Ministar javnih radova, graditeljstva i obnove Radimir ČačićU samo deset dana ministar javnih radova, graditeljstva i obnove Radimir Čačić našao se u nekoliko afera – optužen je da je svoje “Aurum osiguranje” dokapitalizirao novcem državne tvrtke “Ina”, potom da je tri dana prije kraha Riječke banke prodao svoje dionice, a onda je Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša zatvorilo gradilište autoceste Zagreb – Goričan, jednog od ključnih projekata Čačićeva ministarstva.
NACIONAL: Zaustavljanje radova na autocesti Zagreb – Goričan rezultiralo je vašom svađom s Božom Kovačevićem, ministrom zaštite okoliša. Kako je moguće da pet godina nakon što je cesta projektirana i načelno odobrena budu obustavljeni radovi zbog nepostojanja građevinske dozvole? – Mislim da je obustavljanje radova rezultat neplodnog činovničkog jala, kad se ne zna ništa drugo nego podmetati nogu. U Hrvatskoj se stvari ne rješavaju u skladu sa zakonom, po automatizmu, jer u tom bi slučaju mnogi činovnici izgubili smisao svoga postojanja. Pokazalo se da nije problem osmisliti i projektirati cestu, nije problem naći model financiranja i osigurati novac, ali je problem udariti pečat. Četiri je mjeseca netko gledao u dokumentaciju, a onda otkrio da nešto, nekakva sitnica nije u redu, i odlučeno je da nam neće dati dozvolu. Umjesto da se sve riješi na najbezbolniji način, netko se sjetio zatvoriti gradilište autoceste usred građevinske sezone. To više nije sporost i neažurnost birokracije: ovo je učinjeno meni iza leđa, bez ikakve naznake, dok istodobno ti isti koji zatvaraju gradilište nisu odradili svoj dio posla. Osim toga, zatvoreno je samo gradilište autoceste Zagreb – Goričan, iako su sva gradilišta autocesta u Hrvatskoj u istoj situaciji. Vidjet ću tko točno iza toga stoji, ali neću dopustiti da se takvo što više događa. Inače ću, kao resorni ministar, zabraniti radove na svim autocestama, a ne da područja Varaždina, Zagorja i Međimurja budu izložena šikani nekompetentne birokracije.
Pokazalo se da nije problem osmisliti i projektirati cestu te pronaći novac za njenu izgradnju ali da je problem udariti pečat: četiri su mjeseca buljili u dokumentaciju, nisu odradili svoj dio posla, a sad nam žele zatvoriti gradilište NACIONAL: Koliki su gubici izvođača radova, na kraju i same države, zbog zatvaranja gradilišta? – Nisu pretjerani. Odlučili smo konzervirati radove, a konzervirati se može na razne načine. Jedan od dobrih načina konzerviranja zemljanog nasipa autoceste je povlačenje asfalta preko njega, što i radimo. Ali ovakve opstrukcije rokova i realizacije teško će biti dalje trpjeti.
NACIONAL: Prije ovog zatvaranja gradilišta, našli ste se u središtu dvijue afera – optuženi ste da ste svoje osiguravajuće društvo “Aurum” dokapitalizirali s milijun kuna “Inina” novca, a potom je otkriveno da ste 800 dionica Riječke banke prodali nekoliko dana prije njenog kraha. – Ni ovi napadi na mene nisu nikakva novost. Čim nastanu politička previranja i stranačka kombinatorika, počinju i ovakve vrste igara. Ovaj put je to začinjeno i nekim malim osobnim interesima. U slučaju teksta o dokapitalizaciji “Aurum osiguranja” jedan od poticaja sigurno je bila i moja izjava, dana nakon intervjua Davora Šterna, bivšeg predsjednika Uprave “Ine”, u kojem on nastavlja kontinuirano medijsko prepucavanje sa sadašnjim predsjednikom Tomislavom Dragičevićem, a u kojem je spomenuto i moje ime. Vjerojatno je to učinio radi dodatne težine koju daje stranačka boja, jer smo Dragičević i ja iz iste stranke. Odgovorio sam kako je Štern povezao Dragičevića i mene vjerojatno i zbog nervoze koja mu se javlja kako se javljaju i novi elementi u dokazima o kriminalu počinjenom u “Ini” u vrijeme dok je bio predsjednik Uprave, pa to što mu se smiješe rešetke potiče i žustrinu njegovih izjava. Rezultat je bio veliki naslov u Globusu u kojem sam optužen za uzimanje “Inina” novca, dok u tekstu nema ničega što bi mene kompromitiralo, osim ako se plaćanje benzina “Ini” smatra normalnim, a “Inino” plaćanje dionica drugih tvrtki nenormalnim. Nedavno sam obaviješten da su neki visoki dužnosnici i SDP-a i HDZ-a zvali na televiziju i molili da se “malo pojača marketing” i pusti koja reklama više za Globus.
NACIONAL: A prodaja dionica Riječke banke? – Za “aferu” s Riječkom bankom znam da je izašla iz saborskih klupa, a mislim da je ovaj put postojala ozbiljna nada da su me napokon uhvatili i da će me na tome srušiti, da ću konačno završiti karijeru. Ali kao da nitko ne poznaje način funkcioniranja burze i kao da se u ta tri dana nisu mogle prodati i ostale dionice koje su mi ostale i na kojima sam izgubio. Trajni nalog za prodaju mojih dionica Riječke banke postojao je mjesecima unaprijed, i mjesecima su se prodavale, ali opet mi je 3700 dionica ostalo i na njima sam zbog pada vrijednosti izgubio oko 650.000 kuna. Ali ni to nije dovoljno da me smatraju nevinim. Zamislite što bi tek bilo da sam uspio, odnosno da je moj broker uspio sve prodati. Kome bih ja mogao objasniti da se nisam na ovaj način okoristio položajem? U ovoj zemlji moraš izgubiti novce da bi možda, netko, eventualno, posumnjao da si pošten. I unatoč tome ja opet ne mogu biti pošten, jer slijede komentari kako sam ipak nešto zaradio prodajom ovih 800 dionica te da ostale nisam prodao jer nisam stigao. Namjerno ili ne, ali čini mi se da se netko pravi lud – promet na burzi bio je višestruko veći od neprodanih 3700 dionica na kojima sam izgubio, i da je moj broker zbog eventualnih posebnih informacija forsirao prodaju, spustio bi cijenu dionica i iste ih sekunde sve prodao. Ali ovo forsiranje nekakvih prljavština koje se navodno tiču mene postaje već farsično – od pretvorbe “Coninga” do danas više je nemoguće prebrojati koja je ovo priča u kojoj sam ja glavni lik, i mislim da više nema smisla niti objašnjavati ih niti se opravdavati.
NACIONAL: Po nekim tvrdnjama, sve afere koje vam se stavljaju na teret stižu uglavnom iz redova SDP-a. Uostalom, i vi ste spomenuli tu stranku i njene “visoke dužnosnike”. – Teško je danas govoriti o jedinstvenom SDP-u, i uvijek je potrebno reći na koju se struju SDP-a misli. Intervencije koje su bile, koje sam spomenuo, bile su uglavnom iz gradskog SDP-a Zagreba, i to me ne začuđuje. Valja se sjetiti priče iz britanskog parlamenta, kad mladi zastupnik s lijeve strane parlamenta kaže svom kolegi koji sjedi do njega: “Vidite što nam rade ovi naši neprijatelji preko puta”, pokazujući na desnu stranu parlamenta, a stariji mu kolega odgovori: “Mladi kolega, ovo preko puta nisu vaši neprijatelji, nego vaši suparnici. Vaši neprijatelji sjede pored vas”. Pitanje je samo jedno: što je bolje – nanijeti štetu koalicijskom partneru i tako pokušati ojačati svoju poziciju, ili je takvo nanošenje štete ipak nanošenje štete cijeloj koaliciji interes koje bi trebao nadilaziti pojedinačnu korist neke od stranaka?
