Objavljeno u Nacionalu br. 798, 2011-03-01

Autor: Nina Ožegović

Interview

Edina Pličanić - čarobni svijet hrvatske primabalerine

Zvijezda baletnog ansambla zagrebačkog HNK opisuje svoje baletne početke, prisjeća se najdražih uloga i govori o planovima za nastavak karijere te objašnjava zašto smatra da hollywoodski hit film 'Crni labud' zapravo uopće nije film o baletu

Prvakinja baleta Edina Pličanić uskoro će prvi put otplesati hit
predstavu 'Pet tanga' Hansa van Manena, jedan od tri baleta u sklopu 'Večeri
tri baleta', koji će svoju
premijeru imati 4. ožujka u zagrebačkom HNKPrvakinja baleta Edina Pličanić uskoro će prvi put otplesati hit predstavu 'Pet tanga' Hansa van Manena, jedan od tri baleta u sklopu 'Večeri tri baleta', koji će svoju premijeru imati 4. ožujka u zagrebačkom HNKEdina Pličanić (33), primabalerina HNK i ljubimica zagrebačke publike, obilježila je prošlo desetljeće odigravši nezaboravne uloge u matičnom HNK-u, od Julije i Odette/Odilije, preko Blanche Dubois do Aurore i Marguerite Gautier, a sada će ponovo plesati glavnu rolu u svjetskom baletnom hitu “Pet tanga” čuvenog nizozemskog koreografa Hansa Van Manena. Taj je balet nastao na glazbu argentinskog skladatelja Astora Piazzole i izvodi se prvi put u Hrvatskoj, a uz Edinu Pličanić, “balerinu novog doba”, kako je nazivaju kritičari ističući njezinu “tehničku savršenost i urođeni šarm”, plesat će George Stanciu, također miljenik publike. Premijerno će biti izveden idućeg petka u HNK-u u sklopu “Večeri tri baleta”, a uz njega ansambl će izvesti još dva svjetski poznata kraća djela - “Concerto barocco” u koreografiji Georgea Balanchinea, koji će također biti prvi put pred hrvatskom publikom, te klasičnu “Paquita” Mariusa Petipaa i Dereka Dea- nea. Edina Pličanić, “plavu- ša krhke građe i porculanskog tena”, doživjela je veliki proboj na zagrebačkoj baletnoj sceni u doba kada je Dinko Bogdanić bio ravnatelj Baleta HNK i od tada je u stalnom usponu. Poznata je kao balerina koja je u potpunosti koncentrirana na pripremanje uloge, a takav posvećen odnos prema baletu donio joj je nekoliko Nagrada hrvatskog glumišta i status baletne dive modernog doba. Nacionalu se pak otkrila i kao osoba koja otvorenim očima promatra sve oko sebe razmišljajući o ekonomskoj krizi, nezaposlenosti, ekologiji i moralnom rasapu u društvu. Prirodna i komunikativna, a nimalo pretenciozna, time je srušila česte predrasude o plesačima kao ljudima koji žive u svom hermetički zatvorenom svijetu.


NACIONAL: Budući da balet Hansa van Manena “Pet tanga” nikad nije bio izveden u Hrvatskoj, možete li predstaviti tog koreografa i objasniti važnost tog baleta?

- Hans van Manen je veliko baletno ime na svjetskoj sceni i jedan je od najvažnijih koreografa iz druge polovine 20. stoljeća. Ne samo da taj balet još nije bio izveden u Hrvatskoj, nego nije bilo izvedeno ni jedno Van Manenovo djelo pa će HNK tom izvedbom postati dio svjetske scene. Balet “Pet tanga” je nastao 1983. i praizveden je u Amsterdamu, a glavnu rolu je plesala naša balerina Sonja Markioli, koja je kao mlada plesačica otišla u inozemstvo i tamo je napravila veliku karijeru. Ona i danas radi kao baletni majstor i odgojila je generacije plesača. Hans van Manen će doći na premijeru u Zagreb da pogleda kako je postavljen njegov balet jer on voli ‘amenovati’ svoje koreografije. To je za nas velika čast.

NACIONAL: Spominjanje tanga i argentinskog skladatelja Astora Piazzole automatski asocira na strast i ljubav. Kakav je to balet?

