Objavljeno u Nacionalu br. 360, 2002-10-06

Autor: Milivoj Đilas

Optužena zbog korupcije u predsjedničkoj obitelji

Ortynski je 18 mjeseci skrivao optužnicu protiv Nevenke Tuđman

Optužnica protiv Nevenke Tuđman zbog gospodarskog kriminala bit će podignuta tijekom listopada, godinu i pol dana nakon završetka USKOK-ove istrage o 2,6 milijuna kuna koje je kći prvog hrvatskog predsjednika nezakonito stekla od provizije za poslove tvrtke Igora Kneževića

Radovan OrtynskiRadovan OrtynskiOptužnica protiv Nevenke Tuđman pitanje je dana – informacija je koja je Nacionalu potvrđena iz vrha pravosuđa. Ured za suzbijanje korupcije i kriminala (USKOK) sredinom prošle godine preuzeo je istragu o nelegalnim ugovaranjima poslova ugradnje telefonskih centrala, koje je izvodila tvrtka Igora Kneževića, a poslove dogovarala Nevenka Tuđman, za što joj je Knežević isplaćivao 15 posto vrijednosti svakog posla. Do sredine ovog mjeseca optužnica protiv Nevenke Tuđman bit će podignuta, unatoč nedavnom demantiju o njoj. Štoviše, kako se može čuti u pravosuđu, da nije bilo opstrukcija u Državnom odvjetništvu, optužnica bi bila podignuta i mnogo prije.

Zbog izravne upletenosti u gospodarske malverzacije Nevenke Tuđman pod istragom bi se mogli naći Ivica Kostović i Nikola Ružinski Sve istražne radnje završene su prije skoro godinu i pol. Nevenka Tuđman i Igor Knežević početkom srpnja 2001. dali su svoje iskaze, istraga je završena i Državnom odvjetništvu ostalo je da skupljene dokaze i iskaze prvookrivljene Nevenke Tuđman i drugookrivljenog Kneževića pretoči u optužnicu. No cijeli je spis stavljen u ladicu i od saslušanja pa sve do nedavno ništa nije učinjeno na tom predmetu. Knežević je u svom iskazu potvrdio kako je točno sve što je naveo u izjavi koju je dao javnoj bilježnici Zinki Batušić-Šlogar još početkom veljače 2000. – da je on radio poslove koje je ugovarala Nevenka Tuđman, a da joj je za njeno posredovanje i namještanje natječaja isplaćivao proviziju od 15 posto vrijednosti sklopljenih poslova. No bivšem državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom, kao i strukturama USKOK-a, koji je odgovoran Državnom odvjetništvu, sve to nije bilo dovoljno da sastave optužnicu protiv kćeri pokojnog hrvatskog predsjednika. Naprotiv, u slučaju Nevenke Tuđman očito je namjerno zataškavanje i odugovlačenje s predmetom.

Nakon skoro tri godine od kada je slučaj dospio u javnost, Nevenka Tuđman ipak će pred sud. A sve je započelo spomenutom Kneževićevom izjavom javnoj bilježnici, kada je pobrojao sve poslove koje je obavljao prema naputcima Nevenke Tuđman i kako joj je isplaćivao proviziju u gotovini, katkad u njezinu poslovnom prostoru na početku Zvonimirove ulice u Zagrebu, a pokatkad u njezinoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici. Prema Kneževićevoj izjavi, Nevenka Tuđman je na osnovu provizija za sklopljene poslove koje je odradila Kneževićeva tvrtka od 1996. do 1999. dobila više od 2,6 milijuna kuna. Zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo, koliko je poznato, našlo je dokaze za 2,1 milijun kuna nelegalno isplaćenoga novca. No, prema iskazu koji je Knežević dao 5. srpnja prošle godine pred istražnim sucem Milanom Došenom, osim njih dvoje optuženi bi mogli biti i neki od najistaknutijih predstavnika bivše vlasti te brojni čelnici najvećih domaćih banaka, tvrtki i fakulteta.

“Osjećam se suodgovornim za sve za što se teretim, točnije djelomično se osjećam odgovornim, i to iz razloga što sam nastupao, tj. sve ovo napravio po naputcima Nevenke Tuđman”, priznao je u istrazi Knežević. “Nevenku Tuđman upoznao sam krajem 1995. ili početkom 1996. godine. Nakon što smo se upoznali, Nevenka Tuđman je predložila da bismo mogli napraviti zajedničke poslove na način da bi mi omogućila da uđem u jedno tijelo Ministarstva znanosti i tehnologije u kojem bih imao mogućnost doći do saznanja o određenim poslovima koje bi moja tvrtka mogla obaviti, a ja bih za protuuslugu njoj morao dati 15 posto iznosa navedenog u bruto ugovoru. Tako sam uz posredovanje Nevenke Tuđman, temeljem Ugovora o vršenju konzalting usluga, od 10. travnja 1996. godine ušao u Ministarstvo znanosti i tehnologije te sam dobio ovlasti da vršim izradu uvjeta za odabir izvoditelja i opreme, izradu i usuglašavanje teksta ponuda, te da sudjelujem u odabiru najpovoljnijeg ponuđača. Ugovor je zaključen s Ministarstvom znanosti i tehnologije i potpisao ga je ministar Ivica Kostović, jer je isti u potpisu ugovora, a u ime mog obrta sam potpisao ja.”

Knežević je tada priznao da je prije zaključenja ugovora imao sastanak s Nikolom Ružinskim, tadašnjim zamjenikom ministra znanosti, te da je sastanak dogovorila Nevenka Tuđman. “Često sam kontaktirao s Ružinskim, a prije svake ugradnje telefonske centrale za pojedini fakultet bio sam u kontaktu s njim. Navedena rješenja temeljem kojih mi se daju te ovlasti nekada je potpisivao ministar a nekad njegov zamjenik. Slijedom toga ja bih bio pozvan u Ministarstvo, točnije prije nego je bila ugrađena telefonska centrala mene je pozvao gospodin Ružinski te sam od njega i suradnika bio obaviješten o kojem se objektu radi. Kada govorim o suradnicima, to su ministar i njegov zamjenik”, bio je decidiran u svojim izjavama Knežević. Upravo u ovom dijelu izjave vidljivo je da su i Ivica Kostović, tadašnji ministar znanosti i tehnologije, i Nikola Ružinski bili njihovi pomagači.

Premda je bila riječ o mnoštvu ugrađivanih centrala, iako su postojali javni natječaji na koje se javljalo više tvrtki koje se bave proizvodnjom, uvozom i ugradnjom telefonske opreme, nikada tijekom četiri godine nije bilo žalbi na odabrane ponuđače. Knežević u nastavku svog iskaza objašnjava kako je to bilo moguće. “Prije nego što su bile podnesene prijave na natječaj, kontaktirao sam s nabavljačima kao što su ‘Siemens’, ‘Ericsson’ ili ‘Alcatel’. Radio sam to po naputku Nevenke Tuđman, kako ne bi bilo prigovora na izbor proizvođača. Neke sam znao od prije po prirodi svoga posla, a neke je znala Nevenka Tuđman pa me ona na iste uputila. Pod time mislim na ‘Ericsson’. Ja sam njima svima dao podatke u pogledu koji je iznos odobrilo Ministarstvo i onda su oni znali koju će ponudu dati. Naime, proizvođač bi davao ponudu koja je odobrena a drugi bi davali veću, tako da bi ti bili eliminirani. Te su ponude navedeni proizvođači davali po mojim uputama. Obzirom da se radilo o više institucija, postojala je mogućnost da svaki od dobavljača dobije neki posao, na način kako sam opisao, što se i dešavalo, a što je vidljivo jer su centrale nabavljene od raznih proizvođača i montirane u više institucija, kako u Zagrebu tako i na području cijele Republike Hrvatske.”

Ugovore o svakom poslu Knežević je nosio Nevenki Tuđman. “Prije odlaska k njoj iskopirao bih ugovor te bih Nevenki Tuđman predočio i original i kopiju kako bi se uvjerila u vjerodostojnost kopije i kako ne bi bilo problema s obračunom dogovorene provizije”, rekao je u istrazi. Svaki od dobavljača telefonskih centrala i opreme plaćao je proviziju Kneževiću, a Knežević Nevenki Tuđman.

U početku, Knežević je s računa svoga obrta prebacivao obračunate iznose na račun poduzeća “TNT plus”, kojemu je vlasnica Nevenka Tuđman, a na temelju faktura koje je ona ispostavljala. Na fakturama je bilo jasno navedeno kako se one odnose na “usluge posredovanja”, a Knežević kaže kako je na taj način isplaćeno nekoliko stotina tisuća kuna. “Nakon toga Nevenka Tuđman predložila mi je da više na taj način ne plaćam ugovorenu proviziju već da joj isplate vršim u gotovini. Ona je to opravdala time da je njena računovodstvena djelatnica ili djelatnik rekao da se na ta sredstva mora platiti porez, a ako je isplata u gotovini, onda bi se porez izbjegao. Napominjem”, dodao je Knežević, “da je u svim fakturama ispostavljenim od poduzeća ‘TNT plus’ bio naveden broj ugovora, datum i pravni subjekti koji su učesnici tog ugovora. U tim fakturama bilo je točno navedeno da se radilo o proviziji od 15 posto po određenom ugovoru, a bilo je izraženo i u novčanim iznosima. Isto tako ističem da su fakture koje sam dobivao od poduzeća ‘TNT plus’ sastavljene na način da u istima nije bio naveden porez na uslugu, koji je u to vrijeme bio 10 posto. Naime, znao sam da se po tada važećem zakonu taj porez mora platiti, točnije da onaj tko ispostavlja fakturu mora obračunati i taj porez. Kad sam tu primjedbu dao Nevenki Tuđman, ona je rekla da ništa ne brinem o porezima, da je to njena briga, već da se ja brinem o poslu a ona će riješiti pitanje plaćanja poreza. Ona tada nije govorila na koji način će to riješiti. Njezina riječ meni je bila dovoljna da će sve biti u redu.”

Nevenka Tuđman to je iskoristila da ocrni Kneževića, višekratno javno ističući kako je Knežević tražio da posreduje kod mjerodavnih službi kako bi ga oslobodile poreza.

Plaćanje na temelju faktura koje je ispostavila Nevenka Tuđman, odnosno njezina tvrtka “TNT plus”, vršilo se za poslove koji su obavljani preko Privredne banke Zagreb, a odnosili su se na ugradnju telefonskih centrala u turističkim poduzećima “Jelsa” i “Primošten” te u Centru za rehabilitaciju, rekreaciju i turizam u Topuskom, kojima je Privredna banka bila vlasnikom, a njima upravljala preko društva PBZ Investholding. Kneževiću je kontakte s PBZ-om omogućila Nevenka Tuđman, i to s članom Uprave PBZ Antom Đerekom.

Glavninu poslova koje mu je ugovorila Nevenka Tuđman Knežević je obavljao na fakultetima i sveučilišnim institucijama diljem Hrvatske. Njegov je obrt bio podizvođač radova koji su obavljani jer je bilo protuzakonito da se njegova tvrtka pojavi u javnom nadmetanju. No nakon što bi određena tvrtka dobila posao, on bi s njom ugovorio da obavi određeni dio posla, nakon čega je ispostavio račun. Fakture koje je ispostavljao institucijama sadržavale su iznose u koje je bila uračunata cijena radova koje je obavio njegov obrt plus 15 posto provizije za Nevenku Tuđman.

Što se tiče posla u Robnim terminalima Zagreb, Knežević je u novinama pronašao natječaj koji je dostavio Nevenki Tuđman. Nakon toga, ona mu je ugovorila sastanak s direktorom Robnih terminala Rinom Jurićem, i posao je sklopljen. Zauzvrat je Jurić molio Kneževića da mu osigura kontakt s Nevenkom Tuđman, pa ju je Knežević doveo na otvorenje Veletržnice na Žitnjaku. Slična je procedura bila i kad se ugrađivala telefonska centrala u tvrtki “Končar Imobilia”, koja danas više ne postoji.

Većina isplata vršena je u njemačkim markama, a manji dio u kunama, i to samo kad je ona to zamolila. Novac je uglavnom nosio i predavao joj na brzinu: auto kojim je dovezen bio je parkiran ispred Ministarstva obrane, za što je Knežević imao posebno odobrenje. Ona nikada nije brojala novac niti se požalila da joj je manje isplatio. Dogovor je bio da postotak koji joj treba isplatiti bude u kunama, ali poslije, na njezino traženje, Knežević je kune pretvarao u marke.

Igor Knežević, koji danas živi izolirano i skriven daleko od očiju javnosti, nije ni pred istražnim sucem priznao kakav je bio njegov angažman u Ministarstvu obrane. No prema onome što tvrde u MORH-u, dvije su osobe bile bitne za Kneževićev angažman – Matko Kakarigi i Vladimir Zagorec. Kakarigi je u ime MORH-a sklopio ugovor s “Telecomom” za servis i popravak telefonskih aparata, telefonskih instalacija, za generalni remont svih telefonskih sredstava, instaliranje i demontiranje telefonske opreme te opskrbu pričuvnim dijelovima i komponentama.

Kneževićev “Telecom” radio je za 33. inženjerijsku brigadu, za VP 2227 u Zagrebu, u Jastrebarskom, zatim za Upravu za informatiku i telekomunikacije te u Časničkoj školi. Osim toga, ugradnju telefonske centrale, 48 digitalnih telefonskih aparata i sedam telefaksa u MORH-ovoj zgradi na Pantovčaku 258, obavio je također “Telecom”. Riječ je, naime, o zgradi koju je MORH ustupio Zakladi “Za djecu Hrvatske”, koju vodi Ankica Tuđman, Nevenkina majka. Ugovor je potpisao Matko Kakarigi, a Vladimir Zagorec namjestio je Kneževiću posao u Brodarskom institutu, koji velik dio svojih poslova radi za MORH i u čijim je prostorijama smješten dio MORH-a. Ministarstvo obrane sve je financiralo, a Knežević odradio.

U Kneževićevoj izjavi istražnom sucu ne spominju se neke stavke koje je spomenuo u svojoj izjavi javnom bilježniku. Jedna od njih je ugradnja telefonske centrale u Ministarstvo pravosuđa, za što je Nevenki Tuđman platio 250.000 kuna provizije. U Ministarstvu pravosuđa više su puta izjavljivali kako nemaju potrebnu dokumentaciju o angažmanu Igora Kneževića odnosno tvrtke “Telecom”.

Nikada tijekom četiri godine nije bilo žalbi na odabrane ponuđače, a Knežević priznaje kako je s njima također bilo sve unaprijed dogovoreno – svaki put izabran je drugi izvođač, i svi su bili zadovoljni. Da bi bili izabrani, plaćali su tzv. proviziju, i svi su bili spremni platiti im koliko su tražili.

Što se pak Nevenke Tuđman tiče, ona ostaje pri svojim izjavama kako joj se Igor Knežević osvećuje jer mu nije omogućila neplaćanje poreza, a “posebno koristeći sadašnju situaciju u društvu, nastalu napadima na našu obitelj, nakon smrti mog pokojnog oca”. Ona i dalje tvrdi kako Igora Kneževića poznaje “površno”, ali ne zna točno od kada. No nije htjela objasniti dva računa svog poduzeća “TNT plus” ispostavljena 8. svibnja 1996. na ime “usluga posredovanja u trgovini”, na temelju kojih joj je Knežević isplatio 59.019,00 odnosno 46.494,79 kuna. Riječ je o posredovanju između Kneževića i PBZ Investholdinga, dakle o dodatnih više od 100.000 kuna, koje Knežević nije naveo u svojoj izjavi javnom bilježniku.

Kolika je stvarna svota koju je Igor Knežević isplatio Nevenki Tuđman vjerojatno se nikada neće doznati. No veliki je događaj za Hrvatsku to što će optužnica ipak biti podignuta – pokazatelj je to kako pravosuđe može pošteno raditi, samo kad hoće. A dobro je i stoga što će se napokon pokazati jedan, makar manji dio procesa bogaćenja obitelji Tuđman, čiju je imovinu Financial Times prije nekoliko godina, još kad je Franjo Tuđman bio živ, procijenio na najmanje 700 milijuna dolara.

Vezane vijesti

Europska kriza kao rezultat života u korupciji

Europska kriza kao rezultat života u korupciji

U najnovijem izvješću pod nazivom ‘Novac, politika i moć: korupcijski rizici u Europi' nevladina organizacija Transparency International piše kako… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika