Ivo PogorelićKontroverze oko Ive Pogorelića vode se još od čuvenog varšavskog nastupa prije više od trideset godina, a podijeljenost publike i institucijskih konzervativaca i dalje se koristi kao mamac za veći dio posjetitelja i sponzora željnijih spektakla i lakomislenih priča, nego teže shvatljive interpretativne genijalnosti i iznimnog razumijevanja glazbe u cijelosti. Prokušanu formulu iskoristila je domaća vodeća naftna kompanija omogućivši zagrebačkoj publici, u subotu 12-og ožujka, solistički recital Ive Pogorelića.

Donekle očekivani izbor skladbi zahvatio je opuse Frédérica Chopina (1810-1849) i Franza Liszta (1811-1886), dvojice vrsnih pijanista i skladatelja 19-og stoljeća, te predstavio dva umjetnička senzibiliteta, slična koliko i različita. Istoimenim sonatama u h-molu (br. 2, op. 35 i S. 178) dvojice suvremenika, Pogorelić je osmislio dva dijela nastupa pridruživši svakom skladatelju po jednu kratku kompoziciju onog drugog; Chopinu Lisztov Mefisto valcer br. 1 (S. 514) i obratno, Lisztu Chopinov Nokturno u c-molu (op. 48, br. 1). Kratka su djela bila dovoljna za dobrodošlu promjenu atmosfere i neposrednu usporedbu skladateljskih rukopisa.

Chopin je razdijelio svoju sonatu na četiri stavka, te u zasebnim ozračjima, Grave - Scherzo - Marsche (Lento) - Presto, izvanserijski obradio maštovite vodeće teme, dok je Liszt svoj ishodišni (mono)tematski materijal transformirao do asocijativnih oblika, koji se jedino koncentriranim slušanjem mogao povezati s dijelom impozantne cjeline od 760 taktova. Chopinovi su pak akordi bili jasnije naznačeni, s naglašenijim osloncem na glazbenu tradiciju (Bach-Mozart), no istovremeno osebujni i neočekivani, poput onih u zamjetnoj progresiji Nokturna u c-molu, bez lomova, izostavljanja ili ¨skrivanja¨ unutar višeoktavnih arpeggia. S druge strane, Liszt je podišao sviračkoj i društvenoj ambiciji, te smjelo zakoračio u avangardni slog, gdje je, namjerno ili ne, žrtvovao čvrst harmonijski dojam i melodijsku ljepotu inzistirajući na naglašenoj izvedbenoj virtuoznosti i dosezanju krajnjih mogućnosti omiljenog mu instrumenta. Time bi iznova blagu prednost glede finoće melodijskog toka ostavio na strani poljskoga ¨pjesnika klavira¨, čije se djelo doimalo mekše, tečnije, slobodnije i možda podatnije za interpretaciju i oblikovanje, posebno kada je o Ivi Pogoreliću riječ. I ovoga je puta slavni pijanist koristio svoje uređene partiture, kao i suradnju vjerne asistentice koja je, s osobitom pažnjom i odmjerenim pokretima, okretala i premetala istrošene stranice po notnom stalku i oko klavira.

Pogorelićevo se sviranje tako opet dokazalo kao osebujan fenomen i, slobodno bi naglasio, posve dokazani umjetnički čin. Velika kreativnost i rastuća glazbena erudicija, kao i raskošna pijanistička (Liszt-Siloti) tehnika, pojmovi su tijesno vezani uz Pogorelića, koji svoju disciplinu i dalje razvija, čuvajući pritom izdvojeni status nedodirljive zvijezde napućenog društva vrhunskih pijanista.

Okolini nedostupan osjetilni svijet, u obrisima se mogao tek nazrijeti budnim promatranjem usklađenih pokreta, osebujne facijalne mimike, te njihovom vezom s majstorski oblikovanim frazama koje su u nevjerojatno povezanim oblicima zavodile pri izlasku iz nutrine velikog koncertnog klavira. Takvim se sviranjem Pogorelić redovito dovodi u stanje hipersenzibilnosti kojom otkriva brojne (ne)zapisane nijanse, često nepoznate i samom autoru djela. Na taj način Pogorelić ne žudi za nepotrebnim akcentiranjima, već naprosto sebi i publici daruje, uz predvidljivu i očekivanu klavirsku izvedbu, i posve autentičnu viziju, te svoj trenutni doseg poniranja u višeznačne note koje svira od najranije mladosti.