Slikar naivac Mijo Kovačić, jedan od najsamosvojnijih i najoriginalnijih podravskih umjetnika, u svojoj novoj galeriji na Gornjem gradu, prvoj u Zagrebu, u kojoj je izloženo 25 njegovih slika na stakluMijo Kovačić, jedan od najsamosvojnijih i najneobičnijih hrvatskih naivaca, poznat po svom vječnom crnom šeširu velikog oboda i oslikavanju života uz Dravu “kakav je nekad bio”, otvorio je prošlog tjedna u restauriranoj Palači Jelačić u Basaričekovoj 22 na Gornjem gradu Galeriju Mije Kovačića u kojoj je izloženo njegovih 25 slika na staklu. Slike su velikog formata i postavljene na crnu pozadinu tako da kolorit arkadijskih pejzaža Podravine i Drave - s ribičima, lovcima, kradljvcima jaja i kopačima zlata, ali i prikazima požara i potopa - u potpunosti dolaze do izražaja uvlačeći gledatelja u fantazmagorični i dirljivi svijet jednog od posljednjih hrvatskih naivaca.

Galeriju je otvorio Igor Zidić, a o umjetnikovom radu je govorio Tonko Maroević rekavši kako je “Kovačič došao iz Gornje Šume na Gornji grad”, “Postav će se mijenjati svakih šest mjeseci, a priređivali bismo izložbe i drugih umjetnika”, otkrio je Mijo Kovačić, dobitnik brojnih nagrada i autor impozantnog opusa, koji je imao stotinjak samostalnih i oko 300 skupnih izložbi na svih pet kontinenata. Iste večeri predstavljena je i Zaklada Mije Kovačića, koja će promovirati i štititi umjetnikov rad, a povod je bio 75. rođendan “majstora Miška”, kako tog umjetnika zovu u rodnoj Podravini, te njegova 60. obljetnica rada. “Prošlog ljeta razgovarao sam s obitelji o budućnosti svojih slika i onda smo odlučili osnovati Zakladu i otvoriti galeriju u Zagrebu”, nastavio je Kovačić spomenuvši s posebnom privrženošću svoje kćeri Mirjanu i Draženku, pokojnog sina Ivana, unuke Barbaru, Tomislava, Ivana, Marka i Nikolu.

“Svoja djela sam stvarao i skupljao pola stoljeća i danas imam kolekciju od stotinjak radova – studija, skica i ulja na staklu pa bih želio da ona ostanu dijelom hrvatske kulturne baštine. Imam atelje i galeriju u mojoj rodnoj Gornjoj Šumi, ali tamo više nema mjesta za slike. Osim toga, to selo je dosta izvan ruke, na mađarskoj granaici, pa smo odlučili da bi galerija trebala biti u Zagrebu, po mogućnosti na Gornjem gradu. Preko Interneta smo našli prostor, koji je bio devastiran, zatim smo uložili vlastiti novac i temeljito obnovili prostor te uredili galeriju.”

slikar naivac mijo kovačić u svom ateljeu u zaseoku Gornja Šuma kraj mađarske granice gdje i danas radi svoje slike na staklu velikih fomata, koje su poznate po mnoštvu likova i detaljaNacional: Kakvo vam je bilo djetinjstvo, jeste li već tada počeli slikati?
- Djetinjstvo mi je bilo jako teško. Bio sam najmlađe od petero djece i vrijeme sam provodio uz kravu na paši. Živjeli smo u zabitom selu Gornja Šuma nedaleko Molvi blizu mađarske granice, nije bilo ni štampe niti radija, a do škole sam svaki dan pješačio nekoliko kilometara. Već sam u osnovnoj školi bio odličan crtač što je zapazio seoski učitelj Mirko Lauš, koji mi je rekao da bih trebao ići u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti. To je bilo nemoguće jer nismo imali novca za moj studij. I tako sam ostao s roditeljima na zemlji, no nastavio sam crtati.

