Srećko JurdanaBalkanska divna izolacija ima svojih prednosti: dok svijet potresaju katastrofe kozmoloških razmjera, hrvatska vlast može se neometano baviti svojim Purdom. Čovjeka ritualno razvlače diljem Hrvatske, pa i Bosne, poput Tihomira Blaškića svojedobno. Zadnjih dana svečano su ga dočekali u Saboru i Vladi, kao da je nobelovac, Papin delegat, američki investitor, europski procjenitelj pregovaračke situacije ili specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija. Procirkulirao je po koridorima vlasti taj ikonografski narodski lik uz svečanu pratnju i kolektivni pljesak zastupnika, istaknuto je njegovo članstvo u HDZ-u, u kulminaciji predstave javnost je upoznata i s radosnom viješću da će Jadranka Kosor glavom postati kuma njegovom djetetu. Sjajno je sve to, doista… Hrvatska suvremena kulturološka dekadencija još jednom proživljava svoje zvjezdane trenutke. Jasno je da bi manifestno šetanje s gospodinom Purdom, u Hrvatskoj pretvorenom u mjeru svih stvari, premijerki trebalo vratiti patriotski ugled, odnosno kompenzirati sve one bodove koje joj je do sada oduzela njezina regularna politička aktivnost. Slijedeći svoje prirodne simplicističke instinkte, premijerka se agresivno pokušava reetablirati na veteranskom terenu, jedinom na kojem se osjeća kod kuće, i koji joj je počeo izmicati.

DEMAGOGIJA I AUTOGENI TRENING

Uz fenomenologiju Purde, na psihološkoj površini održava je i autogeni trening. Prepuna je pohvala za samu sebe. Nakon nedavne press-konferencije u novinama je ironično primijećeno kako je “premijerka vrlo pozitivno ocijenila svoju ulogu u politici zemlje”. Poručila je zbunjenoj publici da je “hrabra, odlučna i odgovorna”. Istaknula je “naporan rad” Vlade, koji ne nailazi na valorizaciju kod protivnika. Dok se Vlada stahanovski iscrpljuje u svome pregalaštvu i borbi za narod, oporba živi od nekonstruktivnih predbacivanja. Moglo bi se reći da je za gospođu Kosor količina uloženoga truda postala apsolutno mjerilo njegove sveukupne vrijednosti, kao nekad u komunizmu. Važno je koliko si ugljena izvukao, nevažno je treba li on nekome. Činjenici da u Hrvatskoj ništa ne funkcionira, i da ljudi žive u stanju akutne degradacije svih normativnih vrijednosti, specijalan kolorit daje premijerka koja tu nacionalnu realnost nije u stanju shvatiti. Dosjetljivošću svoje demagogije gospođa Kosor toliko zadivljuje publiku, da je i konceptualist Goran Bare odlučio zadnjih dana uvrstiti je u svoj dramski repertoar na internetu. Njegova kratka točka na temu premijerke – snebivanje nad njezinim vrijednostima, uz neponovljivo kolutanje očima i završnu metaforu u kojoj se afirmira pojam tuke - nesumnjivo je zabetonirala popularnost gospođe Kosor, pa makar i kao heroine za profesionalna spadala. S dva nepobjediva PR aduta u rukavima – Purdom na Markovu trgu i elektronskom inscenacijom kod Bareta – mirno se može spremati za izbore, rekao bi cinik. Odlučila je navodno održati ih krajem godine, što je melem na dušu Zorana Milanovića, jer čini se da je time napokon dobio nešto poput datuma za kojim čezne mjesecima. Zasebno je pitanje hoće li ga iskoristiti u skladu sa svojim očekivanjima, s obzirom na podatak da mu se na sceni zadnjih dana ukazao jedan neočekivani konkurent. (Guverner Hrvatske narodne banke) Željko Rohatinski otpustio je iz obaveznih bankovnih rezervi šest milijardi i tristo milijuna kuna, koje na hrvatsko tržište naglo ulaze kao svježi kapital i time, po aritmetičkoj logici, podižu njegovu vrijednost. Mogle bi za poneku mrvicu pasti kamate na zajmove, odluče li dobre banke taj kapital plasirati u investicije, a ne u svoje dividende. Rohatinski je očito želio podbosti ulagačku klimu u zemlji i dati zamah poslovima, no dao je i samome sebi pojačano političko značenje. Premijerka i Vlada ostali su zapanjeni ili konsternirani nad činjenicom da se guverner nije s njima savjetovao o svojim namjerama, i da ih (o tim namjerama) nije unaprijed obavijestio, što bi nesumnjivo bio proceduralni red. Ponašao se kao da nad njim nema nikoga, i nadmoćno suočio Vladu s gotovim činom.

UZBUNA PRVOG REDA

Takvo gotovo incidentno omalovažavanje Vlade odraz je, zapravo, dugotrajnoga superiorističkoga stava gospodina Rohatinskog prema kredibilitetu ljudi koji se u Vladi bave ekonomijom i financijama. Guverner je svoj ured oduvijek tretirao kao bitno kompetentnije mjesto od ministarstava, i spomenutom gestom (nenajavljenoga otpuštanja dijela novčanih rezervi) promatračima je to nedvosmisleno stavio na znanje. U Vladi je zbog toga odmah proglašena uzbuna prvoga reda. Činilo se da je u razvoju nekakav financijsko-administrativni puč koji predvodi Rohatinski, a iz zaleđa ga gura Ivica Todorić sa skupinom tajkunskih sukonspiratora i asistenata. Situacija se, međutim, ubrzo stabilizirala. Vjerojatno svjestan da bi tom javnom demonstracijom otišao korak predaleko, Rohatinski se odbio pojaviti na medijskoj konferenciji koju je u povodu njegove objave organizirala Todorićeva grupacija Unex. I sam Todorić distancirao se nakon toga od akcije, konferencija je otkazana, a diskusije o rezervama, investicijama i novim radnim mjestima prenijete su u kabinet ministra gospodarstva i Jadranke Kosor, čime je premijerki vraćen njezin statusni autoritet. Bez obzira na taj – nazovimo ga tako - sretan rasplet krize, gospodin Rohatinski ne može izbjeći spekulacije o svojim skrivenim političkim ambicijama. Osvojio je maksimalan stručni kredibilitet na položaju šefa Narodne banke, mnogi bi ga zbog toga rado vidjeli na položaju premijera, a i sam ponekad ostavlja dojam da mu takav razvoj događaja ne bi bio mrzak. Najavio je i da ga zanima “povratak u gospodarstvo”, no pitanje je koliko ta perspektiva ulaska u svakodnevnu borbu za tržište doista može biti stimulativna za čovjeka koji je prestižna međunarodna priznanja osvojio suvereno upravljajući državnim monetarnim sustavom. Ako se gospodin Rohatinski ipak, u bilo kojoj formi, odluči kandidirati za premijera, bit će najuvjerljiviji protagonist na sceni. Za Hrvatsku je postao monetarni autoritet kakav je Alan Greenspan bio za Ameriku. Nacija mu već odavno vjeruje po instinktu; mnogi građani smatraju ga zaslužnim za spašavanje monetarnoga sustava od raspada. U vrlo teškim okolnostima odvažno se borio za očuvanje kakvogtakvog financijskog suvereniteta i stabilnosti. Godinama djeluje kao čvrsta točka u labilnome sustavu. Iznimno je poznat, u inozemstvu ga cijene, na stručnom planu nesumnjivo bitno više i od Milanovića i od Jadranke Kosor.

JALOVE KONFRONTACIJE

Hrvatska bi s gospodinom Rohatinskim kao premijerom dobila obrazovanoga građanskoga reprezentanta, potpuno neopterećenog ideološko-partijskim hipotekama i obavezama prema rodovsko-interesnim sljedbenicima. Njegova inauguracija bila bi i oblik svojevrsne dekontaminacije scene od hadezeovsko-esdepeovske “bipolarnosti” koja naciju već dvadeset godina psihološki razara sa svojim jalovim konfrontacijama i pseudokonfrontacijama. Ako kod Rohatinskog - kao eventualnog premijera - postoji prostor za skepsu, on se može odnositi na izvanfinancijska područja s kojima guverner u karijeri nije imao izravne veze. Njegove sposobnosti bavljenja hrvatskom sociologijom neprovjerene su. Irelevantno od toga, njegova kandidatura unijela bi živost bez premca u žalosnu hrvatsku situaciju, već samim tim što bi kod zamorno nedodirljivih likova izazvala osjećaj da im pod nogama izmiče tlo.