NACIONAL: Znači li to da se vaša svađa s Milanom Bandićem još uvijek nije smirila? Je li ona razlog što zagrebački dio poticane stanogradnje još uvijek zapinje? – Kao povod našoj svađi Bandić je izvukao poticanu stanogradnju, gdje su deseci tisuća Zagrepčana zainteresirani, a on je to želio iskoristiti kao temu na kojoj će se eventualno raskoliti koalicija s HNS-om i nakon toga doći do novih izbora na kojima bi on pobijedio i vratio se u fotelju, što se nije realiziralo. U odnos SDP-a i HNS-a u gradu Zagrebu ne želim se miješati, ali ono u što ću se miješati jest program poticane stanogradnje, koji je program moga ministarstva. Priznajem da su mi mnogo draže otvorene svađe nego prividni mir bez svađa, a da pritom postoji tiha opstrukcija programa. Ipak, mislim da trenutačno u Zagrebu nemamo ni svađu ni opstrukciju, ali sve to ide previše sporo. Generalni urbanistički planovi rade se za 10 ili 20 godina unaprijed i, realno procjenjujući, u tom vremenu možemo očekivati i više od 50.000 zahtjeva u Zagrebu, u kojem ih je za poticanu stanogradnju bilo 18.600. Ako na toliki broj ostvarenih i mogućih zahtjeva imate predviđeno samo dvadesetak lokacija za 10.000 stanova idućih godina, očito je da činovništvo uzima svoj harač. Da odmah kažem – veliku većinu činovnika smatram poštenima i korektnima, ali u ovakvoj situaciji uvijek se javljaju i oni koji u svemu pronalaze vlastiti interes. Tako uvijek biva kad je ponuda minimalna, a potražnja velika. Trenutačno se velik dio Zagreba tretira kao “razvojne zone”. To su zone koje će se prema prioritetima Grada Zagreba naknadno definirati, što znači da netko stalno drži investitorima omču oko vrata, pa koliko novca – toliko i lokacija. Nadalje, područje od Zagreba prema Samoboru i Zaprešiću definirano je kao zone “pejzažnog zelenila”, a pitanje je samo kako će se nekim makinacijama taj prostor prebaciti na nekoga, netko će to jeftino kupiti, a pejzažno zelenilo ili razvojna zona lako će biti zamijenjeni nekom drugom definicijom. Tu leže milijuni jer takve stvari koštaju. Zato je takva jagma za lokalnom upravom, one su te koje definiraju prostorne i urbanističke planove, i zone koje danas nisu ništa postaju zlata vrijedne, a one koje vrijede mogu postati potpuno bezvrijedne. Kad bi se znalo koja je zona čemu namijenjena, kad bi postojao organizirani pristup, bile bi eliminirane sve ostale igre, komplikacije i sporosti, sve ono što birokracija sa sobom nosi. A to je, uz ostale, posao i Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša.
NACIONAL: Koliko ste vi zadovoljni svojim sudjelovanjem u Vladi? Jeste li očekivali više od ove vlade?
Nisam očekivao mnogo više, ali možda sam očekivao drukčiji način rada. Predugo sam s tim ljudima, predugo ih znam, pa stoga nisam ni razočaran ni negativno iznenađen, bar ne u onoj mjeru u kojoj je javnost razočarana rezultatima. Prvi put nakon jednog desetljeća ove godine imamo privredu u plusu. Porast nacionalnog dohotka od 4,6 posto nije se dogodio sam od sebe, a mi to u ovom m inistarstvu najbolje znamo jer je nositelj tog rasta BNP-a i porast investicija veći od 15 posto. Mislim da je moglo i više, samo kad bi se počelo raditi kako spada. Mi smo tako mala zemlja da se efekti osjećaju vrlo brzo. Mnogo je ozbiljnih i velikih zahvata učinjeno, ali ostaju neki sektori u kojima se moralo učiniti više. Jedan od takvih je turizam, ali i vanjska politika. Iako se čini da su oba ta sektora vrlo dobra, mislim da su rezultati koje smo mogli imati od njih trebali biti mnogo veći nego što jesu.
NACIONAL: Najavljeno je spajanje Ministarstva javnih radova s Ministarstvom prometa, a vi ste jedini kandidat za ministra. Što se tim spajanjem dobiva i zašto uopće spajanje? – Moj stav i stav cijelog HNS-a je da to nije dobro sada raditi. Jasno mi je da postoji i daljnji strah od jačanja pozicije HNS-a, utjecaja koji i ovako nije malen, pa se dio napada na mene može sagledati i u tom kontekstu. Zašto mislimo da nije dobro? Radi se o trenutku koji je izabran, a ne onome što treba učiniti. Spajanje tih dvaju ministarstava, kao i drugih, može biti jako dobar potez, iako se racionalizacija državne uprave ne svodi nužno na manji broj ministarstava. Možete imati racionalnu upravu i sa 30 ministarstava, ali i neracionalnu sa samo pet ministarstava. Ovakvo spajanje omogućilo bi mnogo djelotvorniji rad Ministarstva, ali pred Vladom je još samo godina dana da odradi ono što smo obećali. Svako daljnje bavljenje sobom i rekonstrukcijom Vlade kontraproduktivno je, nikakva spajanja i potencijalne alibi-aktivnosti u ovom nam trenutku nisu potrebni. Opasno je otvarati pitanje još jednoga ministarskog mjesta za HNS ili bilo koju stranku. A ako bi netko imao razloga to otvarati, onda je to sigurno HNS, jer njegov politički rejting danas uvelike prelazi poziciju koju ima u Saboru ili Vladi. Čak i za mjesta koja ostanu eventualno prazna ne želimo licitirati stranačkim imenima. Na premijeru je da odabere ljude za koje smatra da mogu odraditi posao, a ti ljudi moraju biti izvanstranački, odlučni i djelotvorni, sposobni i stručni.