Objavljeno u Nacionalu br. 799, 2011-03-08

Autor: Zrinka Ferina

filmski hommage starom prijatelju

Vlade Divac - 'Film o Draženu je rastužio Beograđene'

Bivši srpski košarkaš Vlade Divac govori o dokumentarnom filmu 'Nekoć braća', o odnosu njega i Dražena Petrovića, koji mu je, kaže, konačno dao odgovore na pitanja koja su ga dugo mučila

vlade divac  
prošlog je četvrtka boravio u Zagrebu kako bi u sklopu ZagrebDoxa prisustvovao premijeri filma 'Nekoć braća', koji su mnogi protumačili kao njegov pokušaj iskupljenja nakon što je naprasno prekinuto njegovo prijateljstvo s Draženom Petrovićem, koji je poginuo 1993.  vlade divac prošlog je četvrtka boravio u Zagrebu kako bi u sklopu ZagrebDoxa prisustvovao premijeri filma 'Nekoć braća', koji su mnogi protumačili kao njegov pokušaj iskupljenja nakon što je naprasno prekinuto njegovo prijateljstvo s Draženom Petrovićem, koji je poginuo 1993. “Prijateljstvo se gradi godinama, a uništi u samo jednoj sekundi”, rečenica je koju bivši srpski košarkaš Vlade Divac izgovara negdje na polovici dokumentarnog filma “Nekoć braća” što je prošlog četvrtka premijerno prikazan u Zagrebu, u sklopu ZagrebDoxa. Riječ je o emocijama nabitom filmu američke kuće ESPN u režiji Michaela Tolajiana, koji prati stasanje i raspad najuspješnije košarkaške generacije bivše Jugoslavije, generacije koju su nosili Dražen Petrović, Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković i Žarko Paspalj. Prva dvojica bili su ujedno i prvi europski košarkaši koji su zaigrali u američkoj NBA ligi, a cijela je generacija vrhunac doživjela pobjedom nad SSSR-om na svjetskom prvenstvu u Argentini. Proslava te pobjede simbolično je obilježila početak raspada njihovih prijateljstava i početak raspada Jugoslavije. Na teren je naime utrčao navijač s hrvatskom zastavom, Vlade Divac mu je tu zastavu uzeo iz ruku i bacio je na pod. Nakon toga u hrvatskim je medijima Divac proglašen zločincem, pisalo se da je tu zastavu pljunuo, zgazio pa čak i zapalio, a srpski su ga mediji ovjenčali kao heroja. Film “Nekoć braća” mnogi su proglasili pokušajem Divčeva iskupljenja, potragu za izmirenjem s Draženom Petrovićem u čemu ga je 1993. godine spriječila Petrovićeva pogibija.


O pozadini nastanka filma s Vladom Divcem smo razgovarali uoči zagrebačke premijere na koju je bivši centar Partizana, Crvene Zvezde, LA Lakersa i Sacramento Kingsa, koji je samo u NBA-u postigao 13.398 pogodaka, stigao u pratnji supruge Snežane, te bračnog para Rađa. Vlade Divac od aktivnog se igranja košarke oprostio u srpnju 2005. godine, od 2009. godine obnaša funkciju predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije, živi u Beogradu sa suprugom i troje djece: 18-godišnjim Lukom, tri godine mlađim Matijom i 11-godišnjom posvojenom kćeri Petrom. Iako ga je nekoliko neuspjelih pokušaja ulaganja u Srbiji, poput osujećenih ponuda za kupovine punionice vode Knjaz Miloš i Večernjih novosti, toliko razočaralo da je najavljivao preseljenje u Madrid gdje ima kuću, ipak je ostao te je danas vlasnik tvrtke Voda Voda. Značajan je i njegov humanitarni angažman, osnivač je Humanitarne organizacije Divac, UNICEF-ov je ambasador dobre volje te je izabran u Svjetsku humanitarnu kuću slavnih.

NACIONAL: Što vam je bio glavni motiv za snimanje filma "Nekoć braća"? U Filmu kažete da vas je potaknulo pitanje vašeg 18-godišnjeg sina Luke o tome kako je vaš život izgledao kad ste bili njegove dobi.
S Biserkom Petrović i Dinom Rađom na premijeri filma S Biserkom Petrović i Dinom Rađom na premijeri filma - To je bilo više za potrebe scenarija, prava priča ide ovako: moj prijatelj koji je i producent tog filma, Dijan Kokoroz, inače radi u NBA Entertainmentu i znao je cijelu priču. Znao je i da sam ja cijelo vrijeme bio odlučan da ću, kad prvi put dođem u Zagreb, najprije otići na Draženov grob. To se tako i dogodilo i nakon toga je on došao s idejom da se napravi film. Ja sam tu ideju prihvatio ponajviše zato što smatram da je to dobra priča, dobra poruka za mlade ljude da djeca znaju da je takav igrač postojao. Vrijeme ide, u svijetu se puno toga događa i malo, pomalo blijedi ta uspomena na njega.
NACIONAL: Vidite li vi ovaj film kao hommage Draženu Petroviću, cijeloj izvanrednoj generaciji košarkaša, ujedno najboljim i najtežim vremenima za sve vas, ili kao vlastito iskupljenje, kako ga većina tumači?
- Svi na njega gledaju kao na moje iskupljenje, jedna ste od rijetkih koji su zamijetili taj širi kontekst. Da, bila su to ujedno i najljepša i najgora vremena za sve nas.
NACIONAL: Dirljivi su kadrovi vašeg dolaska u LA Lakerse, je li istina ono što Magic Johnson u filmu kaže, da ste jeli samo Big Mac i Colu jer ste jedino to znali reći na engleskom?
- Skoro, možda sam znao još par riječi, ali tako je, bilo je teško na početku.
NACIONAL: Jeste li zbog činjenice da ste u vrijeme raspada Jugoslavije i početka rata bili izdvojeni u SAD-u, imali drukčiji, manje emotivan doživljaj svega što se događalo?
- Nije to bio manje emotivan pogled na stvari, ja sam u biti vrlo emotivna osoba i cijela me ta situacija oko nesretnog rata jako emotivno pogađala. Ali jesam li na sve gledao drugačije - jesam.
NACIONAL: Je li moguće da s Rađom, Kukočem i Petrovićem prije incidenta sa zastavom niste uopće pričali o svemu što se zbiva u Jugoslaviji?
većinu svoje karijere   
Divac je proveo u NBA, u klubovima poput LA Lakersa većinu svoje karijere Divac je proveo u NBA, u klubovima poput LA Lakersa Zastava nije bila razlog prekida našeg prijateljstva. Zastava se desila 1990. godine a svi naši odnosi su prekinuti 1992., znači mi smo dvije godine nakon zastave imali sasvim ok odnose. Film je tako koncipiran da je morao imati određenu dinamiku pa je u njemu zastava stavljena u fokus. Možda je to napravilo malu konfuziju. Ljudi me uglavnom pitaju za zastavu a rijetko gledaju što se zapravo desilo. Ta hrvatska zastava 1990. godine nije bila službena, mi smo bili reprezentacija Jugoslavije i službena je bila jugoslovenska zastava. Jesam li ja zgazio hrvatsku zastavu? Nisam. Ja sam je samo uklonio da ne bude tu. Da je umjesto hrvatske tamo bila srpska zastava, napravio bih istu stvar. Međutim to je otišlo u neku drugu dimenziju i ja sam jednostavno shvatio da nema potrebe da nekome tamo objašnjavam što sam ja zapravo uradio. Kao prvo, u tom trenutku nije bilo nikoga da me čuje, kao drugo, meni je bilo važno samo da moji prijatelji znaju tko sam i kakav sam. A bio sam uskraćen za to i to me je pogodilo. Jedino mi je Dino Rađa ostao blizu, jer on mi je jedini na vrijeme signalizirao kakva su vremena. I to mi je dovoljno od mog prijatelja, dovoljno da ga štitim. Dražen mi je okrenuo glavu i htio mi je to kasnije objasniti. I ja sam to tek sad shvatio i žao mi je što je otišao pa nikad nismo došli u situaciju da to riješimo.
NACIONAL: Koliko je trajalo snimanje filma i koliko ste vi autorski u njemu sudjelovali?
- Ja sam ispričao tu priču, oni su napisali scenarij, oni su sami pronašli dokumentarne materijale. Iznenadili su me neki materijali koje ni sam prije nisam vidio, primjerice kadrovi u kojima s Magicom Johnsonom snimam reklamu i u pauzama pričamo o Draženu, nisam ni znao da to postoji. Snimanje kadrova u Beogradu, u mom rodnom Prijepolju i Zagrebu, to je trajalo oko godinu dana.
NACIONAL: Jeste li vi osobno kontaktirali Rađu, Kukoča, Aleksandra i Biserku Petrović i tražili ih da sudjeluju u filmu?
- Ne. Ja nisam znao ni što oni govore u filmu, nisam htio utjecati ni na što i bilo mi je jako važno da to sve radi netko treći, da radi iz neutralnog ugla. Jer da ga je radio netko sa srpske ili s hrvatske strane sigurno bi se osjetila ta nota i to nisam htio. Ja sam samo rekao - moja priča je takva kakva jeste a vi s njom uradite kako mislite da je najbolje.
NACIONAL: Kako to da u filmu nema Stojka Vrankovića?
- To i mene zanima. Baš sam danas Dina pitao zašto Stojko nije sudjelovao u filmu. Pitao sam i Dijana i sve koji su radili film jesu li ga zvali, rekli su mi da ih je na početku odbio, da je kasnije htio sudjelovati, ali film je već bio završen.
NACIONAL: Kakve su reakcije na film u Srbiji i Americi?
- Zanimljivo, ljudi iz filma pokupe različite stvari, jer film je kompleksan pa ljudi komentiraju različite aspekte i segmente koji su njima osobno značajni ili zanimljivi. Recimo u ljudima u Sarajevu je bila najinteresantnija ta naša igra i natjecanja, pa su tijekom filma počeli navijati. U Beogradu je na projekciji vladala kamena atmosfera tuge jer Dražen je veoma cijenjen i voljen u Srbiji. I tad su se prvi put vidjele neke snimke, scene nesreće i sahrane su ljude bacile u šok i tugu. Dolazi mi puno mailova iz inozemstva i od Srba i od Hrvata i 99 posto komentara je pozitivno.

NACIONAL: Iako u filmu izgleda kao da ste prvi put nakon raspada Jugoslavije u Zagreb došli 2010. to ipak nije istina, bili ste i dvije godine ranije?
- Tako je, prvi put sam u Zagreb došao 2008. i tada sam obavio moj privatni posjet Zagrebu, Draženovu i Krešinu grobu, Draženovoj majci. Ovo što se vidi u filmu je repriza mog prvog dolaska u Zagreb, uostalom bilo bi neukusno tijekom prvog posjeta sa sobom voditi kamere.

NACIONAL: Koliko je vama to putovanje u prošlost bilo emotivno i jeste li konačno podvukli crtu pod događaje koji su vam obilježili život?
- Jesam. Ja sam prvih godina konstantno razmišljao o svemu što nam se dogodilo ali kako vrijeme odmiče mnoge stvari blijede. Ali kako sam i ja prvi put film pogledao tek kad je bio gotov, i mene je potresao, iz filma sam dobio odgovore na neka pitanja koja su me mučila. I sad mi je sve mnogo jasnije.

NACIONAL: S obzirom na to da film počinje Lukinim pitanjem o tom razdoblju vašeg života, je li i njemu nakon filma sve jasnije?
- Nikad nisam htio svoju djecu opterećivati odnosima Srba i Hrvata, ratovima, mislim da to djeca ne zaslužuju. Oni su zapravo odrastali kao Amerikanci ali smo se baš zato vratili u Beograd da neki dio svog života ipak prožive tu, da vide odakle su ali nikad ih nisam opterećivao stvarima koje za njih nisu bitne i dao bog da takvo što nikad ne dožive.

NACIONAL: Jako ste humanitarno aktivni, osim što ste ambasador dobre volje UNICEF-a i sami ste osnovali Humanitarnu organizaciju Divac, pokrenuli još niz akcija, što vas je potaknulo na taj angažman?
- Rat me ponukao na humanitarni rad. Ja sam imao sretno i lijepo djetinjstvo a djeca s ovih prostora u devedesetim godinama jednostavno nisu zaslužila da budu u toj situaciji, da svoje djetinjstvo provedu u ratu. Zato sam osnovao zakladu koja je kasnije prerasla u veliki humanitarni rad i zadnjih godina se bavimo izbjeglim i raseljenim osobama jer Srbija je prepuna ljudi koji su došli i iz Hrvatske i Bosne i s Kosova.

NACIONAL: Tako je i Petra došla u vašu obitelj, usvojili ste je kad je na Kosovu ostala bez roditelja?
- Da, takva je igra sudbine da smo dobili kćer. Moja supruga Snežana je inicirala usvajanje ali smo zajednički donijeli tu odluku jer usvajanje djeteta oplemeni čovjeka. Kažu da se ona usrećila a ustvari je ona nas kao obitelj puno više usrećila.

NACIONAL: Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja vaših ulaganja u Srbiji, čak ste najavili da ćete se za stalno preseliti u Madrid gdje imate kuću. Što vas je najviše razočaralo u Srbiji?
- Razočaralo me vrijeme koje je nastalo nakon promjena u Srbiji, nije to bilo ono što smo svi očekivali. Oni stari ljudi koji su bili prije i dalje su ostali tu negdje, kao siva eminencija. Ali na kraju ipak nisam odselio zato što je to moj narod i moja zemlja i ti koje gledam kao nešto što treba mijenjati bi bili najsretniji da ja odem. Ne želim im priuštiti takvo zadovoljstvo.

Vezane vijesti

Vlade Divac: 'Na Draženovu sam grobu osjećao neugodu, vidio sam da nisam...

Vlade Divac: 'Na Draženovu sam grobu osjećao neugodu, vidio sam da nisam poželjan'

U razgovoru za beogradsku B92 TV-postaju bivši proslavljeni košarkaš, a danas predsjednik Srpskog olimpijskog odbora, Vlade Divac, napravio je još… Više

Komentari

registracija
8/7/10

Maroje, 08.03.11. 08:19

Valjda je čovjek shvatio koliko je mržnja odvratna i razarajuća za dušu.Od nje stradava opravo onaj koji mrzi. Zato volite se i poštujte ljudi.


registracija
7/1/11

djani, 08.03.11. 13:50

KRŠĆANSKI JE PRAŠTATI

DIVAC,ČETNIK JESI I IMAŠ PRVO TO BITI PA I DA SE KRIJEŠ IZA YUGOSLAVENSTVA-VELIKOSRPSTVA USTVARI
ALI MI PRAŠTAMO OSIM ONIH KOJE JE TVOJ NAROD POUBIJAO

E ONI NE PRAŠTAJU ,A PUNO IH IMA I ZATO ĆETE NAJEBATI SVAKI PUT KAD DOĐETE U RH JER OVDJE JE AGRESIJA NA HRVATE BILA I RAT NA RH TEK DA SE ZNA


registracija
12/12/10

Klarens, 11.03.11. 02:27

A gle chuda...kao ono nisam htio
Ali ako treba opet chu
A vi budale
Pushite i dalje
Zazhelio se dlakavac Zagreba i eto ga trzhi trenutachni pogled na istinu
A koliko li budala tu ima
da to gutaju na lopate ???


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika