Objavljeno u Nacionalu br. 355, 2002-09-04

Autor: Mladen Pleše

POLITICAL REPORT - Mladen Pleše

Skandalozna inicijativa Mate Arlovića i Ivice Račana

Potpredsjednik SDP-a Mato Arlović u subotu, 31. kolovoza, svojom javnom tvrdnjom da je nakon izbora moguća koalicija SDP-a i HDZ-a, zaprepastio je koalicijske partnere, te mnoge članove SDP-a i HDZ-a

Ivica Račan i Mato ArlovićIvica Račan i Mato ArlovićU subotu, 31. kolovoza, zagrebačkim političkim krugovima munjevito se proširila vijest da je potpredsjednik SDP-a Mato Arlović na šokantan način otvorio još jednu političku tabu-temu u Hrvatskoj. U intervjuu Glasu Slavonije Arlović je, naime, zatekao i zaprepastio koalicijske partnere, oporbu i članove SDP-a lakoćom kojom je potvrdio da je nakon sljedećih izbora moguća koalicija i formiranje zajedničke vlade SDP-a i HDZ-a. Nema sumnje da je tom senzacionalnom najavom Mato Arlović udario temelje novim podjelama i sukobima, ne samo među socijaldemokratima, nego i na cijeloj političkoj sceni.

Arlovićeva najava koalicije SDP-a i HDZ-a velika je prevara birača koja pokazuje da je hrvatskim političarima doista stalo samo do vlasti Tom bi se inicijativom zbrisalo s političke scene većinu političkih stranaka u državi, ugušio svaki politički pluralizam i suspendirala demokracijaUz to, Arlović je posredno priznao da je upravo iz vrha SDP-a potaknut prošlotjedni napis u tjedniku Globus, o stvaranju postizborne crveno-crne koalicije SDP-a i HDZ-a. U Globusu, koji je blizak premijeru Račanu, tvrdi se kako će približavanje SDP-a i HDZ-a predstavljati “golem pomak na političkoj sceni”, jer će jamčiti “stabilniju Vladu” te “jednom zauvijek riješiti krivnje SDP i HDZ od dijela političkog naslijeđa s kojim Račan i Sanader nemaju previše veze”.

Kako su znali da je taj probni balon lansiran upravo iz Račanova kabineta, medijska nagađanja o velikoj koaliciji ozbiljno su zabrinula lidere ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj. Stoga ih je Arlovićevo priznanje da SDP više ne odbacuje mogućnost suradnje s HDZ-om, definitivno uvjerilo da je u tijeku pokušaj temeljitog redizajna političke scene u Hrvatskoj. Stranački vođe s kojima je razgovarao Nacional, bez obzira na međusobne političke i ideološke razlike, potpuno su suglasni da ta inicijativa ima samo jedan cilj: zbrisati s političke scene većinu političkih stranaka u Hrvatskoj, ugušiti svaki politički pluralizam te, na kraju, suspendirati demokraciju. Uvjereni su da SDP, uz pomoć HDZ-a, nastoji političkim inženjeringom raščistiti stranačku scenu Hrvatske.

Premda u HDZ-u energično opovrgavaju mogućnost suradnje s “crvenima” i “komunjarama”, takva jednostrana rekonstrukcija političkih odnosa itekako odgovara Ivi Sanaderu i vrhu HDZ-a. U slučaju eliminiranja dijela stranaka, HDZ će postati jedinim i nepovredivim predstavnikom desnog centra i umjerene desnice. Istodobno, SDP će nastaviti figurirati kao najsnažnija stranka lijevog centra i najrespektabilniji predstavnik umjerene ljevice.

Mato Arlović je, također, otkrio da vodstvo SDP-a grozničavo razmatra sve opcije koje im mogu osigurati da i nakon sljedećih izbora, bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti, sačuvaju vlast. Ta politička logika razlogom je zašto SDP više ne bježi od suradnje s dosad najnepomirljivijim ideološkim i političkim neprijateljem, kao što je HDZ.

Najava spektakularnog zaokreta SDP-a, međutim, nije neočekivana niti je u pitanju neki nekontrolirani ispad Mate Arlovića. Takvo pragmatično ponašanje Ivice Račana posljedica je sve lošijeg izbornog rejtinga i sustavnog pada ugleda i popularnosti SDP-a među biračima. Istraživanja javnog mnijenja već dulje najavljuju da će SDP na sljedećim izborima sasvim sigurno izgubiti vlast. Uz to, SDP je, otkad je preuzeo kontrolu nad državom, zbog raznih nedosljednosti, ustupaka i kompromisa, u velikom dijelu izgubio socijaldemokratski identitet. Stoga je najava suradnje s HDZ-om samo logičan nastavak dosadašnje rasprodaje ideja ljevice i imidža lijeve stranke. Račana i Arlovića na takvu su ponudu zasigurno potaknula i najnovija ispitivanja javnog mnijenja koja ukazuju da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora jedino SDP i HDZ prijeći granicu od 20 posto. To znači da te dvije stranke mogu samo zajedno sastaviti čvršću i dugovječniju vladu. Ako, pak, SDP i HDZ odbace mogućnost međusobne suradnje, te odluče sami formirti koaliciju, morat će ući u aranžmane s najmanje tri ili četiri manje stranke. A to znači puno više ustupaka od onih koje bi učinili da koaliraju međusobno.

Jedan od lidera stranaka vladajuće koalicije potvrdio je Nacionalu u ponedjeljak, 2. rujna, kako najnovije spekulacije oko strateškog zaokreta SDP-a za njega ne predstavljaju nikakvo iznenađenje.

– Već duže vrijeme SDP i HDZ imaju jednak strateški cilj: žele reducirati političku scenu Hrvatske na samo dvije velike stranke koje će se ponekad zajedno, a katkad razdvojeno, skladno izmjenjivati na vlasti.

Vlast Ivice Račana bitno je omeđena političkom voljom HNS-a, LS-a, IDS-a i disidenata HSLS-a. Bez obzira na to što te stranke nemaju ni deset saborskih zastupnika, Račanova vlada ovisi o njihovim glasovima. Stoga je SDP prisiljen praviti ustupke koji daleko premašuju objektivnu vrijednost i snagu HNS-a, LS-a, IDS-a i dijela HSLS-a. HDZ-u, pak, na sljedećim izborima HSLS i DC mogu odnijeti značajan broj glasova. Osim toga, Dražen Budiša i Mate Granić stoje na putu Ivi Sanaderu da postane neupitnim vođom opozicije, a u budućnosti i koalicije desnog centra. Dodatni razlog zbog kojeg SDP i HDZ žele eliminirati konkurentske stranke je taj što one ciljaju na isto biračko tijelo i oduzimaju birače koji bi inače glasovali za socijaldemokrate ili hadezeovce. Uz to, vodstvima SDP-a i HDZ-a strašno smetaju ambicije lidera malih stranaka, pa sve to skupa stimulira vodeće političare SDP-a i HDZ-a da počinju javno razmatrati mogućnost stvaranja velike koalicije. Ako se pokaže da te dvije stranke mogu surađivati i formirati stabilnu Vladu, onda će se stvoriti uvjerenje da ostale stranke nisu potrebne. Štoviše, da su doista smetnja stabilizaciji političkih prilika u Hrvatskoj. Dakako, potpuno su u pravu oni koji postavljaju pitanje zašto se Ivica Račan 1992. ili 1993., kada je SDP dobivao oko pet posto glasova, nije zalagao za stvaranje dvaju političkih blokova i uklanjanje manjih stranaka.

Sugovornik Nacionala iz vrha SDP-a, koji ne pripada tvrdoj, lijevoj struji, bio je iznenađujuće kritičan prema najnovijim inicijativama Mate Arlovića. – Ako su Račan i Arlović zaista odlučili koalirati s HDZ-om, onda će se potvrditi teze da je Račanov SDP, doduše, formalni pravni sljednik Saveza komunista, ali da je zapravo pravi ideološki baštinik HDZ-a. U kontekstu Arlovićeva istupa valja onda ocjenjivati i najnoviji javni obračun Zdravka Tomca s Ivanom Ninićem. Ako se Račan doista odlučio na takav strateški zaokret, onda je Tomac dobio zadaću da isprovocira sukob sa stranačkim ljevičarima. Namjerno ih je javno optužio da se njihov mentalni sklop nije izmijenio, da su sačuvali komunistički mentalitet i način političkog ponašanja. Na taj način želi ih unaprijed diskvalificirati ili, čak, izbaciti iz stranke kako bi spriječio da opstruiraju najavljeno savezništvo SDP-a s HDZ-om. Jasno je, naime, da oni ni pod koju cijenu neće pristati na suradnju SDP-a i HDZ-a. Time će ujedno vodstvo SDP-a napraviti ustupak HDZ-u i pomoći Sanaderu da uvjeri svoju stranačku bazu kako je SDP definitivno raskrstio sa svojim komunističkim naslijeđem. Ako se, pak, u međuvremenu i Sanader oslobodi preostalih ekstremista, ništa više neće stajati na putu sreće i ljubavi Račanovih socijaldemokrata i Sanaderovih hadezeovaca, istakao je, s ne malom dozom cinizma, Nacionalov sugovornik iz vrha SDP-a.

Postoje, međutim, i drukčija objašnjenja najnovijeg zakreta u SDP-u. Jedan od oporbenih lidera uvjeren je kako je Račan preko intervjua Mate Arlovića i medijskih spekulacija zapravo započeo s opsežnom operacijom discipliniranja svojih koalicijskih partnera te s unošenjem razdora i nepovjerenje među oporbene stranke. – Račan je odlučio na vrijeme zaustaviti soliranja u koaliciji, spustiti na zemlju Tomčića i njegov HSS te primiriti ostale koalicijske partnere.

Naprosto ih je upozorio da će ih u slučaju neposluha ostaviti na cjedilu i okrenuti se HDZ-u. Tada zaista većini malih stranaka lijevog centra i građanske provenijencija prijeti nestajanje s političke scene. Malo je, naime, vjerojatno da neke od njih mogu same prijeći izborni prag. Istodobno, Račan je tim potezom želio ubrzati proces raslojavanja i destabiliziranja HDZ-a te spriječiti stvaranje koalicije desnog centra. Takvo agresivno Račanovo ponašanje prisililo je Sanadera da bude puno energičniji te da ode puno dalje nego što je želio. Zatražio je ostavku Ivice Račana kako bi uvjerio svoju stranačku bazu i neistomišljenike da mu nije ni na kraj pameti surađivati s reformiranim, a nekmoli s nereformiranim komunistima. Račan istodobno želi unijeti razdor i nepovjerenje među stranke desnog centra, nastojeći spriječiti stvaranje snažne koalicije desnog centra. Njemu je potpuno jasno, a to se vidjelo i nakon potpisivanju peticije DC-a oko Piranskog zaljeva, da su HDZ, HSLS i DC prirodni partneri, a da su trenutačna odbijanja suradnje tek dio taktičke igre za zauzimanje boljih pregovaračkih pozicija. Nudeći koaliranje HDZ-u, Račan ga želi odvojiti od HSLS-a i DC-a: zajedno s HSS-om te stranke, nakon sljedećih izbora, mogu ostvariti komotnu većinu u Saboru, zaključio je Nacionalov sugovornik iz oporbe.

Posljednja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da SDP i HDZ nakon sljedećih izbora neće moći sami ostvariti većinu u Saboru, nego da će se morati osloniti na manje stranke. Tako će postati njihovim taocima. U tom slučaju nije nelogično razmišljanje da je puno bolje dijeliti vlast s jednom, negoli s tri ili četiri stranke. S tim da će Račan ili Sanader imati dodatnu, istu, noćnu moru: Zlatka Tomčića i njegov HSS, koji će nastojati što skuplje naplatiti svoju naklonost jednoj od velikih stranaka. Račan i Sanader mogu osigurati svojim strankama daleko mirniji život ako u međuvremenu uspiju neutralizirati ili progutati većinu ostalih političkih stranaka. Upravo zbog toga koalicija SDP-a i HDZ-a ne mora biti duljeg vijeka i može imati vrlo ograničen vijek trajanja: sve dok se ne završi čišćenje političkog terena. A za to je dovoljan samo jedan izborni mandat. Nakon toga, SDP i HDZ mogli bi se u miru rastati i opet postati nepomirljivim političkim suparnicima.

Postavlja se pitanje hoće li Račan, nakon što je u ljeto 1998. potpisao koalicijski sporazum s Draženom Budišom, smoći snage i hrabrosti da još jednom prijeđe politički Rubikon. Ovaj puta s Ivom Sanaderom i HDZ-om. Može se, naravno, zamisliti normalna suradnja Ivice Račana i Ive Sanadera, kao i Mate Arlovića i Vladimira Šeksa ili Zdravka Tomca i Ivana Šukera, ali ne i Drage Krpine i Ivana Ninića. Iskustvo s koalicijom SDP-a i HSLS-a, međutim, pokazuje da su ideološke i političke razlike između SDP-a i HDZ-a još uvijek toliko velike da je za sada svaka konstruktivna suradnja gotovo posve isključena. Osim toga, Račanovo povezivanje s Budišom imalo je vrlo čistu zadaću: srušiti autoritarnu vlast Franje Tuđmana. Koalicija SDP-a i HDZ-a imala bi, međutim, samo jedan, krajnje nemoralan i kompromitantan cilj: osvojiti vlast. A za takvo što većina građana, sasvim sigurno, ne bi imala nikakvog razumijevanja.

Sasvim je, međutim, jasno da pod pritiskom spašavanja vlastite političke karijere, Ivica Račan neće birati sredstva da sačuva vlast. Makar i okrnjenu, pa čak i uz pomoć desnice. Nakon što je zahvaljujući potpori Budiše i HSLS-a došao na vlast, uz asistenciju Tomčića i HSS-a sačuvao premijersko mjesto, ništa nije logičnije nego da produži život na državnom vrhu u koaliciji sa Sanaderom i HDZ-om. Oko takvog raspleta Račan sasvim sigurno neće imati dvojbi.

Za razliku od Račana, predsjednik HDZ-a Ivo Sanader u bitno je drukčijoj situaciji. On je, doduše, učvrstio svoju poziciju u vrhu stranke, ali još nije stavio pod kontrolu stranačku bazu. Nakon obračuna s Pašalićem i njegovim izbacivanjem iz stranke, Sanader je ostao bez manevarskog prostora za nove radikalnije rezove. Još će dugo, naime, morati uvjeravati najšire članstvo da je zapravo on jedini iskreni i autentični provoditelj Tuđmanove politike. Dok bi dio vrha HDZ-a, da se domogne vlasti, progutao koaliranje s SDP-om, većina običnih članova stranke s tim se nikako ne bi mogla pomiriti.

Većina lidera političkih stranaka, umjesto da se zgraža nad idejom o koaliranju SDP-a i HDZ-a, trebala bi je, zapravo, zdušno poduprijeti. Ako se, naime, realizira velika crveno-crna koalicija, to će toliko iskompromitirati SDP i HDZ u očima njihovih birača da će im zasigurno većina, već na prvim sljedećim izborima, okrenuti leđa. Stoga nema mjesta strahu da bi eventualna suradnja i zbližavanje SDP-a i HDZ-a ugrozilo, ili čak upropastilo, političku perspektivu većine ostalih stranka. Upravo suprotno. Najveću cijenu za prerano koaliranje platili bi upravo SDP i HDZ.

Vezane vijesti

Karamarko: vlast nije napravila ništa za narod

Karamarko: vlast nije napravila ništa za narod

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko rekao je danas kako aktualna vlast tijekom proteklih šest mjeseci nije napravila ništa korisno za ovaj narod,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika