Đurđa AdlešićPovjerenstvo za utvrđivanje protuzakonitog rada SIS-a u obavještajnoj akciji (OA) “Kameleon” iz 1998. godine utvrdilo je u svibnju 2000. kako su djelatnici odgovorni za provedbu “Kameleona” doista počinili nezakonite radnje i kažnjiva djela. Povjerenstvo SIS-a dostavilo je Vojnostegovnom sudu sve relevantne dokaze protiv Ante Gugića, bivšeg načelnika Uprave SIS-a i u vrijeme akcije pomoćnika ministra obrane RH, Vlade Galića, načelnika Uprave SIS-a, Josipa Trogrlića, šefa Operativnog odjela SIS-a Bjelovar, Gorana Kovačića, načelnik Operativnog odjela SIS-a, Ivice Markote, bivšeg djelatnika SIS-a i časnika Prve gardijske brigade, Zdravka Hegeda, načelnika Operativnog odjela SIS-a Bjelovar i Mišela Jukića, operativca u Operativnom odjelu Uprave SIS-a. Rad Vojnostegovnog suda i provedbu vojnostegovnih mjera za sudionike akcije “Kameleon” zaustavio je, na traženje Đurđe Adlešić, pomoćnik ministra obrane za obavještajno-sigurnosne poslove Mladen Ružman. Kako je njegov položaj izravno ovisio o odlukama predsjednice saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, Ružaman je odbio postupiti po predočenim dokazima, pa je prijava Povjerenstva pala u zastaru. Spašavajući pukovnika SIS-a Josipa Trogrlića, Đurđa Adlešić je, uz pomoć Ružmana, amnestirala i od kaznenog progona pred Općinskim sudom u Zagrebu spasila veći broj najodanijih HDZ-ovih kadrova u SIS-u, HIS-u i pojedinim upravama MORH-a koji su, osim u “Kameleonu”, 1998. sudjelovali i u OA “Haag”. Tri akcije u okviru “Haaga” – OA “Haag – Put”, OA “Proces” i OA “Sigma”, skrivanjem dokaza onemogućile su kvalitetnu obranu Hrvata iz srednje Bosne, ponajprije generala Tihomira Blaškića, koje je pod optužbom za ratne zločine Republika Hrvatska isporučila Međunarodnom sudu u Haagu. Većina tih SIS-ovih vodećih kadrova, koje su Đurđa Adlešić i Ružman spasili od stegovnog postupka i kaznenog progona, još uvijek su djelatnici MORH-a, odani i aktivni pripadnici Pašalićeve struje unutar HDZ-a, i savjetnici obitelji i odvjetnika generala Ante Gotovine.
Operativni plan provedbe OA “Kameleon”, nastao potkraj travnja 1998., predviđao je temeljito praćenja rada Misije OESS-a, Misije ECMM-a, te OUN-a u Republici Hrvatskoj, posebno CIVPOL-a, Ureda UN-a za ljudska prava i UNHCR-a. U akciju špijuniranja međunarodnih institucija u RH koje su pratile stanje ljudskih i manjinskih prava, povratak prognanika te položaj i slobodu medija u RH, bila je uključena cijela hrvatska obavještajna zajednica. Osim SIS-a, MORH-a i pomoćnika ministra obrane za sigurnost stožernog brigadira Markice Rebića, te ObU GSHV (Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske) i njegova načelnika, stožernog brigadira Ivana Pokaza, potom Ureda za VIZ i protokol MORH-a i njegova pročelnika stožernog brigadira Ivana Andrića, u OA “Kameleon” bili su uključeni SZUP i njegov ravnatelj Ivan Brzović, te HIS, koji je po odobrenju ravnatelja Miroslava Tuđmana vodio cijelu akciju. Operacijom je upravljao sadašnji djelatnik HIS-ove analitike Josip Esterajher. Plan radnji i mjera u “Kameleonu” predviđao je vrbovanje suradnika, tajnu kontrolu telefonskih razgovora, ugradnju prislušnih uređaja u Misije OESS-a, tajnu pratnju, tajno fotografiranje i videosnimanje, elektroničko djelovanje i djelovanje kroz medije. Međutim, legitimna špijunska akcija pretvorila se u politički skandal. U akciji u koju su bili uključeni svi odjeli domaćih obavještajnih službi, SIS je kao vojna protuobavještajna služba provodio, kršeći hrvatske zakone, nadzor nad civilnim OESS-om. Tuđman i Rebić su preko lokalnih odjela SIS-a dopustili i nezakonite djela, poput provala u urede OESS-a i krađe njegove dokumentacije, te upade u urede HHO-a i drugih nevladinih udruga. “Kameleon” se izrodio u sustavno špijuniranje i sukob sa svim domaćim i međunarodnim organizacija za zaštitu ljudskih prava, neutralizaciju građanskih inicijativa i kontrolu izbora, u korist HDZ-a i njegove pobjede na izborima 2000. godine. Nacional je u ožujku 2000. objavio ispovijed SIS-ova špijuna Franje Tota u HHO-u i Glasu 99. Iz opsežne dokumentacije koja je Istražnom povjerenstvu MORH-a i UNS-a te Vojnostegovnom sudu stajala na raspolaganju i Totova svjedočenja, bilo je vidljivo da se SIS vrlo duboko umiješao u pitanja civilnog društva i političkog života. Iako je zakonima o vojnoj protuobavještajnoj službi zabranjeno bilo kakvo djelovanje izvan vojnih baza, vježbališta i vojarni, SIS je nizom kriminalnih aktivnosti nastojao spriječiti slobodno izjašnjavanje hrvatskih građana na izborima 2000.
Predsjednica saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić u proljeće 2000. najavljivala je beskompromisan obračun nove vlasti s krivcima za tu aferu u kojoj se legitimna špijunska operacija pod krovnom kontrolom HIS-a pretvorila u pokušaj vojnog desničarskog državnog udara i sprječavanja smjene HDZ-ove vlasti. Dakako, danas je jasno zašto tajni SIS-ov agent, s kodnim imenom “Tom”, nije ništa poduzeo u raščišćavanju te afere i zašto se sudionicima i začetnicima te akcije do danas ništa nije dogodilo. No, kako je Đurđa Adlešić, uz pomoć pomoćnika ministra Mladena Ružmana i novog načelnika Uprave SIS-a Davora Bišćana, uspjela spasiti svoju bjelovarsku vezu, pukovnika Josipa Trogrlića, koji je prije i nakon 2000. bio stalna tajna veza između vrha HDZ-a i HSLS-a, spriječiti kazneni progon Vlade Galića, Ante Gugića i ostalih, kako je u tijeku pokrenutog stegovnog postupka uspjela ishoditi postavljanje Josipa Trogrlića za šefa zagrebačkog odjela SIS-a, postavlja se pitanje što su radili ostali članovi Obora za nacionalnu sigurnost, Vlada i premijer Račan. Radi li se o općoj suradnji dviju vlasti u prikrivanju kriminala? Stoga je moguće da nikoga u aktualnoj vlasti i ne zanima zlouporaba SIS-a u političkim obračunima po nalogu Ivića Pašalića, Markice Rebića, Ante Gugića i Vlade Galića. Utoliko je moguće shvatiti zašto je predmet stegovne i kaznene odgovornosti u OA “Kameleon” pao u zastaru, i zašto nikog od hrvatskih dužnosnika nije briga za djelovanje SIS-ova tajnog agenta “Toma”.
Naime, u ljeto 2000. Vojnostegovno tužiteljstvo je pred Vojnostegovnim sudom počelo voditi spor protiv sedmorice djelatnika SIS-a zbog odgovornosti u akciji “Kameleon”. Predmet je vodila vojna tužiteljica Jasna Urban, bivša pripadnica 153. brigade HV-a, postrojbe u kojoj se nalazila i njezina dobra prijateljica, zamjenica državnog odvjetnika Dunja Pavliček-Patak. Vojna tužiteljica Urban učinila je sve kako bi predmet dospio u zastaru. Istodobno, zagrebačko je Općinsko državno odvjetništvo po službenoj dužnosti otvorilo predmet “Kameleon”, u kojemu nikada nije podnesena kaznena prijava. Stoga se afera nije nikada ni uputila prema istrazi, a kamoli stigla do faze optuženja. Đurđa Adlešić je u pravu kad tvrdi da je OA “Kameleon” dospjela do državnog odvjetništva, ali ne kazuje u kojoj su mjeri Jasna Urban i Dunja Pavliček-Patak, te novi vojni tužitelj pukovnik Željko Ivanović, nekadašnji djelatnik KOS-a u Petoj vojnoj oblasti JNA i sudionik postupka protiv generala Martina Špegelja, u skladu s dobivenim nalogom, uspjeli blokirati predmet, svatko na razini svoje nadležnosti. “Kameleon” je sve do prije tjedan dana pao u zaborav. Njegovi sudionici su u ljeto 2000. postali žrtve novog režima te djelovanjem unutar jedne od HDZ-ovih frakcija čekaju povratak na vlast. Nacionalov tekst o ulozi Đurđe Adlešić unutar vojne obavještajne službe stvorio je potpunu pometnju na svim razinama obavještajne zajednice, u HSLS-ovu vodstvu, ali i unutar Račanove vlade. Mnogi od sudionika OA “Kameleon” i OA “Haag” i danas su aktivni i skriveni unutar obavještajne zajednice ili službi MORH-a, a obnavljanje istrage, koje se ovih dana spominje u kuloarima, moglo bi voditi prema odgovornim osobama koje nisu bile obuhvaćene nedovršenim stegovnim postupkom. Prije svih, prema pomoćniku načelnika SIS-a za specijalne operacije Spomenku Eljugi, koji je danas načelnik odjela u Pravnoj upravi MORH-a. Eljuga je prijatelj Ante Gugića i pukovnika Željka Ivanovića. S obzirom na nadležnosti nad Vojnostegovnim tužiteljstvom, Eljuga je izravno utjecao na imenovanje pukovnika Ivanovića.
Ante Gugić je na mjesto načelnika SIS-a postavljen u ljeto 1995. Na tom mjestu ostao je sve do ožujka 1999., kad preuzima dužnost pomoćnika ministra Miljavca za obavještajno-sigurnosne poslove umjesto Markice Rebića, koji je prešao na dužnost savjetnika u Uredu predsjednika Franje Tuđmana. Prije dolaska u SIS Gugić je bio načelnik Krim-policije Vojne policije te su ga, zahvaljujući nekim dobro odrađenim akcijama, prvo ministar Gojko Šušak, a potom Ivić Pašalić, promicali do krova obavještajne zajednice. Od bojnika u Krim policiji, Gugić je dogurao do čina stožernog brigadira. Ante Gugić se posebno istaknuo 1993. u Hercegovini, u tijeku OA “Pauk”, kojim je prikupljeno mnogo podataka o kriminalnom hercegovačkom miljeu, posebice za potrebe procesuiranja Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele. Za dugogodišnje djelovanje na mjestu pomoćnika ministra za obavještajne poslove (na kojem ga je naslijedio Mladen Ružman), Gugić je nagrađen stanom od 130 četvornih metara na zagrebačkom Horvatovcu. Gugić je nakon otkrivanja OA “Kameleon” raspoređen u Odjel za izobrazbu Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski”. Dok je bio na čelu SIS-a, Gugić i nije imao stvarnu vlast u vojno-obavještajnoj zajednici, jer je sve aktivnosti u svojim rukama držao šef analitike Vlado Galić.
Pukovnik Vlado Galić je u SIS prešao 1993. kao pripadnik specijalnih postrojbi generala Ante Rose. Pposebno od 1996. Galić je bio izravno vezan za Markicu Rebića, tadašnjeg pomoćnika ministra za obavještajno-sigurnosne poslove. S nekolicinom odabranih djelatnika (Spomenkom Eljugom, Goranom Kovačićem, Ivicom Markotom i satnikom Mišelom Jukićem, pukovnikom Josipom Trogrlićem), Galić je kao načelnik Uprave SIS-a, sve do kraja 1999., provodio velike operacije praćenja i prisluškivanja oporbenih političara (Mesić, Granić, Arlović), novinara nezavisnih listova, te operacija usmjerenih na kompromitaciju djelatnika nevladinih organizacija, osobito HHO-a i Instituta Otvoreno društvo, iako to nipošto nije bio zadatak vojno-protuobavještajne službe. Galić je završio Ratnu školu i od 2000. je na raspolaganju MORH-a. Taj mu dobro plaćeni položaj omogućuje političke aktivnosti. Galić je proteklih mjeseci bio vrlo aktivan unutar Pašalićeve struje HDZ-a. Štoviše, sa svojim timom, u kojem se ističu Mišel Jukić i Goran Kovačić, uoči travanjskog sabora HDZ-a, u korist Pašalića odradio je sve operativne poslove pri pokušaju kompromitiranja Ive Sanadera i istaknutih pripadnika njegove struje. Galić je otkupio stan u Opatiji (Nova cesta, Baredi).
Spomenko Eljuga dugo je bio šef za specijalne operacije SIS-a, u koji je stigao iz Krim-policije Vojne policije, kao i Ante Gugić. Nakon odlaska Gugića u SIS, Eljuga je bio šef Krim-policije. U obavještajnoj zajednici smatra se da je Eljuga sudjelovao u prikrivanju kriminala u Vojnoj policiji (šverc automobila i droge), te ratnih zločina što su ih počinili pripadnici Vojne policije i HV-a. Posebno se ističe njegova uloga u sprječavanju istrage u predmetu Lora. Eljuga je iz SIS-a sklonjen 2000., nakon OA “Kameleon”, premješten na odgovorno mjesto u Pravnu upravu MORH-a. Bio je pošteđen vojnostegovnog postupka, a nagrađen je stanom na lokaciji Vrbik u Zagrebu.
Goran Kovačić je bio načelnik Operativnog odjela SIS-a od 1997. do konca siječnja 2000. Tijesno je surađivao s pukovnicima Galićem i Trogrlićem, načelnikom odjela SIS-a Bjelovar i poslije odjela Zagreb, te Spomenkom Eljugom. Za Kovačića se tvrdi da je bio miljenik generala Ćosića, bivšeg zamjenika ministra obrane. I Kovačić je na raspolaganju MORH-u, dobio je stan u Maksimirskoj ulici u Zagrebu, te zajedno s Galićem čini čvrsti obavještajni oslonac Iviću Pašaliću, te u ulozi savjetodavca pomaže obitelji i odvjetničkom timu u skrivanju generala Ante Gotovine.
Natporučnik Ivica Markota, tijekom OA “Kameleon” djelatnik SIS-a, danas je pripadnik Prve gardijske brigade. Markota je specijalist za informatiku i tijekom provedbe “Kameleona” osobno je “surfao” po informatičkom sustavu OESS-a i HHO-a. Kao podoban kadar trenutačno instalira informatičke mreže u Pravnoj upravi MORH-a, pod zaštitom pukovnika Eljuge. Markota je izravno sudjelovao u vrbovanju Franje Tota za SIS-ova špijuna, s kodnim imenom Klek, unutar HHO-a. Markota je Totu u lipnju 1999. obećavao i nagrade. Zahvaljujući Markoti zapravo je i otkriven “Kameleon” a Tot je sve ispričao za Nacional. Markota je bio povjerljivi kadar Markice Rebića i Vlade Galića u specijalnim informatičkim operacijama: sudjelovao je u provali u prostorije HHO i tajnom presnimavanju diskete. Ali najpoznatiji je po kompjutorskoj simulaciji hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Lašvanskoj dolini, koja je trebala poslužiti obrani generala Tihomira Blaškića pred Haaškim sudom.
