ŠEVKO OMERBAŠIĆ u Hrvatskoj živi od 1975., snimljen je u zagrebačkoj džamiji, koja je i izgrađena zahvaljujući njegovu angažmanuZagrebački muftija Ševko Omerbašić najpoznatiji je muslimanski autoritet na ovom području. U Hrvatsku je došao 1975. i od tada je glavni ovdašnji predstavnik Islamske zajednice, bio je organizator izgradnje zagrebačke džamije, ali osim u vjerskom životu, Omerbašić je sudjelovao i u brojnim političkim događajima u Hrvatskoj. Početkom devedesetih bio je blizak s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, na čiju je molbu u proljeće 1992. otišao u arapske zemlje i tamošnja vodstva nagovorio da priznaju Hrvatsku. Iako su zbog hrvatsko-bošnjačkog sukoba zahladnjeli njegovi odnosi s Tuđmanom, Omerbašića su i u muslimanskim krugovima optuživali da je pretjerano blizak s Hrvatima. U njegovoj biografiji posebno je zanimljiva koincidencija vezana za studij u Libiji. Ševko Omerbašić bio je 1969. student na Sveučilištu u Bengaziju, a iste godine vlast u Libiji preuzeo je Moamer Gadafi. Omerbašić gotovo svake godine posjećuje Libiju, ali i druge zemlje sjeverne Afrike i relevantan je sugovornik za razgovor o pobuni koja se posljednjih mjeseci proširila po arapskim državama.

NACIONAL: Kolika je mogućnost da na vlast u arapskim zemljama dođu islamističke skupine?

- Vrlo mala, gotovo nikakva. Religija je bila vrlo malo zastupljena u događajima u Egiptu i Tunisu. Nemojte da vas prevari što na televiziji vidite često zazivanje boga i islama. Trebat će vremena da se promijeni vokabular i terminologija kojom su se do sada služili, ali i najveći islamisti vide kako se islam ne može ravnopravno hrvati s politikom čije su zakonitosti daleko od moralnih načela. Brak između politike i religije prije svega ne žele oni koji predstavljaju vjeru, i to je najvažnije.

NACIONAL: A vjerujete li u demokratizaciju Libije?

- U Libiji je proliveno dosta krvi. Osobno sam proživio revoluciju 1969. kada je Gadafi preuzeo vlast. Upravo sam se bio vratio s godišnjeg odmora kad je revolucija smijenila kralja i potpuno korumpiranu vladu, i svi su smjenu dočekali s oduševljenjem. Sjećam se kako je revolucija provedena bez prolijevanja krvi, a tih prvih godina Gadafi je dosta surađivao s intelektualcima i ljudima sa sveučilišta. Sada se pobunilo stanovništvo s istoka Libije, odakle je potjecao i nekadašnji kralj. Libijci su vrlo specifični i teško je davati prognoze, a ja se nadam da će pobijediti razum i početi pregovori. Gadafi je bio diktator, ali neka vrsta narodnog diktatora, koji je uspostavio sistem vlasti kakav nije poznat nama iz Europe. Najveći broj njegovih protivnika su mladi ljudi. S druge strane, to što je Gadafi jako štitio libijske nacionalne interese išlo je dotle da se u Libiji smjelo poslovati isključivo na arapskom jeziku i jako je ograničio strane utjecaje.

NACIONAL: Gadafi je na vlast u Libiji došao 1969., a te ste godine vi počeli studirati u El Beri. Zašto ste odlučili studirati u Libiji?

- Tamo je bilo islamsko sveučilište na koje me tadašnji reis-ulema poslao na studij. Islamska zajednica nas je slala u arapske zemlje jer ako želite podučavati islamsku vjeru, nužno je da govorite arapski jezik.

NACIONAL: Treba li Zapad intervenirati u Libiji, kao što se vojno angažirao u Iraku i Afganistanu?

- Ne, ni u kojem slučaju. Intervencija će izazvati još više žrtava, ali i još dublje neprijateljstvo. Ako dođe do intervencije Zapada, onda će to biti jedino i izričito zbog nafte i financijskih interesa. Libijska nafta spada među najkvalitetnije na svijetu. Cilj intervencije sasvim sigurno ne bi bila zaštita interesa stanovništva Libije, nego isključivo vlast nad naftnim izvorima.

NACIONAL: Kako objašnjavate pobunu koja već dva mjeseca traje u nizu arapskih država?

- Najnegativnija stvar koja se događala u arapskom svijetu bila je sprega vlasti i vjere. Za vjeru je jako opasno kada uleti u zagrljaj vlasti, a upravo to se događalo u Egiptu i nekim drugim arapskim državama. Istovremeno vjera je jako trpjela i možda najbolja stvar u ovim pobunama jest nastojanje da se prekinu te čvrste veze. Uzmimo primjer sveučilišta El-Ezher, najznačajnije egipatske vjerske i duhovne institucije, čijeg je rektora, odnosno kako ga mi zovemo šeika imenovao bivši predsjednik Mubarak, normalno je da je on bio pod utjecajem vlasti. Sada se pojavljuju demonstracije i u Saudijskoj Arabiji, gdje demonstranti traže više prava i sloboda. Mislim da i tamo možemo očekivati pozitivne rezultate. Zaista mislim da je razdvajanje vjere i države najpozitivniji aspekt ovih prevrata, iako najnoviji sukobi muslimanskih radikala i kopta otežavaju situaciju. Unatoč tome, Egipat je na dobrom putu, iako je otvoreno pitanje hoće li demokracija uspjeti na području koje je uzavrelo u svakom pogledu.

NACIONAL: A kakav je položaj muslimana u Hrvatskoj?

- Često ponavljam kako nema posebnih problema, posebno poslije 2002., kada smo potpisali ugovore s državom. Rekao bih kako možemo biti zadovoljni razinom prava koja uživamo u Hrvatskoj, a ovdašnji muslimanski vjernici, generalno, imaju ista prava kao i vjernici svih drugih vjera. Imaju pravo na molitvu, neradne dane za Kurban-bajram, a postoje i muslimanski dušobrižnici u Hrvatskoj vojsci, i ako izuzmemo neke pojedinačne probleme, mislim da možemo biti zadovoljni.

NACIONAL: Kritičari islama smatraju kako muslimani nisu spremni prihvatiti pravila koja vladaju u liberalno-demokratskim državama Europe?

- Europa bi morala razmisliti o getoima u kojima žive mnogi muslimanski doseljenici. Dovoljno BAJRAM U DŽAMIJI s predsjednikom Ivom Josipovićem i predstavnicima islamske zajednice u Hrvatskojje vidjeti infrastrukturu u tim naseljima, gdje stanovništvo živi u neljudskim uvjetima. Europljani bi se trebali upitati zašto su se muslimani našli na marginama društva, iako bi se i muslimanima moglo prigovoriti da se ne žele odreći nekih stavova koje su donijeli iz svojih zemalja. Mogu se složiti s njemačkom premijerkom Angelom Merkel kada kaže da doseljenici moraju naučiti njemački jezik, ali neprihvatljivi su mi napadi na muslimansku kulturu, koji zapravo podrazumijevaju promjenu vjere. Kritike koje se upućuju muslimanima često sadrže zahtjeve za odricanjem od vjere, a to je za nas neprihvatljivo. Osim toga, recimo, u Njemačkoj se očekivalo da će se imigranti jednog dana vratiti u države iz kojih su došli, ali umjesto toga danas imate drugu i treću generaciju koja je rođena u Njemačkoj, a prema njima se većinsko stanovništvo odnosi jednako kao i prema prvim doseljenicima. Sada se u Švicarskoj onemogućava i gradnja džamija, što je isto kao kada bi u nekoj muslimanskoj zemlji zabranili gradnju crkava. Nama džamija treba samo radi molitve i ničega drugog, a prisiljeni smo slušati gluposti kako će za nekoliko desetljeća broj muslimana tako narasti da ćemo postati većina u Europi. Sličnih nacionalista i ksenofoba ima i u Hrvatskoj, iako demografski podaci pokazuju kako ovdje više muslimana umire nego ih se rodi. S druge strane, 80 posto ovdašnjih muslimana rođeno je u Hrvatskoj i mislim da je potpuno nevažno ako oni u nacionalnom smislu nisu Hrvati, a u vjerskom katolici.

NACIONAL: Kada smo maloprije razgovarali, izrazili ste zamjerku jer je Nacional prije nekoliko godina objavio karikature proroka Muhameda. Nisu li prijetnje smrću koje su upućivane autorima karikatura u neskladu s demokratskim standardima prema kojima se sve smije preispitivati, pa i izvrgnuti satiri?

- Kod muslimana svetinje su Bog, islam i Kur’an. Isto tako ne dopuštamo vrijeđanje Isusa, koji je za nas također Božji poslanik, iako se treba suzdržati prijetnji koje mogu nanijeti veću štetu od objave takvih karikatura. Kada ste u Nacionalu objavili karikature Muhameda, nazvao sam pokojnog Ivu Pukanića i rekao mu da zbog toga neće povećati prodaju niti svoj tjednik napraviti boljim. Mislim da je on htio dokazati da može sve pa i ono što njemu osobno šteti.

NACIONAL: U normalnom društvu borba za vlastita prava vodi se na sudovima, a ne pozivima na likvidaciju kao što to čine radikalne skupine.

- Slažem se da je neprimjereno prijetiti ubojstvom. Ali ponavljam kako se radi o muslimanskoj svetinji koju nitko nema pravo vrijeđati. Što se tiče sudova, sumnjam da bismo dobili parnicu jer takve slučajeve na sudu se obično prikazuje kao nečije pravo na slobodno mišljenje.

NACIONAL: Pretpostavljam kako su 90-e bile krizne godine zbog hrvatskobošnjačkih sukoba?

- Kritične su bile 1993. i 1994., a u manjoj mjeri i 1995. godina. Hrvatsko-bošnjački sukob iz BiH na neki se način prelio i u Hrvatsku i počelo se javno govoriti da muslimane treba protjerati, a posebno je ružno jer su slične teze zagovarali i pojedini državni dužnosnici.

NACIONAL: Ipak ste još 1992. putovali po islamskim državama i uspješno lobirali da zemlje s muslimanskom većinom priznaju Republiku Hrvatsku.

- U razdoblju između 1990. i 1992. bio sam jako dobar s predsjednikom Tuđmanom i on me jednom prilikom zamolio da pokušam lobirati za priznanje Hrvatske. U to vrijeme ministar vanjskih poslova bio je Zvonimir Šeparović, s kojim sam često putovao, i postigli smo velike uspjehe. Prvo smo otputovali u Tursku koja je postala prva islamska zemlja koja je priznala Hrvatsku. Onda smo otišli u Egipat, gdje smo se sastali s Hosnijem Mubarakom, koji nam je objasnio da je tamošnje pravilo 4-5 mjeseci razmatrati priznanje novih zemalja, ali mi smo odgovorili kako želimo da to naprave u roku jednog dana. Mubarak je predložio da Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prizna za mjesec dana, no kako smo Šeparović i ja inzistirali da to napravi odmah, naredio je svojem ministru vanjskih poslova da tijekom dana objavi kako je Egipat priznao Hrvatsku. Zatim smo otputovali u Ujedinjene Arapske Emirate i isti dan dobili priznanje, potom i u Saudijsku Arabiju, koja nas je priznala nešto kasnije. Saudijci su u svibnju 1992. odigrali važnu ulogu jer je njihov predstavnik predsjedavao Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda. U UN-u je bilo mišljenja da priznanje Hrvatske i BiH treba odgoditi za jesen i malo je poznato da su tada prevagu odnijele islamske zemlje koje su zahtijevale da se to mora dogoditi u svibnju 1992. Potom su uslijedila priznanja iz Libije, Sudana, Katara i Omana, tako da smo do 1993. dobili priznanje gotovo svih islamskih zemalja.