Vesna Pusić i Zlatko KramarićPremda se u javnosti stvorio dojam kako je državno vodstvo bilo jedinstveno, a Vlada imala apsolutnu nacionalnu potporu u odbijanju zahtjeva Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu za izručenje generala Janka Bobetka, Nacional je otkrio da od prvoga dana krize zapravo nije bilo pravog suglasja ni između predsjednika Mesića i premijera Račana, a ni među predsjednicima stranaka vladajuće petorke. Odmah po primitku optužnice protiv generala Bobetka pokazale su se prve ozbiljnije političke pukotine u državnom vrhu. One su se iz dana u dan produbljivale i zaoštravale, da bi na kraju doživjele dramatičan vrhunac u obraćanju naciji predsjednika Stipe Mesića. Već na prvim sastancima lidera vladajuće koalicije, nakon što je pristigla optužnica protiv generala Bobetka, predsjednici HNS-a Vesna Pusić i Zlatko Kramarić zastupali su drukčija stajališta nego predsjednici SDP-a, HSS-a i Libre Ivica Račan, Zlatko Tomčić i Jozo Radoš. Vesna Pusić i Kramarić upozoravali su ponajprije na opasnost od nacionalističkog, antieuropskog i ksenofobičnog vala koji je zahvatio cijelu opoziciju, veći dio građana, pa i znatni dio vladajuće koalicije. Posebice su ukazivali na moguće pogubne posljedice “nacionalne i populističke homogenizacija na desnim premisima”. Predsjednica HNS-a Vesna Pusić upozoravala je na moguće slabe točke u proglašavanju optužnice protuustavnom, tvrdeći da se u njoj ne dovodi u pitanje pravo na obranu, Domovinski rat i operacija Medački džep. Protivila se također potrebi za homogenizacijom društva, smatrajući da je to nemoguće postići na tako kontroverznoj temi kao što je haaška optužnica protiv generala Bobetka. Odnosno da je moguće, ali samo na idejama radikalne, nacionalističke desnice, a ne na konsenzusu o programu zbog kojeg je u siječnju 2000. vladajuća koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima. Kad je pak Račan najavio da će Vlada i Sabor učiniti sve što je u interesu generala Bobetka, Vesna Pusić zatražila je da se pritom zaštiti interes istine i pravde. Također je upozorila da se ne smije smetnuti s uma da su u Medačkom džepu počinjeni zločini protiv civila, staraca i žena, što ne poriču ni glavni akteri operacije, te da valja voditi računa i o njihovim stradanjima. Protivila se precjenjivanju snage desnih ekstremista i preuveličavanju opasnosti od njihova udara. Predložila je da im se ne popušta, bez obzira na to što su prijetili izlaskom na ulice, tvrdeći da će se jedino tako napokon utvrditi njihova stvarna snaga. Neslaganje s većinskim stajalištem u vladajućoj koaliciji izrazio je i Radimir Čačić, predsjednik Središnjeg odbora HNS-a i ministar javnih radova, obnove i graditeljstva. On je, kao i predsjednik Mesić, ustvrdio da optužba protiv Bobetka nije optužba protiv Hrvatske, da ne ruši temelje Hrvatske te da Vlada mora nastavit suradnju s Haaškim sudom. Zaključio je kako bi sasvim sigurno dao ostavku na mjesto ministra ako bi Hrvatska došla u opasnost da se nađe pod udarom sankcija objasnivši da ne bi želio biti član Vlade koja bi upropastila Hrvatsku. Otkad je stigla optužnica protiv generala Bobetka, Vesni Pusić i Kramariću nitko nije mogao suvislo odgovoriti kako spriječiti da Hrvatska, ako odbije izručiti generala Bobetka, ne dobije sankcije međunarodne zajednice.

Vesna Pusić i Zlatko Kramarić suprostavili su se Račanu, Tomčiću i Radošu i zatražili da se ispuni zahtjeve HaagaPredsjednik HSS-a i Sabora Zlatko Tomčić te predsjednik Libre Jozo Radoš i potpredsjednik Vlade Goran Granić imali su presudan utjecaj na premijera Račana da donese odluku o odbijanju zahtjeva za izručenje generala Bobetka. Upućeni u zbivanja na Markovu trgu tvrde da su na početku krize premijer Račan, predsjednik Sabora Tomčić i potpredsjednik Vlade Goran Granić pokazivali zabrinjavajuću dozu nesigurnosti i nesnalaženja. Zbog toga je Vlada, umjesto da je od prvog dana preuzela upravljanje procesima i kontrolu nad štetnim posljedicama, prepustila početnu inicijativu opoziciji koja je ubrzo stavila Vladu pred zid. Posljedice te nespremnosti i nesnalaženja pokazale su se već slijedećih dana: premijer Račan uspio je, doduše, spriječiti opoziciju i desne ekstremiste da skupljaju političke poene predvodeći pokret otpora protiv Haaškog suda, ali je ipak, da bi politički preživio, zaplivao na desničarskom valu nacionalističke euforije otpora međunarodnoj zajednici.

Kad je premijer Račan doznao da se predsjednik Mesić odlučio obratiti javnosti, pohitao je k njemu sa zahtjevom da ne otežava položaj Vlade. Tražio je od Mesića da ima razumijevanja za složenu situaciju u kojoj se našla Vlada te da podrži njena nastojanja da ublaži napetosti u društvu. Upozorio ga je na moguće štetne posljedice osude Vladine politike.

Na Markovu trgu tvrde da su tih dana Račan i Tomčić bili izrazito nervozni. Dok se Tomčić plašio da će ga njegovi birači i članovi HSS-a sumnjičiti da nije dovoljno čvrst u obrani nacionalnih interesa, Račan je bio pod snažnim pritiskom iz inozemstva, koji je kulminirao uoči istupa u Saboru u petak, 28. rujna, kad je Račan, koji je već bio u sabornici, primio više telefonskih poziva iz inozemstva. Nacional je iz izvora bliskih Vladi doznao da je nekoliko visokih predstavnika međunarodne javnosti upozoravalo premijera na moguće katastrofalne posljedice odbijanja suradnje s Haaškim sudom. Zbog toga je Račan koncipirao govor od dva potpuno suprotstavljena dijela: u prvom, namijenjenom domaćoj javnosti, nastavio je s najavama da Vlada neće izručiti generala Bobetka, dok je u završnom dijelu umirivao međunarodne čimbenike objašnjenjem da Vlada nema mandat da uvede sankcije Hrvatskoj.

Predsjednik Mesić nije uvažio sugestije i argumentaciju premijera Račana. Tako je, tvrde strani diplomati u Zagrebu, Mesić spasio ugled, ali i međunarodnu poziciju Hrvatske. Za razliku od gotovo cijele političke nomenklature, koja je kalkulirala, podilazila i dodvoravala se najnižim populističkim strastima, Mesić je održao hrabar i pošten državnički govor. Nitko ga nije tjerao da se javno izjašnjava, mogao je oportunistički odšutjeti, vaditi se na to da čeka što će odlučiti izvršna i zakonodavna vlast. No Mesić je istupio vođen intuicijom državnika koji je dužan štititi državne i nacionalne interese. Iako je bio svjestan rizika, ni trenutka se nije kolebao. Hrabro se suprotstavio većinskom raspoloženju ne kalkulirajući da bi ga to moglo koštati drugog predsjedničkog mandata, kako to već najavljuju neki mediji.

Njegov istup imao je potpuno suprotan učinak od očekivanog. Umjesto izljeva gnjeva, demonstracija i destabiliziranja političkih prilika, govor predsjednika Mesića djelovao je na javnost kao hladan tuš: otrijeznio je mnoge usijane glave. Mesić je tempirao istup u pravi čas, kad je radikalizacija političkih prilika počela izmicati kontroli, kad je fašizacija duha uzela maha, kad je zaprijetila opasnost da radikalna nacionalistička desnica vrati Hrvatsku cijelo desetljeće unatrag. Mesić se osjetio pozvanim da reagira kad je naslutio da je dio političara vladajuće koalicije, ponesen populističkom euforijom, izgubio političku orijentaciju i smisao za realnost, pa zbog toga svoju volju počinju nametati oni koji žele da se Hrvatska izolira i odvoji od demokratskog svijeta. Jedni znaju da samo u tom slučaju neće odgovarati za kažnjiva djela koja su počinili, drugi su svjesni da će samo tako vratiti nekadašnje privilegije i sačuvati ono što su nezakonito stekli.

Nakon Mesićeva govora dio građana počeo je drukčije razmišljati. Prve ankete pokazale su da čak 40, 8 posto građana podržava istup predsjednika Mesića, što je iznimno mnogo kad se zna da se nekoliko dana prije čak 85 posto izjasnilo protiv izručenja generala Bobetka.

Nitko ne osporava da je Račanov položaj teži i složeniji od Mesićeva. Premijer je dužan voditi računa o rasporedu političkih snaga i odnosa u Saboru, politika Vlade rezultanta je različitih, ponekad i suprotstavljenih političkih stajališta i opredjeljenja stranaka vladajuće koalicije. No unatoč tomu premijer Račan i predsjednik Sabora Tomčić morali su smoći snage da građanima kažu istinu, ma kako ona bolna bila. Političari ne mogu samo povlađivati biračima, u trci za njihovom naklonošću ne smiju podilaziti najnižim strastima, pa ni većinskom raspoloženju. Njihova je dužnost upozoriti na zablude i greške, predočiti sve dimenzije problema, makar zbog toga imali neugodnosti i u nekim trenucima izgubili dio podrške. Oni su dužni usmjeravati javnost, u njenom interesu ponajprije.

Upravo zbog toga što se nisu tako ponijeli Račan i Tomčić propustili su povijesnu priliku da zajedno s predsjednikom Mesićem definitivno potvrde Hrvatsku kao državu ravnopravnu ostalim europskim nacijama, privrženu idejama demokracije, pravne države i pravde. I njih su dvojica, poput predsjednika Mesić, također reagirali instinktivno. No za razliku od Mesića, njihov glavni cilj nije bio zaštita državnih interesa nego nagon za održanjem na vlasti. Zapravo je cijeli hrvatski politički establishment cijelo vrijeme vodio računa isključivo o svojim interesima. Sabor i Vlada štitili su samo interese trenutačnih kadrovskih timova, iako su oni u izravnoj suprotnosti s nacionalnim i državnim interesima. Upravo je u tome bitna razlika između predsjednika Mesića i većine hrvatskih političara.

Na sjednici vladajuće koalicije, dan nakon što je Mesić održao govor, predsjednici SDP-a, HSS-a i Libre, Račan, Tomčić i Radoš, nisu krili nezadovoljstvo njegovim istupom. Najžustriji u osudi bio je Tomčić, koji je zaključio da su Mesićeve ocjene u cijelosti pogrešne pa ga je optužio za udar na napore vladajuće koalicije. Račan i Radoš zaključili su da je Mesić pogoršao položaj Vlade, otežao njene napore da ublaži tenzije u društvu i umanjio šanse da se spriječi haaško procesuiranje Bobetka. Takvoj ocjeni suprotstavio se Kramarić koji je ustvrdio da je Mesić iskoristio svoje pravo i obvezu da upozori Vladu i Sabor na međunarodne obveze, a složio se i s njegovom ocjenom da optužnica Haaškog suda ne ugrožava suverenitet i stabilnost hrvatske države. Ustvrdio je da je Mesić zapravo samo pomogao Vladi da održi dijalog s međunarodnom zajednicom.

S još više žestine na predsjednika Mesića okomili su se oporbeni političari, i to svi bez iznimke, od Andrije Hebranga, Ivića Pašalića, Vladimira Šeksa, Ante Đapića, Miroslava Tuđmana do onih umjerenijih, poput Ive Sanadera, Vesne Škare-Ožbolt, Đurđe Adlešić. Čak su tražili da se u Saboru, zbog izdaje, pokrene postupak za smjenjivanje predsjednika države.

Ako je netko, međutim, izdao državu, to sigurno nije predsjednik Mesić, nego oni koji su obmanjivali građane, huškali ih protiv međunarodne zajednice, gurajući u sukobe s nesagledivo teškim posljedicama. Umjesto da se nakon Mesićeva govora, ali i prvih reakcija iz svijeta, većina političara osvijesti i uvjeri kamo vodi isključivost i nepoštovanje preuzetih obveza, oni su nastavili lagati građanima da se neće ništa dogoditi ako Zagreb odbije surađivati s Haagom, da će čak dobiti podršku SAD-a i EU, a ministar financija Mato Crkvenac uvjeravao je medije da će odbijanje suradnje s Haagom ojačati financijski rejting Hrvatske. Niz političara, intelektualaca, javnih djelatnika još je jednom pokazao da nije na razini povijesne odgovornosti, da čak nije u stanju prepoznati što su to strateški nacionalni interesi.

Najmanje je pak računa o interesima građana vodio sam general Janko Bobetko, njegovi odvjetnici Petar Šale i Bosiljko Mišetić te brojni savjetnici koji ga okružuju. General Bobetko je, lažno optužujući, pokušao povući za sobom u Haag cijelu plejadu hrvatskih generala optužujući ih da su oni, a ne on, počinili ratne zločine. Tri dana nakon izlaska Globusa s njegovim intervjuom optužio je novinara za falsifikat. Umjesto objeda, Bobetko je mogao časno reći: neću dopustiti da zbog mene stradaju milijuni hrvatskih građana, neću zbog osobne komocije ugroziti nacionalne interese, idem u Haag, dokazati svoju nevinost, braniti časnost i ispravnost Domovinskog rata te opravdanost operacije Medački džep. Umjesto toga general Bobetko poručio je iz svoje vile na Tuškancu: “Ne smijete posustati pred sankcijama, bez obzira na sve posljedice moramo izdržati.” Ostarjeli general pritom se uopće nije pitao što će izolacija od svijeta značiti za mlade ljude i generacije koje dolaze.

I nadbiskup Josip Bozanić poručio je u sličnom stilu: “Pred pritiscima izvana nema kolebanja”, no pritom se ni on nije potrudio objasniti građanima koje ih sve posljedice mogu sustići.

Neodgovorno se ponašaju HDZ i ostala oporba kad pokušavaju uvjeriti javnost kako će se problemi u odnosima s Haaškim sudom riješiti izmjenama Ustavnog zakona o suradnjiu s Međunarodnim sudom za ratne zločine. HDZ je svjestan da će, ako dođe na vlast, morati poštovati zakone koji ga obvezuju na izručivanja osumnjičenika. Stoga pokušava prisiliti sadašnju vlast da učini ono što on zna da neće moći ako slučajno pobijedi na sljedećim izborima. Svi koji traže izmjenu Ustavnog zakona znaju da je za to potrebna suglasnost UN-a, SAD-a i EU, koja se, naravno, neće dobiti. Također znaju da eventualne izmjena neće utjecati na odnos Haaškog suda i međunarodne zajednice prema Hrvatskoj te da će morati izručivati osumnjičenike, inače će dobiti sankcije.

Kriza u odnosima s Haaškim sudom potvrdila je predsjednika Mesića kao državnika i neophodnu političku i moralnu vertikalu. Pokazala je također koliko je u političkom životu Hrvatske značajna predsjednička funkcija oslobođena okova trenutnih političkih interesa pojedinaca ili cijelih društvenih skupina.