Satnik Mišel Jukić trenutačno se školuje na Prometnom fakultetu u Zagrebu. Završio je posebne tečajeve i postao specijalist za tajne upade u čuvane i zaštićene prostore, upade u instalacije operativno-tehničkih sredstava i tajne pratnje. Osobno je sudjelovao u svim akcijama SIS-a, poput upada u prostorije OESS-a u Kninu. Jukić je najpovjerljiviji čovjek Markice Rebića, a i danas prema Rebićevim uputama sudjeluje u akcijama Pašalićeve struje unutar HDZ-a. Galić, Kovačić i Jukić čine operativni tim agenata pridruženih Pašalićevoj struji, uz Rebićevu koordinaciju. Ta četvorka tvori ilegalnu obavještajnu skupinu koja svojim djelovanjem prema drugim pripadnicima obavještajne zajednice stalno čuva pozicije HDZ-a i Pašalića u MORH-u i Glavnom stožeru te, sama materijalno zbrinuta, stvara nezadovoljstvo i defetizam među pripadnicima oružanih snaga ne bi li pridonijela rušenju aktualne vlasti. Još je nekoliko osoba djelovalo u SIS-u tijekom “Kameleona” i “Haaga”, a nisu obuhvaćene istragom i danas rade unutar VSA (Vojno-sigurnosne agencije). Prije svih to je operativac u SIS-ovu timu Tomislav Krpan, te Nera Patrlj, koja nije izravno sudjelovala u provedbi “Kameleona”, ali je kao svojevrsni kontrolni organ Markice Rebića odigrala značajnu ulogu u njenom nesmetanom odvijanju. Rebić je Neru Patrlj doveo u obavještajnu službu iz Stambene komisije MORH-a, a po rodbinsko-zavičajnoj liniji i ona je danas zaposlena u VSA. Bojnik Vlado Marić bio je zamjenik Gorana Kovačića, načelnika operative SIS-a. Kao i Nera Patrlj, ni Marić nije obuhvaćen stegovnim postupkom zbog akcije “Kameleon”, ali je umirovljen. Vlado Marić je brat menedžera nogometaša Ivice Olića i direktora “Marsonije”, koji je sponzor svih aktivnosti Ivića Pašalića.
Utoliko djelovanje Đurđe Adlešić kao tajne agentice SIS-a i HDZ-a u nekadašnjoj oporbi ne proizvodi samo osobnu, moralnu ili političku odgovornost, koja će tek utjecati na njezin politički rejting. Presudni utjecaj predsjednice saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost u ostavci na vojno-stegovni postupak sudionicima operacije “Kameleon”, koji je završio u zastari, te onemogućavanje kaznenog progona svih sudionika protuzakonitog gušenja institucija i udruga civilnog društva u Hrvatskoj, već ima obilježja kažnjivog djela za koji bi saborska zastupnica Adlešić mogla i kazneno odgovarati.

Želeći spasiti svog prijatelja Josipa Trogrlića, Đurđa Adlešić zaustavila je stegovni postupak protiv čak 7 SIS-ovaca koji su kršili ljudska prava, nezakonito provaljivali, krali dokaze i špijunirali protivnike HDZ-a Onemogućavanje kaznenog progona sudionika nezakonite i kriminalne aktivnosti ima obilježja kaznenog djela za koje bi Đurđa Adlešić mogla i kazneno odgovarati Đurđa Adlešić spasila je glavne Pašalićeve obavještajne kadrove Vladu Galića, Gorana Kovačića i Mišela Jukića: ta trojka, uz pomoć Markice Rebića, i danas radi za svrgnutog Doktora
Osim OA “Kamelon”, ista ekipa SIS-a sudjeluje u aktivnostima vezanim uz djelovanje obavještajne zajednice prema međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Naravno, sve operativne akcije u kojima je sudjelovao SIS i u kojima su se tretirali problemi ratnih zločina i optužnica podignutih prema Hrvatima, koordinirao je HIS pod ravnanjem Miroslava Tuđmana. OA “Haag – Put” iz 1998. imala je za cilj prikupljanje dokumentacije u povodu suđenja generalu Blaškiću, potom Dariju Kordiću, Čerkezu, Aleksovskom, Furundžiji, Kupreškićima i drugim Hrvatima, uglavnom iz srednje Bosne, koji su optuženi pred Haaškim sudom. OA “Proces” bavila se prikupljanjem i obradom građe o srednjoj Bosni nastaloj tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba. I OA “Sigma” bavila se analizom sudskih procesa Hrvatima pred sudom u Haagu te prikupljanjem dokumentacije o događajima i osiguranja svjedoka u daljnjem sudskom postupku. Sve tri OA bile su dio jedne cjeline – OA “Haag”. U SIS-u je zbog toga potkraj 1995. osnovan stalni analitički tim koji se bavio problemima ratnih zločina. U operativnoj skupini SIS-a koja je trebala prikupljati podatke o svim počiniteljima ratnih zločina bili su probrani kadrovi. Na čelu operativne skupine bio je bojnik Stipan Udiljak, koordinator u SIS-u za optužnice Hrvata iz srednje Bosne, navodno pravni ekspert, iako nikada nije završio studij prava. U toj skupini još su djelovali natporučnik Marin Ivanović, diplomirani pravnik, te operativac Tomislav Krpan. Marin Ivanović stigao je u SIS preko Ante Gugića, koji se poznavao s Ivanovićevim ocem, profesorom na Višoj policijskoj školi bivšeg SUP-a. Toj su skupini prilikom čestih boravaka i “istraživanja” u BiH logističku podršku pružali pripadnici splitskog odjela SIS-a: tadašnji načelnik odjela satnik Mario Tomasović, šef operative splitskog SIS-a natporučnik Boško Ramljak i tadašnji i sadašnji šef analitike bojnik Boris Milas. Krim-policija i istražno Povjerenstvo utvrdili su 2000. niz nepravilnosti u akcijama SIS-ove Operativne skupine, iza kojih su stajali Rebić, Gugić i Galić. Posebno je utvrđeno da je operativna skupina SIS-a sudjelovala u prikrivanju stvarnih počinitelja ratnih zločina i drugih radnji vezanih za ometanje rada Haaškog suda i ometanja obrane haaških okrivljenika, Hrvata iz srednje Bosne. Utvrđeno je da su pripadnici SIS-a sudjelovali u davanju lažnog identiteta osumnjičenicima za počinjene ratne zločine nad Bošnjacima, posebno kad se radilo o zločinu u Ahmićima. Utvrđeno je da su pripadnici Udiljkove skupine sudjelovali u pripremanju svjedoka protiv obrane generala Blaškića, posebno kad je riječ o svjedočenju generala Milivoja Petkovića pred Haaškim sudom. Dokumentacija o zločinima, o djelovanju zapovjedništava i postrojbi HVO-a skrivala se i nije bila dostupna timovima za obranu generala Blaškića i drugim Hrvata haaških optuženika. Od 1997. do 2000 Udiljkov je tim navodno pripremio oko 300 svjedoka iz srednje Bosne, navodno za potrebe obrane Blaškića, Kordića i ostalih. Ali, to nikada nije dalo rezultata, niti je Udiljkov tim imao stvarnu zadaću da pomogne optuženim Hrvatima u Haagu. Svjedoke obrane pronalazili su i pripremali odvjetnički timovi okrivljenika. Jedini stvarni efekt njihove aktivnosti bio je financijske naravi. Iz proračuna RH u četiri godine potrošene su stotine tisuća kuna na dnevnice, ručkove, putne troškove, gorivo, automobile, stanove i činove pripadnika SIS-ove posebne skupine. Ali i na financiranje i pomoć stvarnim počiniteljima zločina ili osobama koje su odgovorne za ratne zločine, te posebno na financiranje promjena njihova identiteta, skrivanje i sprječavanje izručenja Haaškom tribunalu. Za razliku od hrvatske strane, srpski i muslimanski optuženici za ratne zločine imali su stvarnu potporu svojih obavještajnih službi. Stipan Udiljak i Marin Ivanović istjerani su iz SIS-a, iako je službena formulacija da se radi o sporazumnom prekidu radnog odnosa s MORH-om. U VSA je i dalje ostao raditi Tomislav Krpan. Udiljak i Ivanović trenutačno su angažirani u ekspertnom timu za obranu generala Ante Gotovine, na temelju dugogodišnje operativne suradnje i veza s Markicom Rebićem i Ivićem Pašalićem.
Kakve su bile namjere Markice Rebića, Ante Gugića i Vlade Galića i njihovih timova u OA “Haag”, zorno pokazuje i pismo koje je pomoćnik ministra obrane general bojnik Markica Rebić 16. listopada 1998. uputio ravnatelju HIS-a Miroslavu Šeparoviću u predmetu “Postupak obrane gen. T. Blaškića”. Rebić se žali Šeparoviću na ponašanje odvjetnika generala Blaškića, Nobila i Haymana, koji su, tvrdi Rebić, iako Tužiteljstvo “nije uspjelo dokazati umiješanost osoba izvan područja srednje Bosne u događaje na području OZ SB tijekom 1993.”, “nepotrebno širili krug potencijalno odgovornih osoba za počinjenje navodnih zlodjela”. Rebiću se nije svidjelo što mu Anto Nobilo nije dostavio “plan” obrane generala Blaškića nego samo koncept uvodne riječi R. Haymana. Rebić upozorava Šeparovića da je odvjetnički tim “nepotrebno ukazao na tzv. ‘dvostruku liniju zapovijedanja’ te tako otvorio mogućnost novih istraga i pojačavanja pritiska na RH”, potom na “činjenicu nepotrebnog širenja osnovnih tema svjedočenja, npr. prilikom unakrsnog ispitivanja akademika D. Bilandžića”, kad se obrana usudila postaviti pitanje o sastanku Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Obrana, po Rebiću, nije smjela tražiti ni potvrdu uloge viceadmirala Domazeta u vojnim operacijama na južnom bojištu 1992. Rebić tvrdi kako je očito da ne postoji “plan obrane” koji bi “prihvaćao polazišne teze OA ‘Haag’, odnosno da je moguća obrana svih optuženih Hrvata pred MKS-om bez ‘prevaljivanja’ odgovornosti na druge osobe”. Odvjetnički tim je, ističe Rebić, kao polazišnu teoriju obrane generala Blaškića uzeo “tzv. teoriju kaosa”. Stoga, zaključuje Rebić, “s obzirom na trenutačnu podjelu nadležnosti u provedbi OA “Haag”, ova Služba može poduzimati samo ograničenu tehničku potporu odvjetničkom timu, bez ikakve odgovornosti za tijek postupka zbog prethodno navedenog”. Time je Rebić nagovijestio ono što je od početka bila namjera SIS-ove akcije – da prikrije stvarne počinitelje zločina, da uništi tragove, dokumentaciju i ne pripremi svjedoke koji bi trebali pomoći obrani BiH Hrvata, koji su već samim izručenjem Sudu u Haagu trebali postati “žrtveni jarci” koji će spriječiti utvrđivanje stvarnih krivaca za događaje u BiH koji su doveli do teških ratnih i poratnih stradanja BiH Hrvata.