Pizzerija Kanzonana, mjesto susreta Zubaka (lijevo) i RužmanaSvjedok koji je prisustvovao razgovoru u kojem je Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosno – obavještajna pitanja, tražio 2,5 milijuna dolara mita od trgovca oružjem Zvonka Zubaka da mu pomogne u postupku u kojem se bori da mu Republika Hrvatska plati 200 milijuna dolara za nabavku raketnog sustava S-300, dao je izjavu o tom događaju, koja je u formi pismenog iskaza potpisana i pohranjena u odvjetničkom uredu Vesne Alaburić i Emilija Havkića u Đorđevićevoj ulici 9 u Zagrebu.
Zubakov svjedok je u pismenoj formi opisao okolnosti koje potvrđuju postojanje korupcije u najvišim strukturama Ministarstva obrane kako bi spriječio da se, ako se otkrije njegov identitet, na njega vrše pritisci o promjeni iskaza kako bi se zaštitio ugled Vlade i neki visoki dužnosnici u MORH-u.

Nakon što je Zvonko Zubak izjavio da je pomoćnik ministra obrane Mladen Ružman od njega tražio 2,5 milijuna dolara mita u zamjenu za pomoć pri naplati isporučenog raketnog sustava S-300 Hrvatskoj, te Ružmanova demantija, ovih je dana u odvjetničkom uredu Emilija Havkića i Vesne Alaburić svoj iskaz dao Zubakov prijatelj koji je prisustvovao dogovoru u Pizzeriji Kanzona Iskazu priložena i skica s rasporedom stolova u Pizzeriji Kanzonana kojoj su naznačena mjesta na kojima su sjedili Zubak, Ružman i svjedokTime je Zvonko Zubak učinio novi veliki pritisak na Vladu, posebno na Mladena Ružmana, koji je u više navrata, suočen s tim teškim optužbama, izjavio kako se sa Zubakom nikad nije niti susreo niti od njega tražio mito.
Zubakov svjedok pismeno je pojasnio pod kojim su se okolnostima Zubak i Ružman sastali, te kako je tekao razgovor u kojem je zatraženo mito. Osim potpisanog pismenog iskaza, novi Zubakov odvjetnik dobio je i skicu rasporeda stolova u pizzeriji “Kanzona”, u blizini zagrebačkog hotela Sheraton, gdje se taj sastanak održao. Na toj su skici jasno označena mjesta na kojima su sjedili Zubak, Ružman i Zubakov svjedok, koji je, glumeći ljubavni sastanak, poveo i jednu djevojku.

Zubakov svjedok, čije ime zbog sigurnosnih razloga Zubak ne želi otkriti, pojavio se sa Zubakom na tom sastanku i sjedili su, okrenuti leđima, stol do stola. U trenutku kada je u “Kanzonu” ušao Ružman, Zubak se premjestio na drugu stolicu prepustivši mu svoje mjesto.

Zatim mu je rekao da zbog prehlade slabije čuje, posredno mu sugerirajući da govori glasnije.

O svemu tome, zajedno s ključnim detaljima o okolnostima pod kojima je Ružman od Zubaka tražio mito, od prije nekoliko dana, u uredu Zubakovih novih odvjetnika, postoji i pisana potvrda sa svjedokovim potpisom. Gotovo istodobno s tim, odvjetnica Vesna Alaburić otkazala je punomoć Mladenu Ružmanu, kojeg je do tada zastupala u jednom drugom sporu. Kako doznajemo, to je napravila nakon što se uvjerila u opravdanost Zubakovih potraživanja i u autentičnost njegova svjedoka.

Dva tjedna prije toga Zubak je za Nacional izjavio kako mu je Ružman rekao da će mu osobno omogućiti da iz MORH-a dobije ugovor sklopljen između Ministarstva obrane, koji je potpisao Gojko Šušak, i tvrtke “Winsley Finance” Limited, koji je potpisao Petr Pernička, kanadski državljanin, kojeg od kraja 1998. SAD sumnjiči za krijumčarenje oružja širokih razmjera. Za tu uslugu Ružman je tražio 2,5 milijuna dolara. Taj ugovor bi bio ključni dokaz da je Vlada Zubaku dužna novac, te da je on govorio istinu.

“Pri sklapanju Ugovora o nabavi raketnog sustava potpisana su tri dokumenta. Jedan smo dobili mi kao nabavljači, a dva su ostala u arhivi MORH-a. Ružman je trebao izvući iz arhive jedan od tih ugovora i meni ga dati kao dokaz. Također mi je rekao, ako mu se ne da novac, da će se pobrinuti da taj ugovor nestane iz arhiva MORH-a. To bi valjda zauvijek trebalo spriječiti da dobijem spor i svoj novac. Dao mi je i upute po kojima sam taj novac trebao uplatiti na račun neke tvrtke na Britanskim Djevičanskim Otocima, a cijela transakcija trebala se obaviti u Lihtenštajnu ili Švicarskoj”, izjavio Zubak tada za Nacional, tvrdeći kako je svjestan da nakon toga ili on ili Ružman moraju završiti u zatvoru.

Nedugo nakon te njegove izjave Državno odvjetništvo pokrenulo je istragu o cijelom slučaju. Gotovo istodobno, Pavle Miljavac, bivši ministar obrane s kraja 90-ih, za Vjesnik je izjavio kako Zubak ne govori istinu.

Miljavac tvrdi kako je u Hrvatsku isporučeno samo 20 posto sustava S-300, koji vrijedi možda oko 20 milijuna dolara.

“O cijelom tom projektu itekako su dobro bili informirani brojni strani vojni predstavnici u Hrvatskoj. Svi su oni neformalno pratili što se s tim sustavom događa i znali su da je stigao u Hrvatsku i prije nego što je pokazan na vojnoj paradi na Jarunu. Prešutna inozemna politička podrška za tu akciju je postojala, jer iako se nominalno radilo o kršenju embarga, S-300 bez te podrške nikad ne bi stigao u Hrvatsku. Nije to bila nimalo jednostavna operacija, kakvom je neki danas žele predstaviti. Neka se ti koji se danas na mene nabacuju blatom zapitaju zašto jedna Srbija, za koju se zna da je u odličnim odnosima s Rusijom, od Rusije nikad, pa čak ni uoči NATO-ova napada, nije uspjela dopremiti S-300”, izjavio je za Nacional Zubak, otkrivši i još neke do sada javnosti potpuno nepoznate detalje o toj transakciji.

Zubak tvrdi da je Hrvatsku sigurno stiglo 80 posto sustava S-300:

Električni generator 99E6U za RPNE tvorničke cijene 1.850.000 USD, unificirani toranj 40V6M za RPNE s kablovima tvorničke cijene 2.150.000 USD, lansirni sustav 83P6 s dijelovima u koje ulaze glavni lansirni sustav 5P85SU (2 kompleta) tvorničke cijene 9.700.000 USD, pomoćni lansirni sustav 5P85DU (4 kompleta) tvorničke cijene 15.930.000 USD, stroj za utovarivanje 22T6 tvorničke cijene 1.400.000 USD, transportno vozilo 5T58-U (2 kompleta) tvorničke cijene 360.000 USD, dizalica 12U6U tvorničke cijene 450.000 USD, kompresor UKS-400V-131 tvorničke cijene 160.000 USD, sustav za punjenje zrakom 5L94 tvorničke cijene 57.000 USD, mobilni laboratorij tvorničke cijene 6.800.000 USD, poluprikolica 90Gh6ED za operativnu dokumentaciju tvorničke cijene 720.000 USD, jedan komplet rezervnih dijelova (prikolica P1U-1) tvorničke cijene 5.700.000 USD, jedan komplet rezervnih dijelova 1B (prikolica P2U-1) tvorničke cijene 5.700.000 USD, jedan komplet rezervnih dijelova 2 (prikolica P2U-1) tvorničke cijene 2.900.000 USD, skupina rezervnih dijelova (prikolica P4U) tvorničke cijene 2.900.000 USD, te jedan komplet rezervnih dijelova 82Y6U (prikolica P3U) tvorničke cijene 3.100.000 USD.

Tvornička vrijednost sustava S-300 u vrijeme njegove nabave iznosila je ukupno 96 387 000 dolara. U Hrvatsku je ukupno dopremljen dio sustava S-300 koji tvornički vrijedi 72 837 000 dolara. Jedan dio sustava danas se nalazi u Puli, a drugi se nalazi u Kerestincu.

U Hrvatsku su stigli svi dijelovi sustava S-300 umanjeni za radarsku stanicu tipa ST-68UM tvornički vrijedni 5 950 000 dolara, osvjetljavajući i vodički radar tipa (RPNE) 30N6 tvornički vrijedan 16 900 000 dolara, eksterni generator tipa 94 E6U za lansirni kompleks tipa 83 P6E tvorničke cijene 370 000 dolara, radarski tanjur tipa 1T12-2M tvorničke cijene 330 000 dolara. Osim tih dijelova, u Hrvatsku su stigle i 24 umjesto serijski uobičajeno predviđenih 36 protuzračnih raketa srednjeg dometa tipa 5V55R, iako je Ugovorom predviđeno da u Hrvatsku stignu ukupno 52 takve rakete. Sveukupno, u Hrvatsku nije stigao dio sustava S-300 tvornički vrijedan 23 550 000 dolara.

Do sveukupno 200 milijuna dolara, koliko je Hrvatska dužna Zubaku nakon što je ovaj od tvrtke “Winsley Finance” Limited otkupio potraživanja, došlo se nakon što su u potpunosti strukturirane sve pojedinosti “Ugovora o budućem ugovoru” koji su 19. srpnja 1994. potpisali tadašnji ministar obrane Gojko Šušak i predstavnik “Winsley Financea”, Petr Pernička.

Prema njemu su u Hrvatsku za tu cijenu dostavljeni i dva dodatna prijenosnika za rakete, jedan agregat, te sedam puta više dijelova za održavanje nego što je tvornički predviđeno, a čija se vrijednost tvornički procjenjuje na otprilike 11-14 milijuna dolara. U cijenu od 200 milijuna dolara uračunata je i obuka pripadnika Hrvatske vojske, koju je godinu dana obučavalo petnaestak ruskih stručnjaka. Sustav S-300 imao je i petogodišnju garanciju, a konačnu cijenu odredilo je i to što on nije bio unaprijed plaćen, kao i rizik njegove dopreme koju je na sebe preuzeo nabavljač, te zarada nabavljača. Da Hrvatska u to vrijeme nije bila pod embargom i da doprema nije bila izuzetno rizična, taj bi sustav vjerojatno bio Hrvatskoj isporučen za otprilike 135 milijuna dolara.

Posebno je zanimljivo da je u cijenu od 200 milijuna dolara bila uračunata i kompletna dokumentacija sustava S-300. Riječ je o dokumentima teškim oko četiri tone, koji su smješteni u Puli. Procjenjuje se da samo ta dokumentacija vrijedi 18-20 milijuna dolara.

Tolika joj je vrijednost zbog toga što bi Hrvatskoj omogućila da se njeni stručnjaci brinu o održavanju i popravcima sustava, što bi državnom proračunu donijelo bitnu uštedu. Osim toga, ta je dokumentacija bogatijim zemljama potpuno dostatna da one same razviju i proizvedu svoj sustav S-300.

Tvrtka RH Alan kopije kompletne te dokumentacije ustupila je Izraelu, koji je bio izuzetno zainteresiran za nabavku sustava S-300. Tvrdi se da se Izrael obećao izdašno i kvalitetno odužiti Hrvatskoj za tu uslugu, a potpuno je sigurno da je cijeli državni vrh tada bio upoznat s tom operacijom. U Tuđmanovom uredu na Pantovčaku šestorica najbližih Tuđmanovih suradnika i visokih državnih dužnosnika usmeno su razgovarali o tome koliko novca za tu dokumentaciju treba tražiti od Izraela. Bivši predsjednik Franjo Tuđman na jednoj od sjednica VONS-a osobno je donio odluku da se osnuje portfelj poduzeća kojima bi se alternativno platio sustav S-300, te da se u Uredu predsjednika ili Hrvatskom državnom arhivu zasigurno mogu pronaći snimke s te sjednice. Na temelju te odluke Hrvatsku je u drugoj polovici devedesetih bio posjetio i Josef Rothacihner, jedan od sudionika u nabavci sustava S-300, koga su Nacionalovi fotografi snimili na Krčkom aerodromu, koji je on tada već smatrao svojim. Međutim, pregovori o preuzimanju hotela i poduzeća u Hrvatskoj na ime potraživanja novca za sustav S-300 propali su, kao i svi pokušaji da Zubak i njegovi zagonetni poslovni partneri naplate svoja potraživanja.

Osporavani “Ugovor o budućem ugovoru” između Ministarstva obrane i tvrtke “Winsley Finance” Limited po svemu sudeći nije jedini dokument koji potvrđuje da su Zubakova potraživanja opravdana. To potvrđuju i dokumenti o primopredaji poslovne dokumentacije MORH-ove tvrtke RH Alan koju su potpisali ministri unutarnjih poslova i financija Šime Lučin i Mato Crkvenac i bivši ministar obrane Jozo Radoš, a u kojima je praktički priznato i postojanje Vladina dugovanja Zubaku.

No Zubak će vrlo teško od ove Vlade naplatiti svoja potraživanja jer će ona nastojati otezati s naplatom zato što bi isplata tog novca bitno uzdrmala državni proračun. To se moglo vidjeti i nakon što se Arbitražna komisija koja se, sukladno odredbama postojećeg Ugovora između Ministarstva obrane i “Winsley Financea”, u arbitraži vezanoj uz rješavanje problema ugovornih strana oko naplate, proglasila nenadležnom za rješavanje tog spora iako sadržajno ni kvalitativno nije osporila postojanje duga i njegovu utemeljenost.

Istodobno, javno se osporavaju Zubakova potraživanja.
Međutim, Zubak, koji postupno otkriva nove detalje o nabavci sustava S-300, je ustrajan u svojim potraživanjima jer je uvjeren da je istina na njegovoj strani, te da će njegovi zagonetni i utjecajni poslovni partneri uskoro Vladi Ivice Račana stvoriti takve probleme nakon kojih će požaliti što mu taj novac nisu odmah bespogovorno dali. U takvom razvoju događaja, između ostalog, bit će posebno zanimljivo vidjeti hoće li i kako će pismena izjava Zubakovog svjedoka protiv Mladena Ružmana utjecati na istragu koju je o ovom slučaju nedavno pokrenulo Državno odvjetništvo.

Pavao Miljavac, bivši ministar obrane, objašnjava kako je i zašto Hrvatska nabavila raketni sustav S-300, kako je tekla isporuka te zašto je Hrvatska odustala od njegova osposobljavanja

Hrvatskoj je isporučeno samo 20 posto sustava S-300