Objavljeno u Nacionalu br. 346, 2002-07-03

Autor: Janusz Bugajski

NOVI STRATEŠKI PLAN ZA RUŠENJE SADDAMA HUSEINA

Amerika će napasti Irak s Balkana

Američki saveznici u islamskom svijetu odbit će podržati napade na Irak, Iran i Siriju, pa će se Amerika morati poslužiti rumunjskim i bugarskim lukama te bazom Bondsteel na Kosovu, a u toj konstelaciji i Hrvatska treba tražiti svoju šansu za brži prijem u NATO savez

Balkan ponovno dobiva strateški značaj za SAD i NATO. Za razliku od 90-ih, kad su sukobi oko nacionalne neovisnosti na kraju izazvali vojnu intervenciju Zapada, pojavljuju se novi sigurnosni prioriteti. Paradoksalno, baš Bushova administracija, koja je isticala sekundarnost te regije za američke interese kao opravdanje za smanjivanje angažmana, sada ponovno razmišlja o dugoročnoj strateškoj vrijednosti jugoistočne Europe. Tri će stvari dati važnost Balkanu na početku 21. stoljeća: ratovi koje Amerika predvodi protiv neprijateljskih proterorističkih režima na Bliskom istoku, budućnost za Zapad bitnih energetskih zaliha iz kaspijskog područja i jačanje američke kampanje protiv međunarodnog terorizma.
Prvo i najvažnije, što se tiče kipućeg bliskoistočnog kotla, Washington uporno priprema konačni obračun s iračkim diktatorom Saddamom Husseinom i planira za to iskoristiti zemljopisni položaj Balkana. SAD će trebati političku podršku i vojnu pomoć u planiranju i provedbi ofenzive protiv Iraka, iako većina saveznika zasad oklijeva ili se izravno suprotstavlja takvoj operaciji. Bushova je administracija odlučna ne samo zbaciti Saddama nego i eliminirati iračke kapacitete za proizvodnju oružja za masovno uništenje.
Bijela kuća nedavno je naredila CIA-i da ukloni Saddama s vlasti svim sredstvima. Navodno ni atentat nije isključen. Ipak, ako CIA ne bude u stanju provesti tajnu operaciju svrgavanja sadašnjeg režima, jedina je alternativa koordinirana zračna i kopnena ofenziva. Štoviše, stratezi u Pentagonu predviđaju sveobuhvatnu kopnenu invaziju s četvrt milijuna američkih vojnika, nakon koje bi uslijedila dugotrajna okupacija Iraka.
Bush je pooštrio svoju bliskoistočnu politiku pozvavši na smjenu palestinskog vođe Yassera Arafata. To signalizira jasnu pobjedu jastrebova u američkoj republikanskoj administraciji, poput ministra obrane Donalda Rumsfelda i potpredsjednika Dicka Cheneyja, koji vjeruju da će upotreba vojne sile riješiti probleme koji već desetljećima muče diplomate. Bijela kuća vjeruje da je preventivna vojna akcija nužna jer je opasnost od neaktivnosti mnogo veća. Glasovi koji se zalažu za strpljiviju diplomaciju, poput Colina Powella, pozvani su da osiguraju diplomatsku uglađenost sve oštrije tvrdolinijaške politike.
Ipak, neki političari i politički analitičari u Washingtonu smatraju da će vojna akcija bez neposrednog uzroka imati obrnut učinak i svijet učiniti još opasnijim. Oni upozoravaju da je Bliski istok danas mnogo više antiamerički nastrojen nego prije deset godina. Oni tvrde da će američka politika, potpunim podržavanjem Izraela i signaliziranjem volje za uporabom sile pri rješavanju tvrdokornih problema, jednostavno dodati ulje na vatru koja inspirira teroriste poput Osame bin Ladena. Arapski komentatori uvjeravaju da će Bushova politika samo učiniti vjerojatnijima buduće terorističke napade na Ameriku i Europu.
U međuvremenu, Bush je upozorio arapske vlade da moraju ispuniti stroge uvjete kako bi ih se smatralo saveznicima, uključujući prestanak potpore terorističkim skupinama koje pokušavaju uništiti Izrael.
Većina analitičara zaključuje da je za američki napad na Irak nerealno očekivati bilo kakvu podršku tradicionalnih arapskih saveznika poput Saudijske Arabije, Egipta ili Jordana. Muslimansko javno mnijenje i dalje je tvrdoglavo protiv novog rata kojim bi Saddam bio svrgnut bez jasnog motiva. Umjerene arapske vlade boje se da bi mogle izgubiti vlast pred militantnim skupinama koje vode kampanje za stvaranje strogo islamskih država. No bez obzira na arapsku opoziciju, Bijela će kuća vjerojatno usvojiti Machiavellijevu maksimu: SAD-u je draže da ga poštuju i boje ga se nego da ga vole ili ismijavaju.
Neki vjeruju da će Bushova administracija iskoristiti pobjedu protiv Iraka za nametanje izraelsko-palestinskog dogovora i daljnje uništenje lanca “neprijateljskih režima” Libije, Sirije i Irana. Zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz otvoreno je govorio o tome da treba “dokrajčiti” države koje sponzoriraju terorizam.
Balkanske i druge susjedne vlade moraju dati jasan znak Washingtonu stoje li uz europske golubove ili američke jasatrebove u iskorjenjivanju “osovine zla”. Malo je vjerojatno da će umjerene arapske države pokazati kooperativnost u borbi protiv Saddama. Saudijska Arabija neće dopustiti pokretanje ofenzive sa svog teritorija. No više zabrinjava ponašanje politički i socijalno nestabilne Turske. Ankara je pouzdan NATO-ov saveznik i može osigurati znatne logističke, komunikacijske, teritorijalne i obavještajne kapacitete. Ipak, ako turska vlada odluči da je kurdski separatizam veća opasnost od bagdadske tvornice oružja, mogla bi ostati neutralna. Ankara je zabrinuta da će raspad vlasti u Bagdadu potaknuti kurdski separatizam na cijelom Bliskom istoku.
Ako Arapi i Turci ostanu neutralni, Balkan će imati još veću stratešku važnost za SAD. Washington će trebati dodatne vojne baze, područja za vježbu, prava preleta, komunikacijsku i obavještajnu podršku partnera i saveznika. Bushova administracija neće dopustiti da njene akcije, koje smatra vitalnima za nacionalnu sigurnost, koče Vijeće sigurnosti UN-a ni Europska unija. Dapače, malo je vjerojatno da će Washington pozvati i NATO u svoje vojne operacije, ali će raditi s “koalicijom voljnih”.
Važnost “južnog krila” u novim globalnim izazovima jedan je od glavnih razloga zbog kojih Washington snažno podržava uključivanje Bugarske i Rumunjske u NATO na summitu u Pragu u studenom, unatoč nedostacima u njihovim reformama.
No u budućim ratovima protiv bliskoistočnih proterorističkih režima vjerojatno će i ostali balkanski susjedi biti pozvati da pruže logističku i drugu podršku. Za kampanju u Afganistanu Bugarska je već ponudila neograničenu uporabu svoje vojne baze u crnomorskoj luci Varni. Rumunjska ima kapacitete uz obalu korisne za obnovu goriva, transport i mehaničke popravke. A kamp Bondsteel na Kosovu je golema američka baza koja može biti proširena za sljedeći irački rat.
Paradoksalno je da Hrvatska, koja je više od desetljeća uporno odbijala biti politički ili vojno povezana s Balkanom, može sada vidjeti izvjesne prednosti u tješnjem strateškom povezivanju s novom jugoistočnom Europom. Kako će Bugarska i Rumunjska vjerojatno postati članicama NATO-a, ako Hrvatska nastavi napredovati u programu reforme te znatno doprinese međunarodnim misijama, ona će se naći među prvim kandidatima za sljedeće proširenje NATO-a. To će također pomoći jačem partnerstvu Zagreba i Washingtona.
Drugo važno strateško pitanje tiče se buduće opskrbe naftom iz bogate kaspijske regije. Povećat će se geopolitička važnost Balkana kad budu određeni putovi zaliha, lokacije cjevovoda, rafinerije i luke. Rastuća europska gospodarstva jedva čekaju velike količine nafte. I SAD želi stabilizirati svoje energetske zalihe i smanjiti ovisnost o nepredvidljivoj i sve više neprijateljski nastrojenoj regiji Perzijskog zaljeva.
Ako balkanske države mogu zajamčiti opskrbu naftom preko svojih teritorija, od toga može profitirati cijela regija. NATO i SAD preuzet će veći rizik pri investiranju i zaštititi jugoistočnu Europu.
