General Janko BobetkoHaaški sud nedavno je dovršio istragu protiv dvojice istaknutih hrvatskih generala i ratnih zapovjednika – Janka Bobetka i Mirka Norca – i već u rujnu, a najkasnije do kraja listopada ove godine, obojica će biti optuženi za ratne zločine počinjene u operaciji Medački džep. U javnosti je vladalo uvjerenje da će za kršenje ratnog prava u akciji Hrvatske vojske u deblokadi Gospića odgovarati samo v. d. zapovjednika Operativne zone Gospića Rahim Ademi. Ali je sada gotovo sigurno da će mu se u sudnici u Haagu pridružiti Bobetko i Norac. Osim toga, istražitelji posjeduju dokaze i o odgovornosti Davora Domazeta Loše, koji po svemu sudeći nije došao iz Zagreba u Gospić samo kao svojevrsni Šuškov polit-komesar, kako je to predstavljeno u javnosti, nego je imao i konkretne zapovjedne zadatke prilikom osvajanja Medačkog džepa.

Unatoč suđenju u Gospiću, Haag podiže optužnicu protiv Norca zbog zločina u Medačkom džepu: dogovor Račana i Carle del Ponte da mu se sudi pred hrvatskim sudom, odnosio se isključivo na 1991. a akcija Medački džep izvedena je 1993. Procesuiranje Bobetka i Norca olakšat će položaj Ademija koji je dosad bio optuživan zbog 'središnje uloge u razradi, planiranju i izvođenju akcije Medački džep': Bobetko je u toj operaci bio Ademiju nadređen, a Norac podređen pa će sigurno dio krivnje biti prebačen na njih Ovu informaciju Nacionalu su prije nekoliko dana potvrdila čak dva visokorangirana izvora dobro upoznata s načinom rada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Prema njihovim riječima optužnica protiv Bobetka i Norca bit će podignuta jer su istražitelji nakon višekratnih posjeta Zagrebu utvrdili njihovu nesumnjivu odgovornost u navodnim likvidacijama srpskih civila 9 i 10 rujna 1993, ali najvažnija je redefinirati status Rahima Ademija, za sada jedinog časnika HV-a koji očekuje suđenje zbog rukovođenja tom operacijom. Procesuiranje tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Janka Bobetka i zapovjednika 9. gardijske brigade Mirka Norca, trebalo bi u velikoj mjeri rasteretiti Ademijev status. Haaška optužnica Ademija teško tereti zbog “središnje uloge u razradi, planiranju i izvođenju akcije, čime je prekršio 3 članak Ženevske konvencije iz 1949 godine”. Procesuiranjem Bobetka i Norca štošta bi se promijenilo, jer bi tada većina krivice pala na drugu dvojicu generala.

Ovakav epilog ne iznenađuje. U Haagu već duže raspolažu kompromitirajućim podacima o Norcu i Bobetku, no optužnice nisu podizane prvenstveno zbog procjene da bi one dodatno zakomplicirale političku situaciju u Hrvatskoj i povećale izglede da rigidni desničari opet preuzmu vlast. Osim toga, smatralo se kako bi procesuiranje starog i bolesnog Bobetka u Hrvatskoj proizvelo još lošiju sliku o Haaškom sudu, kada je najveći dio javnosti ipak postao ravnodušan prema zbivanjima u međunarodnom tribunalu. Međutim, u posljednjih godinu dana Janko Bobetko je postao predvodnik političke kampanje protiv Haaškog suda, a u nekoliko je intervjua dao do znanja da je osobno izradio planove i definirao ciljeve svih oslobodilačkih akcija u tada još okupiranoj zemlji. Kao glavni vojni organizator Bobetko je zaslužan za pobjedu u ratu, ali očito su u Haagu definitivno zaključili i da je odgovoran za zločine koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom i za provedbu politike spaljene zemlje.

U još kompliciranijem položaju nalazi se Mirko Norac. On je već godinu dana zatvorenik riječkog zatvora, a na tamošnjem sudu protiv njega se vodi proces zbog sudjelovanja u strijeljanju nekoliko desetaka zarobljenih gospićkih Srba krajem 1991. godine. U dosadašnjem tijeku postupka brojni svjedoci su potvrdili kako je glavni krivac za strahovladu u ratnom Gospiću i Lici bio Tihomir Orešković, dok je Mirko Norac bio pripadnik streljačkog voda koji je likvidirao skupinu nedužnih civila. Posebnost suđenja tzv Gospićkoj skupini je u tome da se po prvi put radi o procesu u kojem glavni svjedoci protiv hrvatskih vojnika okrivljenih za zločine nisu Srbi iz samoproglašene Krajine, nego ratni zapovjednici ZNG-a, SIS-a i lokalnih stožera.

Sve donedavno se vjerovalo da je zbog postupka koji se vodi pred riječkim županijskim sudom, Norac siguran od Haaga. Takva stajališta temeljila su se na sporazumu između Ivice Račana i Carle Del Ponte, kojim je Haag prepustio hrvatskom pravosuđu jurisdikciju nad zločinima počinjenima u vrijeme rata. Nacionalovi izvori, međutim, tvrde da su haaški stručnjaci sada pronašli pravni presedan koji bi im mogao isporučiti Mirka Norca. Po tom tumačenju dogovor između hrvatskog premijera i glavne haaške tužiteljice odnosi se isključivo na događaje iz 1991., dok je izostavljeno razdoblje od potpisivanja sarajevskog primirja pa do završetka Oluje. Kako je operacija Medački džep izvedena u rujnu 1993., u Haagu drže da Norac pripada njima, a ne hrvatskim sucima. To implicira vjerojatno i jesenski zahtjev za njegovim izručenjem u Scheweningen, dok bi se suđenje Gospićkoj skupini nastavilo bez jednog od glavnih osumnjičenika.

Kod Bobetka su stvari kristalno jasne: samouvjereni general višekratno je izjavljivao da je organizirao spornu akciju, a detaljne planove i način kako je provedena iznio je i u svojoj knjizi “Sve moje bitke”. Nije samo istakao vlastito središnje mjesto u organizaciji i planiranju Medačkog džepa, nego je naveo i dvojicu najodgovornijih ljudi u operacionalizaciji svoje strategije: Mladena Markača i Mirka Norca. Tako se još jednom potvrdila anegdota koja se prepričava u MORH-u nakon objave Bobetkove knjige – u prepunu prostoriju Obavještajne uprave uletio je Davorin Domazet Lošo i držeći knjigu u ruci bijesno počeo vikati kako će zbog nje svi završiti na Haaškom sudu. Nekoliko mjeseci kasnije malo je modificirao vlastito stajalište, pa se polaznicima Vojne akademije na kojoj je predavao, potužio da će zbog Bobetka završiti u zatvoru, više ne precizirajući nalazi li se on u Haagu ili negdje drugdje. Moglo bi ispasti da je i Domazet jednom u životu imao pravo jer postoje jasne naznake kako su haaški eksperti doznali da je i on imao prikrivenu, ali ništa manje važnu funkciju u Medačkom džepu. Premda se njegovo ime nigdje javno ne spominje, i sadašnji čelnik Tuđmanova HIP-a bio je jedan od prikrivenih zapovjednika operacije. Ipak, za sada je Domazet u nešto boljoj poziciji od Norca i Bobetka, protiv kojih će gotovo sigurno biti podignute optužnice, dok je njegov status i dalje dvojben.

Iako to Ademijevi branitelji odbijaju javno kazati, oni će nesumnjivo u novim okolnostima svog klijenta pokušati prikazati kao najmanje odgovornog za likvidacije Srba i palež njihove imovine. Logika je jasna: Rahim Ademi se formalno nalazio u svojevrsnom međuprostoru zapovjednog lanca, iznad njega je bio organizator i naredbodavac Janko Bobetko, dok mu je podređen bio Mirko Norac. Zato bi obrani odgovaralo kad bi dokazali kako je Bobetko sve isplanirao i dao zapovijed za početak čišćenja Medačkog džepa, što je zahvaljujući generalovoj strasti za samohvalom relativno lako dokazivo, dok će s druge strane trebati pronaći vjerodostojne svjedoke koji će dokazati da je na terenu posao odrađivao Norac.

No najteže će od svega biti dokazati kako Ademi nije znao za zločine, a ako je znao da ih je probao sankcionirati. Kako stvari stoje u ovom trenutku, Ademijevi branitelji i haaško tužiteljstvo posjeduju dokument koji će u značajnoj mjeri odrediti tijek procesa. Radi se o naredbi ministra obrane Gojka Šuška izdanoj 25 rujna 1993., kojom je zatraženo hitno provođenje istrage kako bi se utvrdio opseg kršenja Ženevske konvencije od strane Hrvatske vojske u Medačkom džepu. Ademijevi branitelji tvrde kako je upravo njihov branitelj osupnut pričama o ubojstvima srpskih civila, zahtijevao da Šušak zatraži provođenje istrage. Zadatak prikupljanja podataka dobio je jedan od najvažnijih SIS-ovaca Ante Gugić, međutim rezultati njegove obavještajne akcije nikad nisu objelodanjeni. Da je Gugić samo formalno odradio posao govori podatak da domaće pravosuđe nikad nije zaprimilo niti jedan zahtjev za pokretanje istrage protiv vojnika ili policajaca iza kojih su ostali ubijeni civili i spaljena imanja.

Uostalom, netom nakon Gugićeva dolaska u Gospić, Ademi je smijenjen sa zapovjednog položaja, tako da više nije mogao utjecati na rezultate istrage. Drugi argument obrane predstavljaju teško dokazivi dokazi koje tužiteljstvo posjeduje o navodnim likvidacijama civila. Prema službenoj optužnici potpisanoj od Carle Del Ponte, hrvatske postrojbe su u Medačkom džepu počinile zločin protiv čovječnosti i pritom bezrazložno likvidirale 38 osoba, uglavnom nemoćnih i staraca, te zapalile 164 kuće i 148 staja i gospodarskih objekata. Tužitelji raspolažu izjavama preživjelih srpskih stanovnika koji su uspjeli pobjeći, ali i svjedočanstvima pripadnika kanadskog bataljuna Unprofora, koji je 1993 bio zadužen za održavanje prekida vatre između hrvatskih snaga i srpskih pobunjenika.

Tužitelji se u velikoj mjeri oslanjaju na UN-ovo izvješće iz prosinca 1994. u kojem je akcija Medački džep apostrofirana kao “tužan primjer ratovanja na Balkanu”. Navedeni su i iskazi dvadesetak Srba koji su pobjegli pred nadirućim hrvatskim postrojbama, no pritom su i sami inspektori Ujedinjenih naroda upozorili da se u ove iskaze nije moguće sasvim pouzdati. Ipak, poimenično pobrojane osakaćene žrtve i detaljno razorena sela sami po sebi predstavljaju golemi argument u korist tužiteljstva.

S druge strane, Ademijeva obrana vjeruje da se slabost optužnice sastoji u tome da su patološki nalazi pokazali kako je najveći broj ubijenih imao prostrijelne rane, za koje nije moguće dokazati jesu li nastale u borbi ili tek kada su sukobi prestali. Zločinačko iživljavanje očigledno je u svega nekoliko slučajeva, gdje su nekim žrtvama odsječeni prsti na rukama, a jednoj osobi nožem izvađene genitalije. Sasvim je sigurno da će ovakvi divljački postupci i činjenica da za njih nitko nije odgovarao za Adamija i njegov braniteljski tim biti najveći problem.

Stanovnicima bivše Jugoslavije naviknutima na višegodišnje masakre, ubojstva 38 civila i devastacija nekoliko zabačenih ličkih sela nije posebno dojmljiv zločin. Ali u haaškom tribunalu cijeli se događaj vodi kao blistav primjer brutalnog načina ratovanja u kojemu se pobjednici iživljavaju nad nasumce odabranim protivnicima, najvećim dijelom starcima i invalidima. Optužnica je sastavljena na politički korektan način jer nigdje ne dovodi u pitanje vojnu opravdanost akcije, nego se u cijelosti bazira na kršenju ratnih normi i zločinima nad civilima. A da ih je bilo potvrdio je i Bobetko koji je u knjizi “Sve moje bitke” spomenuo i termin “flagrantno kršenje međunarodnog prava”, zbog čega se morao sastati i s Unproforovim generalom Jeanom Cotom. Koliko god je, sudeći po Bobetkovim zapisima, njihov sastanak bio neugodan, izgleda da će posljedice nepridržavanja ratnih normi, na koje ga je Cot upozorio, biti kudikamo drastičnije.

Operacija Medački džep započela je 9. rujna 1993. u 6,08 sati kada su hrvatske snage krenule u deblokadu Gospića, koji se dvije godine nalazio u poluokruženju. Planove akcije priredio je Janko Bobetko, v.d. zapovjednika Zapovjednog područja bio je Rahim Ademi, a akciju su provele 9. gardijska brigada pod zapovjedništvom Mirka Norca, Samostalna domobranska bojna iz Gospića predvođena pukovnikom Milom Kosovićem, i oko 500 specijalaca Mladena Markača. U roku od četiri sata pobunjeni Srbi su razbijeni i osiguran je uski koridor kroz koji je omogućeno povlačenje vojske i civila.
Kako navodi haaško tužiteljstvo njih 40-tak, uglavnom starih i nesposobnih za bijeg, likvidirale su hrvatske snage. Nekolicini su odrezani prsti i amputirane genitalije. Na zahtjev UN-a, HV je prekinuo akciju, a do 17 rujna i posve se povukao iz Medačkog džepa. Iako u samoj akciji, zbog brzine kojom su Srbi pobjegli, nije bilo puno razaranja, kada je sve završeno postalo je jasno da je čitavo područje sasvim opustošeno, a sva gospodarstva spaljena. Kako i ovi postupci spadaju u kršenje Ženevske konvencije, Haag je optužio Ademija, a ovih dana se dovršavaju i optužnice protiv Bobetka i Norca.

Osim Janka Bobetka i Mirka Norca, haaški tužitelji ispituju odgovornost za ratne zločine još nekoliko nekadašnjih visokih državnih i vojno-policijskih dužnosnika. Poznato je da su zainteresirani za uloge zapovjednika MUP-ovih specijalaca Mladena Markača i Željka Sačića, kao i kninskog ratnog namjesnika poslije Oluje generala Ivana Čermaka. Premda su na područjima njihove odgovornosti počinjeni zločini, izgleda da su ovog proljeća, u razgovorima s predstavnicima tribunala, uspjeli dokazati svoju nevinost.
Isti zadatak tek čeka Branimira Glavaša koji je postao zanimljiv zbog mučkog ubojstva srpskih civila u Paulin Dvoru. Stajalište Tužiteljstva je nedvosmisleno: uspiju li povezati Glavaša s ovom likvidacijom, visoki dužnosnik HDZ-a morat će otići u Haag, a ako se pokaže da se radilo o samovolji nižih zapovjednika, slučaj će biti prepušten ovdašnjim sudovima.
Najveće kontroverze izaziva haaški interes za Ivana Jarnjaka. Dugogodišnji ministar policije trenutačno je glavna meta haaških istražitelja koji pokušavaju otkriti je li bio povezan s likvidacijama koje su obavljali njegovi potčinjeni na terenu. Nacionalovi izvori tvrde da Haag nema nikakav direktni dokaz protiv Jarnjaka, što ne znači kako je istraga u njegovom slučaju stavljena “ad acta”.