Lijepa i pametna Neda Arnerić, koja je po struci povjesničarka umjetnosti, kaže da svoj mladoliki izgled može zahvaliti dalmatinskim genima svojega ocaNeda Arnerić, jedna od najvećih filmskih zvijezda bivše zemlje, te dobitnica Zlatne i Srebrne arene, ponovno je u Zagrebu gdje je nakon više od 20 godina profesionalnog izbivanja angažirana u telenoveli “Pod sretnom zvijezdom” Branka Ivande. Serija se snima u bivšoj Tvornici olovaka TOZ, radi ju za Novu TV producentska kuća Ring Multimedia, a počet će se prikazivati u proljeće. U toj sapunici glumi Zoru, majku jedne od glavnih junakinja, koja nenadano saznaje da će postati baka što je u oprečnosti s njezinim senzacionalnim izgledom. Naime, Neda Arnerić je u 58. godini života, ali izgleda svježe i mladoliko, a iznimno uspravnim držanjem tijela, vitkošću, mladenačkim duhom i duhovitim opaskama ostavlja dojam osobe pune života. U svojoj karijeri snimila je više od 70 filmova, od “Sutjeske” i “Užičke republike” do “Tko to tamo peva”, “Ispravi se, Delfina” i “Haloa, praznik kurvi”, surađivala je s najznačajnijim redateljima i glumcima bivše Jugoslavije, a omiljeni redatelj joj je bio Lordan Zafranović. Već godinama je udana za facijalnog kirurga Milorada Mešterovića s kojim se odlično slaže, a s filmskom karijerom paralelno je imala još jednu povjesničarke umjetnosti i galeristice. U svojoj galeriji, jednoj od prvih privatnih galerija u bivšoj zemlji, priredila je više od 80 izložbi i na taj dio svog života vrlo je ponosna.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s redateljem Brankom Ivandom?

- Branko Ivanda, kojeg poznajem još iz mladosti, s Pulskih festivala, ponudio mi je scenarij. Poziv me iznenadio, jer u Hrvatskoj nisam radila više od 20 godina, a znam da tu ima mnogo divnih glumaca. Pretpostavljam da su seriju htjeli osvježiti novim glumcima što je dobro za kvalitet i uspjeh svakog projekta. Kad se zovu glumci iz drugih sredina, osobito u kazalištu, stvara se nova energija, stalni glumci bolje rade i uspjeh je veći.

NACIONAL: Igrate majku jedne od glavnih junakinja, koja iznenada saznaje da će postati baka. Je li vam ta uloga teško pala?

- Zašto bi mi teško pala? Pa ne glumim unuku nego baku! To se svakome može dogoditi u životu. Glumim Zoru, koja ima supruga i kćer te zeta, oni žive zajedno u istom stanu, i događaju im se razne peripetije, no ne mogu vam sve otkriti, morate gledati seriju. Serija ima uzbudljivu priču i kad se pripremam za snimanje ne mogu se zaustaviti nego nastavim čitati i druge epizode kako bih saznala što će se dogoditi. Jako je napeto.

NACIONAL: Prije nego što ste prihvatili ulogu Zore, jeste li zazirali od sapunica?

- Ne, jedino sam razmišljala o tome da bude na nekom nivou, da bude dobro napisana i s puno dobrih glumaca. Zanimalo me je hoću li to moći napraviti, hoću li izdržati taj ubitačni tempo i hoće li mi biti dosadno igrati isti lik u stotinu ili dvije stotine epizoda. To može biti zamorno, osobito u slučaju kada se lik ne razvije. Ako se to dogodi, scenarist problem jednostavno riješi: pošalje Zoru u Australiju i problema više nema. No ja glumim kao da radim u najvećem i najozbiljnijem filmu i dajem sve od sebe.

NACIONAL: Snima li se i u Srbiji puno sapunica?

- U Hrvatskoj prevladavaju urbane teme i ljubavni zapleti, kao u turskim sapunicama, a u Srbiji se više bave ruralnim temama i junaci su polugrađani iz malih sredina. Ja imam urbanu facu i dosad nisam snimala sapunice. Imali smo i jedan pokušaj s pravom telenovelom, koji je propao. Ta se sapunica zvala “Jelena” i za nju je unajmljen meksički redatelj, tobože specijalist za telenovele, no to se nije dalo gledati. Kod nas se više snimaju kraće serije od 20, 30 epizoda, u kojima se jedna epizoda snima pet dana. Imali smo lijepu seriju poput vaših ”Ratkajevih”, zatim seriju snimljenu po lakim romanima Mirjam, literature za plakanje koju čitaju domaćice, a ja sam glumila u “Gorkim plodovima”, koja prati strahote među novim kriminalcima i političarima.

NACIONAL: Jeste li dolazili u Zagreb zadnjih 20 godina i kakve ste promjene uočili?

- Jesam, ali ne zbog profesionalnih razloga. Zagreb se kao i ostali veliki gradovi bivše zemlje jako umio, sredio, ima puno novih trgovačkih centara i tramvaja i postao je izuzetno čist. Beograd to još nije postao, no ima više od dva milijuna stanovnika i vjerojatno je u tome problem. Ljudi žive slično u oba grada, kad čitate novine ili gledate Dnevnik samo trebate promijeniti imena.

NACIONAL: Zadnjih godina glumili ste u nekoliko srpskih filmova, poput Samardžićeve “Nataše”, u kojoj vladaju kriminal i droga. Koliko je ta filmska slika života u Srbiji odraz realnosti?

- Većina umjetnika stvara svoja djela o onome što ih tišti. U Beogradu ima i divnih stvari, ali to se ne primjećuje nego se govori o onome što je ružno i što treba promijeniti. Kad umjetnost govori o tome, pomalo mijenja život. Takve filmove uglavnom rade mladi redatelji i govore o problemima svoje generacije, primjerice, izgubljenosti, nezaposlenosti i padu morala, pitajući se kako se izvući iz toga. Jučer sam gledala vašu televiziju i vidjela da imamo slične probleme: doktori znanosti ostaju na ulici, kriminal cvjeta, obrazovanje je na najnižoj razini...

NACIONAL: Tko danas u Srbiji najviše snima filmove i kako se dolazi do novca?

NEDA ARNERIĆ na snimanju drame 'Točkovi' Đorđa Milisavljevića 1998. u kojoj je glumila gospođu Čorić- Danas u Srbiji snimaju filmove klinci koji ne zaziru od kucanja na razna vrata i skupljanja para, te oni što nešto muljaju s parama ili nekome peru pare. Veliki redatelji moje generacije kao što su Lordan Zafranović, Goran Marković ili Srđan Karanović to sigurno sebi ne bi dopustili. Snimaju i oni koji od države dobiju neki sitan novac, pa kasnije ne mogu zatvoriti financijsku konstrukciju i onda im propadne sav trud. Znam da je film industrija i da snimanje filma ne treba financirati država, te da su države, i vaša i moja, u velikim financijskim problemima. Međutim, čudi me što oni koji drže monopol, poput raznih Miškovića u Srbiji, a pretpostavljam da i vi imate svoje Miškoviće, ne ulože milijun eura u neki film i tako sebi podignu spomenik. Poslije bi se sigurno spominjala njihova imena na filmskim festivalima i to bi im bila velika reklama.

NACIONAL: Kako se vi snalazite u takvom svijetu, osjećate li se sigurno?

- Osjećam se sigurno, no ja živim u svom malom građanskom mikro-svijetu i ne dolazim u kontakt s ljudima koji bi me plašili ili povrijedili. Pitam se kako žive ta djeca koja se ne druže i ne doživljavaju ljubavi kao što smo mi doživljavali - prvo smo se držali za ručice, zatim smo išli u šetnju po korzu, pa u kino, a tek onda je pao prvi poljubac... Danas je ritam života sumanut, vrijednosni sustav je poremećen, misli se samo na materijalno, važan je jedino novac, a roditelji nemaju vremena za svoju djecu nego samo misle kako zaraditi i preživjeti.

NACIONAL: Stječe se dojam da se u Beogradu snima mnogo filmova, prevodi se mnogo knjiga, kazališta rade punom parom... Kakva je kulturna klima u Beogradu?

- Mislim da se taj dojam stječe samo zbog veličine države. Događa se ono što je razmjerno veličini Srbije, jednako kao što se dojam grandioznosti kulturne klime stječe u Rusiji, Indiji ili Kini zbog mnogoljudnosti tih zemalja. No u svim tim državama ima sirotinje, nepismenih, a građanski sloj propada, ne samo na Balkanu nego i u Americi. Možda se taj dojam stječe i zbog toga što smo mi u Srbiji malo otvoreniji prema drugim sredinama i kulturama te smo skloniji miješanju i prožimanju raznih utjecaja što nije toliko prisutno u Hrvatskoj. Naravno, govorim iz perspektive svoje profesije.

NACIONAL: Svojedobno ste bili poslanica u srpskom parlamentu. Kakvo je to iskustvo?

- To je bio zanos jednog idealista. Jako sam se angažirala oko rušenja režima Slobodana Miloševića i pridružila građanskom pokretu. To je trajalo gotovo deset godina. Kad sam shvatila da ne mogu zaustaviti rat, postala sam vrlo aktivna. Zatim sam upoznala Zorana Đinđića i ljudi su počeli izlaziti na ulice. Izašao je i moj suprug, svi moji prijatelji, svi koji su imali snage i hrabrosti da se angažiraju. Kad je taj sustav srušen, nije se dogodilo ono čemu smo se nadali. Srbija je mlada zemlja i promjene se ne mogu dogoditi preko noći. Pa živjeli smo više od 50 godina u jednom čudnom režimu. Mislim da ipak sve ide svojim tokom, no višestranačje, kao i demokraciju, treba učiti. Kad smo izgubili Đinđića, povukla sam se iz politike. I ranije sam shvatila da sam se zaletjela ušavši u parlament, to nije bilo za mene.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svojih početaka i ispričati nam kako ste počeli glumiti?

- Moj otac je Dalmatinac, s Korčule, a majka iz Beograda. Ne potječem iz umjetničke obitelji – otac je bio liječnik, a majka je napustila studij medicine kada smo se brat i ja rodili i posvetila odgoju djece. Bila sam radoznalo dijete i sama sam se s nekih 11, 12 godina upisala u dramsku grupu bez njihova znanja. Njima je bilo važno da im dijete ne bude na ulici i pristali su da napustim balet. Zatim mi je redatelj Puriša Đorđević ponudio prvu ulogu u filmu “San”, a ubrzo me angažirao i za svoj drugi ozbiljni film “Jutro”. Nakon toga filmovi su se nastavili redati tako da sam gimnaziju morala polagati privatno. Akademiju dramske umjetnosti upisala sam sa 16 godina postavši najmlađi student u njezinoj povijesti. Kada sam počela dobivati međunarodne ponude napustila sam Akademiju jer se u to vrijeme nije smjelo studirati i snimati filmove. To je bilo zbog taštine profesora, “da se ne kvare studenti u tuđim rukama”. Tako nisam završila Akademiju što mi je u početku nedostajalo, osobito u kazalištu, jer sam puno radila u Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu, čuvenom pozorištu Dvorište... Naime, na Akademiji se ne može steći talent, ali se može usavršiti kazališni zanat. Danas imam diplomu povijesti umjetnosti.

NACIONAL: Dobili ste mnogo nagrada, a između ostalih i Srebrnu arenu za ulogu plivačice u Đurčinovom filmu “Ispravi se, Delfina”, te Zlatnu arenu za rolu zavodnice Maire u Zafranovićevom filmu “Haloa, praznik kurvi”. Koliko su nagrade utjecale na vašu karijeru?

- Nagrade su općenito glupost, dolaze u pogrešno vrijeme i ne znače mnogo. Možda osjetite sreću na pet minuta, a zatim slijedi pauza u radu, kao da vas je netko kaznio. Oko moje nagrade za Zafranovićev film bilo je nekih skandala u Puli, ali ne volim se toga ni prisjećati. Zapravo, važnost nagrade zavisi od žirija. Prošle godine dobila sam nagradu za životno djelo ”Pavle Vuisić” na Filmskom festivalu u Nišu i ta mi nagrada puno znači jer su u žiriju bili Mira Stupica, Mira Banjac i Bogdan Diklić. Ne zna se tko je od njih bolji glumac i oštriji kritičar. Kad su mi javili, ja sam se srušila. Mislila sam da mi je prerano da dobijem nagradu za životno djelo, a kad sam shvatila tko je bio u žiriju osjetila sam odgovornost za svoj budući rad.

NACIONAL: Koji su redatelji najviše utjecali na vašu filmsku karijeru?

MLADA FILMSKA ZVIJEZDA Neda Arnerić počela je glumiti još kao tinejdžerica i odmah postala jedna od najpopularnijih jugoslavenskih glumica- Puriša Đorđević bio mi je jako važan u mladosti, jer me mudro vodio. U to sam doba bila nesuvisla glumica. Nisam shvaćala ni njegove filmove ni svoje uloge, a on me je pustio da budem prirodna i spontana pred kamerama. Jednu od najboljih definicija dobre filmske glume dao je Pavle Vuisić: “To je kada umete da se ponašate pred kamerama”. To je točno, ja ne mistificiram svoj poziv: trebate biti što prirodniji, do kraja se uživjeti u svoju ulogu i glumiti iz trbuha jer kamera ulazi krupnim planom u vas i sve vidi. To me me naučio Puriša Đorđević. Na mene su jako utjecali i makedonski redatelji Branko Gapo, Stole Janković i Aleksandar Đurčinov, koji su mi davali zhtjevne uloge u filmovima “Najduži put”, “Višnja na Tašmajdanu” i “Ispravi se, Delfina”. Važan mi je bio i Slobodan Šijan, pametan redatelj, koji je napravio antologijsko djelo “Tko to tamo peva”, a i kasnije smo još surađivali. No najznačajniji mi je bio Lordan Zafranović, totalni posvećenik filma i veliki poznavatelj filmske umjetnosti, s kojim sam se našla na istoj valnoj dužini. Bez puno priče znala sam što traži od mene. Tužno je što godinama nije dobio priliku režirati igrani film i ne razumijem kako Hrvatska ne prepoznaje o kakvom se velikom umu, talentu i geniju radi. No ima i kod nas sličnih priča tako da Zafranović nije osamljeni slučaj.

NACIONAL: Na početku karijere glumili ste u nekoliko filmova u kojima ste se morali razodjenuti. Kako ste se osjećali razodijevajući se pred kamerama?

- Nije mi bilo ugodno. No ja sam sve uloge doživljavala profesionalno i nisam od obnaživanja pravila nikakvu dramu. Ako je uloga zahtijevala da skočim u hladnu vodu ili da se skinem, to sam učinila, unatoč tome što je to bilo neprijatno. Grlićev film “Samo jednom se ljubi” je jedan od najljepših ljubavnih filmova, koje sam u životu gledala. Film je uzbudljiv, pun erotike, a ljubavne scene su divno napravljene. Ako redatelj snima film o ljubavi i erotici, mora malo obnažiti svoje glumce.

NACIONAL: Kako održavate kondiciju i mladolik izgled?

- Jogu vježbam zbog bolesti kralježnice. Moj slučaj je ozbiljan tako da sam čak i vježbanje joge svela na minimum. Moje uspravno držanje rezultat je bolesti kičme. Mladolik izgled je pitanaje gena, moji roditelji su bili viskoki, plavi, lijepi ljudi, babe i dede također. Dalmatinska krv je vrlo bitna.

NACIONAL: Vaš suprug je facijalni kirurg. Kako se slažete budući da dolazite iz dvije različite branše?

- To je čak vrlo dobro. Važno je da supružnici dolaze iz istih sredina u smislu odrastanja i odgoja. Kad smo se upoznali, nisam ni znala da je njegova majka radila s mojim ocem i da ga je obožavala. Taj brak je i opstao zato što su naši roditelji iz sličnih miljea. U monografiji o meni, koja se tiska u povodu nagrade ”Pavle Vuisić”, napisano je “Mile ima sve što Neda nema, Neda ima sve što Mile nema, a zajedno imaju sve”.

NACIONAL: Čime se još bavite?

- Ja se godinama bavim umjetnošću, po struci sam povjesničarka umjetnosti i među prvima sam imala svoju privatnu galeriju, no 1999. je zatvorena jer više nije išlo. Posao galerista jako sam ozbiljno radila, imala sam više od 80 izložbi u toku 15 godina. A sada sam ravnateljica jedne umjetničke fondacije koja radi s mladim likovnim umjetnicima. To me jako ispunjava. Znači, imam dvije paralelne profesije u kojima susrećem sasvim različite ljude. Privatno se družim s ljudima koji nemaju nikakve veze ni s jednom od mojih profesija.