Atentat je trebao biti odmazda za uhićenje Mladena Naletilića Tute (na slici)U jesen 1998. Vinko Žuljević Klica, razvojačeni zapovjednik specijalne postrojbe HVO-a, pripremao je atentat na Miroslava Tuđmana, starijeg sina tadašnjeg hrvatskog predsjednika. Atentat je trebao biti odmazda za uhićenje Mladena Naletilića Tute, njegova političkog i vojnog ortaka iz hrvatsko-muslimanskog rata.
Informacija o Žuljevićevim usmenim dogovorima o Tuđmanovoj likvidaciji, ilustrirana je i fotoelaboratom pištolja s prigušivačima, što su ih ubojice, specijalno za tu svrhu, pribavili u kafiću “Ivana” na zagrebačkoj Malešnici. Dobavljač je bio izvjesni Mario Sova koji je, uzgred rečeno, nešto kasnije likvidirao čovjeka ispred diskoteke “Aquarius” i netragom nestao iz Hrvatske.
MOTIVI ATENTATA NA MIROSLAVA TUĐMANA Atentat na Miroslava Tuđmana je trebao biti odmazda za uhićenje Mladena Naletilića Tute, Klicinog političkog i vojnog ortaka iz HVO-a ORUŽJE ZA ATENTAT Pištolje s prigušivačima planirani atentatori na Miroslava Tuđmana su, specijalno za tu svrhu, pribavili u kafiću 'Ivana' na zagrebačkoj Malešnici, a dobavljač je bio izvjesni Mario Sova Tako, između ostalog, piše u izvješćima tajnog agenta “Mornar”, koji su uvršteni u jedan od HIS-ovih najšokantnijih dosjea – “Barakudu”.
Obavijest da Žuljević planira Tuđmanovo ubojstvo izazvala je uzbunu u tadašnjoj obavještajnoj zajednici, pa je krajem rujna 1998. održan sastanak čelnika svih tajnih službi i MUP-a. Da bi nazočnima dokazao kako je “Mornar” vrlo pouzdan izvor, duboko infiltriran u krug bivših vojnika HVO-a, Miroslav Šeparović, ravnatelj HIS-a, otkrio je njegov identitet. Naime, radilo se o Veselinu Marinovu, koji je javnosti poznat kao nekadašnji tjelohranitelj Mladena Naletilića Tute. Na istom sastanku donijeta je odluka da se kanalima zagrebačkog podzemlja Vinku Žuljeviću Klici pošalje prijeteća poruka: ukoliko se Miroslavu Tuđmanu dogodi bilo što neugodno, sama Država angažirat će plaćene ubojice koji će cijelu njegovu bandu, bez suda i presude, fizički eliminirati sa zagrebačkih ulica.
I doista, tim prijetnjama uspješno je zaustavljen lov na Tuđmanovu glavu, ali je Veselin Marinov postao alternativna osvetnička meta novih hrvatskih kriminalaca. Pošto je Ivan Brzović, tadašnji šef SZUP-a, o sadržaju sastanka izvijestio Žuljevića, HIS-ov agent je proglašen “smradom”, “drukerom”, “izdajnikom”, i osuđen je na smrt.
Smaknut je 31. svibnja ove godine u kafiću NBA. Vinko Žuljević Klica, podsjećamo, egzekuciju je obavio vlastoručno. Ukratko, bez obzira na nekoliko teorija o neposrednim povodima njegova ubojstva, HIS-ov dosje “Barakuda” jedini je uzrok likvidacije Veselina Marinova, tajnog agenta HIS-a i kriminalističke policije. Ipak, “Barakuda” i nadalje ima status najstrože državne tajne; nije dostupna čak ni onim policijskim istražiteljima koji pokušavaju rasplesti njegov smrtni slučaj. Damir Lončarić, sadašnji HIS-ov prvak, uvid u “Barakudu” dozvolio je isključivo Janjku Grliću, tužitelju u sudskom postupku protiv ubojica Vjeke Sliške, tzv. kralja poker automata. Tako je predstavnik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu već 2001. dobio prilično preciznu sliku o povijesti i funkcioniranju najmoćnije zločinačke organizacije u Republici Hrvatskoj. Prema “Barakudi”, regrutirana je od bivših pripadnika HVO-a koji su, pod zaštitom HDZ-ove desnice, nahrupili u Hrvatsku nakon propasti Herceg Bosne i spojili se sa gangsterskom infrastrukturom Vjeke Sliška. Uz klasičan kriminal – kamatarenje, utjerivanje dugova, reket, drogu – bave se i švercom ljudi i oružja koji u bitnom ovise o skrivenim institucionalnim pokroviteljima.
Kako je općepoznato, Janjko Grlić nije povukao ni jedan potez da se kriminalna grupacija ma i djelom razbije. Štoviše, ključni negativci “Barakude” – Žuljević i Sliško – promovirani su u saveznike pravosudnih institucija i krunske svjedoke protiv autohtonog zagrebačkog ganga koji je općepoznat kao tzv. zločinačka organizacija s Knežije. Mafijaška mreža bivših vojnika HVO-a koju je Veselin Marinov – “čovjek po čovjek, zločin po zločin” – rekonstruirao pune dvije godine, nije nadživjela samo slom HDZ-ova režima, već i proteklo razdoblje aktualne koalicijske vlade koja je, podsjećamo, obećala radikalan obračun s organiziranim kriminalom. Oznaka “državna tajna” na HIS-ovu dosjeu “Barakuda” pokazala se najmoćnijim trikom za njihovu amnestiju, pa će Grlićeva kolegica Dunja Paliček-Patak ovih dana javno objaviti da ta druga mafija, bez obzira na njene mnogobrojne žrtve, zapravo, uopće, ne postoji.
Zbirka informacija o zločinačkoj organizaciji pod vodstvom Žuljevića i Sliška, koja je kasnije nazvana HIS-ovom operativnom akcijom “Barakuda”, započela se prikupljati 1996., u vrijeme ravnateljskog mandata Miroslava Tuđmana. Očito, po nalogu njegova oca, hrvatskog predsjednika, HIS je u to doba pripremao Naletilićevo uhićenje zbog ubojstva Roberta Nosića, Hrvata iz Ljubuškog. Motiv za kazneni progon nije imao mnogo veze s principima pravednosti i pravne države: kako su stigle prve vijesti o sastavljanju haaške optužnice protiv osnivačka Kažnjeničke bojne, to je Naletilića valjalo ukloniti iz dosega SFOR-a. Kao vladar Širokog Brijega kojemu su tijekom hrvatsko-muslimanskog rata hodočastili iz Zagreba HDZ-ovi prvaci, od Petra Šale do Vice Vukojevića, u rukama haaških tužitelja Naletilić je mogao postati opasan svjedok o mračnim stranama “hrvatske državne politike” u Bosni i Hercegovini. Naletilić se našao u remetinečkoj ćeliji 1997., a tek 2000. izručen je Međunarodnom kaznenom tribunalu.
Drugi razlog da se Miroslav Tuđman angažirao oko “slučaja Naletilić” valja tražiti u tadašnjim frakcijskim okršajima među HDZ-ovim špijunima: uhićenje šefa Kažnjeničke bojne bio je tek prvi korak da Tuđmanovi HIS-ovci u Hercegovini uspostave kontrolu.
Otprilike u isto vrijeme Veselin Marinov je napustio Široki Brijeg, doselio se u Zagreb i postao agent – suradnik HIS-a. Dobrovoljnu suradnju s tajnom službom potpisao je svom obavještajnom idolu Josipu Perkoviću, nekadašnjem čelniku jugoslavenske Državne sigurnosti, kasnije osnivaču SIS-a i pomoćniku ministra obrane, pa na kraju HIS-ovu “vanjskom” djelatniku. Agenturni odnos nije uključivao nikakvu nagradu za “Mornara”, kako je glasilo kodno ime kojim je ubilježen u suradnički karton; Marinov je dobivao samo novčanu naknadu za putne i radne troškove.
Prve informacije o kriminalnim aktivnostima bivših pripadnika HVO-a i HV-a, prikupio je kao domar sesvetskog “Intim bara”, koji je 1996. i 1997. postao vrlo specifično sjedište HDZ-ove vojne, političke, špijunske i policijske elite. Dok su se hrvatski uglednici tu zabavljali s ukrajinskim prostitutkama, Mladen Topčić, aktivni vojni policajac i skriveni vlasnik “Intim bara”, svoju je klijentelu potajno snimao i potom je ucjenjivao lascivnim videomaterijalom. Ispostava istog lanca prostitucije završavala je na otoku Čiovu u jednoj privatnoj vikendici, koja je pretvorena u tobožnji ugostiteljski lokal “Kaligula”. Za širu javnost, bila je to kuća za odmor Kažnjeničke bojne i njezinih “bratskih” formacija iz HVO-a. No za znalce, Kaligula je također bio klasični bordel za ugošćivanje, podmićivanje ili ucjenu državne reprezentacije. Kako će ostati zabilježeno u kasnijoj “Barakudi”, samo je gradonačelnik jednog obližnjeg zagrebačkog grada gotovim novcem plaćao sve Topčićeve usluge. Svi ostali klijenti činili su to na razne druge načine. Primjerice: Jure Vrselja iz zagrebačke Policijske uprave besplatno je konzumirao žene i piće, ali je za uzvrat pribavljao putovnice i vize za uvezene prostitutke; Dragan Kovač, policajac s mađarsko-hrvatskog graničnog prijelaza, uživao je u istom statusu povlaštena gosta, jer je osiguravao njihov nesmetan međudržavni transport.
Marinov je, dakle, identificirao cijeli kriminali krug oko “Intim bara”, premda se od njega ipak najviše očekivalo da funkcionira kao neka vrsta obavještajne potpore za Naletilićev proces pred zagrebačkim Okružnim sudom. Tako je nastao fragment budućeg HIS-ova dosjea koji je prvi put ozbiljno uzbudio domaću obavještajnu zajednicu: prateći zbivanja u “Intim baru” Marinov je otkrio da Dragan Kovač, zajedno s izvjesnim Ivanom Bakovićem, sudjeluje u pripremama likvidacije braće Klepić, u Naletilićevu suđenju najavljenih svjedoka optužbe. Egzekucija se trebala obaviti u hotelu “Sunce” u Neumu arsenalom od šest pištolja i jednog snajpera. Kako je HIS na vrijeme alarmiran, braća Klepić uspjela su pobjeći iz neumskog hotela, a Marinov je sam onesposobio oružje.
U tom trenutku spomenuti Baković nije bio nepoznat ni hrvatskom pravosuđu ni hrvatskoj javnosti. Kao pripadnik Žuljevićeve specijalne postrojbe Garavi je, nekoliko godina ranije, 1993., pobio devet članova muslimanske obitelji u selu Krivonoge nedaleko od Tomislavgrada. Službeno osuđen na 15 godina zatvora, sve do nedavno se slobodno kretao između Hrvatske i BiH. Uhićen je na bosanskohercegovačkom tlu prošloga tjedana, budući da je hrvatsko ministarstvo pravosuđa tek prošle godine zatražilo njegovo izručenje.
No, Marinovljeve informacije o kriminalnim aktivnostima i institucionalnim zaštitnicima bivših pripadnika HVO-a pune dvije godine nisu izazivale preveliku pozornost HIS-ova vrha. One su bile dragocjene za detektiranje novih aktera i novih trendova u zagrebačkom podzemlju, ali u skladu s proklamiranom politikom tadašnjeg MUP-a, nije se priznavalo postojanje bilo kakva oblika organiziranog kriminala, što su javno, na opće zgražanje, ministar MUP- a Ivan Penić i šef kriminalističke policije Željko Sačić i govorili.
Preokret se dogodio tek 1998. kada je od “Mornara” stiglo izvješće da se u krugovima HVO-mafije dogovara umorstvo Miroslava Tuđmana. U panici, sva njegova izvješća iznova su revalorizirana, analizirana i skupljena u jedinstveni dosje od 400 stranica. Angažirano je još nekoliko agenata i operativaca, a Šeparović je na inicijativu Josipa Perkovića, kji je osmislio i vodio cijelu operaciju, napokon potpisao rješenje o jedinstvenoj operativnoj akciji HIS-a koja je post festum dobila i svoj službeni kodni naziv “Barakuda”. Cilj “Barakude” definiran je otprilike ovako: borba protiv korupcije u najvišem državnom vrhu i zločinačke organizacije koja ugrožava visoke političke i obavještajne dužnosnike Republike Hrvatske.
Kodno ime “Barakuda”, koji je dao akciji Perković, nije izabrano po vrsti proždrljive ribe, već po vrsti ribarskog pomagala kojom su Šeparović i Perković, barem su tako vjerovali, na metaforički način lovili golemu mafijašku “hobotnicu”. Postalo je, naime, jasno da informacije tajnog agenta “Mornara”, složene jedna uz drugu, čine rekonstrukciju kriminalno-zločinačke mreže koja se proteže od Mostara, Drvara i Dervente do zagrebačke Policijske uprave, MORH-a, Ureda predsjednika i reprezentativnih tijela hrvatskog HDZ-a.
Na sastanku obavještajne zajednice u rujnu 1998., gdje je otkriveno da se iza kodnog imena “Mornar” krije Veselin Marinov, donijeta je još jedna značajna i dalekosežna odluka: da se dio “Barakude” pretoči u skraćeno izvješće za MUP koji na sebe preuzima obavezu daljnje kriminalističke obrade. No, kada je MUP-u doista dostavljeno 200-tinjak stranica sažetka koji su trebali postati osnova za formalnopravi kazneni progon, ljudi najzaslužniji za otkrivanje cijle zločinačke hobotnice bili su otjerani. Perković je najuren iz HIS-a, Šeparović prisiljen na ostavku, a Marinov je završio u zatvoru a u HIS je došao Pašalićev poslušnik Tomislav Družak a kao njegov zamjenik Ante Baković, «doktorov» čovjek za prljave poslove. Kako je Nacional više puta pisao, protiv Marinova je montiran cijeli niz optužnica: za svodništvo, silovanje, trgovinu drogom i, napokon, izručenje rodnoj Bugarskoj.
Na drugoj strani, Vinko Žuljević Klica imao je zajamčeni status uglednog, mirnog hrvatskog građanina, s urednom dozvolom za nošenjem oružja, bez i jedne kaznene prijave. Jer su etiketom “državne tajne” na HIS-ovoj “Barakudi” sva su njegova zlodjela ostala izvan domašaja regularnog pravosudnog postupka.
Po svemu sudeći, ono što je Vinko Žuljević Klica namjeravao učiniti fizičkom eliminacijom “izdajnika” i “drukera”, državne institucije nastojale su obaviti na drugačiji način: da je Marinov tada ubijen, smrt HIS-ova agenta “Mornara” postala bi veliki istražni i politički problem. Ali pritvoren i optužen za najteža kaznena djela, Marinov je oslikan tek kao kriminalac više i, dakle, autor “Barakude”, sumnjivih motiva i vjerodostojnosti.
U ekstradicijskom pritvoru dočekao je i siječanj 2000. koji je, HDZ-ovim izbornim porazom, obećavao radikalan obrat situacije. Kako će kasnije pričati Nacionalovim novinarima, bio je siguran da će se promjena vlasti reflektirati i na njegovu sudbinu. Nije, međutim, bilo tako. Preuzevši funkciju od svog prethodnika, HDZ-ovca Ivana Penića, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin o “Barakudi” nije ništa znao gotovo cijelu prvu godinu svoga mandata. Sažetak HIS-ova dosjea nestao je iz MUP-ova arhiva zajedno s HDZ-ovim policijskim čelnicima. Jedna građa iz koje je Lučin mogao crpiti svoje spoznaje o Veselinu Marinovu, naslijedio je kao dokumente SZUP-a koji su nastali prema slici i prilici Ivana Brzovića, jednog od zaštitnika Sliškove i Žuljevićeve bande. Prema njima, dakako, Marinov je bio gangster, ubojica, lažljivac, kojemu ne treba vjerovati ni jedne jedine riječi.
Tajni agent kriminalističke policije postao je doslovno u zatvorskoj ćeliji. Pošto se Josip Perković potrudio da nekoliko predstavnika koalicijske vlade sazna za “Barakudu”, Marinova je u ekstradicijskom pritvoru u jesen 2000. počeo posjećivati Stjepan Ivanišević, SDP-ov ministar pravosuđa. Bio je iskreno impresioniran obimom informacija o hercegovačkom, posavskom i zagrebačkom podzemlju, kojim je Marinov raspolagao. Obećavši pritvoreniku da će se riješiti problem s njegovim državljanstvom i “spakiranim” kaznenim procesima, ministar je, za uzvrat, zatražio njegovu punu obavještajnu suradnju. Prema istom odgovoru, Marinov je dodijeljen policajcu Zdravku Šeničnjaku, šefu specijalnog istražiteljskog tima, stavljenog na raspolaganje novom državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom. I Ivanišević i Marinov , istim fanatizmom, vjerovali su da će se “hrvatski Eliot Ness” svim svojim kapacitetima posvetiti ratu protiv zločinačkih skupina, iznad svega, protiv Sliškove i Žuljevićeve.
Pokazalo se da je “hrvatski Eliot Ness” HDZ-ovo “kukavičje jaje” koje je svojim medijskim istupima uspjelo obmanuti i nove vladare i cijelu naciju. Marinov je prvo otkrio da je dobar dio istražiteljskog tima Radovana Ortynskog korumpiran, možda i ucijenjen. A onda je shvatio da je njegov najljući neprijatelj Vinko Žuljević Klica, izgubivši zaštitu u vrhu MUP-a, upravo u državnom odvjetništvu našao nove pokrovitelje. Premda je svima, koji su ga htjeli slušati, potanko ispričao sadržaj “Barakude”, stvar se nije pomakla dalje od načelnog zgražanja. Odjel kriminalističke policije, jedino mjesto gdje se HIS-ov dosje mogao transformirati u kazneni postupak, opet ga nije dobio. Nije ga dobio čak ni danas, kada se, navodno, pokušava razriješiti ono što je “Barakudom” najavljeno još prije četiri godine: da će tajnog agenta “Mornara” kad-tad stići osvetnička ruka Žuljevićeve zaštićene zločinačke organizacije. Jasno je tko je i zbog čega unutar HDZ-ove vlasti kočio cjelokupnu istragu koju su pokrenuli Perković, Šeparović i Marinov. No, zaista nije jasno kome je danas, iz nove vlasti u interesu, da sprječava demontažu te kriminalne hobotnice koju je otkrila akcija “Barakuda”.