novo svjetlo na aferu spice Damir Polančec cijelo vrijeme tvrdi da dionice Podravke nije kupovao za sebe nego da tvrtku zaštiti od neprijateljskog preuzimanjaTvrtka Rieber & Son iz norveškoga grada Bergena htjela je još 2004. preuzeti većinski paket dionica Podravke, najpoznatije hrvatske prehrambene kompanije. Htjela je to učiniti kroz nekoliko faza, a za provođenje te osjetljive operacije angažirala je CAIB, savjetodavnu ustanovu za korporativno financiranje sa sjedištima u Beču i Zagrebu. Namjeru norveške tvrtke da preuzme većinsko vlasništvo u Podravci potvrđuje pismo koje su potpisale tvrtke Rieber & Son i CAIB, a koje se nalazi u posjedu Nacionala. Taj dokument je iznimno zanimljiv zato što baca novo svjetlo na aferu Spice, koja je dulje vrijeme bila u središtu pozornosti hrvatske javnosti, a i ponovo će postati zanimljiva jer će uskoro početi i suđenje protagonistima te afere.

Kao protagonisti su se pojavili bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, te više bivših visokih dužnosnika Podravke poput Darka Marinca i Zdravka Šestaka. Njih Uskok tereti da su zajedno s još nekolicinom poduzetnika kroz više kompliciranih poslovnih operacija htjeli preuzeti Podravku njenim vlastitim novcem. Oni tvrde da to nije istina, da su u niz kompliciranih poslovnih operacija posredne kupovine dionica Podravke ušli kako bi tvrtku pokušali obraniti od potencijalnog neprijateljskog preuzimanja norveške tvrtke Rieber & Son. Također tvrde da su sve to napravili uz znanje i blagoslov, kako vrha Vlade, tako i kompletnog Nadzornog odbora Podravke. Uskok pak u optužnici tvrdi da nije bilo nikakvog pokušaja neprijateljskog preuzimanja Podravke. U svjetlu tih prijepora suprotstavljenih strana u sudskom postupku pismo u posjedu Nacionala može bitno utjecati na percepciju te afere. To bi pismo moglo uvjeriti sudsko vijeće da optuženici govore istinu kada budu tvrdili da su spornom kupovinom dionica Podravke tvrtku štitili od neprijateljskog preuzimanja. Pismo između tvrtke Rieber & Son i CAIB-a ne ostavlja puno dvojbi o tome kakve su tada bile namjere norveške tvrtke. U njemu se to vrlo precizno opisuje već u samom uvodu.

On glasi ovako: “R & S je zainteresiran za preuzimanje udjela u Podravki, glavnoj hrvatskoj kompaniji za proizvodnju hrane i pića, s uglednim marketinškim položajem na tržištima središnje i istočne Europe. U ovom trenutku struktura dioničara kompanije je raznolika i ne omogućava jasan strateški smjer do upravljanja, ali u isto vrijeme stvara mogućnost za R & S da postigne većinski udio u kompaniji kroz višestruke korake. Predviđeni prvi korak transakcije sastojao bi se od moguće direktne ili indirektne kupnje u iznosu do 19,99 posto udjela u kompaniji na tržištu i mimo njega, uključujući i kupnju udjela od dioničara koji posjeduju pakete dionica te paralelno preuzimanje dionica kompanije na tržištu.” Također se u pismu predviđa da bi drugi korak uključivao da R & S pojedinačno ili s nekim drugim pokuša doći u posjed većinskog udjela u kompaniji.

milan horvat, čelnik Fime koja je sudjelovala u aferi Spice U pismu se vidi da su se R & S i CAIB dogovorili i da se u tu svrhu osnuje neka tvrtka u inozemstvu koja će biti formalni nositelj tog projekta. Navodi se da će u ime CAIB-a u transakciji kao vođe projekta sudjelovati Thomas Kofler i Ante Ramljak, te da će se transakcijom koordinirati iz Zagreba. Potom se opisuju i preciziraju sve radnje koje će CAIB morati provoditi tijekom prve i druge faze postupka preuzimanja Podravke. Norveška tvrtka obavezala se da će kao predujam u prvoj fazi provođenja te tajne operacije isplaćivati CAIB-u 25 tisuća eura mjesečno. U vremenu između prve i druge faze preuzimanja većinskog paketa dionica Podravke CAIB je trebao dobivati mjesečni paušal od 20 tisuća eura, a nakon ulaska u drugu fazu preuzimanja Podravke taj se iznos trebao popeti na 35 tisuća eura mjesečno i trebao se isplaćivati najmanje osam mjeseci. U pismu su precizno određene i pristojbe za uspješnost, tzv. success fee za CAIB. Ako bi CAIB uspio kupiti 10 posto dionica Podravke, zaradio bi i dodatnih 330 tisuća eura. Za svakih dodatnih 1 posto kupljenih dionica Podravke, do stjecanja ukupno 19,99-postotnog udjela u Podravci, CAIB bi trebao dobiti još po 33 tisuće eura po kupljenom jednom postotku dionica Podravke. U trenutku kada bi Rieber & Son nad Podravkom stekao vlasnički udio od 50 posto plus jedna dionica, CAIB-u bi bilo isplaćeno dodatnih 850 tisuća eura.

Ako bi taj udio porastao na 75 posto, CAIB bi dobio još 750 tisuća eura, a zatim još po 28 tisuća eura za svaki daljnji postotak u vlasništvu Podravke. Potom se u pismu između dviju tvrtki detaljno regulira kako će i koje poslove CAIB u tom postupku obavljati, tko će plaćati eventualne dodatne troškove sudskih postupaka, a definiralo se i da se podaci o transakciji moraju čuvati kao poslovna tajna. Međutim, u Podravci su doznali za tu namjeru tvrtke Rieber & Son. Početkom prosinca 2005. Darko Marinac je dobio poruku elektroničke pošte u kojoj su ga informirali da je CAIB od Hypo Alpe Adria banke kupio 68.362 dionice, te da su te dionice prenesene u vlasništvo Bank Austrije, za koju se tvrdilo da u to vrijeme ima 464.219 dionica Podravke, odnosno 8,6 posto vlasništva tvrtke. Kada je to doznao, Marinac je pokušao zaštititi tvrtku od tog, po njima, neprijateljskog preuzimanja. S druge strane, moglo bi se tvrditi i da je to bila legitimna ambicija te norveške tvrtke, koja je s Podravkom strateški surađivala na nekim inozemnim tržištima. Tadašnji predsjednik Uprave Podravke Darko Marinac se o tomu konzultirao s predstavnicima Vlade i dobio jasan politički signal da bi Podravku trebalo zadržati u domaćim rukama, prije svega zato što je ta tvrtka godinama izvrstan poligon za uhljebljenje raznih političkih kadrova. Upravo zato krenulo se u izradu modela privatizacije koji bi to i omogućio. Po tom modelu u rukama menadžmenta i radnika trebalo je završiti tih spornih 10 posto dionica koje su htjeli prodati Franck i PBZ, ali i dodatnih 17 - 20 posto dionica iz portfelja države koje su bile slobodne za prodaju. Marinac je taj program privatizacije Podravke u više navrata predstavio Vladi i lokalnim političarima, te ga je osobno dva puta prezentirao pred više od stotinu menadžera Podravke. Za Fimu kao partnera u tom projektu odlučili su se zato što je Fima sličan model privatizacije izradila i za Varteks, te je imala iskustva u takvim projektima. Međutim, nedugo nakon što se krenulo u realizaciju tog programa pojavila se recesija, pa je Podravka trebala osigurati dodatna sredstva kako bi spriječila da banka koja je financirala kupovinu dionica proda te dionice na tržištu. Tu se najvjerojatnije dogodio i niz diskutabilnih poslovnih poteza i kršenja raznih procedura, za koje će mjerodavni dužnosnici Podravke morati snositi odgovornost.

Darko Marinac s ostalim optuženicima i braniteljima pred Županijskim sudom u Zagrebu Međutim, do danas se nigdje nisu pojavili dokazi koji bi upućivali na to da je dio menadžmenta Podravke na svoju ruku htio preuzeti dionice tvrtke njenim novcem. Da je taj plan i postojao, zbog recesije se izjalovio i prije nego što se počeo realizirati. Zasad se može govoriti da se radi o sukobu raznih izjava sudionika u tim zbivanjima, a u takvom ozračju pismo koje pokazuje da je Podravka bila na meti preuzimanja norveške tvrtke može znatno pomoći jednom dijelu optuženih u postupku. Obrana optuženih već je sada u spis priložila i neke dokumente na temelju kojih se može zaključivati da Uprava Podravke u akciju kupovine vlastitih dionica nije krenula samovoljno, nego nakon što su o tome izvijestili nadzorni odbor. Primjerice, Darko Marinac je kao predsjednik Uprave Podravke u tri navrata, 30. rujna 2005., 24. listopada 2005. i 26. listopada 2005., slao poruke elektroničke pošte članovima nadzornog odbora tvrtke u kojima ih je obavještavao o temi “Strategija razvoja Podravke” s podtemom “Vlasništvo Podravka grupe”, gdje su se razmatrale opcije vlasništva i mogući utjecaj na Podravka grupu.

Pismo tvrtke rieber & son u kojem se detaljno iznosi plan za neprijateljsko preuzimanje Podravke, a o kojem je Darko Marinac navodno izvijestio i vladu i nadzorni odbor PodravkeObrana optuženih na suđenju će priložiti i druge dokumente koji idu u prilog tezi da je nadzorni odbor tvrtke znao za sve sporne radnje menadžmenta i koji navodno dokazuju da je nadzorni odbor te sporne radnje čak i jednoglasno odobrio. Ako bi to bilo tako, tada bi se moglo govoriti i o potrebi da se kompletna optužnica rekonstruira, ili proširi na još neke aktere te afere.

Mjerodavni suci Županijskog suda u Zagrebu već su sada na temelju tih informacija mogli zatražiti korekcije optužnice, ali se to nije dogodilo. Obrana optuženih u svojim podnescima sudu već sada tvrdi da je Uskok svoj posao odradio selektivno, bez obzira na to što se u spisu nalazi više desetaka tisuća stranica raznih dokaznih prijedloga. Tijek suđenja pokazat će čiji su argumenti kvalitetniji.