Dragan Marić, nakon poduže vožnje u prtljažniku automobila s pištoljem u ustima, obvezao se da će Ivica Olić u Dinamo, a ne u splitskog HajdukaOdluku o prijelazu nogometaša Ivice Olića iz NK Marsonija u NK Dinamo donijelo je zagrebačko podzemlje. Sve ostalo bilo je predstava za sportske rubrike dnevnih novina.

SVI POSLOVI VJEKE ČULJKA Zaštita kafića i kladionica, ucjene i kamatarenje Ime Vjeke Čuljka prvi se put pojavilo u medijima 1991. u najtežim mjesecima Domovinskog rata: predstavljen je kao junak, pripadnik tzv. žutih mravi koji su branili Vukovar na Trpinjskoj cesti, kasnije proglašenoj "grobljem srpskih tenkova". Čuljak je jedan od trojice "Žutih mrava" koji su preživjeli obranu i pad Vukovara, ali je izgubio nogu. Junak Domovinskog rata preobrazio se u junaka "crnih kronika" već 1993., kad je u razrušenim Vinkovcima, uz svoj legalni kafić, preuzeo "zaštitu" nad gotovo svim ugostiteljskim objektima. U Zagreb je došao 1999. s povećom formacijom bivših "vukovaraca" koji se nisu mogli pomiriti s uvjetima mirnodopskog života. Tu je postao saveznikom Vjeke Sliška, "kralja poker-automata" i Vinka Žuljevića Klice, bivšeg pripadnika HVO-a, koji se zbog ubojstva danas nalazi u zatvoru. Najpoznatija Čuljkova akcija na prostoru Zagreba zbila se početkom 2000., kad je iz American bara protjerao "zaštitarsku" konkurenciju. Pošto je uspio, navodno, dobiti licenciju legalne zaštitarske tvrtke, Čuljka je, za osiguranje kladionica, angažirao Igor Štimac. Njegovo uplitanje u Olićev transfer u Dinamo, svjedoči da se bavi ucjenama i kamatarenjem. Dan prije senzacionalne objave transfera – u ponedjeljak ujutro, 12. kolovoza – Vjeko Čuljak, vlasnik jedne od tzv. zaštitarskih tvrtki, strpao je Dragana Marića, predsjednika Marsonije, u prtljažnik automobila i nakon poduže vožnje izbacio ga na ledinu NK Trnje. Tu se Marić, s pištoljem u ustima, obvezao da će licitaciju s igračem okončati u korist zagrebačkog Dinama, a ne splitskog Hajduka. Od tada, pa do trenutka potpisivanja ugovora, Marić je bio pod stalnom “zaštitarskom” prismotrom. Štoviše, Čuljak je osobno kontrolirao najvažniju pregovaračku rundu u restoranu “Pub Hole in One” u Vlaškoj ulici, gdje je Dragan Marić prihvatio konačni pravno-financijski modus posla sa Zdravkom Mamićem, potpredsjednikom Dinama, i Ivicom Papežom, vlasnikom Besta.

Na utakmici Dinama i Slaven Belupa koja je započela sat kasnije, Marić je sjedio uz jednog od sinova Josipa Gucića, dok su na njega i dalje vrebala četvorica Čuljkovih ljudi.

Kasnije rekonstruirajući sastanke i susrete koji , tobože, dokazuju dugotrajni proces Marićeva diplomatskog uvjeravanja, novinari ni spomenuli nisu mali kružok u Vlaškoj ulici. Očito, najvažnije epizode trebale su ostati stroga “poslovna” tajna.

Marić je Čuljku – ili nekom njegovu “klijentu” – već duže vrijeme dužan 200.000 DEM. Kao i svim svojim vjerovnicima, i njemu je obećao da će “investiciju” naplatiti, uvećanu za znatne kamate, čim Olića unovči. Najavljivao je osvajanje milijuna na međunarodnom nogometnom tržištu, u to ime uzimajući novac od poznatih i anonimnih lihvara, mešetara, navodnih biznismena, tobožnjih nogometnih menedžera, čak dokaznih kriminalaca, sve dok se njegov dug, prema procjenama, nije popeo, sa zelenaškim kamatama, do 12 milijuna eura. Nekima od njih, Marić je zajamčio čak vlasnička prava na Olićeve noge, pa time i podjelu budućeg profita od njegove kupoprodaje. Pokazalo se, međutim, da inozemni klubovi nisu voljni platiti koliko je Marić tražio i da je, nakon dvogodišnjeg traganja za brzim i basnoslovnim probitkom, preostalo tek vrlo skromno domaće tržište. I dok su posljednji tjedni protekli u Marićevim simultanim pogađanjima – malo sa zagrebačkim Dinamom, pa malo sa splitskim Hajdukom – svim njegovim vjerovnicima konačno je sinulo da su Marićeve tajne i poznate financijske obveze višestruko veće od Olićeve potencijalne cijene. Neki su se, očito, pomirili s činjenicom da su nasjeli na prevarantski blef. Drugi, skopčani s podzemljem, odlučili su da priču finaliziraju kako to obično čine.

