Juraj Dodić Dodo, Ivica Bertić, Mijo Kovčo, Vinko Žuljević Klica, Damir Džeba, Vjeko ČuljakNacional raspolaže dokumentom koji dokazuje da mjerodavne državne institucije već odavno znaju za činjenicu da u Zagrebu – osim ganga s Knežije poznatog kao tzv. zločinačka organizacija – egzistira još jedna gangsterska skupina koja uživa punu slobodu djelovanja.

Riječ je o jednom od izvješća SZUP-a iz lipnja 2001., koje je nastalo u inicijalnom, čak vrlo kratkoročnom prikupljanju informacija o organiziranom kriminalu. Sadrži dvije i pol kartice “rezimea i ocjena postignutih rezultata primjene mjera tajnog prikupljanja podataka”, kako piše u zaglavlju, koji se odnosi na Jurja Dodića zvanog Dodo, domaćoj javnosti poznatog kao jednog od krunskih svjedoka optužbe u remetinečkom sudskom procesu. U izvješću su sabrani podaci prikupljeni prisluškivanjem njegovih telefonskih i mobitelskih razgovora od 30. ožujka do 16. srpnja 2001. Tako je rekonstruiran i krug njegovih “poslovnih” partnera koji ujedno čine sljedbenike, bivše štićenike i plaćenike Vjeke Sliška, “kralja poker-automata”, ubijenog u mafijaškom obračunu na Cvjetnom trgu u Zagrebu. U spomenutom dokumentu Dodić je, ukratko, opisan kao pripadnik ganga u koji su, kako izrijekom stoji, uključeni Mijo Kovčo, tzv. ugostitelj iz Vlaške ulice, Ivica Bertić, bivši Sliškov tjelohranitelj, Zdravko Šiškić, tobožnji poduzetnik, te “zaštitari” Vjekoslav Čuljak i Vinko Žuljević Klica. Registriran je, među ostalim, Šiškićev nalog Dodiću preko mobitela na koji će način kao svjedok protiv njihove gangsterske konkurencije s Knežije kompromitirati Hrvoja Petrača, Ivu Pukanića, direktora Nacionala, i jednu Nacionalovu novinarku.

Prema SZUP-ovoj rekonstrukciji njihovih odnosa i “poslovnih” veza, Dodić, Čuljak i Žuljević čine još posebnu trojku koja se u proljeće 2001. specijalizirala za krijumčarenje cigareta, kao najunosniji sektor balkanskog podzemlja i stalni izvor sukoba interesa među kriminalnim grupacijama. U istom razdoblju Dodić i Šiškić bavili su se također preprodajom ukradenih automobila. Sam Dodić funkcionirao je i kao hrvatsko-njemačka spona na crnom tržištu umjetnina i slika, nastojeći ujedno zadržati i one “poslovne” kontakte s jugoslavenskim podzemljem što ih je Sliško za života uspostavio.

“Od osoba na području SRJ, a za koje postoje inicijalna saznanja da pripadaju kriminalnom miljeu, Dodić je u kontaktu s izvjesnim Musom istome priopćio da će nastojati riješiti određene probleme vezane uz preprodaju osobnog automobila koji je prema razgovoru vezanom uz njih dvojicu povezan s pok. Vjekom Sliškom. Osim naprijed navedenog Muse, Dodić je u kontaktu i s Vladom Karanom. Iz razgovora je razvidno da je Karan bio u poslovnom kontaktu s Vjekom Sliškom, a ujedno su Dodić i Karan izrazili želju za nastavkom suradnje”, piše, među ostalim, u izvješću SZUP-a.

Tako otkrića SZUP-ove obavještajne istrage možda mogu objasniti ne samo pozamašnu zbirku Sliškovih luksuznih automobila koja je popisana nakon njegove smrti, nego i činjenicu da je pred kraj života pokazao veliku diletantsku strast za umjetničkim djelima visoke tržišne cijene.

