Ivan Dasović (gore) i Smiljan Reljić (dolje)Smiljan Reljić, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova za kriminalističku policiju, pa ravnatelj SZUP-a, prvi je u nizu HDZ-ovih moćnika, obavještajaca, policajaca i političara koji su zataškavali ratne zločine u Gospiću, da bi gospićku ratnu priču povremeno koristili u obračunu s političkom, frakcijskom ili profesionalnom konkurencijom.

Smiljan Reljić, bivši ravnatelj SZUP-a, sam je u prosincu 1991. snimio kazetu sa iskazom Ivana Dasovića, ondašnjeg šefa policije u Gospiću, o tzv. smrtonosnom sastanku lokalnih vojno-političkih čelnika i masakru srpskih civila na Žitniku, ali je nikad nije predao ni Kriminalističkoj policiji ni SZUP-u Iako je Reljić, odlazeći iz SZUP-a 1996. naredio uništenje kazete, audio snimka je pohranjena u jednom privatnom arhivu gdje je bila do travnja 2002. kad je napokon predana u SZUP Prema najnovijim Nacionalovim otkrićima, Reljić je dao nalog da se uništi audiosnimka iz prosinca 1991. na kojoj Ivan Dasović, tadašnji šef gospićke policije, pripovijeda o tzv. smrtonosnom sastanku lokalnih vojno-policijskih čelnika i masakru srpskih civila na plantaži Žitnik. Osobno je snimao Dasovićevu ispovijest, ali taj audiozapis nikada nije evidentirao i urudžbirao kao predistražnu građu ni u odjelu kriminalističke policije, ni u SZUP-u. Seleći se zajedno s Reljićem iz ureda u ured skrivana je u ormarima MUP-ove zgrade u Savskoj cesti kao njegova osobna imovina.

Godine 1996., kada je prisiljen na ostavku na mjesto šefa SZUP-a, Reljić je, napuštajući dužnost, najbližim suradnicima dao nalog da kasetu unište zajedno s još cijelom gomilom sličnih, tobože privatnih, dokumenata, fotografija, audio i video vrpci. Nalog, međutim, nije izvršen. Bez Reljićeva znanja, audiozapis je sačuvan, iznijet iz prostorija SZUP-a u Savskoj cesti i pohranjen u jednom privatnom arhivu.

Što se SZUP-a tiče, kaseta službeno nikada nije ni postojala. Ipak, kad god bi Reljiću zatrebala aktualizacija ratnih zbivanja u Gospiću, Reljićevi doušnici i sitni provokatori širili su glasinu da je Dasovićevu kasetu već u siječnju 1992. “zaplijenio” SIS, gdje su je sljedbenici Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane, pomno sakrili i prešutjeli.

Put kasete rekonstruiran je tek nakon HDZ-ova izbornog poraza i podizanja optužnice protiv tzv. gospićke skupine. Pošto je privatni arhiv identificiran u travnju 2002., Reljićevi nasljednici nakratko su audiosnimku vratili SZUP-u, kao službenom vlasniku, označili je tipičnom etiketom “službene tajne” i početkom svibnja iste godine proslijedili Županijskom državom odvjetništvu u Rijeci. Prema propisanoj proceduri, oznaka tajnosti skinuta je po nalogu suda. Tako će Dasovićeva audiopriča napokon poslužiti pravoj svrsi: kao jedan od krunskih dokaza da su general Mirko Norac, zapovjednik gospićke brigade HV-a, i Tihomir Orešković, tajnik Operativnog štaba za Liku, u studenome 1991. predvodili streljački vod od lokalnih vojno-policijskih čelnika koji su na plantaži Žitnić likvidirali poveću skupinu srpskih civila, žena i djece.

Prema tome, nakon serijala kaznenih djela u manipuliranju s Dasovićevom pričom o Gospiću Smiljan Reljić, bivši ravnatelj SZUP-a i donedavni djelatnik UNS-a, dugi proces zataškavanja gospićkih ratnih zločina finalizirao je krivokletstvom pred sudskim vijećem. Kao svjedok u suđenju protiv tzv. gospićke grupe, Reljić je izjavio da je Dasovića, istina, osobno saslušavao i snimio i da je audiozapis odmah nakon toga predao MUP-ovu odjelu za ratne zločine. Bila je to čista laž.

“Slučaj Gospić” od samog početka nosi biljeg zajedničke podzemne akcije Smiljana Reljića, obavještajnog diletanta, i Josipa Manolića, nekadašnjeg obavještajca jugoslavenske tajne policije i kasnije najbližeg suradnika pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Po svemu sudeći, slučaj je bio kreiran s vrlo određenim ciljem: da Manolić konačno dovrši svoj stari rat s Josipom Perkovićem, kolegom iz bivše “udbe” i kasnije glavnim obavještajcem Gojka Šuška, ministra obrane. Sa svoje strane, Reljić je koristio gospićke ratne zločine za sličan obračun s Franjom Turekom, aktualnim ravnateljem SZUP-a koji je u međuvremenu preimenovan u POA-u.

Zato se medijska prezentacija gospićkih zločina, zločinaca i političkih nalogodavaca temeljila na intervjuima svjedoka koji su očito prošli Manolićev i Reljićev briefing, nudeći uz dio dragocjene istine i prigodna “saznanja” za ciljnu političku difamaciju sasvim određenih i prepoznatljivih političkih krugova. Teza kojom je otvoren “slučaj Gospić” glasila je ovako: Norac i Orešković izvršitelji su zločinačkih zamisli Gojka Šuška i štićenici Josipa Perkovića, dok su Manolić i Reljić, uz potporu Franje Tuđmana, činili sve što je bilo moguće da zločine spriječe a zločince kazne. No kako je Šušak bio moćniji od Tuđmana – tako glasi zaključak iste teze – Orešković je promoviran u visokog časnika SIS-a, a Norac u generala HV-a i zapovjednika Operativne zone.

Franjo Turek, kao “negativac” koji je štitio zločince, dodan je prije dvije godine, kao osveta za kaznenu prijavu protiv Reljićeva kompanjona zbog pljačke novca iz “crnih blagajni” tajnih službi.

Ukratko, ni savezništva, ni neprijateljstva oko “slučaja” Gospić nisu slučajna. Kao provincijski HDZ-ovac iz Drniša, Reljić je uz Manolićevo zalaganje i potporu postavljen u jesen 1991. na jedno od čelnih mjesta u MUP-u. Godine 1992. uzdignut je na ravnateljsku funkciju u SZUP-u, gdje su ga očarale beskrajne mogućnosti novootkrivenog zanata. Premda je stigao iz Drniša, gotovo kao izbjeglica, beskućnik i žrtva srpske okupacije, u pet godina svoga SZUP-ovskog mandata stekao je zavidnu količinu nekretnina, poslovnih partnera i trgovačkih prijateljstava u najmanje dvije balkanske države. Smrt muslimana Šefika Mujkića, kao reprezentativni primjer, kojeg su 1995. SZUP-ovci uhitili tobože zbog antihrvatske špijunaže i ubili ga batinama, rezultat je svađe oko podjele profita u zajedničkom švercerskom lancu između Hrvatske i BiH koji je Reljić djelomice kontrolirao. Uz ostalo, Reljić i Mujkić, za dobru proviziju, razmjenjivali su muslimanska i hrvatska trupla preko linija razgraničenja između HVO-a i Armije BiH. Koliko je Nacionalu poznato, do takvih otkrića došlo je više međunarodnih institucija kojima se za pomoć obratila Mujkićeva obitelj, pa je o Reljićevim poslovima u BiH u prvim mjesecima tzv. nove vlasti 2000. obaviješteno i hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova.

Do Manolićeva razlaza s Tuđmanom 1994. Reljić je u zanatskom dijelu svoga SZUP-ovskog mandata bio manje samostalan, pa je funkcionirao kao produžena ruka svoga promotora i mentora. Nakon Manolićeva raskola sa šefom države, koji se manifestirao kao prva velika kriza HDZ-ove vlasti, tu je ulogu u Reljićevoj karijeri preuzeo izvjesni Franjo Vugrinc, opskurni “udbaš” koji je posvuda vidio državne neprijatelje, svjetske zavjere, naslađujući se uglavnom lascivnim detaljima iz života HDZ-ovih oponenata i kritičara. Vugrinec i Perković također su se mrzili iz nekih razloga koji su pohranjeni u njihovoj zajedničkoj “udbaškoj” prošlosti. Uz dva takva uzora Reljić je, logično, izabrao istog neprijatelja.

Kada je Milan Levar, pionir hrvatskog suočavanja s mračnom stranom Domovinskog rata, javno progovorio o masakrima srpskih civila, Manolić i Reljić nisu računali da će se priča razvijati do formalnog sudskog postupka. Koristeći Levarov entuzijazam i dobre namjere, služili su se njime u svojim malim političkim kampanjama. Tako je u javnost plasirana prva laž: da su SIS i Vojna policija pod upravom Josipa Perkovića i Gojka Šuška raspolagali svim mogućim dokazima za procesuiranje Oreškovića i Norca. No umjesto postupka za ratni zločin, njih su dvojica, navodno, natjerali Tuđmana da zločincima oprosti.

“Slučaj Gospić” izmaknuo je, međutim, kontroli i kao podeblji sudski spis dospio u ruke sutkinje Ike Šarić, nipošto glupe, nipošto kratkovidne. Tako se u njezinoj sudskoj dvorani jasno vidi da su svi politički čelnici i svi njihovi špijuni 1991. reagirali na isti način: onako kako je od njih tražila jedinstvena “hrvatska državna politika”. Između Tuđmana i Šuška nije bilo razlike i nitko se nije bunio, najmanje Reljić, što su srpski civili u Gospiću temeljito “počišćeni”.