- Danas, 30 godina nakon praizvedbe, taj se balet smatra klasikom, no u vrijeme nastanka vjerojatno je smatran vrlo modernim baletom. Ja bih ga nazvala neoklasičnim baletom, koji je toliko popularan da ga sve veće kazališne kuće imaju na svom repertoaru. Baš sam čula da će ga ponovo postaviti i kazalište u Amsterdamu.

NACIONAL: Budući da još nije postavljen u Hrvatskoj, niste imali uzor u nekoj starijoj kolegici. Kako ste se pripremali za ulogu?

- To mi je djelo od prije bilo poznato. U današnje doba interneta odete na You Tube i nađete razne kompanije koje izvode taj balet i vidite što je koja od njih napravila. Taj je balet često izvođen i na gala veče- rima, a uvijek su u glavnoj ulozi nastupale primabalerine, ne toliko zbog zahtjev- ne koreografije nego zbog toga jer plesačica za tu ulogu mora imati određeno iskustvo, znanje, težinu i gard na sceni. Muzika je fantastična i ako imate imalo strasti u sebi, ona vas ponese. Naravno, uloga se stilski mora odraditi, kao i suradnja s partnerom. Moj partner je George Stanciu, također prvak HNK, koji mi je zadnji put bio partner u “Bajaderi”, kada je bio jako mlad, i jako mi je drago što ponovo zajedno plešemo.

NACIONAL: Rano ste se počeli baviti baletom. Što vas je najviše privuklo plesu?

- Majka me je rano upisala u ritmičku grupu u ZKM-u, a veliku ulogu odigrala je i Edita Cebalo, koja mi je u prvom razredu osnovne škole bila nastavnica tjelesnog odgoja, a vodila je i ritmičku grupu. Ona je uočila moje sposobnosti i savjetovala me je da se upišem u pravu baletnu školu. Kad sam došla u Školu klasičnog baleta na Ilirskom trgu, odmah mi je bilo jasno da će to biti moj budući poziv. No imala sam, osim snažne volje i ljubavi, i dobre fizičke predispozicije za balet, što su moji nastavnici odmah uočili.

NACIONAL: Jeste li imali potporu roditelja?

- Apsolutno, iako su oboje pravnici i nisu se bavili umjetnošću. Moj otac je bio sportski tip, fizički jak, i od njega sam naslijedila vitalnost, snagu u nogama i izdržljivost. Obožavao je glazbu i na tulumima u mladosti uvijek je vrijeme provodio pokraj gramofona. A majka je u mladosti htjela biti glumica, bila je vrlo talentirana i glumila je u raznim dramskim sekcijama. Da je nastavila tim putem, postala bi jako dobra glumica.

NACIONAL: Kada ste imali svoj debi?

- Još kao dijete u prekrasnom baletu “Orašar”, no svojim pravim debijem smatram ulogu Julije u čarobnoj i nagrađenoj predstavi Dinka Bogdanića “Romeo i Julija”, kada sam dokazala da mogu nositi glavnu rolu. Kao učenica Škole za klasični balet na Ilirskom trgu odrastala sam uz predivnog “Orašara” u kojem smo igrali razne male uloge za djecu. Ja sam prošla sve male uloge, od crnčića do djece pod borom, malih miševa, velikih miševa, vojske, sobarice i torte. A zatim sam kao primabalerina završila kao Vila šećera. Također, djeca su igrala i u “Đavlu u selu”. U moje vrijeme ta je škola bila usko povezana s HNK-om gdje smo imali i svoje godišnje produkcije. Puno smo nastupali u teatru i to nas je jako veselilo. Danas djeca iz te škole puno manje nastupaju i to je veliki problem.

BALERINA I GLUMAC
Edina Pličanić u dugogodišnjoj je ljubavnoj vezi
s glumcem Nikšom Kušeljom, za kojeg kaže da osim glume ima smisla i za glazbu i režiju, te da bi s njim jednog dana voljela i profesionalno surađivati na nekom zajedničkom projektuBALERINA I GLUMAC Edina Pličanić u dugogodišnjoj je ljubavnoj vezi s glumcem Nikšom Kušeljom, za kojeg kaže da osim glume ima smisla i za glazbu i režiju, te da bi s njim jednog dana voljela i profesionalno surađivati na nekom zajedničkom projektuNACIONAL: Nakon završene škole odmah ste postali članica Baleta HNK. Može li se reći da vam je tadašnja ravnateljica Baleta Almira Osmanović pružila šansu?