Nacional: Koliko je susret s Ivanom Generalićem, koji je tada već bio afirmirani naivni slikar i upravo se vratio iz Pariza, utjecao na vaš život?
- Imao sam 17 godina i uputio sam se zimi, pješke, hodajući po snijegu 12 kilometara do susjednih Hlebina gdje je živio Ivan Generalić. On je u to vrijeme već bio poznat i svijetu je otvorio vrata našoj naivi. Nisam puno očekivao od njega, a on mi je rekao ono što je mogao, no ja sam sve shvatio. Pokazao sam mu svoje crteže napravljene olovkom i ugljenom, a on mi je rekao "Mali, dobro je, samo ti delaj". To me je ohrabrilo i nastavio sam pomalo delati, ali nisam imao boje. On mi nije mogao dati boje, jer je bio seljak kao i ja, ali me je uputio na Zagreb. Nisam ga pitao kakve boje trebam nabaviti, pa sam kupio tri kilograma boje za farbanje vrata. Da skupim novac za prave boje vadio sam tjedan dana šljunak iz Drave i za to sam dobio 1500 dinara, a onda su mi iz općine Đurđevac dali još tisuću dinara. I tako sam sakupio novac za svoje prve boje.

Nacional: Što vas je najviše inspiriralo? Jesu li to bile drevne priče o vilenjacima i čarobnjacima koje ste slušali u djetinjstvu?
- Odrastao sam na selu i inspiraciju sam najviše crpio iz zemlje, učeći od prirode. To je bio slikovit kraj, a oko mene su bili neviđeni motivi. Dok sam bio dijete, zime su bile duge i hladne, stalno je puhao jak vjetar, česte su bile oluje, a blizu nas je tekla nemirna Drava. Polje, kopanje, žito, kukuruz i krave bilo je moje okruženje. Drava je često izlazila iz korita i nosila sve pred sobom, ponekad i krave. Uz Dravu su bile vodenice, tragači za zlatom i ribiči, koji su lovili ribu na jednostavan način. Bilo je i drvosječa. Mi smo se kupali u rukavcima, a neke je zauvijek odnijela voda. Ja sam gledao, slušao i učio. Moja majka Ana često je pripovijedala drevne priče i bajke o neobičnim bićima, koja su se pojavljivali oko Drave, a moj otac Andrija, koji je četiri godine proveo na frontu u Rusiji, volio je pričati o svojim doživljajima. Ta priroda i priče roditelja ostavili su na mene velik trag i kasnije sam to ukomponirao u svoje slike.

Nacional: Znači, nikada niste kod nekoga učili slikanje?
s akademikom Tonkom Maroevićem i Igorom Zidićem, predsjednikom Matice hrvatske - Ne, to nije bilo uobičajeno u ono vrijeme. Jedino sam bio dva puta u radionici Krste Hegedušića na Rokovom perivoju u Zagrebu. No meni se nisu sviđale njegove mračne slike i motivi poput bika na ormaru, koje je Hegedušić slikao u to vrijeme, pa sam se okrenuo sebi. Slikao sam sve ono što sam vidio i čuo kao dječak i mladić, život kakvog više nema. A nešto je bilo i plod moje mašte. Htio sam zabilježiti ljude koje sam nekad sretao s velikim šeširima i košuljama od lanenog platna, pređu koja se prela od kadulje, ribiče na Dravi, ali i tužne događaje, požare, poplave, bolesti.

Nacional: Vaše su slike poznate po originalnim, pomalo nadrealnim i fantazmagoričnim motivima, kritičari spominju vašu samosvojnost i posebnost. Tko vam je najviše dao podršku?
- Nastojao sam se odvojiti od ostalih slikara i biti različit od drugih jer nije dobro da svi tešemo iste motive i slikamo na isti način. I tako sam pronašao svoj stil. Jednom sam nosio sliku "Crna zima" Željku Grumu, tadašnjem ravnatelju Moderne galerije, a on mi je rekao "Pa kakva je to slika sa crnim snijegom, toga nema nigdje!" A ja sam mu odgovorio "Ima, ima, snijeg je potamnio!" I on je sliku zamotao i vratio mi je. Zatim sam tu istu sliku 1964. godine pokazao profesoru Grgi Gamulinu, tadašnjem šefu katedre za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. On je bio poznat kao čovjek koji je prvi u bivšoj zemlji prišao naivcima bez predrasuda. Dao mi je podršku i rekao mi je da je to jako dobro i da samo nastavim u tom stilu. Nakon toga nisam druge puno slušao nego sam radio po svome, pa kako Bog da.

Nacional: Kako ste dolazili do takvih originalnih motiva?
- Ne znam, čovjek se s time mora roditi. Ako to nemate u sebi, ne možete to stvoriti. Kao da sam u glavi imao košnicu sa sto slika. Znalo mi se dogoditi da se po noći ustanem, sjednem za stol i počnem crtati skicu za sliku, koja mi je pala na pamet. Uvijek sam radio po pet, šest slika u isto vrijeme, a neke sam radio dugo, i do dvije godine. To su bili veliki formati, koji su tražili puno detalja i pažljive poteze kistom.

Nacional: Možete li se prisjetiti svoje prve izložbe Koprivnici?
Ulje na staklu 'Sodoma i gomora' Mije Kovačića jedan je od njegovih najvažnijih radova, a prikazuje propast grešnog čovječanstva To je bilo 1954. godine, a izlagali smo Ivan Večenaj, pokojni Franjo Filipović, koji se kasnije negdje zgubil i ja. Tada mi je Andrija Brozović rekao da "nosim maršalski štap slikarstva u rukama". Izložbu u Koprivnici je vidio Franjo Gaži, tadašnji ministar poljoprivrede, rodom iz Hlebina, koji je nakon Drugog svjetskog rata organizirao izložbe naivaca u Seljačkoj slogi u Zagrebu. On je predložio Mirjani Gvozdanović, kustosici u Gradskoj galeriji primitivne umjetnosti, koju je osnovao i vodio Dimitrije Mića Bašičević, da bi te slike trebalo izložiti i u Zagrebu. I onda je organizirana izložba "Veliki majstori naive" u toj galeriji, a na njoj su, osim mene, izlagali Matija Skurjeni, Dragan Gaži, Ivan Večenaj i neki Bastalac. Prvu samostalnu izložbu imao sam u istoj galeriji 1961. godine. Zatim sam imao izložbu u Splitu - Ivan Generalić, Večenaj i ja, i tako je to krenulo.

Nacional: Jeste li najviše slikali zimi kada nije trebalo raditi u polju?
- Ja sam stalno slikao i zarađivao, a u polju su radili drugi. No često sam odlazio u vinograd gdje se družim sa svojim 'međašem', susjedom, koji je profesor i pomalo piše. On malo dođe k meni, a zatim ja malo k njemu, popijemo gemišt i onda se bolje 'spi'. Danas više ne slikam tako puno kao ranije, jer je staklo teško i nije s njim lako raditi. Kad danas pogledam to veliko staklo, pitam se 'kak sam ja to delal', no pomagala mi je žena i pokojni sin.

Nacional: Kako objašnjavate veliki uspjeh podravske naive u svijetu?
- To je bilo nešto novo. Europa se čudila kako se može slikati na staklu jer to još nisu vidjeli. Pitali su se kako je moguće da te slike prežive i opstanu. Zajedno s Generalićem i Večenajem izlagao sam na poznatoj turneji hrvatske naivne umjetnosti, koja je u 70-ima osvojila svijet. Izlagali smo u svim većim gradovima svijeta, Od New Yorka i Philadelphije do Pekinga i Kuala Lumpura, na svih pet kontinenata - Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Americi, Australiji, Japanu, Maleziji, tadašnjem Sovjetskom Savezu i drugim zemljama. Veliki uspjeh imali smo u Japanu gdje su shvatili bit i poruke našeg slikarstva. Tamo sam izlagao nekoliko puta u Muzeju Taizi Harade, poznatog japanskog naivnog slikara, koji se inspirirao našim naivcima. Čuo sam da su Japanci naše slike doživljavali kao jako žive, kao da pred njima hodaju ti likovi, bez obzira jesu li to bili moji ribiči, Večenajevi pijevci ili Generalićevi berači grožđa.

Nacional: Upoznali ste i Tita 1971. godine. Kakav je dojam ostavio na vas?
- On je došao u posjet Koprivnici i tu se susreo s Pavlom Gažijem, koji je tada bio direktor Podravke u Koprivnici. Pitao je Gažija gdje su hlebinski naivci slikari i onda su nas pozvali - mene, Večenaja i Ivana Generalića na ručak. Tu su bili, osim Tita, i Dragutin Haramija, Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar i Jovanka Broz. Pričali smo 'skoro jednu vuru' o slikarstvu i o svemu, a iznenadilo me je da je Tito puno znao o naivcima. Dobio je i sliku Ivana Večenaja što mu je kupio grad Koprivnica. Na kraju me je pozvao na Brijune i u Beograd, no nisam imao vremena i nikad nisam otišao. Upoznao sam i englesku princezu Margaretu, koja je bila u gostima kod Tita, a na povratku je svratila u Zagreb gdje je organiziran prijem u Palači Dverce.

Nacional: Kako je na naivu gledao Stipe Šuvar, koji je bio ministar kulture u '70-ima kada je podravska naiva doživjela najveći uspjeh u svijetu?
- On je puno ulagao u međunarodnu suradnju i cjelokupnu kulturu. Otvorio je dvije moje izložbe - jednu u Zagrebu i drugu, veliku, u krasnoj Modernoj galeriji u Dubrovniku. Posjetio me je zajedno sa suprugom Mirom dva puta u mom selu Gornja Šuma i tada sam mu poklonio lijepi pastel. Bio je prezadovoljan.

Nacional: Kako je došlo do toga da vaša slika "Ručak v poju" visi u vatikanskoj Galeriji sakralne umjetnosti?
- Početkom sedamdesetih imali smo izložu u muzeju Palazzo Braschi u Rimu gdje su ispraznili četiri sobe kako bi Generalić, Rabuzin, Večenaj i ja mogli izložiti svoje slike. Generalić je svoj nastup uvjetovao izložbom svog sina Josipa Generalića, no oni nisu htjeli pristati na taj uvjet i umjesto njega pozvali su Lackovića. Njemu je to bio prvi nastup u inozemstvu. Tada je Papa bio Pavao VI, koji nas je primio u Vatikanu. Kako je u Vatikanu bilo puno zatvorenih soba, odlučili su u njima otvoriti muzej. U stvaranju nove zbirke sudjelovao je i biskup Đuro Kokša, veliki ljubitelj umjetnosti, kolekcionar i kasnije ravnatelj Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronim, podrijetlom iz Molvi, koji je više od 35 godina proveo u Rimu. Pozvali su jednog, najviše dva umjetnika iz svake zemlje svijeta da novom muzeju u Vatikanu poklone po jedan svoj rad. Papin tajnik Casarolli je rekao da je stiglo čak pet tisuća slika, no morali su 'pola vrnuti' jer nije moglo stati u muzej. Kako je naiva bila nešto novo u svijetu, Papa Pavao VI je odlučio da u kolekciji budu zastupljeni i naivci. Dali su mi besplatni ulaz u idućih deset godina, no niti jednom nisam otišao.

Nacional: Kako ste upoznali Franju Tuđmana?
- U Frankfurtu sam imao izložbu većeg kalibra i kad sam se vratio u Zagrebu po prvi put sam čuo za HDZ. To je bilo 1989. godine. Vratio sam se u Podravinu i onda je k meni došlo nekoliko doktora iz Koprivnice, koji su me pozvali na osnivačku skupštinu HDZ-a. Rekli su mi da se ostali boje doći, a ako ja dođem, neće me uhapsiti jer sam bio previše poznat. Na toj skupštini u Koprivnici početkom 1989. godine bio je i Tuđman. Poslije smo se zbližili i povremeno smo se sretali. Imam iskaznicu HDZ-a, ali politika me ne zanima. Imam i boračku knjižicu, koju mi je dala Jadranka Kosor, jer sam za vrijeme Domovinskog rata sudjelovao u organizaciji obrane i seoskim stražama. Da se pojavila bilo koja druga stranka, potpisao bih i za nju, trebalo se riješiti bivšeg režima.

Nacional: Je li točno da su se slike hrvatskih naivaca u sedamdesetima, kada je taj stil bio najtraženiji u svijetu, prodavale po vrlo visokim cijenama?
- Da, točno je. Kada bismo dobro prodali neku sliku, bolje bismo 'delali'. To nam je bila odskočna daska. Bili smo jako traženi, u naša sela kraj Hlebina dolazili su Japanci, Austrijanci i Nijemci, a galeristi su čekali u redu i odnosili još mokre slike u Zagreb. Postojalo je nekoliko svjetskih galerista, koji su prodavali naše slike po visokim cijenama i tako zarađivali, a nas su gulili, ali su podigli cijene što je onda i nama odgovaralo. U Münchenu je to bila Galerija Hell, a u Zürichu Galerija Bruno Bischofberger, koji je ekskluzivno zastupao mene i Generalića. On je napravio dobar posao, a nama je davao 20 ili 30 posto od prodane cijene. Prije 30 godina prodao je jednu moju sliku za 150 tisuća DEM, a u to vrijeme je mercedes s porezom i carinom stajao 14 tisuća DEM.

Nacional: Jesu li vaše slike kupovali neki poznati muzeji i kolekcionari?
- Gotovo sve veće fondacije i veliki kolkcionari imaju moje slike, zatim talijanski kreator Missoni, a bivši američki predsjednik Richard Nixon dobio je jedno ulje na poklon od tadašnje hrvatske vlasti, koje se sada nalazi u Memorial Library Richard Nixon u Kaliforniji.