati sposobne stručnjake, on je lansirao direktora Zagrebačke banke Franju Lukovića, direktora Podravke Darka Marinca, donedavnog direktora Lure Želimira Vukinu, Željka Čovića, bivšeg direktora Velesajma Juricu Pavelića.
Većina Nacionalovih sugovornika smatra da od svih predsjednika političkih stranaka jedino Vesna Pusić zna kakve su promjene nužne i da ih je sposobna realizirati. Nacionalovi sugovornici uvjereni su da je ona svjesna da su političke reforme, odnosno detuđmanizacija, conditio sine qua non za radikalne i temeljite zahvate u gospodarskoj politici, a da je nedostatak ekonomskog znanja i iskustva sposobna nadoknaditi okupljanjem najsposobnijih stručnjaka i ekonomista. Svi su uvjereni da je Račanova vlada pala upravo stoga što nije bila svjesna da nema dubljih društvenih i gospodarskih reformi bez prethodnih temeljitih kadrovskih promjena u pravosuđu, državnim financijskim institucijama, policiji i vojsci. Politička tragedija vladajuće koalicije bila je najavljena čuvenom izjavom potpredsjednika Vlade Gorana Granića da je detuđmanizacija završena pobjedom stranaka petorke na izborima 3. siječnja 2000. Vrijeme potvrđuje svu fatalnost te zablude: tada su tek bile stvorene pretpostavke za početak promjena u društvenoj i gospodarskoj infrastrukturi. Kako to nije učinjeno, čak ni dobre ideje Račanove vlade nisu bile realizirane zbog opstrukcije netaknute hadezeovske nomenklature, koja je uz to i stručno nekompetentna. Kao sveučilišni profesor i znanstvenik Vesna Pusić razvila se u intelektualku širokih nazora, a posljednjih godina svladala je i politički zanat. Slabost joj je što nije stručnjak za ekonomiju, a i nije uspjela uzdignuti HNS u snažnijeg političkog čimbenika.
Nakon Vesne Pusić najčešće se spominjalo ime drugog čelnika HNS-a Radimira Čačića. Njega Nacionalovi sugovornici smatraju najoperativnijim ministrom Račanove vlade, pripisuju mu uspješne projekte poticane stanogradnje i odlično pripremljene projekte izgradnje mreže autocesta. Čačić ima bogato političko i poduzetničko iskustvo, no izrazitim nedostacima smatraju se njegov neobuzdani temperament, prebrz jezik, bahatost i neodmjerenost.
Predsjednik Sabora i HSS-a Zlatko Tomčić također se našao među političarima za koje se ocjenjuje da mogu obavljati dužnost premijera. Tomčić je, kao i Čačić, stekao zavidno političko iskustvo, osnaženo dugogodišnjim stažem u gospodarstvu, iskazao se kao predsjednik Sabora koji zna organizirati i držati pod kontrolom tako složen sustav.
Nekolicina anketiranih smatra da potpredsjednik Vlade Slavko Linić posjeduje neke od poželjnih karakteristika za premijera, da odlučnošću i energijom može biti odličan nadomjestak za sadašnjeg premijera. Linić je godinama radio u Ini, iskazao se kao prvi političar Rijeke, znao se oduprijeti HDZ-ovu nasilništvu. No nepredvidljivo se ponaša, često ima nekontrolirane ispade, a njegovi istupi ponekad imaju krajnje negativan učinak pa je vrlo upitno bi li on uopće mogao uspješno obavljati dužnost koja iziskuje mnogo odmjerenosti i takta.
Iz vladajuće koalicije spomenut je još smo Božo Kovačević, ministar zaštite okoliša za kojega se smatra da bi znao organizirati rad vlade i okupiti stručnjake i da razumije koje probleme valja najprije rješavati.
Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević pripada mlađoj generaciji političara: bio je ministar gospodarstva, vodio je Dalmacijacement, a kao predsjednik HGK pokazao je da ima ideja, znanja i hrabrosti, da potiče otvaranje hrvatskog gospodarstva, a bio je jednako kritičan spram hadezeovske i sadašnje gospodarske politike.
Član Predsjedništva HDZ-a Ivan Šuker financijski je stručnjak koji se nametnuo u Saboru kompetentnim raspravama. Kao nekadašnji omladinski aktivist i dugogodišnji član HDZ-a stekao je političko iskustvo, čime je nadogradio znanje računovodstvenog stručnjaka.
Na popisu kandidata za premijera nema ni jednog od vodećih bankara i ekonomista. Premda su Franjo Luković, Božidar Prka i ostali bili proglašavani najuspješnijim hrvatskim menedžerima, Nacionalovi sugovornici smatraju da su svi oni, više ili manje, odgovorni za krah hrvatskog gospodarstva. Zapanjuje koliko je bankarska branša kompromitirana i na zlu glasu u očima političara, intelektualaca i ekonomista. Zbog toga je anatema pala čak i na mlađe, uspješne bankarske stručnjake, poput Borisa Galića, Gorana Gazivode, Velimira Šonje, kojima nitko ne osporava financijsku stručnost, ali ih ne smatra ni doraslima funkciji izvan financijskog sustava.
Ni jedan od velikih hrvatskih poduzetnika nije se našao na popisu potencijalnih kandidata za premijera. Oni su otpali iz istih razloga kao i bankari. Njihovi su sustavi nastali u najmanju ruku na dvojben način, manje zbog njihove poslovne sposobnosti i vještine, a više zahvaljujući političkoj podobnosti i spremnosti na malverzacije. Poduzetnike se u Hrvatskoj ne smatra podobnima za funkcije u vladi, no za to su ipak najviše sami krivi.
Među kandidatima nema ni vrhunskih ekonomista, ponajviše stoga što je većina njih već u dobi koja više nije najpogodnija za operativne funkcije, a neki i stoga što su servisirali pretvorbene podvale. No oni bi svakako bili dobri savjetnici. Kako kaže Velimir Srića, dobar je kritičar najbolji besplatni konzultant, a to mogu biti, među ostalima, Stjepan Zdunić, Mato Grgić, Ivo Družić, Dražen Kalogjera, Mato Babić, Anđelko Bilušić, Vlado Veselica, Gorazd Nikić, Pero Jurković, Silvije Orsag, Zvonimir Baletić, Dragomir Vojnić, Mia Mikić. Najveća je Račanova greška to što nije poslušao mišljenja tih stručnjaka, da jest, danas bi zacijelo njegova vlada bila u kudikamo povoljnijoj situaciji.
Skučeni popis kandidata za premijera potvrđuje da je golema većina građana razočarana političarima, ogorčena njihovom neučinkovitošću, zasićena njihovim sukobima i krizama Vlade. Političari su ljudima, ukratko, zgadili politiku. Zbog toga ih ne cijene niti smatraju sposobnima za odgovorne državne funkcije. Anketa je potvrdila koliko Hrvatska oskudijeva sposobnim ljudima svih profila. Mnogi Nacionalovi sugovornici ni nakon duljeg razmišljanja nisu se mogli dosjetiti tko bi mogao biti premijer. Zacijelo bi se u svakoj normalnoj zemlji začas pronašlo nekoliko tuceta afirmiranih, uglednih političara i stručnjaka za tu dužnost. U Hrvatskoj nije tako. Posljedica je to šikaniranja inteligencije i u socijalističkom i u hadezeovskom režimu pa se ne treba čuditi što je Hrvatska izgubila svoju intelektualnu elitu. Ona se, razočarana zbog osjećaja nepotrebnosti, raspršila diljem svijeta i povukla iz javnog života. U maloj državi poput Hrvatske taj je gubitak u dogledno vrijeme gotovo nemoguće nadoknaditi.