Stipe ŠuvarZbog članka o ratnim likvidacijama više od stotinu srpskih civila u Sisku, mjesečnik Hrvatska ljevica i njegov odgovorni urednik Stipe Šuvar opet su u žarištu zanimanja. Tekst zbog kojeg su kažnjeni sa 50.000 kuna odštete, koju moraju isplatiti Ivanu Bobetku, objavljen je u siječnju 1998. i bio je prvi u nizu optužbi na račun nekadašnjeg načelnika Kriznog stožera u Sisku, kao i njegovih bliskih suradnika Đure Brodarca i Vladimira Milankovića.
Priča je poznata. Dok su JNA i četnici s okolnih položaja bombardirali grad, u Sisku su, kao i u mnogim drugim hrvatskim sredinama, djelovale neformalne skupine pripadnika ZNG-a i MUP-a koje su pljačkale i ubijale, ponajviše civile srpske nacionalnosti. Tako je u najvećem gradu na Banovini likvidirano više stotina nedužnih osoba, a da za to gotovo nitko nije odgovarao. Osuđena su samo četvorica ubojica Damjana Žilića, ali i njih je Tuđman abolirao već 1993. Iako je bivši predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović upozorio cjelokupni državni vrh i zatražio pokretanje istrage, njegovi su zahtjevi ignorirani. Vidović je ubrzo smijenjen i činilo se da su sisački masakri zaboravljeni.
Trebalo je proći šest godina dok Šuvarov list nije opet postavio pitanje o masovnim likvidacijama. Potom su i drugi mediji počeli istraživati i potvrdilo se da su se zločini zaista dogodili. Točan broj ubijenih gotovo je nemoguće utvrditi, ali postoje čvrste indicije da su se i haaški istražitelji zainteresirali za Dossier Sisak. Sve to Šuvaru baš i ne pomaže, jer je ionako niskonakladno glasilo sudskom odlukom dovedeno na rub bankrota. Sav novac koji zarade odmah odlazi na račun Ivana Bobetka, osobe koja je najpouzdaniji svjedok svega što se zbivalo ratne 1991. godine – od obrane grada pred agresorima do prikrivanja zločina počinjenih u ime lažnog hrvatstva.
NACIONAL: Odakle ideja da u Hrvatskoj ljevici pišete o likvidacijama Srba u Sisku 1991. godine? – Potkraj 1997. jedan nam je čovjek poslao tekst o tim događajima koji smo u siječnju 1998. objavili u rubrici Pisma čitatelja. Iz straha da mu se nešto ne dogodi, autor teksta je tražio da ostane anoniman, zbog čega smo objavili samo njegove inicijale. Taj tekst u Hrvatskoj ljevici donosi mnogo manje pojedinosti nego tekstovi o sisačkim događajima koje su poslije objavljivali Nacional, Feral, Globus, Jutarnji list, Novi list i druge hrvatske novine. Iako se kod nas na jednom mjestu spominje i da su za zbivanja u Sisku 1991. odgovorni i Ivan Bobetko, predsjednik Kriznog stožera, i Đuro Brodarac, načelnik policije, nismo očekivali da ćemo biti sudski gonjeni. Kad je stigla sudska tužba, angažirali smo kao branitelja Čedu Prodanovića, koji nas je nakon dvije godine parničenja 1999. obavijestio da sud dosuđuje odštetu Bobetku za duševne boli. Najzad je u prosincu 2001. Županijski sud u Zagrebu donio presudu po kojoj Bobetku trebamo isplatiti 50.000 kuna. Općinski je sud odlučio da Bobetku platimo 100.000 kuna za njegove duševne boli, ali je Županijski sud nakon naše žalbe iznos prepolovio uz plaćanje 7920 kuna sudskih troškova. Presudu nismo očekivali jer, ako ne druga, postoji Bobetkova zapovjedna odgovornost za to što se događalo. Zbog zapovjedne odgovornosti i Slobodan Milošević danas je u Haagu. Svi se sjećamo kako je Ivan Bobetko gotovo svake večeri na HRT-u paradirao odjeven u maskirnu uniformu u društvu jedne plavuše. Jesu li oni samo glumili pred kamerama, mene se ne tiče, jer je Bobetko kao predsjednik Kriznog stožera 1991. bio vojno i politički najodgovornija osoba na tom području Siska, Banije, gornje Posavine i Moslavine.