- Naravno, ona me je podržala, iako je u to doba 1994. ansambl HNK preko suradnje sa Školom za klasični balet već bio upoznat s novim baletnim naraštajima pa tako i s mojim radom. Almira Osmanović se u to vrijeme nastanka Hrvatske borila kao vuk za poboljšanje statusa Baleta, osobito za uvjete rada i zdravstveno osiguranje. Kad se danas balerine ozlijede, prepuštene su same sebi, nemaju povlašteni status kao sportaši i često moraju mjesecima čekati na operaciju. Ne treba ni spominjati koliko je takvo čekanje riskantno. Ja sam imala sreću i brzo me je operirao dr. Bojanić, najbolji hrvatski ortoped. No da sam išla redovnim putem, čekala bih godinu dana i tko zna u kakvom bih stanju završila.

NACIONAL: Veliki proboj doživjeli ste za vrijeme mandata Dinka Bogdanića koji vam je kao novi ravnatelj Baleta HNK ponudio prvu glavnu ulogu u baletu “Romeo i Julija” 2002. Što vam je donijela uloga Julije?

- Meni se uloga Julije dogodila u pravo vrijeme i na pravome mjestu. Već sam imala iskustva i bila sam spremna za tu ulogu, a tada sam lakoćom, svim srcem i žarom, uletjela u ulogu Julije. Partner mi je bio Jaša Otrin, visok, velik, naočit plesač, koji me je pazio i nosio, a ja sam u njegovim rukama djelovala još krhkije. S njim je bilo predivno plesati. Ta Julija je bila rađena baš za mene, što se rijetko događa, no to je za plesača najljepše. Nakon toga sve je krenulo brzo i jednostavno.

NACIONAL: Već iduće, 2003. godine plesali ste Bijelog i Crnog labuda u Bogdanićevu “Labuđem jezeru”. Jeste li se bojali te uloge, koja je san svake balerine i smatra se krunom karijere?

- Znala sam da se s tom rolom Bijelog i Crnog labuda potvrđujem kao balerina i zato sam pripremanju te uloge posvetila dobrih šest mjeseci rada. No nisam se stigla uplašiti te uloge jer sam u to vrijeme bila jako zaljubljena - moj sadašnji dečko Nikša Kušelj i ja bili smo na početku veze – tako da sam i profesionalno i emotivno doživjela uspjeh i bila sam potpuno ispunjena. U to vrijeme vodila sam dnevnik u koji sam svakodnevno upisivala svoj napredak jer sam znala da je to poseban dio mog života i htjela sam ga zabilježiti. Zabilježila sam i monologe koje sam vodila sa sobom te korekcije moje pedagoginje Iraide Lukašove, vrhunske baletne majstorice. Bilo je to jako lijepo vrijeme.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste gledali film “Crni labud” s Natalie Portman u glavnoj ulozi. Iz baletnih krugova Hrvatske dopirale su kontroverzne ocjene o tom filmu. Koji je vaš stav?

- Gledajući taj film, odmah sam se sjetila svog prvog Labuda i tih šest mjeseci kada sam živjela “Labuđe jezero”. Iako je film zapravo psihološki horor i napravljen je na hollywoodski način, mene se dojmio jer govori o velikoj opsesiji baletom. Mislim da je lijepo istaknuta poanta: ona se potpuno predala znajući da se tom ulogom potvrđuje kao prvoklasna balerina, a i kraj je poseban - kada samu sebe pobjeđuje. Možda su neki film shvatili previše bukvalno, a on je zapravo metaforičan i bajkovit. “Labuđe jezero” jest filmska bajka, iako u toj priči ima i mraka, primjerice, djevojka postaje žena ptica, zatim je tu zao čarobnjak i njegov crni labud demon.

NACIONAL: Ima li sličnosti između situacije pokazane u newyorškom baletu - gdje postoji žestoka konkurencija, ljubomora između protivnica, droga te uspjeh koji se postiže preko kreveta - i hrvatske situacije?

- Ne, nema nikakvih sličnosti između američke i hrvatske situacije. Upravo u tim elementima pokazuje se taj hollywoodski štih, koji je dodan kako bi priča bila zanimljivija i provokativnija. Čak nema sličnosti ni s europskom situacijom. U Americi vlada čista potrošnja, nema individualnosti i stil plesa je drukčiji, dok je u Europi sve mnogo humanije i u plesu se više pazi na stil i otmjenost. To zapravo nije baletni nego psihološki film i ta priča i motiv opsesije mogli su biti uklopljeni u bilo koju profesiju, a spletom okolnosti stavljeni su u balet, jer svijet baleta ima čarobnu atmosferu i pruža mnogo materijala za posebne efekte. Ja tvrdim da to nije film o baletu.

NACIONAL: Nakon odlaska Dinka Bogdanića, 2005. došla je nova ravnateljica Baleta Irena Pasarić koja vam je također dala šansu. Možete li istaknuti jednu, dvije najdraže uloge u posljednjih pet, šest godina?

- U tom razdoblju meni je najznačajnija uloga Trnoružice i nju sam igrala najviše puta u životu. To je bila prva predstava u njenom mandatu i imala je grandioznu premijeru, a kako je ta rola jedna od najzahtjevnijih i tehnički najčišćih rola, ja sam se u njoj izoštrila u čistoj klasici. No meni je ipak najdraža uloga Julije, te Bijelog i Crnog labuda, jer sam sklonija glumstvenijim, ekspresivnijim ulogama. Draga mi je i Đavolica u “Đavlu u selu”, koji sam gledala još kao dijete s Vesnom Butorac, a zatim i s Almirom Osmanović. Tu je i uloga Blanche Dubois u baletu “Tramvaj zvan čežnja”, koji je Bogdanić postavio baš za mene. Jako sam uživala u toj ulozi, a inspiracija mi je bila Jessica Lange. Tu je i “Dama s kamelijama” za koju sam dobila i nagrade.

NACIONAL: U svijetu baleta balerine na žalost imaju određeni vijek trajanja. Jeste li razmišljali o trenutku kada ćete morati napustiti scenu? Imate li afiniteta za koreografiju? Gdje sebe vidite?

- Volim raditi rukama pa šivam, bojim, kreiram... Moja prabaka je bila krojačica i uz nju sam naučila šivati tako da sam jedno vrijeme razmišljala o baletnoj kostimografiji. Mislim da ću jednog dana moći jako puno dati mladim ljudima, jer ni ja nisam imala nikoga da mi čuva leđa. Sve sam sama napravila kroz svoj trud i predanost. Ja sam se u teatru gradila i sigurno ću mladim ljudima moći dati puno poleta i žara, a s druge strane, imam oko za tijelo. Bilo bi divno imati i vlastiti studio, mislim da je divno raditi s amaterima, što sam također pokušala u jednoj fazi. To su ljudi koji ostvaruju svoje dječje snove i to je prekrasno. A uz to maštam o svom divnom vrtu punom cvijeća i povrća.

Edina Pličanić
s kolegama iz
'Labuđeg jezera',
Jašom Otrinom i
Mihaelom Devald,
Ilirom Kernijem,
te bivšim ravnateljem
Baleta HNK Dinkom
Bogdanićem 2003. (desno); prizor iz 'Dame s kamelijama'
za što je dobila
brojne nagrade
(sasvim desno)
EDINA PLIČANIĆ i Irena Pasarić, ravnateljica
FOTO NCLEdina Pličanić s kolegama iz 'Labuđeg jezera', Jašom Otrinom i Mihaelom Devald, Ilirom Kernijem, te bivšim ravnateljem Baleta HNK Dinkom Bogdanićem 2003. (desno); prizor iz 'Dame s kamelijama' za što je dobila brojne nagrade (sasvim desno) EDINA PLIČANIĆ i Irena Pasarić, ravnateljica FOTO NCLNACIONAL: Imate li dojam da mlade ljude sve manje zanimaju kazalište i balet, a sve se više okreću trivijalnijim programima poput reality showova i da zato nedovoljno cijene napore umjetnika?

- Mi publiku definitivno imamo i kazalište nam je uglavnom puno. No ja sam žalosna zbog općeg stanja i sveopćeg duha koji danas vlada u našem društvu. Više nemamo ni moralne ni duhovne vertikale, a i na svjetskoj razini sve je jako kaotično tako da sam sretna što radim u kazalištu i bavim se baletom jer mogu imati mali odmak od tog surovog svijeta. Žao mi je što drugi ljudi pate, no mislim da mi umjetnici nismo zapostavljeni. Kriza se odražava i na kazalište, no ipak nije tako crno kao svuda oko nas. Svjesna sam da iza mojih predstava neće ostati materijalna djela, kao što iza slikara ostaju njihove slike, ali zato pokušavam u svakoj novoj predstavi svaki trenutak posvetiti nečem lijepom, dobrom i velikom što će publika osjetiti i što će ostati iza mene.

NACIONAL: Što se s globalizacijom promijenilo u Baletu zagrebačkog HNK?

- Mi smo danas međunarodni ansambl i kod nas plešu, osim Rumunja i Rusa, koji su još u doba socijalizma bili naši članovi, i Japanci, Australci, Argentinci, Peruanci i plesači iz drugih zemalja. Mi danas u ansamblu imamo stranaca više neko ikad. Zbog globalizacije dogodila se velika promjena, mladi plesači pogledaju na internetu kada je neka audicija, dođu i pokažu što znaju. Naš Balet ima krasan repertoar – klasiku i moderni balet i zbog toga smo jako privlačni mladim plesačima, koji u potrazi za angažmanom dolaze k nama na audicije. Njima je naš HNK zanimljiv, osobito danas u doba svjetske krize kada se u Europi i u svijetu raspušta sve više kazališta i baletnih trupa. U svijetu ima puno plesača bez posla i oni traže angažmane u raznim kazalištima provodeći jedno vrijeme na jednom kraju svijeta, a zatim nekoliko godina na drugom. To je uobičajeno u svijetu, a globalizacija je to donijela i u Hrvatsku. Ima naših dečki poput Tomislava Petranovića, koji je sa mnom počeo karijeru, a zatim je otišao u Beč, Portugal, Njemačku...

NACIONAL: Može li im HNK priuštiti i dobru plaću?

- Ne veću nego što imamo mi ostali plesači u ansamblu, no mladim plesačima nije najvažniji novac nego repertoar i mogućnost da plešu velike uloge i stječu nova iskustva, koja će im možda omogućiti da pronađu neki unosniji angažman.

NACIONAL: Je li taj internacionalizam donio i pozitivne promjene u ansamblu, ili se pak to svodi na žestoku konkurenciju, ljubomoru i zavist?

- To je sastavni dio posla, konkurencija je veća, atmosfera je prekrasna, čuju se razni jezici, a svi oni donose neke svoje tehnike i metode rada. A to povećava kvalitetu cijelog ansambla. No svaki koreograf nivelira tu različitost stilova i uskladi sve tehnike po svome. Ipak, mislim da bi trebalo ponovo uspostaviti jaču suradnju s baletnom školom jer će naši plesači ostati, a stranci će otići. Treba njegovati i jedno i drugo, te rasti, a to se može postići njegovanjem balansa.

NACIONAL: Kako funkcionira veza dvoje umjetnika i namjeravate li napraviti neki zajednički projekt?

- Mi se nadopunjujemo u duhovnom smislu, no katkad nije lako, jer smo oboje jake osobnosti, no uspijevamo se nadovezivati. Nikša ima mnogo ideja za razne projekte i mjuzikle, za djecu i odrasle, ima smisla za glazbu i režiju, i bilo bi jako lijepo kad bismo jednog dana počeli zajedno surađivati.

NACIONAL: Žalite li što niste otišli u inozemstvo na usavršavanje?

- Tako mi je pao grah. Kad sam bila mlađa, htjela sam otići u inozemstvo, čak su mi u školi govorili da sam dobar materijal za Rusiju i da će me u starijim razredima poslati na usavršavanje. Kad je došlo to vrijeme potkraj osamdesetih godina, prekinute su veze s bivšim Sovjetskim Savezom i nije više bilo odlazaka u Moskvu. Dobila sam i stipendiju za usavršavanje u baletnoj školi u Švicarskoj, no počeo je rat i nisam dobila vizu. Onda sam došla u HNK i počela dobivati sve veće uloge i ostvarila svoje snove. Imala sam i neke ponude za odlazak u inozemstvo, no moj život je ovdje u Hrvatskoj postao stabilan i ostala sam.

NACIONAL: Na čemu ste najzahvalniji baletu?

- Izgradio je moju osobnost i osnažio karakter, dao mi je na neki način identitet i pružio mi mnoge predivne trenutke, na sceni i oko nje, koji nisu tipični za druge radne sredine. Dao mi je i čaroliju i magiju kakvu nigdje ne bih dobila.

Vezane vijesti

Balet u zraku otvara Riječke ljetne noći

Balet u zraku otvara Riječke ljetne noći

Deveti po redu festival Riječke ljetne noći, započet će na Gatu Karoline Riječke pravim baletom u zraku s glazbom uživo, španjolsko-argentinske grupe… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika