Objavljeno u Nacionalu br. 355, 2002-09-04

Autor: Jasna Babić

Ika Šarić - od strastvene nacionalistkinje do neustrašive sutkinje

Heroina iz riječke sudnice

Ika Šarić, prva je predstavnice pravosudnog aparata koja je shvatila smisao procesa protiv ratnih zločinaca

Ika ŠarićIka ŠarićIka Šarić, predsjednica sudskog vijeća u procesu protiv tzv. gospićke skupine, potpuno sama, bori se na dvije fronte. Na jednoj strani – s braniteljskim timom optuženika koji nastoji diskvalificirati njezinu političku podobnost, na drugoj – s državnim institucijama koje se opiru nastojanjima da se ratni zločini u Gospiću do kraja rekonstruiraju.

Politički obračun s Ikom Šarić, kojim gospićki optuženici pokušavaju spasiti vlastitu čast, obračun je s patriotizmom i junaštvom druge vrste za koje nitko od njih nije sposoban Borba s državom traje od prvog dana. Ika Šarić mjesecima je čekala da iz MORH-a pošalju organizacijsku shemu 118. brigade kojom je zapovijedao Mirko Norac, jedan od optuženih za likvidaciju srpskih civila. Pred njezinim Vijećem defiliraju visoki obavještajni dužnosnici koji prikrivaju značajne činjenice iz toga vremena i minoriziraju vlastitu odgovornost. U njezinoj sudnici odvija se frakcijski sukob bivših sljedbenika Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Dvije godine tražila je famoznu audiokasetu na kojoj Ivan Dasović, nekadašnji šef gospićke policije, još u prosincu 1991. svjedoči o “smrtonosnom sastanku” lokalnih vojno-policijskih čelnika. S jednakom mukom, tek nakon tri mjeseca, ishodila je skidanje tajnosti s dokaznog materijala.

Konačno, u sudskom procesu identificirano je toliko mnogo novih aktera i zlodjela da je državno odvjetništvo optužnicu moglo čak značajno proširiti. No u vrhu pravosudne institucije ne postoji volja da tužitelj Doris Hrast otvara nove dimenzije tzv. gospićkog slučaja. Zbog toga je sutkinja Ika Šarić doista heroina: radeći svoj posao, pedantno i temeljito, mora se nositi s tihim savezništvom između Države i optužene gospićke skupine.

Politički obračun počeo je prošloga tjedna. U srijedu, 28. kolovoza, u sudnici riječkog Županijskog suda, vladala je primjetna nervoza. Branitelji Tihomira Oreškovića dobili su neke signale da bi se protiv njihova klijenta mogla otvoriti istraga za ubojstvo Milana Levara, prvog očevica koji je javno govorio o nalogodavcima i izvršiteljima egzekucija na ličkom području. Norac je, pak, pročitao Nacional u kojem se najavljuje haaška optužnica za njegovo sudjelovanje u likvidaciji nekoliko srpskih sela u Medačkom džepu.

“Jesi li vidio ovo”, pitao ga je jedan od odvjetnika, nudeći mu posljednji broj tjednika. “Jesam”, odgovorio je ljutito. “Znam tko mi to smješta”… A onda se, koji trenutak kasnije, obrušio na sutkinju, optužujući je da vrijeđa njega osobno, Domovinski rat i sve hrvatske branitelje.

Tužitelj Doris Hrast do tada je bio glavna meta reprezentativnih optuženika tzv. gospićke skupine, Tihomira Oreškovića i Mirka Norca. Njihovi odvjetnici nastojati su ismijati njegovo, navodno manjkavo, znanje o funkcioniranju HV-a, povijesti Domovinskog rata ili situacije na ličkoj fronti 1991. Kao povod za veliki dramaturški obrat u kojem se pažnja, naoko iznenada, fokusirala na sutkinju Šarić, poslužilo je ispitivanje svjedok obrane Steve Pražića, bivšeg oficira JNA srpske nacionalnosti koji se ujesen 1991. priključio 118. brigadi. Pošto je svjedok uvjeravao sudsko vijeće da njegov vlastiti primjer pokazuje kako je Norac vrlo humano postupao sa Srbima, Ika Šarić postavila je dva pitanja koja su, više nego očito, poljuljala Norčevu generalsku taštinu. Glasila su, otprilike, ovako: “Nije li neobično da su školovani časnici iz JNA imali niži rang od Mirka Norca sa srednjoškolskom, civilnom naobrazbom? I što znači tvrdnja da Norac nikad nije spadao u kategoriju ‘salonskih zapovjednika’: znači li to da su svi ostali zapovjednici obrane Gospića bili salonski?”

“Prigovaram vašim pitanjima; vaša pitanja vrijeđaju mene osobno, sve branitelje i domovinski rat”, bijesno je ponavljao optuženik, pokazujući koliko je osjetljiv, ne samo na aluzije o svojoj školskoj spremi, nego i na primjedbe o junačkim zaslugama nekih drugih gospićkih ratnika koji usto nisu ubijali civile. “Smirite se, Norac”, odgovorit će Ika Šarić kao da tetoši uvrijeđeno dijete.

Istom problemu – potpuno nevažnom za pobijanje optužnice – uznemireni Norac, vraćat će se i sutradan, inzistirajući da se pred sudskim vijećem izloži obrazovna struktura gospićkih branitelja iz 1991. Uz potporu svojih odvjetnika ponovit će, također, da sutkinja Šarić na uvredljiv način vodi cijeli sudski postupak.

Po svemu sudeći, optuženici su shvatili da je za njih manje opasan sadržaj optužnice od same Ike Šarić koja, iz dana u dan, pokazuje da raspolaže s mnogo više znanja o ratnim zbivanjima u Gospiću nego što je sadržano u sudskom spisu. Cijeli niz svjedoka potvrdio je da je Tihomir Orešković bio gospodar života i smrti na ličkoj fronti i da je general Norac osobno obavljao egzekucije staraca i žena iz podruma i skloništa. Kako je takvo mnoštvo podudarnih iskaza sve teže zanijekati, ostala je još samo jedna šansa: politički diskvalificirati sutkinju. Ika Šarić, naime, ne donosi samo presudu i odmjerava kaznu, nego suđenje pod njezinim vodstvom otkriva da ratni zločini u Gospiću nisu počinjeni ni zbog obrambene strategije, ni zbog bijesa ugroženog naroda, nego kao osviješteni projekt nacionalne i političke tiranije.

Ika Šarić prva je predstavnica državnog aparata koja je shvatila smisao sudskih procesa protiv domaćih ratnih zločinaca.

Ika Šarić rođena je 1961. u Biogradu. Rodno mjesto napustila je kao 15-godišnjakinja, upisavši srednju Upravnu školu u Rijeci, gdje je 1986. završila i Pravni fakultet te postala pripravnicom na Općinskom sudu. Silno marljiva i zaljubljena u svoju struku, imenovana je za sutkinju Županijskog suda u izuzetno kratkom roku. Danas je Ika Šarić jedna od samo dvaju raspravnih sudaca Riječkog županijskog suda, pa uz razvikani “slučaj Gospić” vodi još nekoliko teških i zamršenih sudskih procesa protiv klasičnih kriminalaca i narko-dilera koji ne izazivaju osobitu pažnju javnosti. Opterećena stalnim raspravama, posljednje dvije godine nije imala ni dana godišnjeg odmora. Nema znanstvenih radova, nema hobija, nema obitelji: svaki privatni trenutak posvećuje sudskim spisima i pravničkoj literaturi. Rekreira se dugačkim pješačenjem od stana do radnog mjesta. Živi sa sestrom, sudskom činovnicom, čije malodobno dijete zajedno odgajaju.

Ukratko, u biografiji Ike Šarić nema uzbudljivih epizoda koje bi je označile kao društvenu ili medijsku atrakciju.

Ipak, njezini prijatelji tvrde da je u mnogočemu briljantna: inteligentna, istrenirana pamćenja, velike koncentracije i smisla za konzistentnost. Kao specifično karakterno svojstvo, vrlo rijetko u Hrvatskoj, odlikuje je i savršena ravnodušnost prema autoritetima, statusima i rangovima. Točno kao u ustavnim paragrafima, tako i u njezinoj sudnici svi ljudi imaju isti tretman. Sve optužene iz tzv. gospićke skupine oslovljava samo prezimenom, ignorirajući i uljudno oslovljavanje s “gospodine” i Norčevu titulu generala.

Kao najzorniji primjer da Iku Šarić ništa ne može impresionirati, njezini kolege spominju dvogodišnji sudski postupak protiv Josipa Gucića, optuženog za financijske malverzacije u svojoj tvrtki Brodokomerc. Pošto je prostudirala omanju zbirku knjiga iz Trgovačkog prava, u sudnici se morao pojaviti niz političkih i poslovnih “velikana” koje je, vrlo neugodnim pitanjima, natjerala da pravdaju svoje uloge u sumnjivoj ekspanziji Gucićeva pretvorbenog koncerna. Tako je Ika Šarić privela na sud bivšeg premijera Zlatka Matešu, bivšeg prvaka riječkog HDZ-a, Darija Vukića i odvjetnika Marijana Hanžekovića, predsjednika Nadzornog odbora Gucićeva Brodokomerca. Hanžekovića je ispitivala gotovo šest sati, a kada se on pokušao pobuniti, sutkinja Šarić ledeno je konstatirala da bude sretan što se zajedno s Gucićem nije našao na optuženičkoj klupi.