NACIONAL: Mislite li da je presuda protiv Hrvatske ljevice politički motivirana? – Ne mogu zaviriti u mozgove ili duše sudaca, ali moguće je da već sam naziv Hrvatska ljevica ili moje ime izazivaju sumnjičavost. Takvo što ne može se isključiti, pogotovo kad znamo tko je u 90-ima morao napuštati sudove i koji su ljudi dolazili na mjesta smijenjenih sudaca. Međutim, samo je Hrvatska ljevica osuđena, za razliku od drugih novina koje su kudikamo drastičnije pisale o sisačkim zločinima, navodeći pritom i imena sudionika u likvidacijama civila. U tekstovima što su ih objavile druge novine u pravilu je apostrofiran i Ivan Bobetko, ali, koliko znam, on nije i protiv drugih novina podnio tužbe sudu. Osim toga, zaprepastio sam se kad sam pročitao presudu i shvatio da se temelji na svjedočenju dvojice tadašnjih pripadnika hrvatskih snaga koje su bile podčinjene Ivanu Bobetku. U našu korist moglo bi svjedočiti barem tisuću ljudi koji su vidjeli te zločine, ili su za njih doznali na druge načine, ali je ljude još uvijek strah javno istupati i zbog ovakvih ili onakvih susjeda, onih koji javno prijete, zbog mogućih neugodnosti kojima mogu biti izloženi i oni i članovi njihovih obitelji i na radnom mjestu i u institucijama s kojima kao građani moraju imati posla. Stoga smo prije nekoliko dana gotovo cijeli novi broj Hrvatske ljevice posvetili sisačkim zločinima i uz svoje komentare i podatke koje smo prikupili čak na 23 stranice prenijeli članke i fotografije iz drugih novina u kojima se pisalo o zločinima u Sisku. A za to što prenosimo ono što su drugi objavili valjda nas Bobetko ne može opet tužiti i dobiti od nas novu odštetu za svoje velike duševne boli.
NACIONAL: Sada ste objavili popis 107 likvidiranih Srba, na koji su već stigli demantiji. Tvrdi se da je Ivica Đukić, koga navodite kao Srbina, bio Hrvat i pripadnik HV-a, dok su dječaka Ivana Pavičića ubili Srbi, a ne Hrvati? – Nisu to nikakve pogreške. Dječak je ubijen na ulici u Sisku, a mi smo iznijeli imena navodnih ubojica, od kojih je jedan Hrvat koji je u to vrijeme radio u policiji, dok nacionalnost drugog ne znamo. Riječ je o došljaku iz Bosne i Hercegovine koji je 1990. bio u zatvoru zbog ubojstva, pa je pušten i u Sisku postao hrvatski policajac. Ali ovdje nije temeljno pitanje etnička pripadnost žrtve i ubojica, jer riječ može biti o slučajnom ubojstvu, nego o činjenici da dvojici ubojica nije suđeno, pa makar i za ubojstvo iz nehata. Isti je slučaj i s Ivicom Đukićem koji je možda bio hrvatski branitelj iz Komareva, ali je ubijen na ulici u Sisku, a njegov ubojica ili njegovi ubojice ostali su nepoznati. Zašto nije utvrđeno tko ga je ubio, možda je doista počinitelj neki Srbin, ali onda to treba istražiti i utvrditi istinu i procesuirati. Uostalom, zar i bivši hrvatski branitelji poput, recimo, Damira Kajina, ne traže da se i za zločine na hrvatskoj strani sudi. Neki su hrvatski branitelji ukazivali na zločine i tada kad su počinjeni, spremni da o njima i svjedoče, čak i u Haagu, da ne spominjem Milana Levara, koji je zbog toga izgubio glavu. U našem dossieru o zločinima u Sisku izričito smo naveli da su ubijeni i neki Hrvati koji za svoje ubojice valjda nisu bili “pravi Hrvati”. Ovaj popis od 107 imena ubijenih i nestalih inače je sastavljen na temelju puno širih lista ubijenih i nestalih, od kojih jedna ima gotovo 600 imena Srba iz Siska i okolice.
NACIONAL: Kako ste došli do tih lista? – Prof. dr. Svetozar Livada došao je do jedne od takvih lista koja je sastavljena u nevladinoj udruzi i zatim ju je s otvorenim pismom poslao predsjedniku Republike Stipi Mesiću. Osim toga, i ta, kao i neke druge liste likvidiranih Srba, predana je ispostavi haaškog tužiteljstva u Zagrebu. Siskom kruži i lista od oko 600 osoba koje su nestale 1991. i poslije, prije “Oluje”. Međutim, mi s te liste nismo uzeli nikoga, ali mislimo da bi državni organi morali provjeriti što je s osobama čija se imena tu nalaze i tako prekinuti podrugljive komentare tipa “to su ljudi koji šeću Banjom Lukom i Beogradom”. Što se mene tiče, bit ću sretan ako se pokaže da je netko s našeg popisa uspio preživjeti.
NACIONAL: Jedan od slučajeva koje ste najjače apostrofirali jest onaj Damjana Žilića koji je iz Siska odveden u Zagreb, a njegovi su ubojice uskoro abolirani? – Damjan Žilić bio je renomirani inženjer i šef kontrolinga u Sisačkoj rafineriji, a ubijen je poput još jednog renomiranog inženjera u Rafineriji, Pajalića. Otkrivena su četvorica Žilićevih ubojica i njima je suđeno, no sva su četvorica abolirani 1993. To je ujedno i jedino ubojstvo za koje se sudilo i, eto, ubojice su abolirani. Prije zaključenja posljednjeg broja Hrvatske ljevice kontaktirao sam sa Žilićevom udovicom, poznatom liječnicom i nekadašnjom predsjednicom općine Petrinja koja je ostala živjeti na Baniji, dok su se njihove dvije kćeri odselile u Britaniju. Ona je po nacionalnosti Hrvatica i ugledna građanka, a o ugledu porodice iz koje dolazi govori podatak da joj je brat na čelu Gregurinčićeve nezavisne liste koja je u Petrinji glavna oporba vladajućoj desnoj koaliciji HSP-a i Hrvatskog bloka.
NACIONAL: Jeste li, istražujući dossier Sisak, spoznali da su Franjo Tuđman i njegovi suradnici znali za ubojstva civila? – O tome je dva puta govorio tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović. Njega su alarmirali sisački suci da se u gradu događaju zločini za koje se nitko ne kažnjava i Vidović je nakon posjeta Sisku obavijestio državni vrh. Međutim, Vidović je pao u Tuđmanovu nemilost i ubrzo je zbog vlastitog digniteta morao podnijeti ostavku. Osim toga, Vidović je o svemu obavijestio i ratnog premijera Franju Gregurića, koji ga je nezainteresirano saslušao. Novi list je lani objavio da je bivši Tuđmanov savjetnik Stjepan Herceg otišao u Sisak, gdje se obavijestio i o patološkim nalazima najmanje 16 ubijenih osoba, čiji ubojice tobože nisu bile tada poznati, a nisu, eto, ni do dana današnjega. Prema tome, Franjo Tuđman je morao znati za te zločine, jer je cijelu stvar istraživao njegov savjetnik.
NACIONAL: Zašto ste u svojem komentaru optužili SDP kao jadne kolaboracioniste u Sisku? – Nije baš tako, napisao sam da je SDP, koji je 1990. pobijedio na izborima u Sisku zahvaljujući i srpskim glasovima, odmah dopustio da mu HDZ otme vlast, a onda s njim i više-manje kolaborirao. Nije mi poznata ni jedna SDP-ova gesta otpora kad su ubijani Srbi u Sisku. Imam pouzdane dokaze da je jedan važan SDP-ovac odgovorio rođaku žrtve koji ga je došao upozoriti na ubojstva: ”Što ti je, nije bilo nikakvih zločina u Sisku.”
NACIONAL: Nije li nova vlast predvođena Mesićem i Račanom u posljednje dvije i pol godine ipak počela procesuirati ratne zločine koje su počinile hrvatske oružane formacije? – Prije svega, ne postoji Mesićeva vlast, što je šteta, jer da on može više utjecati na tok stvari, vjerojatno ne bi bilo tolikih eskiviranja i u suđenjima za ratne zločine. Postupci koji se sada vode više su pokrenuti pod pritiskom međunarodne zajednice nego željom našeg pravosuđa i voljom sadašnje hrvatske vlasti. A kad je riječ o sadašnjim suđenjima, čini mi se da sutkinja koja u Rijeci vodi postupak protiv Oreškovića, Norca i njihovih suradnika radi to s dignitetom, što se ne može reći za splitsko suđenje odgovornima za zločine u Lori, koje nalikuje suđenju iz “Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj”.
NACIONAL: Plašite li se reakcija dijela javnosti i desničara, ako nakon suđenja nekadašnji ratni junaci završe u zatvoru? – Moguće su provale nezadovoljstva, mitinzi ili prijetnje blokadom prometnica, ali rigidna desnica koja ništa ne shvaća ipak gubi na snazi. Reprize okupljanja na splitskoj rivi pod parolama “Svi smo mi Norac” i “Svi smo mi Ante Gotovina” više nisu moguće. Ne vjerujem da bi reakcije desničara, ma kako uspaljene, mogle biti stvarna opasnost za sadašnji poredak jer se formiralo javno mišljenje kako su i na hrvatskoj strani počinjeni zločini za koje njihovi počinitelji trebaju odgovarati.
NACIONAL: Sredinom 90-ih predvidjeli ste dolazak SDP-a na vlast. Plaše li vas ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju jačanje HDZ-a koji postaje realni kandidat za povratak na vlast? – HDZ samostalno, pa ni u koaliciji sa strankama i strančicama još desnijim od sebe, ne može doći na vlast. Može to u koaliciji s HSS-om i HSLS-om pod uvjetom da Budiša uspije prijeći izborni prag. Ista je stvar i s SDP-om, koji će se teško održati na vlasti ako uz sebe ne zadrži Hrvatsku seljačku stranku, dakako i LS, IDS i HNS. Sve upućuje na to da će na idućim izborima pobijediti onaj tko uz sebe ima HSS, koji je po svom programu i svjetonazoru članova i pristaša desna i konzervativna stranka. Naravno, iz pragmatičnih razloga HSS još jedan mandat može ostati u koaliciji s SDP-om i strankama lijevog centra, u nadi da će u sljedeće četiri godine toliko ojačati da će preuzeti ulogu najjače stranke desnog centra u Hrvatskoj. Ali tko god na idućim izborima pobijedio, nema velike razlike. Neki se ljute kad kažem da bi se HDZ možda, kad bi došao na vlast, zbog grijeha iz prošlosti ponašao opreznije od SDP-a kad se radi o stečajevima, rasprodaji državnih poduzeća, pa čak i procesuiranju odgovornih za gospodarski kriminal, da bi možda bio spreman žrtvovati još ponekoga tko je simbol pretvorbe kao što je to napravio s Miroslavom Kutlom.
NACIONAL: Koji su najveći promašaji u politici vladajuće koalicije? – Glavni je problem Ivice Račana i njegove koalicijske vlasti, sada tobože retuširane, taj što nemaju nikakvu viziju. Oni su mislili da će se stvari same po sebi promijeniti čim pobijede Tuđmana. Vlast su preuzeli a da zapravo i nisu imali razrađeni program, a ni ljude od formata i s vizijom koji bi taj program provodili. Račan i Budiša napisali su nekakav papir o politici “novog smjera”, gdje su najavili pokretanje proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta, ali se uopće nisu organizirali kako bi to postigli. Javnost koja ih je gotovo plebiscitarno podržala očekivala je definitivni razlaz s tuđmanizmom, a umjesto toga oni su sklopili svojevrsni deal s Tuđmanovim nasljednicima. Sada se taj deal nastavlja i još se čeka da se Ivo Sanader i Branimir Glavaš tobože malo poprave, pa će s njima u koaliciju.
Ako mene pitate želim li na vlasti koaliciju predvođenu SDP-om ili neku drugu na čelu s HDZ-om, ipak bih se odlučio za SDP. Ali upozoravam da među njima nema bitne razlike u pitanjima koja su važna za budućnost Hrvatske. Ipak, najviše se bojim sve realnijeg ishoda – stvaranja velike koalicije SDP-HDZ, jer puno toga miriše na nju. Jer ta bi koalicija status quo skrenula još malo udesno, a Hrvatska bi i dalje tavorila u kontinuitetu pljačkaškog naslijeđa i činovničkog prenemaganja.
NACIONAL: Mislite li da je HDZ, predvođen Sanaderom, Šeksom i Glavašem, već postao jedan novi, drukčiji HDZ od onoga kad ga je predvodio Tuđman te da bi, kad bi ta stranka došla na vlast, bila bolja? – HDZ ostaje rigidna desna stranka, tobože domoljubna, a veoma ksenofobična, za koju glasa i koju slijedi relativno manje obrazovani dio nacije, s plemenskim mentalitetom i skučenim pogledima. Naravno da se Sanader, Šeks ili Glavaš nisu promijenili, radi se o političkim folirantima. No promijenile su se neke unutarnje i vanjske prilike koje priječe HDZ-u da se ponaša kako se ponašao s Tuđmanom na čelu, a koji je stvorio svoju karizmu i postao samodržac u okolnostima kad se bivša Jugoslavija raspadala sama od sebe, a većina Hrvatica i Hrvata povjerovala da im je on stvorio državu i da ih vodi do slobode i blagostanja.

U novom broju objavili smo dosje o sisačkim likvidacijama i popis ubijenih Srba kako bi dokazali da je sud pogriješioUbijeni i nestali

Nikola Arbutina, radnik “Graditelja”, u ljeto 1991. pronađen mu je leš, pokopan je na sisačkom groblju.
Stanko Arbutina, umirovljenik, ubijen u svom stanu u kolovozu 1991., pokopan na sisačkom groblju.
Damir Begić, čuvar “Brodoremonta”, ubijen u noći 6. rujna 1991. u čuvarskoj kućici vatrenim oružjem 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj akciji, pokopan na groblju u Kinjačkoj.
Marko Banjac, umirovljeni potpukovnik JNA, odveden s ulice 26. kolovoza 1991. na ORA, tamo ubijen, leš nije nađen, ubojstvo izvršila grupa za likvidacije u okviru 55. bojne.
Dragan Biškupić (1947.), Bestrma, ubijen je 22. kolovoza 1991. u selu u tzv. noćnoj akciji vatrenim oružjem, sahranjen na groblju u Bestrmi.
Željka Boinović (1968.), tekstilna radnica, Trnjani, ubijena 22. kolovoza 1991. u selu u tzv. noćnoj akciji vatrenim oružjem, sahranjena na groblju u Bestrmi.
Stevo Borojević (1946.), radnik, na punktu antiterorističke grupe Odra zaustavljen u vozilu 6. rujna 1991. i odveden na ORA. Sava je izbacila na obalu leš koji je bio u vodi sedam dana. Iz patološkog nalaza bolnice Sisak vidi se da je od 6. do 11. listopada 1991. bio podvrgnut strašnoj torturi. Sve kosti bile su polomljene, a vitalni organi uništeni. Živ je bačen u vodu, a tada je pogođen s nekoliko metaka. Supruga Jasenka išla je k načelniku policijske uprave Đuri Brodarcu da se raspita za supruga. On je pregledao neke popise i rekao joj: “Nije ni na jednom popisu za likvidaciju.” Vozilo su prisvojili pripadnici antiterorističke grupe Odra. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju. Podnesena je kaznena prijava K-844/91., ali postupak nije pokrenut. U vrijeme Stevina ubojstva likvidacije je vršila 161. bojna vojne policije.
Vladimir Božić, vozač “Slavijatransa” iz Petrinje, prilikom redovite vožnje Petrinja – Zagreb 2. kolovoza 1991. izvučen je iz autobusa na punktu u Odri i nasmrt pretučen od pripadnika antiterorističke grupe Odra. Umro u bolnici Sisak. Smrtonosne udarce navodno su mu zadali Stjepan i Mato Brajković iz Odre. Podnesena kaznena prijava 538/91. Postupak nije pokrenut.
Miloš Brkić (1925.), u ljetu 1991. odvezen u Duševnu bolnicu Popovača. Tamo nije nikada stigao, negdje je likvidiran. Leš nije nađen.
Branko Cetinski, Tišina Desna, u kolovozu 1991. doveden u MUP kao navodni snajperist. Likvidiran. Leš nije nađen. Organizatori smaknuća navodno su Stanislav i Božidar Gavron iz grupe pri MUP-u.
Pero Crljenica (1941.), elektrotehničar, Kinjačka, ubijen 22. kolovoza 1991. u tzv. noćnoj akciji, sahranjen na groblju u Kinjačkoj.
Jovo Crnobrnja (1936.), umirovljenik; ubijen 27. kolovoza 1991. Pred kuću mu je došlo devet osoba u maskirnim odorama s automatima. Jovo nije htio otvoriti vrata. Otvorena je paljba po kući i u nju su ubačene dvije bombe; među napadačima svjedoci su navodno prepoznali Stjepana Brajkovića, Ninu Hodaka, Željka Bjelića i Željka Posavca; upisan je u knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Milan Cvetojević, radnik “Elektre” Sisak, iz Mošćenice, u ljeto 1991. Sava izbacila njegov leš na teritoriju SRJ; sahranjen je na groblju u Dvoru.
Nedeljko Neđo Čajić (1947.) radnik, Bestrma; ubijen 22. kolovoza 1991. u tzv. noćnoj akciji; kuća mu je zapaljena; pokopan na groblju u Bestrmi.
Milan Čakalo (1928.), Kinjačka: ubijen ljeti 1991. u selu.
Miloš Čalić (1942.), radnik, odveden iz bolnice u Zagrebu gdje je bio na liječenju. Ubijen 9. listopada 1991. u šumi Brezovica. Patološki nalaz: prostrijelna rana u predjelu srca i teške ozljede tijela od prethodne torture. Prije odlaska na liječenje kuća mu je minirana, a supruga Rada u njoj ranjena. Pokopan na sisačkom groblju. Navodno su ga ubili pripadnici antiterorističke grupe Novo Selo.
Veljko Čosić, radnik Željezare Sisak, u kolovozu 1991. obješen u svom stanu, što je navodno počinila antiteroristička grupa Novo Selo, pokopan na sisačkom groblju.
Stojan Čorić, radnik Željezare, Capraška Poljana, ubijen u naselju ljeti 1991. od ljudi u crnim odorama i s crnim maskama.
Ljuban Čenić, Tišina Lijeva, odveden iz sela navodno u organizaciji Stanislava i Božidara Gavrona iz grupe pri MUP-u pod izlikom da je snajperist; leš nije pronađen.
Branko Dabić (1953.), čuvar u Rafineriji Sisak, 15. rujna pošao je u treću smjenu, na autobusnoj stanici na Trgu slobode u vozilo su ga pozvale tri osobe; više se nije vratio; sinu Goranu Robert Ahmetagić navodno je rekao da mu je ubio oca; proglašen je umrlim.
Nenad Denić, pripadnik sudske straže u Remetincu, policija ga je 17. kolovoza 1996. odvela s plaže na Kupi; Sava izbacila leš kod naselja Crnac; upisan u knjigu umrlih Matičnog ureda Sisak, pokopan na sisačkom groblju, navodno odgovoran Vladimir Milanković.
Jovo Didulica, umirovljenik, u ljeto 1991. odveden od kuće i negdje likvidiran, vjerojatno od antiterorističke grupe Odra.
Mika Draić, Kinjačka, početkom kolovoza 1991. odveden iz sela i negdje likvidiran.
Nikola Drobnjak (1933.), Mošćenica, u ljeto 1991. Sava mu je izbacila leš u selu Gušće, upisan u knjigu umrlih Matičnog ureda Gušće, pokopan na sisačkom groblju.
Damir Dukić (1964.), ubijen u Sisku 6. siječnja 1994. revolverskim metkom; ubojica poznat, ali postupak nije pokrenut.
Miljenko Đapa (1951.), radnik Rafinerije Sisak, 22. kolovoza 1991. u stan njegove majke Dese oko 21.30 došli su Dubravko Antolić i jedan policajac, a pred kućom je bio veći broj ljudi u odorama; odvezli su ga i više se nije vratio. Majka je pitala za sina, ali joj je u MUP-u rečeno da je on špijun, a ako bude za njega pitala da će je zatvoriti. Javili su joj da je ubijen. Patološki nalaz: prostrijelna rana abdomena, nad njim je vršena tortura, upisan u knjigu umrlih Matičnog ureda Sisak, pokopan na sisačkom groblju. Stan i stvari u njemu prisvojio jedan hrvatski branitelj.
Ratko Đekić (1918.), Blinska Greda, ubijen 22. kolovoza 1991. u selu u tzv. noćnoj akciji, sahranjen na groblju u Bestrmi.
Ljuban Erak, autoprijevoznik, odveden ispred benzinske pumpe kod “Autoprometa” i navodno likvidiran od pripadnika antiterorističke grupe Odra, kamion su mu prisvojili.
Miloš Grubić, umirovljenik iz Blinskog Kuta, u ljeto 1991. leš nađen blizu sela Komarevo, pokopan na sisačkom groblju.
Nikola Grubić, Blinski Kut, ubijen u kolovozu 1991. u selu; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
Vaso Jelić (1931.), umirovljenik, 15. rujna 1991. oko 22 sata u kuću je došlo pet osoba u maskirnim uniformama. Grubo su ga izvukli iz kuće i odvukli u vozilo u kojem je bio šesti čovjek i Boško Subotić, koji je također bio priveden; odvezli su ga i više se nije vratio; tražen je svuda, ali nitko ništa nije znao. Suprugu Anu 11. veljače 1992. izvijestili su da je leš pronađen. “Pozvana sam u mrtvačnicu radi identifikacije. Leš meni nije ni pokazan, ali sam morala potpisati da je to on”, izjavila je Ana. Patolog: strijelna rana glave i grudi. Sahranjen je na sisačkom groblju i upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku. Podnesena kaznena prijava K-422/92., ali postupak nije proveden.
Petar Kičić, umirovljenik iz Galdova, sredinom kolovoza 1991. pred njegovu kuću došlo je vozilo s četiri uniformirane osobe, bio je policijski sat, ubijen je vatrenim oružjem, poliven benzinom i zapaljen – sektor 55. bojne; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Dragica Kičić, Petrova supruga, ubijena na isti način.
Milan Kladar (1940.), vozač; ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda, u tzv. noćnoj akciji; sahranjen na groblju u Bestrmi.
Duđan Komosar (1927.), radnik Željezare Sisak, u kolovozu 1991. u njegov stan su ušli Siniša Mažuran, Vlado Buzuk i Jure Josić, svi iz Capraške Poljane. Bilo je to za vrijeme policijskog sata. Siniša je rekao: “Trebam ovog idiota.” Odveo je Dušana u sobu i stravično ga prebio. Supruzi Milji zaprijetio je da mora šutjeti. Dušana su odveli i više se nikada nije vratio; njegov leš nije nađen.
Stanko Končar, umirovljenik, u noći 2./3. kolovoza 1991. došli su mu u stan pripadnici antiterorističke grupe Odra u maskirnim odorama, odvezli ga žutim kombijem, uzeli mu novac i lovačku pušku; odveden je i negdje likvidiran; supruga Ljuba živi u Prigrevici u Vojvodini.
Kuzman Kovačević, čuvar vodotornja, ubijen vatrenim oružjem na radnom mjestu u srpnju 1991.
Radovan Kragulj (1955.), ubijen 22. kolovoza 1991. u Blinskom Kutu u tzv. noćnoj akciji, pokopan na groblju u Bestrmi.
Nedeljko Kušić (1929.), umirovljenik, ubijen 5. veljače 1991. hicem iz vatrenog oružja u Žirčici, prije toga masakriran; pokopan na obali Save.
Petar Kušić, radnik Rafinerije, stradao na isti način kao i Nedeljko Kušić.
Ljuban Lovrić (1948.), prometnik HŽ Žabno, u ljeto 1991. odvezli su ga s benzinske pumpe na Zagrebačkoj ulici pripadnici antiterorističke grupe Odra. Nađen ubijen na obali Save uzvodno od Siska. Ubijen hicem 25. rujna 1991. Auto “mazdu” ubojice su prisvojili. Upisan u knjigu umrlih u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
Branko Lukač, radnik Rafinerije, ubijen u kolovozu 1991., Sava mu je izbacila leš.
Đuro Lukač, umirovljenik, radio u Rafineriji, ubijen u ljeto 1991., voda izbacila leš, upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
Stanko Lukić, radnik Pošte Sisak, ubijen u ljeto 1991. Sava mu izbacila leš, upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
Ilija Martić, automehaničar, ubijen u kolovozu 1991. u jednom lokalu vatrenim oružjem; ubojica poznat, ali nije osuđen.
Ranko Martinović, ubijen 22. kolovoza 1991. u Blinskom Kutu u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Kinjačkoj.
Đorđe Mitrović, Romsko Naselje, odveden od kuće i negdje ubijen.
Gradoljub Nikolić (1941.), radnik Rafinerije, 26. rujna 1991. za vrijeme druge smjene došle su u krug tvornice vozilom tri uniformirane osobe i odvele ga, više se nije vratio. Od mjerodavnih nitko ništa o njemu nije znao. Nakon mjesec dana obitelj je doznala da je 28. rujna 1991. nađen u lokvi između sela Topolovac i Budaševo s dvije prostrijelne rane u trbuhu. Pokopan je na sisačkom groblju bez znanja obitelji. Ubili su ga pripadnici grupe za likvidacije 55. bojne.