Regionalna energetska strategija mora se razviti kako bi se privukle europske i američke energetske i transportne tvrtke, dok bi se ruski utjecaj sveo na minimum. Moskva će pokušati kontrolirati strateške energetske izvore na Balkanu, potjecali oni iz Rusije ili srednjoazijskih država. Kao glavni opskrbljivač energijom u regiji, Rusija je pokušala produbiti ovisnost istočnoeuropskih država o svom fosilnom gorivu. Rusko otkupljivanje i posjedovanje ključnih naftnih i plinskih projekata, kao i infrastrukture poput cjevovoda, rafinerija i skladišta, omogućilo je Moskvi utjecaj na nekolicinu susjednih država. Dugoročni je cilj Moskve geostrateška dominacija u ključnim energetskim sektorima u cijeloj regiji. Kako bi postigli te ciljeve, dva energetska diva, Lukoil i Gazprom, pokušala su povećati svoj udjel u novonastalim energetskim tržištima i kontrolirati postojeće i buduće tranzite cjevovoda. Obje kompanije zaposlile su stotine bivših sovjetskih obavještajnih časnika tijesno povezanih s Putinovom administracijom. Iskoristile su stare mreže KGB-a da povećaju izglede ruskog energetskog monopola. Moskva je zauzvrat iskoristila energetske kompanije kao korisno oruđe u svojoj vanjskoj politici za pritisak i mamac određenim zemljama.
Rusija će nastaviti tražiti strateško partnerstvo s EU kako bi umanjila važnost NATO-a i ograničila američki utjecaj od Balkana do Bliskog istoka. Kremlju je draži razvoj europskog sigurnosnog stupa koji može uspostaviti bliski odnos s Rusijom. Kako bi tješnje povezala EU s Rusijom i povećala pritisak na ekonomsku i vanjsku politiku EU, Moskva će potaknuti i veću ovisnost EU o ruskim energetskim zalihama za koje se nada da će ih financirati zapadni investitori.
Tako će sve države jugoistočne Europe morati balansirati između američkih nacionalnih i sigurnosnih interesa, kriterija Europske unije za primitak u članstvo i ruskog ekonomskog i energetskog pritiska. Bit će potrebna stručna i koordinirana strategija svih balkanskih vlada.
Svaka balkanska država može znatno pridonijeti borbi protiv globalnog terorizma. Zajedničkom bitkom protiv međudržavnih zločinačkih organizacija, presretanjem ilegalnih imigranata, borbom protiv službene korupcije, nemara i nesposobnosti, motrenjem svih ekstremističkih organizacija te iskorjenjivanjem svih neprijateljski nastrojenih bliskoistočnih i sjevernoafričkih utjecaja, sve regionalne vlade mogu pokazati svoju predanost europskoj sigurnosti.
Antiterorizam pruža priliku za podjelu obavještajnih informacija, uvježbavanje policije, zaštitu granica i druge oblike intenzivne suradnje sa zapadnim službama. Razni bilateralni i regionalni programi protiv prvog zajedničkog neprijatelja mogu pomoći izgradnji povjerenja i suradnje u tradicionalno razdiranoj regiji.
Kako je oduvijek jedna od tranzitnih točaka trgovine i kriminala za srednju i zapadnu Europu, Balkan ima stratešku važnostu koju može upotrijebiti u svoju korist. Štoviše, svaka država može tvrditi da bez konsolidiranja demokratske politike i tržišnog sustava te uvjerenja u sigurnost na svim socijalnim i nacionalnim razinama, ostatak Europe također će i dalje biti pod prijetnjom preko svog “mekog balkanskog nezaštićenog dijela”.
Strateški položaj, tranzit energije i antiterorizam pružaju poticajne razloge zbog kojih zapadne sile moraju ostati politički i vojno angažirane u jugoistočnoj Europi, a ne umanjiti svoj angažman samo zato što su balkanski “etnički ratovi” sada stvar prošlosti. Bez obzira na to podržavaju li angažman ili povlačenje, okolnosti su prisilile NATO, Europsku uniju, Rusiju i SAD da ostanu na Balkanu još mnogo godina.

Vezane vijesti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

Sjedinjene Države uputile su Hrvatskoj čestitku u povodu Dana državnosti 25. lipnja. "U ime predsjednika Baracka Obame i naroda Sjedinjenih Država,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika