Janusz BugajskiUtjecaji društvene revolucije na Bliskom istoku prije ili poslije doseći će granice autoritarnog pojasa oko bivšeg Sovjetskog Saveza. No kao i u slučaju neočekivanih pobuna koje se valjaju arapskim svijetom, Washington i Bruxelles su nepripravljeni da se suoče s posljedicama. Egipat, Tunis, Libija i niz drugih arapskih država uče nas važnu političku lekciju. Unatoč značajnoj pomoći i diplomatskoj podršci SAD-a i EU-a, bijes što ondje vrije kao u kotlu ne mogu više obuzdavati vlastodršci koji su izgubili dodir s narodom. Politike Zapada utemeljene na stabilnosti i kontinuitetu nepopularnih režima pokazale su se kratkovidnima. Politika EU-a prema svojem sredozemnom susjedstvu propala je jer je bila utemeljena na premisi da su demokratske promjene moguće unutar vladajućih struktura. To bi bilo kao da je Europska zajednica prije dvadeset godina zahtijevala od komunista ne da predaju vlast, nego da se reformiraju.

I JOŠ SE jedna pouka može izvući iz arapskih narodnih revolucija. Nema načina da se predvidi hoće li se nove vlade, čak i ako su demokratski izabrane, okrenuti protiv Zapada ili dovesti na vlast militantne islamiste te destabilizirati šire područje i uvući SAD u nove lokalne ratove. SAD mora biti oprezan i ne se upadljivo miješati u promjenu vlasti ma gdje bila, kako bi izbjegao izgovor za širenje radikalnog islama u sve nemirnijem Bliskom istoku. To bi ozbiljno ugrozilo sve mirovne procese, potkopalo međunarodnu sigurnost i izravno ugrozilo Izrael. Dapače, sve Zapadne vlade moraju biti oprezne u širenju utjecaja kako ga se ne bi shvatilo kao pokušaj miješanja u sastavljanje vlada. Iako su mnogi od prosvjednika u Kairu i Tunisu kulturni, obrazovani i moderni mladi ljudi, većina građana i dalje je prijemčiva za protuzapadne agitiranje. Mnogi bi se mogli čak skloniti pod okrilje militantnog islama nakon što euforija splasne i pogoršaju se gospodarske prilike, za što će lukavi politički manipulatori okriviti Zapad. Treća zadaća za Zapadne vlade je da odredi koliko je arapsko iskustvo primjenjivo na Rusiju, Bjelorusiju, Središnju Aziju i druga postkomunisitčka područja gdje demokracija nema duboke korijene. Nesigurnost pri političkom nasljeđivanju i neispunjena očekivanja naroda predstavljaju najsnažnije prilike za nestabilnost. No to ne znači nužno da će se iz idućeg nacionalnog prevrata izdići politička demokracija – dapače, na vlast može doći novi autoritarni režim ili pak etničke napetosti mogu rastrgati krhku državu. Svaka od neovisnih država uzduž ruske granice, a koja se još nije razvila u pravu demokraciju, morat će se kod smjene vlasti nositi s krizama legitimnosti. Dok će neki posegnuti za represijom da sačuvaju režim i održe status quo uz minimalne promjene, drugi će biti suočeni s mnogo većim izazovima, napose ako veliki postotak javnosti odbije priznati krivotvorene rezultate izbora. U tome postoje velike razlike u pristupu, a iz njih se može zaključiti koliku razinu nemira i revolta možemo očekivati. Primjerice, kazahstanska vlada je očito razumjela da sadašnji predsjednik ne može ostati na vlasti zauvijek. Ustavni sud je nadavno odbio prijedlog za nacionalnim referendumom zamišljenim da se njime odgode dva kruga općih izbora – iz toga Astana može izvesti zaključak da su nužne i generacijske i institucionalne promjene. Istovremeno u Uzbekistanu, Turkmenistanu i Bjelorusiji vlastodršci pokazuju malo znakova da se pripremaju bilo za političku liberalizaciju bilo promjenu vlasti.

DAPAČE, UČVRŠĆUJU vlast kako bi osujetili političko natjecanje i naglu smjenu vlade. Nema jednostavne formule po kojoj bi Zapad mogao postupiti u svim prilikama. Umjesto toga tvorci politike moraju prilagoditi taktiku tako da ohrabre reforme na vrhu te istovremeno pozornije motre kakva se to opozicija uzdiže. Nadasve cilj mora biti da se spriječi da nacionalisti ili islamisti preuzmu vlast, da se izazove regionalna nestabilnost ili da obnovljeni ruski imperijalizam profitira na račun Zapada. Najveći izazov bit će upravo Rusija i velike poteškoće u funkcioniranju višenacionalne federacije koju je zadnjih dvadeset godina držala na okupu velika uporaba sile i represivni centralizirani režim. Washington i Bruxelles ulagivali su se Kremlju da bi popravio svoje ponašanje u međunarodnim odnosima i uvelike gledali kroz prste na njegovoo nepoštivanje prava i pojedinaca i naroda. No kako se približavaju predsjednički izbori, morat će se pripraviti na razne mogućnosti. Iako demokrati i liberali imaju malu podršku javnosti, nezadovoljstvo gospodarskim stanjem i korupcijom vlasti sve je veće te potiče ksenofobne i nacionalističke osjećaje. Premijer Vladimir Putin, koji želi opet postati predsjednik 2012., mogao bi prigrliti takvo raspoloženje kako bi si učvrstio položaj i spriječio ponavljanje arapskog scenarija. Mogao bi čak i izazvati sukobe s Gruzijcima, Čečenima, baltičkim narodima ili Azerima kako bi pokazao patriotizam i skrenuo pažnju s vladinih neuspjeha.

KAKO BI ZAPAD trebao reagirati na institucionalne udare, sve veće državne nacionalizme ili nepredvidljivu rusku revoluciju? Očito ja da se Moskvu ne smije gurnuti u izravni i dugotrajni sukob sa Zapadom jer bi to moglo izazvati opasne posljedice. No što ako se zbog političkih nemira i sve većih etničkih nacionalizama država počne urušavati? Trebaju li Zapadne sile jednostavno ostati po strani i nastaviti podržavati jaku i jedinstvenu rusku državu? To bi se moglo shvatiti kao zeleno svjetlo za krvave udare na pobunjene narode koji bi se prelili preko ruskih granica i moža čak upleli NATO-ove saveznike u Srednjoj i Istočnoj Europi. Priprema za erupcije u Rusiji i postsovjetskom području, koja će dovesti Zapad u teža iskušenja od većeg dijela arapskog svijeta, sada mora postati prioritet za sve tvorce politike.