NACIONAL NA iPadu Nakon 800 tiskanih brojeva, Nacional će se uskoro moći naći u novoj formi, na iPaduJeste li imali iPad u rukama? Većina onih koji su ga uzeli u ruke izrekli su potom samo pohvale tom stvarno izvanrednom inovativnom uređaju, za koji se tvrdi da će revolucionirati izdavačku djelatnost. Njegov ekran je izuzetno dobar, slika je prekrasna, uređaj je brz, touchscreen je vrlo spretan, sučelje je korisnicima od ranije dobro poznato, a sve vrste sadržaja, i tekstovni sadržaji, i slikovni sadržaji, i videosadržaji na uređaju izgledaju savršeno. Tekstovi se na iPadu lako čitaju, bolje nego na Kindlu, slova na ekranu su oku ugodna. Nije ni čudo što su mnogi izdavači i urednici magazina uglas obznanili da u ovom uređaju leži svijetla budućnost njihove djelatnosti. Jedan od najvećih svjetskih novinskih magnata Rupert Murdoch smjesta je uložio 30 milijuna dolara da razvije magazin isključivo za iPad.

JESTE LI MALO dulje imali iPad u rukama? Ako ste ga držali petnaestak minuta, te se pokušali koncentrirati ne više samo na mogućnosti samog uređaja, nego na neki stvarni sadržaj koji vam je preko iPada postao dostupan, recimo na čitanje nekog magazina, odjednom ste mogli uočiti da stvar i nije toliko savršena. Kod mnogih je to prvobitno oduševljenje malo splasnulo. Odjednom ćete osjetiti stanoviti umor u rukama, jer je uređaj ipak relativno težak, počet ćete razmišljati kako da ga držite, pred sobom u rukama ili položen na stol. Počet će vas smetati ipak ograničenost tog za tablete relativno velikog ekrana, ali ipak manjeg od stranice nekog magazina, a posebno dnevnih novina. Nakon nekog vremena uočit ćete da vas – ma koliko sofisticirana – ipak pomalo zamara kompjuterska navigacija po sadržaju, jer, eto, ipak je jednostavnije listati novine tiskane na papiru i očima tražiti zanimljivi sadržaj.

JE LI IPAD stvarno budućnost magazina? Vjerojatno jeste, ako ne iPad onda nešto slično. Ovakvi će uređaji sljedećih godina postati lakši, prostor za prezentaciju sadržaja veći, vjerojatno će i ljudima navigacija sadržajem postati jednostavnija, jer će se na nju naviknuti, pa će se ti tehnički problemi prebroditi. To je možda budućnost magazina ali ne i njihova sadašnjost, a to je ključno konstatirati čak i kada se govori o magazinima i njihovoj budućnosti, koja – to valja posebno napomenuti – ne ovisi samo o tehnološkim novitetima, nego mnogo više o sadržaju i općem položaju u svijetu informacija.

SVIM KONZUMENTIMA novinskih sadržaja je znano da sveukupna svjetska industrija proizvodnje novina, pa tako i magazina prolazi kroz teško razdoblje tranzicije, koju su izazvale i nove tehnologije, a koja je dvojako pogodila tu djelatnost jer se sve to zbiva u nezgodno vrijeme, u vrijeme svjetske recesije. Internet je uvelike promijenio način na koji ljudi primaju informacije, posebno u sferi vijesti, pa je teško pogodio prvenstveno izdavače dnevnih novina. Nekada su novine bile prvi izvor dnevnih novosti, kasnije je to postala televizija, a sada je to internet, gdje vijesti, koje su se nekada morale kupovati na kiosku u papirnatom obliku, sada dobivamo besplatno. U prvi trenutak izdavači magazina nisu osjetili taj udar, jer – naoko – magazinski sadržaj je ipak drukčiji od onoga što se plasira u informativnoj sferi preko interneta. No, polako se to počelo mijenjati, jer su se i na internetu počeli pojavljivati sadržaji koji su do sada bili tipično magazinski, i to na raznim specijaliziranim internetskim siteovima, te na blogovima. Posljednjih godina bilježi se značajan pad ukupnih naklada magazina svugdje u svijetu, pa tako i u SAD i drugim zapadnim zemljama, pada i broj magazinskih izdanja, a ono što izdavače magazina najviše zabrinjava je pad prihoda i kroz prodaju, i kroz pretplatu, i kroz oglašavanje, što je sve posljedica osnovnog problema, a to je pad naklada. Ipak, neki su se magazini održali, neki čak i bolje prosperiraju nego ranije, pa oni kojima loše ide pažljivo analiziraju uspjehe onih kojima ide dobro. Jedan od takvih je londonski političko-ekonomski magazin The Economist, kojem se naklada u posljednjih deset godina udvostručila, a prošle je godine porasla za dva posto. Osnovan je 1843. godine, a danas ima nakladu od 1,6 milijuna primjeraka, te se prodaje u 200 zemalja. Vrlo je ozbiljan.

I HRVATSKI IZDAVAČI osjetili su to isto, naklade mahom svih izdanja i dnevnih novina i magazina su u padu, prihodi od oglašavanja se smanjuju. Sve je to u Hrvatskoj još izraženije nego drugdje, jer su razlozi ovdje ipak drukčiji. Hrvatske medije manje ugrožavaju same nove tehnologije, više ih ugrožava opća loša ekonomska situacija, jer je hrvatska ekonomska i društvena kriza dublja, dugotrajnija i neizvjesnija, nego drugdje. Više nego drugdje ljudi se odriču onoga što im nije esencijalno, a u to spadaju i novine, posebno one zabavnijeg karaktera. Kada u zemlji gdje je 330.000 nezaposlenih, gdje su plaće male, gdje su rate kredita velike počnu rasti cijene hrane, kao što je to sada slučaj, onda naklade novina neminovno padaju. No, Hrvatska je po još nekim stvarima u izdavačkoj sferi specifična, posebno po tome što u ne postoji adekvatna autorska zaštita novinskog sadržaja, pa je u tijeku bezobzirna, bezobrazna kontinuirana razbojnička otimačina onoga što novine otkrivaju, jer im to smjesta ukradu i objavljuju internetski portali, koji besplatno preuzimaju originalni rad novinara pisanih medija, njihova često teško ostvarena otkrića, te taj ukradeni rad kao svoj plasiraju preko interneta prije nego što se novine praktički pojave na svim kioscima. Istini za volju, ima toga i drugdje, oko toga su se upravo ovih dana žestoko posvađali i Bill Keller, izvršni urednik najuglednijeg američkog dnevnika New York Timesa i Arianna Huffington, vlasnica poznatog bloga Huffington Post, koju je Keller optužio za krađu, jer prenosi na svojem blogu materijale New York Timesa. No, u Hrvatskoj je to drumsko razbojništvo izraženije nego drugdje.

INTERNETSKI PODUZETNICI u preuzimanju tuđeg sadržaja ne vide ništa sporno, po njihovu shvaćanju, čim se nešto pojavi u novinama to je opće dobro, opća informacija, te tvrde da su si za ovakvu situaciju novinski izdavači sami krivi, jer se nisu na vrijeme prilagodili novim medijima, ali to nije točno. Svi novinski izdavači rano su se okrenuli i webu, neki su u to uložili i značajan novac, stekli na svojim siteovima i respektabilnu čitateljsku publiku, ali nisu stekli ono što im je nužno, prihode. I u našoj novinskoj kući ima onih koji zagovaraju što veće ulaganje u web, tvrdeći da je to budućnost medija, da je tu budućnost i magazinskog novinarstva, da se izdavači moraju na to preorijentirati i početi napuštati tiskana izdanja. I o tome treba reći neke istine, a one se baš ne slažu s tom predstavom koja se u javnosti stvara. NCL Media Grupa je prošle godine uložila više od milijun kuna u razvoj weba, otvorila nekoliko novih portala, te je što se tiče čitanosti web stranica nacional.hr nakon gotovo tri godine značajnih kadrovskih i financijskih napora napravila dosta, pa se ta stranica nalazi na 17. mjestu liste najčitanijih hrvatskih portala, a na 7. mjestu liste najčitanijih informativnih portala, prema istraživanju Gemius Audience za siječanj 2011. Očekivao bi se i adekvatni financijski rezultat kroz povećano web oglašavanje, ali je to potpuno zakazalo, kao što nije uspio niti pokušaj da se značajno poveća broj pretplatnika koji bi naše magazine čitali preko weba. Samo 1,5 posto svojih prihoda naša novinska kuća ostvaruje od weba, a čak 98,5 posto od tiskanih izdanja. Možda je web budućnost hrvatskog magazinskog novinarstva, sadašnjost svakako nije. Uostalom, podaci koji dolaze od oglašivača govore kako oni u svojim budžetima za oglašavanje na webu odvajaju tek dva posto novaca. Takvi oglašivački budžeti ne mogu osigurati profitnu budućnost ozbiljnog web izdavača, tek onoga koji krade ili ima ozbiljnog sponzora specifičnog marketinškog interesa. U ovom trenutku tu nema budućnosti za novinske izdavače, pa ni one magazinske.

GDJE JE TADA BUDUĆNOST magazinskog novinarstva u Hrvatskoj? U nečem sasvim drugom. RUPERT MURDOCH (u sredini) na predstavljanju digitalnog magazina The Daily, namijenjenog korisnicima iPada i nastalog u suradnji Applea i News CorpaU povodu ovog 800. broja Nacionala redakcija je odlučila napraviti anketu među istaknutim hrvatskim ličnostima, relevantnim ljudima iz raznih sfera života čije je djelovanje Nacional pratio, koje je Nacional intervjuirao, koji su ponekad u njemu surađivali, da čuje kako oni vide Nacional, njegovu ulogu u društvu nekada i sada, zašto ga čitaju, što im znači, te što mu zamjeraju. U onome što su oni rekli leži ključ svega, ključ budućnosti Nacionala, ali ne samo njega, nego – zapravo – i cjelokupnog hrvatskog magazinskog novinarstva. Te su nam izjave značajne, ne zbog nekih pohvala koje su sadržavale, nego prvenstveno zato što govore istu stvar koju i mi u Nacionalu osjećamo, da je njima Nacional važan jer ih izvještava o za njih važnim stvarima, te ga zbog toga čitaju i kupuju. To je ključ svega. To je ključ budućnosti magazinskog novinarstva. Ključna je riječ “važnost”. IPad u tome ima sporednu ulogu.

KADA SE PRIJE gotovo tri stoljeća u Engleskoj počelo stvarati magazinsko novinarstvo ono je bilo temeljeno na istim načelima na kojima se nalazi i danas. Dok se dnevno novinarstvo temeljilo na otkrivanju i plasiranju vijesti, te služilo ljudima da svakoga dana budu obaviješteni o onome što je tog dana u njihovoj sredini i u svijetu novo, magazinsko novinarstvo bilo je temeljeno na tome da produbi saznanja o temama koje su ljudima u tim vijestima važne. Pritom se shvaćala ključna stvar, da su raznim ljudima važne vrlo različite stvari, da nisu iste stvari važne muškarcima i ženama, sportašima i umirovljenicima, ljubiteljima prirode i brokerima, šahistima i uzgajivačima pčela, političarima i znanstvenicima, ljudima koji žive na otoku i ljudima koji žive na planinama, kupcima kuća i onima koji sami vole graditi vikendice. Zato su se pojavili magazini sasvim različitih sadržaja, magazini za žene, magazini za automobiliste, magazini za ljubitelje golfa, magazini za igrače kompjuterskih igara. Oni koji su lansirali sredinom 18. stoljeća prve magazine uočili su ono što danas mnogi novinski urednici u Hrvatskoj ne shvaćaju, da ne postoji samo jedinstvena novinska čitalačka publika, da postoji mnogo različitih publika. O čemu ovdje govorimo vidi se po jednom američkom statističkom podatku: u SAD se ne zna točan broj različitih magazina koji trenutno izlaze, ali se pretpostavlja da ih je više od 20.000. Mi smo mala zemlja s malom čitateljskom publikom, pa je i prostor za razvijanje velikog broja raznovrsnih magazina za raznoliku publiku malen, jer magazin ne može živjeti ako je broj čitatelja kojima je namijenjen malen. No, ipak je nešto ključno, mora biti specijaliziran za svoju publiku, važan za nju. A važno je u Hrvatskoj još nešto, da i ta publika bude važna. U Hrvatskoj se činjenica da postoji vrlo raznolika publika posebno zaboravila, kao što se počela uvelike zaboravljati još jedna ključna činjenica, da su kupci novina čitatelji, a ne gledatelji, te da njihovo ime “čitatelji” samo po sebi govori što oni traže od novina – traže da nešto pročitaju. Zaboravljajući upravo te dvije stvari neki urednici magazina počeli su uništavati ono što im je bilo povjereno da rade. Odjednom su počeli tvrditi da su tekstovi u njihovim novinama predugački, pa su ih počeli skraćivati, jer “tko će to čitati”, ukrašavati kojekakvim dodacima, više se pri uređivanju novina konzultirati s kojekakvim art direktorima, nego s novinarima. A art direktori, umjesto da se trude da naprave novine koje će čitateljima dati što više štiva, počeli su u magazine gurati tzv. “funkcionalne bjeline”, da novine “budu prozračne”. Pojavila se i teorija, kako je čitateljima dosta “teških tema”, kako oni traže “lakše štivo”. I onda se počelo događati ono što se moralo neminovno dogoditi, da čitatelji počnu napuštati magazine, jer više u njima nisu imali što pročitati, a kupovali su do tada magazine samo zato da pročitaju nešto o onome što im je važno. Istini za volju i Nacional je bio pod raznim pritiscima da “olakša svoj sadržaj”, savjetovali su mu da se “prestane baviti samo ozbiljnim stvarima”, bilo je ozbiljnih prijedloga prošlog ljeta da bi se trebao transformirati u jeftini tabloid. I to unatoč činjenici da je Nacional uvijek imao slabiju prodaju kada bi na naslovnu stranicu stavio neku lakšu temu, nešto profano, nešto lascivno, nešto estradno. Neki su čak tvrdili da u budućnosti treba ukinuti tiskano izdanje, postojati samo na internetu. Sve je to krivo.

KAO I SVIM DRUGIM medijima i Nacionalu je naklada posljednjih godina padala, ali nešto se ipak nije mijenjalo i na tomu se temelji njegova budućnost. Ostao je najrelevantniji hrvatski politički tjednik s istom važnom i vjernom publikom. Rađen je s namjerom da svakog utorka ujutro bude na stolovima vodećih hrvatskih ličnosti, u rukama ljudi koji su kvalificirani u svojim strukama, intelektualcima, umjetnicima, političarima, poduzetnicima, svima onima koje dubinski zanima ono što se stvarno događa u ovoj zemlji i koji su stoga toj zemlji posebno važni kao njeni graditelji, kao ljudi koji oblikuju njenu kulturu, njenu privredu, njenu budućnost. Rađen je za one koji, da bi i sami donosili svoje zaključke i odluke u svojem životu, ali i odluke vezane uz budućnost ove zemlje trebaju provjerene, točne, važne informacije o onome što je najvažnije u ovoj zemlji, a to su politički trendovi, ekonomski pothvati, kulturna kretanja, društvene pojave. Stvaran je da prvi otkriva ono što još nitko ne zna, pa je u tome posljednjih petnaest godina prednjačio. Nema tjedna da Nacional ne otkrije barem nekoliko stvari koje će drugi prenijeti, o kojima će se otvarati rasprave, o kojima će se govoriti. Stvaran je i da hrabro o tome otkriva i ono što drugi još ne znaju, i ono što se drugi ne usude otkrivati, kako što je to stalno činio u posljednjih petnaest godina.

NE SAMO iPad CNN-ov novinar pokazuje Googleovu najnoviju verziju operativnog sustava Android na tabletu Motorola XoomSPOMENIMO SAMO jedan primjer. Kao što je krajem devedesetih Nacional jedini otkrivao istinu o Tuđmanovoj bolesti, o pokvarenosti Tuđmanova režima, tako je posljednjih godina isto to radio sa Sanaderovom vlašću, te Sanaderovim režimom. Članak o Sanaderovim satovima u siječnju 2007. godine bio je prvi kojim je Nacional u vrijeme njegove najveće moći počeo raskrinkavati njegovo bogatstvo, njegovu lakomost, te otvorio ključno pitanje kako je stekao svoju imovinu, te tako načeo raskrinkavanje opće korupcije u vrhu vlasti. Nacional je potom otkrio niz afera, ne štedeći ni njega, ni ljude iz njegova kruga, ni njegovu suprugu i njena arheološka istraživanja, pokazao je kako to nije bilo samo nedjelo jednog čovjeka, nego široki bezobzirni koruptivni sustav za koji je upravo Nacional prvi na svojoj naslovnoj stranici u siječnju 2010. godine upotrijebio izraz – Sanaderova hobotnica. Prije godinu dana Nacional je objavio naslovnicu kojom je predvidio kakvu će ulogu u nadolazećem razdoblju u životu ove zemlje imati glavni državni tužitelj Mladen Bajić. To je samo jedan primjer Nacionalova istraživačkog novinarstva, a to je samo jedan dio njegove snage i njegove moći, kojima pridonose njegovi novinari i kolumnisti baveći se raznim, ali redovito relevantnim temama, važnim za svoje čitatelje. Upravo spomenuta anketa pokazuje kako su ti kolumnisti njima važni. Tu je ključ budućnosti Nacionala, a zapravo i svakog magazina, da svojim čitateljima bude važan, a to može biti samo ako piše o važnim stvarima, ako je ekskluzivan, vjerodostojan, ako se zalaže za prave vrijednosti, za razvoj društva, ako promovira vrijedan, pošten, etičan svjetonazor. I, naravno, to radi na novinski atraktivan način, u skladu sa uzusima modernog novinarstva, u kojem je adekvatna grafička prezentacija s vrijednim fotografijama i čvrstom, jasnom novinskom opremom važna. Tiskani mediji su u posljednjem desetljeću izgubili mnoge čitatelje koji su se preorijentirali na internet, koji provode više vremena i pred sve brojnijim televizijskim kanalima, pa će se stoga morati snaći u ekonomskom i nakladnom miljeu mnogo, mnogo skromnijih brojaka nego što je to bilo ranije. Naklade su stvarno niske. No, izgubili su uglavnom one koji su bili stanoviti čitateljski pratioci, ali nisu izgubili one čitatelje koji su činili jezgru njihove čitateljske publike, a to je u slučaju Nacionala najrelevantniji društveni sloj onih koji u ovom društvu nešto znače. Ta novinska publika, posebno ona magazinska, sada je drukčija, mnogo solidnija, kompaktnija, vjernija, vrjednija, nego što je do sada bila. To je kvalificirana publika. Magazini se danas više ne rade za svakoga, rade se za znalce. Nove tehnologije su važne, ali samo kao novi kanali preko kojih će zainteresirani čitatelj doći do magazinskog sadržaja koji mu je važan. Budućnost novina ne ovisi o novoj tehnologiji, ključ je u sadržaju. Ako će magazini znati proizvoditi takav važan sadržaj onda će ga čitatelj i tražiti, te ga naći. Bilo na kiosku, bilo u pretplati, bilo na iPadu, gdje će se sljedećih tjedana moći naći i Nacional.