Dakako, popis zločinačkih akcija Sliškova kriminalnog kruga time nije iscrpljen. U spomenutom SZUP-ovu izvješću rekonstruirana su samo tri prošlogodišnja mjeseca iz njihova desetogodišnjeg djelovanja. Jezgra bande nastala je prije 1990., lihvarenjem po zagrebačkim kockarnicama i reketarenjem zagrebačkih ugostitelja, širila se i jačala u vrijeme Domovinskog rata, vrhunac je dosegla spajanjem s bivšim pripadnicima HVO-a i osvajanjem visokog političkog pokroviteljstva HDZ-ove desnice u policiji, obavještajnim službama i pravosuđu. Iz redova ganga stigla je narudžba za eksploziv kojim je dva puta miniran automobil Miljenka Žaje Krojfa, provincijski kriminalac angažiran je za atentat na poduzetnika Zlatka Maletića, traženi su plaćeni ubojice za likvidaciju Nikice Jelavića, banda je masakrirala Vladu Kasala i Blaža Petrovića, režirala ubojstvo, ili asistirala u njemu, Ivice Kovačića, Ibrahima Dedića, Mijata Vrdoljaka i Damira Džebe. U HIS-u i MUP-u bilo je poznato da je Vinko Žuljević Klica pripremio nekoliko političkih ubojstava u Bosni i Hercegovini, uključujući i atentat na Miroslava Tuđmana, starijeg sina bivšeg hrvatskog predsjednika. Mjerodavne institucije također su raspolagale izvješćem o Šiškićevoj potrazi za plaćenim ubojicom koji bi bio spreman likvidirati suca Dražena Tripala. Izvješće je 1. veljače 1999. u HIS-u, MUP-u i SZUP-u zavedeno pod urudžbenim brojem 716 – 2207-c-02/99-008.

Ipak, iz cijele plejade pobrojanih kriminalaca, samo su trojica postala meta kaznenog postupka. Zdravko Šiškić osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu tek kada se nije moglo prikriti da je smaknuo izvjesnog Mirka Krpelnika. Ivica Bertić dospio je pred sud tek kada je naočigled mnoštva svjedoka ubio belgijskog plaćenika Jamesa Cappiaua koji je u ožujku 2001. na Cvjetnom trgu likvidirao njegova gazdu. Vinko Žuljević Klica uhićen je tek u svibnju 2002., nakon egzekucije Veselina Marinova, tajnog agenta HIS-a i kriminalističke policije. Čak i kao očiti ubojice, trojica Sliškovih ortaka vrlo su nevoljko oglašeni za zločince. Udruženo s Bertićevim braniteljima, Državno odvjetništvo učinilo je sve što se moglo da se Sliškov tjelohranitelj predstavi kao izvršitelj zaslužene i pravične krvne osvete. Smaknuće Veselina Marinova u zagrebačkom kafiću NBA zamalo je pripisano osamljenoj samoobrani bivšeg boksačkog šampiona, heroja hrvatsko-muslimanskog rata i skromnog vojnog umirovljenika koji je bio prisiljen spašavati goli život. Dok je Žuljevićeva priča o nužnoj samoobrani dobila značajni pravosudni i medijski publicitet, nalaz balističkih stručnjaka koji ga pobija vrlo je stidljivo spomenut u novinama: egzekutor je u glavu tajnog agenta sasuo pet metaka dok je on bespomoćno klečao na podu.

Zdravko Šiškić, kao posebni primjer pravosudne amnezije, izvučen je iz kaznionice u Lepoglavi i promoviran u specijalnog državno-odvjetničkog mentora u “procesu desetljeća”, kako je pompozno nazvano remetinečko suđenje.

Kao generalni stav pravosuđa prema problemu organiziranog kriminala u Republici Hrvatskoj, Dunja Pavliček-Patak, tužiteljica u remetinečkom sudskom procesu, u Novom listu jasno i glasno je ustvrdila da egzistira samo jedna mafija, da je ta mafija u remetinečkom zatvoru i da druge zločinačke organizacije nema.

Stvarnost je, dakako, drukčija: SZUP-ovo izvješće o Jurju Dodiću završava konstatacijom da je obavještajna istraga, u okviru svojih ograničenih ovlasti, nesumnjivo utvrdila funkcioniranje još jedne kriminalne grupacije. No budući da saznanja SZUP-a nisu dio službenog kaznenog postupka, daljnja istraga i prikupljanje dokaza prepušteni su policijskim inspektorima i istražnim sucima.

Koliko je Nacionalu poznato, i prije ovoga izvješća postojali su sudski nalozi za njihovu kriminalističku obradu. Ali je vijest o policijskoj istrazi uz primjenu prislušnih uređaja svaki put procurila do Sliškove sljedbe, pa bi svoju telefonsku komunikaciju sveli na razmjenu šifriranih ili bezazlenih poruka. Štoviše, policijski transkripti tajno snimljenih razgovora pronađeni su kod Ivice Bertića. U mlakoj internoj potrazi za izdajnikom došlo se do zaključka da je samo sedmero državnih službenika – neki iz MUP-a, neki iz Državnog odvjetništva – bilo u prilici da Sliškov zločinački kružok, uz dostavu tajne dokumentacije, upozore na policijsko-istražni nadzor. No krajnji krivac nije otkriven ni nakon godine i pol dana, što znači da neidentificirani pokrovitelj kriminalne skupine i dalje djeluje.

Uzgred rečeno, Bertić nije bio samo Sliškov tjelohranitelj. Prema evidenciji Trgovačkog suda u Pragu, registriran je i kao suvlasnik nekoliko čeških tvrtki svoga bivšeg poslodavca koje, u raznim vlasničko-pravnim kombinacijama, okupljaju vrlo šareno društvo Sliškovih poslovnih partnera, uključujući bosanske Srbe iz Banje Luke. No opsegom i sadržajem kriminalnih aktivnosti “kralja poker-automata” pravosuđe se nikada nije ozbiljno bavilo, čak ni da bi se otkrili motivi njegove, nesumnjivo naručene i plaćene likvidacije.

Više je razloga što je, unatoč otkrićima SZUP-a i MUP-a, druga zločinačka organizacija proglašena fikcijom koja nema potpore u valjanim sudskim dokazima. Spašavanje karijere Dunje Pavliček-Patak i njezine reputacije antimafijaške tužiteljice u “procesu desetljeća” – koje se pak temelji na “saznanjima” protivničke Sliškove frakcije u zagrebačkom podzemlju – samo je uzgredna posljedica općeg stava prema organiziranom kriminalu u Republici Hrvatskoj. Uzrok je, dakle, tzv. nova vlast. Vlada Ivice Račana svjesna je da Sliškova družina nije isključivo kriminalistički, nego i politički problem. To je očito iz samog suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji, gdje su nahuškani Sliškovi kriminalci poslužili za klasičan politički obračun, nipošto slučajno, čak i sa samim Stipom Mesićem, predsjednikom države, u kojem kriminalno-politička desnica vidi najveću prijetnju za svoj opstanak.

Dobar dio Sliškovih sljedbenika i saveznika potječe, naime, od razvojačenih vojnika Domovinskog ili hrvatsko-muslimanskog rata. Bivši “specijalci” HVO-a koji su 1996. nagrnuli u Hrvatsku i spojili se s klanom Vjeke Sliška nastali su 1992. regrutacijom predratnih kriminalaca iz bosansko-hercegovačkih zatvora koji su potom odjenuli maskirne uniforme s hrvatskim amblemima i poslužili kao najmoćnije oružje tajne HDZ-ove “državne politike” u etničkom čišćenju civilnog stanovništva. Za ratne zločine nagrađeni su prvo ratnim plijenom, nakon rata dobili su status razvojačenih “heroja”, vojne stanove, mirovine, invalidnine i članstvo u udrugama ratnih veterana koje stalno prijete oružanim pučevima, uličnim neredima i masovnim demonstracijama. U redovima kreatora HDZ-ove zločinačke politike njihove mafijaške organizacije proglašene su korisnima i “državotvornima”. Potpuno je logično da su tijekom HDZ-ova režima imali visoke pravosudne, policijske i političke pokrovitelje. Činjenica da su, međutim, nadživjeli HDZ-ov izborni slom u siječnju 2000. ne govori više o njima, nego o paralizi ustrašene Račanove vlade da se obračuna s HDZ-ovim političkim i društvenim naslijeđem u kojem je Sliškova zločinačka organizacija tek drugo lice tzv. hrvatske desnice.

A problem je vrlo jednostavan: s njima se ne treba razračunavati političkim argumentima koje ionako ne razumiju, nego klasičnim kaznenim progonom. Za početak, pak, valjalo bi priznati da se remetinečkim “suđenjem desetljeća” hrvatsko društvo ni približno nije oslobodilo tiranije organiziranog kriminala, korumpiranih i ucijenjenih policajaca, sudaca i tužitelja.