U suđenju “gospićkoj skupini” sličnu je primjedbu izrekla na račun Ivice Oreškovića, brata optuženog Tihomira Oreškovića koji se, vrlo indikativno, pojavljuje u mnogim gospićkim pričama. Operativac SIS-a i nekadašnji šef sigurnosti u ličkom Operativnom štabu, do tog trenutka svakodnevno je pratio suđenje, da bi već sutradan prestrašeno nestao iz sudske dvorane i njezina vidokruga.

Pištolj je nabavila puno prije “gospićkog slučaja”, kada joj je priprijetio jedan klasični razbojnik. Danas oružje ne nosi sa sobom. Na njezin vlastiti zahtjev, ukinuli su policijsku osiguranje koje je dobila nakon prijetećih poruka anonimnih Norčevih i Oreškovićevih sljedbenika. Uostalom, u raznim preokretima sudskog procesa tzv. gospićkoj grupi, Ika Šarić zabilježila je još jednu važnu pobjedu: konačno se kriminalci i zločinci, kako treba biti, boje suca.

Prema tvrdnjama njezinih znanaca, sutkinja je, koliko pamte, samo jednom bila izbačena iz ravnoteže: u vrijeme Domovinskog rata, o kojemu se tako puno govori u “gospićkom slučaju”. Biograd, gdje žive njezini roditelji i brat, bio je jedan od strateških ciljeva srpske okupacije. Zajedno s najbližim zadarskim okruženjem, rodno mjesto sutkinje Šarić našlo se ujesen 1991.pod višemjesečnom srpskom opsadom, izloženo snažnom granatiranju iz obližnje “SAO Krajine”. Dobar dio tog ratnog razdoblja njezini roditelji proveli su u nezaštićenoj obiteljskoj kući, a brat je bio među prvim dobrovoljcima Domovinskog rata. Prema pričanju njezinih prijatelja, Ika Šarić spadala je u kategoriju onih Hrvata koji su vjerovali da je hrvatsko-srpski rat slika crno-bijelog svijeta u kojemu se hrvatska strana, kao žrtva, u svakom pogledu razlikuje od srpskih zločinaca. Plakala je svakodnevno, tipično ženski, mrzeći četnike i strepeći za život svoje obitelji, starih biogradskih susjeda i prijatelja iz djetinjstva.

Uz puno razumijevanje njezina emocionalnog stanja, kolege u Rijeci, ipak samo promatrači ratnih razaranja i smrti, smatrali su da Ika Šarić ipak iskazuje odveć žestoke nacionalne strasti.

Kada je rat minuo, mračne strane Hrvatske vojske vjerojatno su za sutkinju još dugo vremena ostale nepojmljive, koliko i njezino patriotsko uvjerenje da se hrvatska država izgradila na pravednoj stvari. A onda se suočila s optužnicom u kojoj se Orešković i Norac ne razlikuju od srpskih zločinaca. Čitajući policijske zabilješke, istražne spise i priznanja, koja zbog raznih procesnih razloga nemaju snagu službenog dokaza, razgovarajući sa žrtvama, pa i samim optuženicima, Ika Šarić saznala je i mnogo više: ne samo kako su srpske civile izvlačili iz podruma i vodili na masovna strijeljanja, nego i kako su Srpkinje silovali i kako su Srbima trofejno rezali glave.

Bila je šokirana, koliko i nesretna, kako tvrde njezini znanci, ali odlučna da sazna punu istinu i ispravi, među ostalim, osobne zablude i idealizirane predodžbe o nekim razvikanim hrvatskim junacima. I doista, proces pred Županijskim sudom u Rijeci, otkriva mnogo više od optužnice. Odvjetnici “gospićke skupine” potiho se žale da je suđenje otišlo “u širinu”, razvuklo se i prekoračilo granice optužnih tvrdnji državnog odvjetništva. Mnoštvo svjedoka pozvano je pred sudsko vijeće na njezinu osobnu inicijativu, mimo zahtjeva tužitelja ili obrane; neki od njih otkrivaju nove dijelove u gospićkim ratnim zbivanjima, drugi upućuju na moguće političke nalogodavce i zaštitnike tzv. gospićke skupine. Ni jedno, ni drugo nema veze s dokazivanjem ili pobijanjem bilo kojeg optužnog fragmenta. Ipak, dragocjeno je za hrvatsku javnost koja se mora s drugim licem svojih nacionalnih idola.

Politički obračun s Ikom Šarić, kojim gospićki optuženici pokušavaju spasiti vlastitu čast, obračun je s patriotizam i junaštvom druge vrste za koju nitko od njih nije sposoban.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika