Mihaela Hadrian■ Od trenutka samostojnosti hrvatske države pa do danas, u ovo rekla bih, najturbulentnije vrijeme naše novije povijesti, prati nas peh. Nešto poput uroka u koje naš narod itekako vjeruje. Ne mogu ne osvrnuti se na prethodnike trenutačne vlasti, na ljude na čelu, vođe, iliti premijere. Izuzmemo li poratne godine, konfuznost i nespretnost tranzicije, 2001. je napokon došlo do smjene vlasti od koje se moglo očekivati da će nas napokon odvesti u svijet istinske demokracije, prosperiteta, boljitka. Ali avaj, naslijeđe prošle garniture bilo je prejako implantirano u svijesti većine, a manjina je izvojevala u većoj ili manjoj mjeri svoje vlastite pobjede, po onoj najprepoznatljivijoj ”Tko je jamio, jamio je”, bez imalo empatije za nacionalne interese. Tadašnji premijer, rijetki primjer političara ideologa, bez osobnih interesa, bez ”prstiju u pekmezu”, Ghandijevskog svjetonazora, nije bio u stanju suprotstaviti se nadolazećem galopu možda dotad pritajenih, ali zato ne i manje opasnih unutarnjih neprijatelja, ratnih profitera, tajkuna, glavnih likova nacionalne pljačke bez premca. Lako je moguće da je smetnuo s uma urođene karakteristike ovoga naroda koje su postale poput folklora, ali u najboljoj namjeri, dakako. Nasljednik mu, poznat kako domaćoj tako i inozemnoj javnosti kao glava hobotnice, capo di tutti capi, zaista je bio ureknut, jer je eto već nekoliko mjeseci tamo gdje je zapravo trebao biti od prvih dana nove nam države a ne u prvoj fotelji i mahati onako bahato, autokratski dirigentskim štapićem - eh da je barem mahao čarobnim štapićem.

■ Što reći o onoj, koja se trenutačno i rukama i nogama bori za opstanak u toj, bez imalo zasluga stečenoj i mimo volje većine serviranoj fotelji. Gluha i nijema za sve, autistična osim za svoj osobni probitak i ego koji joj je potpuno pomračio sposobnost zdravog rasuđvanja. Vrijeme je za promjene, korjenite, ali koje su nam opcije u ponudi? Desnica, nacionalistički nastrojena grupacija, uglavnom nazadnjačkih pogleda na svijet, koja će nas ponovno odvesti tamo odakle smo krenuli prije 20 godina, opasna i okrenuta isključivo svojim potrebama, kojoj odgovara bezakonje, nejednakost i koja sve probleme rješava već otrcanim parolama o domoljublju, koje svakome iole zdrave pameti mirišu na nezdravi, blago rečeno, nacionalizam, a često i s otvorenim dodacima fašizma, koje i opet nazivaju jednostavno folklorom.

■ Ljevica koja je danas ni glasna, ni tiha, rekla bih ”nit’ smrdi nit’ miriše”, apsolutno bez ikakvog plana, vizije, čiji vođa zasigurno nema toliko potrebnu karizmu lidera, nema ni unutarnje snage ni prijeko potrebne potpore među pukom. Gledajući tako perspektiva je nejasna i deprimirajuća, bolji život, zdravi stav političara, dalek nam je kao sjeverni pol. Lakše je reći kakvog premijera ne želimo nego kakvog bi trebali imati, pa eto; ne treba biti ljepuškast kao Lepi Cane, ni posebnih seksualnih sklonosti da bi se mogao deklarirati kao slobodouman svjetski čovjek, ni kolekcionar, ni fan skupih torbica, ni broševa, a pogotovo ne satova jer unatoč mnogobrojnim satovima mi smo ionako već zakasnili na sve vlakove za bolje sutra.

■ Čelni čovjek vlade mora biti čovjek koji neće pogaziti svoja načela i obećanja. Prvi čovjek države mora biti pomalo sanjar, vizionar koji će svoje snove o boljem životu pretočiti u stvarnost bez imalo zadrške, a ne zabijati glavu u pijesak kad kola možda krenu nizbrdo, već čvrsto zategnuti uzde. Što to Hrvatska ima, a što je to što joj nedostaje? To su polazne točke. Ako znamo da smo bogati vodom, šumama, plinom, ta bogatstva moraju ostati u naslijeđe našoj djeci, to je naša djedovina i naš jocker. Turizam, brodogradnja, industrija, bogatstvo slavonske žitnice, samo su neke od bogomdanih blagodati kojima raspolažemo. Prvi čovjek teži tome da svaki naš građanin sudjeluje u raspodjeli toga prirodnog bogatstva svojim radom i trudom. Kao što roditelj kori nestašnu djecu, tako i prvi čovjek države treba unijeti red i mir u državu. Dijeljenje na crvene i crne, tko je veći a tko manji Hrvat, pa dokle ćemo se igrati kauboja i Indijanaca? Jedino što opravdano može unijeti razdor je: zašto ja gladujem a onaj drugi kupuje jahte, avione; zašto ja plaćam porez od svoje crkavice a oni drugi ne plaćaju. Pravedan otac, pravedan državnik zna napraviti reda u svojoj kući. Pravedan državnik i otac zna da nitko ne smije biti nedodirljiv, da nitko ne smije biti gladan, ni privilegiran, ni pravdi nedostupan, pa makar se radilo i o njemu samome.

Mihaela Hadrian