Vaso Novaković, odvezen na ORA i više se nije vratio.
Stojan Miodrag (1950.), radnik, ubijen 28. rujna 1991. vatrenim oružjem, upisan u knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Pero Obradović, trgovac iz Mošćenice, Milja, Dejan i Jovanka, u rujnu 1991. odveli su sve četvero od kuće i likvidirali pripadnici “Handžar divizije”.
Vaso Obradović, radnik Željezare, prema svjedocima, ubijen, ali leš nije pronađen.
Branko Oljača, policajac, odveden od kuće i likvidiran iza crkve u Komarevu.
Petar Pajagić, diplomirani ekonomist, radio u Rafineriji, 20. rujna 1991. oko 17.15 izveden iz svog stana s lisicama na rukama u pratnji triju osoba u crnim odorama i s maskama na licu, u zelenom policijskom vozilu. Vozač je bio Željko Majkić. Odveli su ga “Vukovi” na ORA i istu večer likvidirali pripadnici grupe za likvidaciju pri 55. bojni. Bačen je u Savu.
Pero Palija, umirovljenik, jednog ljetnog dana 1991. pred zgradu u kojoj je stanovao došli su pripadnici antiterorističke grupe Odra, tražeći “opasnog četnika”. Odveden je i više se nije vratio.
Đuro Pandurić, radnik meteorološke stanice, ljeti 1991. odveli su ga pripadnici antiterorističke grupe Odra kao “velikog četnika”.
Miljenko Pavić, prema izjavama svjedoka, izmasakriran na ORA i bačen u Savu.
Igor Pavičić (12), ubili su ga vatrenim oružjem pred kućom u kojoj je dječak stanovao u Ulici Pavla Markovca. Ubojice su navodno Mirko Marijanović i Milan Konjević.
Nenad Pajić (1951.), tehničar, ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Kinjačkoj.
Nikola Pavljanić iz Komogovine (Kostajnica), ljeti 1991. skinut s autobusa u Novom Pračnu; nađen ubijen zavezanih ruku i nogu u sektoru djelovanja antiterorističke grupe Novo Selo.
Dragan Rajšić (1927.), umirovljenik, 26. kolovoza 1991. odvela ga je policija na ORA, gdje je na zvjerski način ubijen, a leš nije nađen. Proglašen je umrlim.
Stevo Simić (1937.), ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Brđani Kosa u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Brđanima.
Ljubica Solar (1972.), kozmetičarka, ubijena hicem iz “magnuma” 17. rujna 1991. u stanu svog zaručnika Duška Malovića u vrijeme policijskog sata; upisana u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopana na sisačkom groblju.
Dragan Sundać (1932.), pravnik, ubijen 2. veljače 1991. na crti bojišnice u Komarevu, ondje je i pokopan. Uhapsili su ga Stjepan Brajković i Danijel Horvatić. Navodno ga je ubio policajac Ruda Klasnić iz automata. Supruga je od Đure Brodarca tražila informaciju o suprugu. Rekao joj je: “Ništa mu se neće dogoditi.”
Lazo Stanić (1934.), ubijen 22. kolovoza 1992. u selu Čakale u tzv. noćnoj akciji, pokopan na groblju u Starom Selu.
Slavko Slijepčević, odveden iz stana; proglašen umrlim.
Rade Ostojić, radnik Željezare, potkraj kolovoza 1991. obješen na radnom mjestu, upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
Milovan i Vera Stevanović, odvedeni od kuće na ORA u kolovozu 1991. i negdje likvidirani.
Željko Škrebac, čuvar u “Brodoremontu”, u ljeto 1991. ubijen u blizini radnog mjesta, upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
Rade Španović (1935.), radnik Željezare, ubijen 14. rujna 1991. Sava izbacila izrešetani leš kod sela Gušća; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
Miloš Špoljar, Blinski Kut, ubijen u svom selu u ljeto 1991. od pripadnika hrvatske policije; pokopan na groblju Kinjačka.
Đuro Šušnjar, radnik HŽ-a, odveden s radnog mjesta i negdje likvidiran.
Ljuban Tatišić (1932.), ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Mađari u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Starom Selu.
Nikola Trivkanović (1942.), radnik Poduzeća za ceste Sisak, 25. kolovoza 1994. pred njegovom kućom stao je bijeli kombi, u kojem se dovezlo devet uniformiranih osoba, čija su imena poznata. Odveden je na ORA gdje je podvrgnut torturi. Prema nalazu patologa ubijen je 26. kolovoza 1991. i bačen u Savu. Sava je izbacila leš kod sela Gušća. Izjava svjedoka: “Polomljena mu je noga, na više mjesta izboden je nožem.” Na njegovu tijelu bilo je dvadesetak prostrijelnih rana. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Zoran Trivkanović, stradao na isti način kao i otac Nikola, proglašen umrlim.
Berislav Trivkanović, stradao na isti način kao otac Nikola i brat Zoran; leš nije nađen.
Milorad Vasiljević, čuvar u sisačkom pristaništu, u kolovozu 1991. ubili su ga na radnom mjestu pripadnici antiterorističke grupe Odra.
Nedeljko Vejnović, odveden iz baraka “V. Gortana” i likvidiran na obali Save kod sela Žirčice.
Vatroslav Vergaš (1959.), čuvar “Brodokomerca”, 29. rujna 1991. oko 22 sata na radno mjesto došla su tri policajca i odvela ga. Svjedoci su čuli njegove povike: ”Što sam vam ja kriv?” Ubijen je s tri metka. Sava je 1. prosinca 1991. izbacila leš na obalu kod sela Gušće. Za sinovu smrt majka je doznala od susjeda. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Marko Vila (1928.), piljar, ubijen 25. kolovoza 1991. na obali Kupe ispred zgrade MUP-a hicem u glavu, a potom bačen u rijeku; pokopan na obali Kupe, poslije prenesen na sisačko groblje, sva mu je imovina opljačkana. Privođenje i likvidaciju navodno izvršili pripadnici “Vukova” i antiteroristička grupa Odra.
Evica Vila (1933.), odvedena sa suprugom Markom i ubijena.
Željko Vila (1963.), sin Marka i Evice, trgovac, na livadi nedaleko od kuće usmrćen je s četiri uboda nožem istoga dana kad su mu ubijeni roditelji, a potom mu je glava smrskana tvrdim predmetom; pokopan na sisačkom groblju.
Mladen Vila (1951.), sin Marka i Evice i Željkov brat, ubijen nekoliko dana poslije na ORA hicem, pokopan na sisačkom groblju i upisan u matičnu knjigu umrlih.
Dušan Vila (1959.), piljar, nakon strašne torture ubijen je 28. kolovoza 1991. s dva metka iz pištolja na ORA. Leš bačen u Savu. Ubojica poznat.
Ljuban Vujnović, odveden od kuće i likvidiran na ORA.
Đuro Vujnović, ubijen na isti način kao i otac Ljuban.
Ivan Vojnović, u kolovozu 1991. na ulici u Novom Selu navodno ga je ubio Duđan Dobrijević, navodno po naredbi Ice Mirića; pokopan na sisačkom groblju.
Mladen Vranešević, ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Kinjačkoj.
Zoran Vranešević (1965.), policajac, zaustavljen na rampi u Odri; ubijen hicem u šumi Stari Grad 1. kolovoza 1991., pokopan u Kinjačkoj.
Milan Mišo Vučinić, ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda u tzv. noćnoj akciji, pokopan na groblju u Bestrmi.
Dragan i Draga Vujačić, ubijeni u akciji uništenja sela Klobučak.
Bogdan Vukotić (1950.), potkraj siječnja 1992. otišao obići njivu u Brđanima. Nije se vratio. Nakon mjesec i pol nađen ubijen blizu Donje Kinjačke. Lubanja mu je bila smrskana tupim predmetom.
Simo Zlokapa, ubijen u ljeto 1991. i bačen u Savu; pokopan na groblju u Crkvenom Boku, novac od prodanog automobila opljačkan.
Damjan Žilić, inženjer u Rafineriji, 23. rujna 1991. ubili su ga pripadnici grupe za likvidacije pri 55. bojni: Ahmetagić, Šarić, Kovačević i Kostrić. Bacili su ga u Savu kod Jakuševca. Ubojice su pomilovani.
Stana Živković, Sava joj je izbacila leš kod Županje, pokopana na sisačkom groblju.
Slavko Ivanjek (1948.), ubijen u Sisku 7. rujna oštrim predmetom.
Ivica Đukić (1957.), valjač metala, ubijen 11. listopada 1991. u Sisku hicem iz vatrenog oružja.
Đorđe Letić, inženjer u Rafineriji, odveden od kuće i likvidiran u sektoru 55. bojne.
Dragan Rapajić, oficir JNA, u ljeto 1991. ubijen u stacionaru Jodno polijevanjem kipućom vodom, navodno ga je ubio Zlatko Mešinović.
Vukašin Zdjelar, radnik Željezare, u ljeto 1991. zatukao ga je kod dječjeg vrtića u naselju Željezar jedan Musliman koji stanuje u Ulici A. Hebranga 36.
Vlado Svetić, umirovljenik, ubijen u ljeto 1991. u blizini nastambe Samačke Željezare.

NACIONAL: Iako ste 1990. bili na suprotnim pozicijama, čini se da je Mesić jedan od rijetkih sadašnjih političara o kojima imate pozitivno mišljenje? – Mesića poznajem od studentskih dana, bili smo na istoj godini studija i u istoj partijskoj organizaciji. Bio je jedno vrijeme formalno drugi čovjek u državi, ali se distancirao od Tuđmana i HDZ-a i jedan je od rijetkih, ako ne i jedini u današnjem hrvatskom političkom vrhu, koji doista želi da se provede detuđmanizacija. Otkako je predsjednik Republike, dobro se postavljao u svim ključnim pitanjima i sreća je da je on na toj dužnosti a ne Dražen Budiša.