Vozajući Marića u prtljažniku svoga automobila, Vjeko Čuljak iznudio je trostruko pravo vjerovničkog prvenstva u kapitalizaciji Olićevih nogu: presjekao je natezanje s konkurentskim klubovima koje je trajalo unedogled ne donoseći nikakvu financijsku korist, osvojio je najznačajniju poziciju u pogađanjima s Dinamovom upravom i stekao apsolutni prioritet u naplati okamaćenog duga čim se Marić dočepa prve love.

Zato ugovor koji je, kao Dinamov trijumf, obznanjen u utorak,13. kolovoza, nije tako častan posao kako ga nastoji predstaviti uprava zagrebačkog nogometnog kluba i njegovi navijački fanovi. Upravo suprotno, posljednji dani, tobože vrlo teški za obje pregovaračke strane, bili su medijsko-nogometni show, kojim je valjalo zataškati činjenicu da je presudnu ulogu odigrao jedan “zaštitar”, junak “crnih kronika”, koji je batinama i ucjenama osvajao vlast u American baru Hotela “Sheraton”, na sličnim poslovima blisko surađivao s Vjekom Sliškom, tzv. kraljem poker-automata i ”štitio” kladionice Igora Štimca od njegove konkurencije. Doduše, u posljednje vrijeme Štimac i Čuljak nisu skladni poslovni partneri. Nakon burne svađe oko nekih financijskih pitanja – tvrdi se u zagrebačkom podzemlju – taj razvrgnuti ortakluk drugi je uzrok Čuljkove intervencije u “slučaju Olić”. Štimac je, podsjećamo, ujedno funkcionar Hajduka, pa u Čuljkovu favoriziranju zagrebačkog kluba ima i nešto osvetničkog inata.

Istina, Dinamova uprava o tome ne mora imati pojma: demonstracija Čuljkove mafijaške tehnike, teoretski, odvijala se kao Marićev privatni problem s jednim od ilegalnih “investitora”. Ipak, ako se vijest o prtljažniku i pištolju proširila u domaćim sportskim krugovima, teško je povjerovati da nije stigla i do Dinamove uprave.

Prema Nacionalovim otkrićima, susret u “Pubu Hole in One” – domaćoj replici irske zalogajnice – odigrao se kao kasni popodnevni ručak. Kružok je zasjedao između 17 i 19 h, kao Dinamov izaslanik prvo se pojavio Ivica Papež, za sad još samo kandidat za mjesto njegova sportskog direktora. Nakon jutarnje uvertire na trnjanskoj ledini , Marić se Papežu pridružio u pratnji Vjeke Čuljka i izvjesnog Damira, plaćenika iste “zaštitarske” organizacije. A onda su sva četvorica zauzeli mjesta ravnopravnih pregovarača za jednim od okruglih restoranskih stolova.

Mamić je stigao nešto kasnije, u društvu Andreja Maksimovića, glavnog urednika OTV-a.

Pošto je prisutnima, jasno i glasno, objašnjeno da je Čuljak jedan od najvećih Marićevih vjerovnika koji, također, odlučuje o Olićevoj sudbini, “zaštitari” su zašutjeli. Sastanak je otvoren suprotstavljenim prijedlozima. Mamić je zagovarao varijantu Olićeve kupoprodaje, a Marić je, u skladu sa svojim starim običajima, nudio Olića na posudbu. Nakon dvosatnog taktiziranja i natezanja, iznađeno je kompromisno rješenje, navodno, do sada nepoznato u tradiciji nogometnog mešetarenja. Kako će se sutradan pretočiti u formu službenog ugovora, igrač nije ni prodan ni posuđen, nego je Dinamu ustupljen kao dvogodišnji kreditni zalog. Prema istoj pogodbi, u zamjenu za Olića zagrebački klub daje Marsoniji kredit od 1,5 milijuna eura, ali Dinamova uprava ujedno stiče pravo da ga samostalno plasira na inozemnom tržištu. Od buduće zarade Marsoniji će pripasti određena dobit, ali će istodobno Dinamu vratiti kredit uz 15 posto kamata.

Marić se stalno predomišljao. Prihvatio bi kompromisno rješenje, a potom ga dobacio: “Ne, neće ići tako, samo posudba dolazi u obzir…” Pri kraju sastanka zatražio je još jedan dan za razmišljanje, računajući, po svemu sudeći, da će mnogo bolju pregovaračku poziciju imati nakon nove licitacije s Hajdukovom reprezentacijom koja je, prema najavama, trebala sljedeći dan stići u Zagreb. Kako su se nazočni dobro poznavali, uključujući i sve uzajamne trikove, Mamić i Papež inzistirali su da se aranžman zaključi odmah i bez ikakve odgode. Tako se, uostalom, Marić obvezao pod prijetnjom Čuljkova pištolja.

Prije razlaza, poraženi predsjednik Marosnije još je mobitelom nazvao Doris Koštu, pravnicu i sivu eminenciju Hajdukove uprave. Po izrazu njegova lica, kako tvrde svjedoci, moglo se zaključiti da je bijesna sugovornica prekinula vezu u polovici rečenice, upravo dok se ispričavao što je “zeznuo” splitski klub.

Marić, Čuljak i njegov “zaštitar” Damir napustili su lokal kako su i ušli, kao nerazdvojna trojka. Papež se posljednji udaljio sa scene, čekajući račun i plaćajući ručak. Ono što je zatim slijedilo, javno je poznato: bila je to samo tehnička provedba potpuno definirane pogodbe koja je zapečaćena već u nedjelju, svojevrsnom “omertom” na trnjanskoj ledini. Službeni ugovor sastavio je odvjetnik Marijan Hanžeković, ugovor je proslijeđen HNS-u, a kredit će se uplatiti na račun Marsonije. Sve je, dakle, pošteno, poznato, čak oporezovano – uvjeravat će Dinamovci domaću javnost, praveći se da doista nemaju pojma što se dan ranije događalo između Marića i Čuljka.

Istu licemjernu priču prihvatit će navijači i novinari, šuteći o onome što je upravo u Olićevu primjeru postalo vidljivo: od kako se politika ne bavi klubovima, transferima i namještanjem golova, nogomet je postao poligon velikog mafijaškog obračuna i pranja zelenaškog novca. Čuljak, zasigurno nije jedini.

Zato su, samo prema službenoj ocjeni stručnjaka, svi akteri ove nogometne igre prošli izvrsno: Dinamo je prigrabio slavnog golmakera bez i jedne utrošene lipe, sam Olić postao je članom nogometnog tima o kojemu je osobno sanjao, a neki od Marićevih vjerovnika – tako barem oni vjeruju – dobili su veću sigurnost svojih “ulaganja”. Da je završio u Hajduku, tvrdi se, Olić bi imao mnogo manje šanse za plasman na međunarodnom nogometnom tržištu, jer je splitski klub, za razliku od Dinama, manje poznata “markica” u europskim razmjerima.

Jedini gubitnik je, dakle, sam mešetar iz Slavonskog Broda koji se, precjenjujući vlastite mogućnosti, upustio u opasnu igru s podzemnim “investitorima”. No, tako nešto nije bilo teško predvidjeti.

Saga počinje 1999., kada je Olić, kao mladi nogometaš berlinske Herthe, nezadovoljan svojim statusom, prihvatio pokroviteljstvo predsjednika Marsonije. Samo formalno, on je postao jednim od klupskih igrača. Po Marićevu ponašanju i javnim izjavama, sasvim je sigurno da je postojao i privatni aranžman. U svakom slučaju, Marić se nikad nije bunio što ga novinari u svojim člancima predstavljaju kao Olićeva osobnog menedžera.

U tom trenutku, Marić je još izgledao kao osoba od velikog utjecaja. Bez ikakve osobite nadarenosti ili zasluga, uvršten je u onu kategoriju HDZ-ovaca kojima je dodijeljena uloga kapitalista. Tako je, u procesu ne baš legalne pretvorbe, postao vlasnikom više bivših društvenih poduzeća za proizvodnju stakla koja su, u poslijeratnoj obnovi, imala izvanredno tržište.

Kako je uloga kapitalista ipak podrazumijeva određene poduzetničke talente, poduzeća pod Marićevom upravom – “Staklo Zagreb” i “Staklo Slavonski Brod” – ipak su završila u stečaju, čak prije negli je većinski vlasnik uspio isplatiti male dioničare od kojih je otkupljivao svoja vlasničko-upraviteljska prava. I danas ga kazneno gone. Time je titula predsjednika drugoligaškog nogometnog kluba iz Slavonskog Broda ostala posljednji trofej Marićeva društvenog prestiža, a apsolutno vlasničko pravo nad Olićem, ujedno i jedini potencijalni kapital. Doduše, sve je to platio vrlo skupo, i očito, daleko iznad svojih mogućnosti: Olićev berlinski ugovor otkupio je za 1,08 milijuna DEM. Budući da toliki novac nikad nije imao, u njegovu ilegalnom knjigovodstvu pojavio se inicijalni dug koji je mogao samo rasti. No, mladi nogometaš platio je još više: postao je robom od kojeg se očekuje da šutke zabija golove gdje god ga stave.

Zahvaljujući financijskim teškoćama Marić je u domaći sektor tzv. nogometnog menedžerstva, unio inovaciju bez presedana u svjetskoj nogometnoj povijesti. Istu je robu nastojao preprodati više puta, tvrdeći da primjenjuje formulu “posudbe”. Tako je Olić – da ga nitko ništa nije pitao – završio u NK Zagreb, kojemu je posuđen na jednu godinu. Nikada se nije saznalo koliko je “najamnine” uplaćeno na legalni računu njegova matičnog kluba, a koliko u džepove njegova neslužbenog menedžera. Problem bi se možda i mogao razmrsiti da se itko u ovoj zemlji imalo čudi tomu što je Marić i predsjednik Kluba i privatni vlasnik igrača koji tom klubu pripadaju.

U svakom slučaju, Olić je postao nogometnom zvijezdom kao privremeni igrač NK Zagreb. U istom svojstvu uvršten je i u hrvatsku reprezentaciju prošlogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva, gdje je u okršaju s Italijom postigao jedan od dva gola. U tom trenutku Marić je počeo vjerovati da u rukama drži neprocjenjivi kapital koji će mu omogućiti, ne samo da vrati stare dugove, nego da se i dodatno zaduži. Kao najbolji mamac poslužili su novinski članci u kojima su novinari, zadivljeno, citirali Marićeve tvrdnje kako se za Olića otima nekoliko europskih klubova, pa je jedini problem – kako izabrati.

“Olićeva cijena je 10 milijuna eura i bit će prodan klubu koji toliko ponudi”, izjavio je za Nacional još u srpnju ove godine, dakle, samo mjesec dana prije nego što će ga založiti za deset puta manji kredit.

Dakako da su nagrnuli svi mogući “investitori”; onima koji su dali najviše novaca Marić je zajamčio čak vlasnička prava nad Ivicom Olićem, pa primjereno tomu i udjel u budućem profitu. Trojica takvih vjerovnika javno su identificirana. Izvjesni Steven Firth iz Velike Britanije, prema vlastitim tvrdnjama, isplatio je Mariću 600.000 funti, smatrajući da time polaže pravo na 50 posto Ivice Olića. Reno Sinovčić, bivši ribar, danas bogataš-skorojević, nogometni sudac i jedan od režisera lažiranog Hrvatskog nogometnog prvenstva 1999., zahtjeva isti suvlasnički udjel. Miroslav Marčinković, predsjednik NK Zagreb, koji je Mariću dao 1,8 milijuna DEM, bio bi, navodno, sretan da mu se vrati barem isti iznos.

Da lista vjerovnika ovim nije iscrpljena, pokazuje i iznenadna pojava Vjeke Čuljka kad su za licitiranje preostala samo dva domaća kluba. Podzemlje je tako odlučilo da Ivica Olić zaigra u Dinamu. No, kako “investitori” time ni približno neće riješiti svoja potraživanja, sudbina Dragana Marića, tzv. menedžera, tek od sada postaje prava priča.

LOŠA PROCJENA DRAGANA MARIĆA
Olićev menedžer zadužio se kod kamatara

Dragan Marić predsjednik je Marsonije i posavski tajkun koji se, u doba HDZ-ove vlasti, obogatio na proizvodnji i prodaji stakla. Marić u sebi spaja ono što je u europskom nogometu nezamislivo: dužnosti klupskog čelnika i privatnog menedžera. Premda je prema Olićevim riječima njegovu otkupninu od Herthe platio 1,3 milijuna DEM, Marić bi danas bio bogat čovjek da nije ušao u “kombinacije” s kamatarima. Ovog su ljeta, Juventus – a kasnije i Roma – za njegova igrača Ivicu Olića bili spremni platiti oko 5,000.000 eura. Pritisnut, međutim, mnogo većim dugovima Marić je tražio dvostruko više. Pošto je Rivaldo prešao iz Barcelone u Milan za plaću od 4,500.000 eura, tražiti za Olića 10 milijuna eura, pokazalo se lošom procjenom zbog koje se – u balkanskim poslovnim krugovima – završava u gepeku mafijaškog automobila.