Ivo Sanader s Miomirom Žužulom, bivši premijer i ministar vanjskih poslovaFrancuski general Philippe Rondot kontaktirao je tijekom 2005. i s hrvatskim vlastima i s tadašnjom glavnom haaškom tužiteljicom Carlom Del Ponte, kao neformalni francuski posrednik u ime tada odbjeglog generala Ante Gotovine. Rondot je kod glavne haaške tužiteljice za Antu Gotovinu pokušavao osigurati povoljniji status u slučaju da se Gotovina nakon višegodišnjeg bijega ipak odluči dobrovoljno predati haaškom tužiteljstvu. Rondot je u svojim kontaktima s Carlom Del Ponte predlagao da se Gotovini dopusti da se nakon saslušanja nastavi braniti sa slobode, ali Carla Del Ponte nije na to htjela pristati, potvrdili su Nacionalu izvori bliski Vladi. Tadašnji hrvatski državni vrh također je znao za susrete između generala Rondota i Carle Del Ponte. Rondot se najmanje jednom sastao s Miomirom Žužulom, tadašnjim ministrom vanjskih poslova. I tadašnji premijer Ivo Sanader sve je znao o toj tajnoj francuskoj operaciji, koja je nedvojbeno ukazivala da se odbjegli Gotovina skriva pod zaštitom francuske države.

Rondot je u Hrvatskoj kontaktirao i s Antom Rosom, umirovljenim generalom Hrvatske vojske, za koga su Francuzi znali da održava kontakte s Gotovinom. Njega je Rondot koristio kao povremenog kurira, koji je trebao Gotovini prenositi poruke njegovih francuskih pokrovitelja. Izvori bliski Vladi ispričali su Nacionalu da je Rosina uloga u tom slučaju posve marginalna, te da on ni na koji način nije bio uključen u kasnije tajne razgovore koji su se o toj temi vodili na visokoj državnoj razini. Aktivnosti generala Rondota bacaju i novo svjetlo na intervju koji je odbjegli Ante Gotovina sredinom 2003. dao Nacionalu.

On je u tom intervjuu izjavio da je žrtva političkih manipulacija, te da bi svakako razgovarao s haaškim istražiteljima da je za to dobio pravu priliku. Gotovina je tada izrazio želju razgovarati s istražiteljima u Zagrebu, a slične je teze kasnije iznosio i general Rondot kada je pokušavao pregovarati o statusu Gotovine s Carlom Del Ponte. Zato bi se moglo zaključivati da je i taj intervju Nacionalu Gotovina dao uz prethodno odobrenje svojih francuskih zaštitnika. Osobe koje su s hrvatske strane bile uključene u tajne razgovore s francuskim predstavnicima prvenstveno su u to vrijeme htjele doći do dokaza da se Gotovina ne skriva nigdje u Hrvatskoj. To je hrvatskim vlastima bio prioritet zbog ustrajnih tvrdnji Velike Britanije i njenih špijuna na Balkanu da se Ante Gotovina skriva u Hrvatskoj ili najdalje u susjednoj Hercegovini i to pod pokroviteljstvom hrvatskih vlasti. Ta su britanska podmetanja koja su se plasirala kroz neke hrvatske medije služila kao pokriće Engleskoj za blokiranje Hrvatske na njenom putu u EU. Velika Britanija protivila se da Hrvatska uopće otvori pregovarački proces o pristupanju EU dok Hrvatska ne izruči Antu Gotovinu Haaškom sudu. Hrvatske su vlasti tvrdile da ne skrivaju Gotovinu, te da se on ne nalazi na teritoriju zemalja bivše Jugoslavije. U takvom mučnom ozračju, hrvatskim vlastima bio bi otvoren put za pregovaranje o pridruživanju EU ako bi se međunarodnoj javnosti, a prvenstveno Velikoj Britaniji poslao jasan dokaz da se Ante Gotovina skriva u inozemstvu.

Zato su predstavnici hrvatskih vlasti francuskoj strani tijekom tih tajnih razgovora o sudbini Ante Gotovine predložili da oni Gotovini predlože da se pojavi u nekoj stranoj banci, te da ako treba poslije odmah i napusti zemlju u kojoj bi se pojavio. Bio je to logičan prijedlog. Svaka ozbiljnija banka ima cjelodnevni videonadzor i Gotovina bi svakako bio snimljen kada bi se u takvoj ustanovi pojavio. Hrvatska strana molila je svoje francuske sugovornike da se odmah potom ta snimka objavi, kako bi se smanjio i posve amortizirao nepošteni pritisak na Hrvatsku po tom pitanju. Francuska strana nije to prihvatila, a u Hrvatskoj je postalo jasno da Francuska u tom slučaju isključivo gleda svoje interese. Izvor blizak Vladi ispričao je u ponedjeljak Nacionalu da su francuski predstavnici štitili Antu Gotovinu zbog njegovih zasluga za tu zemlju, te da je to za njih bilo pitanje principa. Interesi hrvatske države, kao niti pritisci s kojima se susretala na svom putu u EU, nisu ih se ticali. Veliko je pitanje je li Gotovina ikad bio u poziciji čuti što je hrvatska strana predlagala njegovim francuskim zaštitnicima, kao i što bi on učinio da ga je to netko doista zatražio. S druge strane, Gotovina je sigurno znao za pritiske Velike Britanije na Hrvatsku, pa se može zaključivati i da on možda nije htio osigurati dokaz da se skriva u inozemstvu zato što je morao slušati svoje francuske zaštitnike. Izvor blizak Vladi ispričao je Nacionalu kako se u svjetlu svih tih zbivanja moglo zaključivati da je Gotovina u Hrvatsku zapravo stigao kao francuski čovjek, te da je u tom svojstvu Hrvatsku i napustio, nakon što su mu u vrlo osjetljivom trenutku, neposredno uoči bijega iz Hrvatske, francuske vlasti produžile francusku putovnicu. Ako bi to bilo tako, onda bi bilo i logično da Gotovina nije niti pomišljao da se preda sve dok mu francuski zaštitnici nisu jasno dali do znanja da ga zbog međunarodnih pritisaka više ne mogu ”pokrivati”.

Izvor blizak Vladi ispričao je Nacionalu da bi se čak moglo tvrditi da je dolazak u Hrvatsku uoči Domovinskog rata za Gotovinu bio jedna od brojnih životnih avantura. On se u tom ratu nametnuo kao vrlo hrabar i dobro obučen profesionalni vojnik, koji se istaknuo u borbenim djelovanjima. Osim toga, preko njega je Francuska vrlo opipljivo, učinkovito i nadasve diskretno pomagala jačanju Hrvatske vojske. Moglo bi se tvrditi da se i to radilo više radi interesa francuske politike nego iz ljubavi prema Hrvatskoj. Isti izvor ispričao je Nacionalu kako je više nego očito da je Gotovina iskazivao dvostruku lojalnost, prema Hrvatskoj i Francuskoj, te da se na Francusku u najosjetljivijim životnim trenucima više oslanjao. Hrvatske su vlasti nakon tih tajnih kontakata s francuskim predstavnicima znale da su po pitanju pronalaska Ante Gotovine prepuštene samo sebi. Ubrzo potom hrvatski obavještajci fokusirali su se na pojačano traženje Gotovine u inozemstvu. Plan je bio prilično jednostavan - počeli su prisluškivati telefonske razgovore svih osoba koje su kroz medije, ili na druge načine bili označeni kao mogući zaštitnici odbjeglog Ante Gotovine. Nakon nekoliko tjedana prisluškivani telefonski razgovori ponudili su jasan odgovor. Nekoliko osoba koje su se smatrale bliske Anti Gotovini u više su navrata telefonom zvale neke brojeve na Kanarskom otočju. Zaključak se počeo nametati sam po sebi - to je lokacija na kojoj se skriva Ante Gotovina. Kanarsko je otočje odredište koje bivši i aktualni članovi francuske legije stranaca koriste za odmor u raznim situacijama - između dviju akcija, nakon traumatičnih iskustava ili u sličnim situacijama kada se trebaju jedno vrijeme pritajiti.

Na koncu, pokazalo se da je Gotovina doista ondje proveo najveći dio vremena u bjekstvu. Izvor blizak Vladi ispričao je Nacionalu da su nepoštene i neistinite tvrdnje da se Gotovinu uspjelo locirati gotovo slučajno, zato što je njegova supruga zaboravila promijeniti telefonsku karticu s koje mu je uputila poziv prema Kanarskom otočju, pa ju je nastavila i dalje koristiti. Te su teze u javnost puštali glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte i njeni suradnici. Pojavile su se čak i indicije da je mjesec dana prije uhićenja Gotovina saznao da su ga hrvatske vlasti locirale, ali da nije odlučio napustiti svoje tadašnje sklonište. I te indicije, ako su točne, pokazuju da je Gotovina bio svjestan da će teško i dalje bježati bez pokroviteljstva svojih francuskih zaštitnika.