Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike

Milan Bandić

“Nacional čitam od prvoga broja. Sjećam se mnogih tema koje je otvorio i objavio ovaj tjednik, a koje su utjecale na politička i društvena kretanja u našoj zemlji. To govori o njegovoj relevantnosti na hrvatskom medijskom tržištu. I osobno sam često bio tema pisanja Nacionala. I kada se nisam slagao s pojedinim tezama ili kritikama podržavao sam njihovu kritičnost, znajući da je dobronamjerna primjedba besplatan savjet. Nacional je brend koji je već s prvih 800 brojeva osigurao značajno mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva.”

Vesna Pusić

I danas kad vidim Nacional sjetim se prve javne kampanje kojom je najavljivan početak izlaženja tog novog news magazina. Tada mladi novinari govorili su na nov način o medijskom projektu koji je odisao velikom energijom i motivacijom ekipe koja ga je pokretala. Gotovo je nevjerojatno da je od tada Nacional izišao 800 puta. Predstavljao je oči i uši hrvatske javnosti kroz mnoga olovna vremena koja smo kao društvo prošli, ali i trenutke uspjeha i napretka. I sam Nacional i njegova redakcija prošli su u tom razdoblju teške i tragične trenutke. No, projekt je uspio. Novine su se pretvorile u nezaobilaznu medijsku činjenicu i imaju značajnu ulogu u stvaranju javnog mišljenja. No u mnogim svojim tekstovima Nacional je razotkrivao činjenice koje su zvučale nevjerojatno, da bi se kasnije pokazale istinitima. U tome je bio i ispred javnosti i ispred svog vremena.

Saša Broz

“Nacional čitam doista od njegovih početaka. Pretpostavljam kao i većina, tiskana izdanja sam zamijenila on-line verzijama koje su mi dostupne uvijek i na svakom mjestu. Nacional je oduvijek bio tjednik koji je okupljao izvrsnu novinarsku ekipu. Nikad nije podlijegao trendovima ni žutilu. Za Nacional su pisali i pišu novinari koje cijenim na način koji je vrlo pristupačan kako intelektualcima, a tako i mnogo širem auditoriju. Britki, svježi i jasni, nikad ulizivački, novinari Nacionala zadali su određen standard i još uvijek ga drže. Nacional redovito brine i o promociji kulturnih zbivanja u Hrvatskoj, ali i izvan naših granica. S obzirom da znam koliko je danas teško dobiti prostor za teatar u bilo kojem mediju, drago mi je što moja struka ima svoj prostor i u Nacionalu. Nacional sa svojim sestrinskim izdanjem Extrom doista pokriva sva područja od dnevno-političke problematike, političke analitike,dobrih kolumni, tekstova koji se bave lifestylom, tekstovima posvećenim muzici, filmu, komentatorima aktualnosti... samim tim je nezaobilazan tjednik. Kao i sve tiskovine, Nacional se pozicionira i u svojoj on line verziji, pratim up dateove i često se osvježuje novim informacijama, što je za on line izdanja bitno. Ne bi možda bilo loše uz već postojeća jaka, dovesti i neko novo novinarsko ime te udahnuti neki svježiji design. No, s obzirom na činjenicu da Nacional sasvim dobro plovi i u ovim recesijskim vodama, za to se može pričekati neki sretniji trenutak.

Krešimir Dolenčić

KREŠIMIR DOLENČIĆ, redatelj“Beskrajno mi je drago što su Nacional novine koje uoči kazališnih premijera znaju napraviti tri do četiri stranice najave, a ne poput ostalih, izvješće s domjenka nakon premijere. Ti tekstovi su redovito pametni i detaljni i Nacional je, bojim se, čak jedini koji na tako kulturan i profesionalan način prati kazalište. Takav pristup je za svaku pohvalu i ja vam u ime struke zahvaljujem.”

Damir Bajs

“Nacional čitam od sredine devedesetih. Mijenjala su se vremena, mijenjao se njegov format i tematika, ali je uvijek ostao interesantan i prilagodio se promjenama. Nacional je uvijek aktualan, često prvi obradi neke teme a vrlo često daje i drukčiji pogled od ostalih na određene probleme. U Nacionalu najviše pratim politiku gdje mi se sviđa analitički pristup, no uživam i u revijalnom dijelu lista. Iako ne bih mogao reći da sam pročitao baš svih osamsto brojeva, vrlo sam redoviti čitatelj, čitao sam ga i prije ulaska u politiku, čitat ću ga i kad iz nje izađem, a kupujem ga i na godišnjem odmoru.”

Stjepan Mesić

“Tjednik Nacional čitam od njegova prvog broja, i to redovito – iz tjedna u tjedan, tako da se bez pretjerivanja može reći kako pripadam među njegove najvjernije čitatelje. Istina je, bio sam u dobrim odnosima s osnivačem i dugogodišnjim prvim čovjekom Nacionala, tragično ubijenim Ivom Pukanićem, ali to nije razlog zbog kojega sam čitao Nacional. Naprosto, uvijek sam želio, a želim i danas, biti što potpunije i iz raznih kutova gledanja informiran o svemu što se zbiva. Nacional mi, uz druge dnevne i tjedne publikacije koje redovito pratim, pruža mogućnost da tu potrebu zadovoljim. Znam da su i novinari Nacionala primorani, kako bi njihov tjednik opstao na nemilosrdnom tržištu medijskim senzacijama, raditi brzo i nastojati da prvi saznaju i prvi objave nešto, što drugi mediji još ne znaju. Jasno mi je da se u takvim uvjetima mogu potkrasti i pogreške, ali to nije nešto što bi se događalo samo Nacionalu. Bitno je da je glavni motiv djelovanja potraga za istinom i potreba da se javnost s istinom upozna. Mislim da se u tom pogledu Nacionalu nema što prigovoriti. Urednicima i novinarima Nacionala čestitam na značajnom jubileju, osamstotom broju, i želim im uspješan rad na idućih 800 brojeva.

Vladimir Faber

“Nacional sam počeo čitati vjerujem od prvog broja. Zašto? Inače sam volio puno čitati, a Nacional je tada prednjačio u nečem što se kasnije nazvalo istraživačko novinarstvo, otvarao je teme, afere koje je malo tko tada smio i mogao otvarati i u tom smislu imajući u vidu da sam svoj policijski posao doživljavao upravo na način da moramo tražiti problem, istraživati probleme i ne gurati glave kao nojevi u pijesak, mislim da je Nacional tada bio jedan od novina koje su nam pomagale i u svakodnevnom radu, preko kojih smo dolazili do nekih informacija koje su nam čak i omogućavale da uđemo u neke prethodne kaznene postupke. A s vremenom je to postalo navika tako da mislim da sam pročitao praktički 99 posto brojeva Nacionala koji su izašli u ovih 15 godina. Nacional mi je danas dobra navika. Nacional danas? Činjenica je da je sad drugo vrijeme, da postoji dosta medija, portala, tiskovina koje imaju sličnu uredničku politiku i otvaraju teme o kojima se prije nije moglo govoriti tako da Nacional sad ima puno jaču konkurenciju nego 90-ih, ali velim ostala mi je navika čitati Nacional i sa zadovoljstvom ga čitam.”

Nenad Fabijanić

Tekstove u Nacionalu, kao i u ostalim novinama, čitam povremeno, sporadično i površno, najviše onda kada me netko od kolega upozori na određenu temu iz moje struke, dakle, arhitekture, urbanizma i likovne umjetnosti. U pravilu nisam redoviti čitatelj ni jednih novina, jer su pune tema iz politike i sporta, koje su potrošene i gotovo više nikoga ne zanimaju. Volio bih čitati novine u kojima bi bilo više tema iz obrazovanja, znanosti i kulture iz Hrvatske, ali i iz svijeta. Mislim da ljudima općenito u životu treba više obrazovanja i kulture te vizija za budućnost, a to bi im mogle pružiti takve novine. Dakle, više edukativnih sadržaja. Kad bi postojale takve novine bio bih njihov vjeran čitalac.

Predrag Matvejević

Zvonko Biljecki, poduzetnikPratim redovito Nacional, a bio sam često i njegovim suradnikom. Žao mi je bilo što desetak godina u Italiji nije bilo moguće dobiti Nacional, barem ne u Rimu, dok su drugi tjednici dospijevali do rimskih kioska. Svejedno, budući da sam se stalno vraćao, imao sam prijatelje i rodbinu, koji su bili zaduženi da mi sačuvaju brojeve vašeg tjednika, tako da sam imao uvid u njegove promjene, iskušenja, teškoće. U nekim časovima mi se činilo da je Nacional pred kušnjom senzacionalizma i da ne uspijeva održati razinu koja bi mu bila primjerena. Poznavao sam i pokojnog Pukanića, sjećam se i nekoliko razgovora s njim, bilo mi je žao kad sam čuo da mu se dogodilo ono najgore. Sad sam već gotovo dvije godine povratnik sa Zapada nakon dugog razdoblja koje sam nazivao “između azila i egzila”. Nisam tražio azil, a nije me nitko ni izgnao, sam sam otišao. Bio sam, dakle, “između” jednog i drugog, ni taj položaj nije ugodan, ali vraćajući se, ja sam stjecao snage da se održim u njemu. Pisao sam više na stranim jezicima, napose francuskom, negoli na hrvatskom. Ali Nacional sam pratio, njegove uspone i povremene padove, njegovu ozbiljnost i ponekad senzacionalnost. Slijedio sam na neki način način i ljude koji su Nacional izgradili i učvrstili, recimo Jurdanu i njegovu evoluciju od “barakaša” do radikalnog kritičara tuđmanizma i nacionalizma. Drago mi je što je redakcija uvela i dva, tri pisca u tjednik, pročitam rado i Ferića i Baretića, a Vedrana Rudan me ponekad raspoloži lažnom bestidnošću i simpatičnim “bezobrazlukom”. Nedostaje nam toga. Što mi je žao da Nacional nije ostvario? Nije uspio od broja do broja ustanovit tematske blokove primjerene vremenu i zahtjevima vremena. U ponekom broju to se ponekad nađe, ali bi bilo bolje kad bi čitatelj bio uvjeren da će to naći u svakom, ili svakom drugom broju. Na koje teme mislim, na koje blokove? Različite. Evo vam nekoliko primjera. Recimo danas: 1. Prosvjedi i neposlušnost; 2. Europa i euroskepticizam; 3. Europa i Europska unija; 4. Lijevo i desno, jučer i danas; 5. Vjera i klerikalizam; 6. Islam i islamski fundamentalizam; 7. Položaj žene u našem društvu i feminizam; 8. Zločin, pamćenje, osveta; 9. Kultura i politička kultura; 10. Odnosi u regiji bivše Jugoslavije; I možda, iza tog popisa, zašto ne, Krleža danas – zašto je potisnut u stranu, često zaobiđen u školskim programima, marginaliziran u javnosti.

Velimir Visković

Nacional se proteklih šesnaest godina postojanja afirmirao prije svega po svojem sjajnom istraživačkom novinarstvu. Vrhunac je nesumnjivo imao na izmaku devedesetih kad je hrabro razotkrivao afere vezane za tadašnju vlast i kad je njegov glavni urednik doživljavao priznanja javnosti i struke, a režim mu prijetio zatvorskim sankcijama. Provokativnost i hrabrost u razobličavanju raznih društvenih malformacija zadržao je i danas, i to je zasigurno razlog zašto se Nacional uvažava u političkim i poslovnim krugovima, te u intelektualnoj javnosti kao utjecajno i ozbiljno glasilo, unatoč padu naklade koji je pogodio sve tiskane medije. Nacional mi je svih ovih godina bio blizak i stoga što je na svojim stranicama donosio tekstove literata (Zoran Ferić, Veljko Barbieri, Drago Glamuzina, Renato Baretić, Vedrana Rudan, Boris Beck, Damir Radić i dr.), a njegove novinarke Mirjana Dugandžija i Nina Ožegović često su svoje sugovornike nalazile među književnicima i kulturnjacima. U situaciji kad je ozbiljna kultura protjerana s novinskih stranica većine drugih novina, drago mi je da Nacional njeguje kulturnjački i intelektualistički profil uređivačke politike. Uostalom, zadovoljstvo mi je vidjeti nekadašnju glavnu urednicu i novinare (osobito novinarke) lista na svim važnijim kulturnim događajima u gradu, i to ne kao izvjestitelje, već kao ljubitelje umjetnosti. Iako nisam bio Nacionalov autor, i sam sam u više navrata na stranicama tog magazina gostovao kao sugovornik jer su redakciju zanimale neke stvari kojima sam se bavio, ili afere u kojima sam se hotimice ili nehotice našao. Govorio sam tako o Krleži i Krležijani, raskolima u DHK-u i osnivanju HDP-a, o sukobima u Leksikografskom zavodu oko Hrvatske književne enciklopedije, o raznim svojim polemikama pa i najnovijom s Miljenkom Jergovićem. Prema Nacionalu osjećam zahvalnost, ne zato što se Nacional stavljao na moju stranu, jer novinari i urednici tog lista to ni nisu činili, već zbog toga što mi je taj list omogućavao da probijem medijsku blokadu kad me koncern koji kontrolira većinu tiskovina u ovoj zemlji pokušavao onemogućiti da odgovorim na napade. Upravo u toj ulozi Nacionala kao glasila koje ne dopušta formiranje medijskog monopola, ulozi ozbiljnog medija u kojemu se može izreći drugačije mišljenje, prepoznajem i njegovu današnju iznimnu važnost na hrvatskoj medijskoj sceni.

Zvonko Maković

Damir Bajs, ministarNacional redovito čitam otkad se pojavio i imam utvrđeni redoslijed čitanja. Prvo pročitam političke teme u uvodnom dijelu novina, zatim kulturu – razgovore i problemske teme, a na kraju čitam kolumne, Jurdanu redovito. Smeta me povremeno žutilo, odnosno, teme koje su isključivo namijenjene samo onim čitateljima za koje se pretpostavlja da bi ih mogao privući senzacionalizam jer se valjda smatra da će se na taj način podići tiraža novina. To nije izuzetak u Nacionalu, tom opasnom virusu podliježu sve naše novine. Jedan od nedostataka je i taj što u novinama nema više uglednih autorskih imena, koja bi sama bila prepoznatljiv znak Nacionala, kao što su Jurdana, Mihovilović i Nina Ožegović. Također, premalo je komentatora i istraživačkog novinarstva. Ono što cijenim u Nacionalu je to što o nekim krucijalnim temama piše prvi. Dakle, sve godine koje smo s Nacionalom prošli obogatile su nas i nadam se da će se tako nastaviti i u budućnosti.

Dražen Siriščević

Nacional čitam redovito, od samog početka, jer mi se dopalo što su to bile profilirane novine i sa stavom. Moram priznati da se nisam uvijek sa svime složio, no nisam ga zbog toga prestao čitati, jer sam uvijek nalazio nešto što bi me privuklo. Drago mi ga je čitati jer mi otvara neke teme o kojima je uvijek dobro razmisliti. Čitam sve, ali najviše kulturu i mislim da bi tema iz kulture trebalo biti više što je predvidljivo mišljenje s obzirom na moju struku. Predlažem ne samo Nacionalu nego i ostalim novinama da malo više pišu o uspjesima ljudi u gospodarstvu, znanosti i umjetnosti, ali i svim drugim područjima života. Znam da takve teme ne prodaju novine, ali možda bi trebalo napraviti takav zaokret i okrenuti zamašnjak u drugom smjeru. Mislim da bi to i ostali čitatelji prihvatili sa zadovoljstvom.

Josip Paladino

“Uglavnom nastojim ne propustiti novi broj Nacionala, ako je ikako moguće. Nisam ni sam siguran koliko dugo ga čitam, ali u svakom slučaju jako, jako dugo. Čitam ga jer me veseli, zabavlja i informira, a često sadrži vrlo dobre informacije i ideje. Doživljavam ga kao stabilnu i trajnu vrijednost i smatram ga jasno orijentiranim k definiranim ciljevima.” Velimir Šimunić “Nacional čitam od samog početka, čitam ga redovito, čita ga i moja obitelj – svatko u svom opsegu koji mu je privlačan. Smatram da Nacional od samog početka ima niz korisnih obavijesti, jednu korektnu i prihvatljivu širinu svih prikaza iz društvenog i političkog života koja mi odgovara. Mislim da ima pravodobne informacije, na temelju njih ima i vrlo dobre prognoze, pa čak i upozorenja. Nacional mi pomaže da dobijem cjelokupnu sliku o tome što tisak misli o svim vidovima života u zemlji i pomaže mi da budem obaviještem. Također me usmjerava i da dobro procijenim koje su pozicije određenih tiskovina u odnosu na političku situaciju. Mislim da često ima i vrijedne intervjue, koje volim pročitati, a posebno mi se dopadaju oni članci koji su afirmativni. Svjestan sam da negativne informacije više privlače publiku, ali u cjelokupnom tisku ima premalo afirmativnih stvari i smatram da bi trebalo češće ukazati na to da u ovoj zemlji ima puno toga dobrog i korisnog. Međutim, Nacional vrlo često dobro lovi ravnotežu između jednog i drugog, iako nigdje ne bi škodilo malo više pozitive i optimizma. Mislim da Nacional ima vrlo mudre i intelektualne novinare, čije tekstove redovito čitam, iako oni znaju ponekad biti previše destruktivni, ali to možda tako mora biti. Godinama sam jako zadovoljan Nacionalovom dugogodišnjom urednicom Sinom Karli te svim Nacionalovim novinarima. Najviše me osvojila Nacionalova inicijativa za pomoć mladima u edukaciji Top stipendija za Top studente, a strahovito pogodila nesreća koja se Ivi Pukaniću, osnivaču vašeg lista dogodila.”

Zvonko Biljecki

JOSIP PALADINO, neurokirurg“Nacional mi je najdraži tjednik, kao i članovima moje šire obitelji te kolegam u tvrtki. Čitam ga od samog početka izlaženja, jer sve što je Nacional objavio - ili je tako bilo, ili će tako biti! Objektivan je i vjerodostojan tjednik, kakvih u Hrvatskoj gotovo da i nema. Informacije u njemu su prije svega točne i vjerodostojne, zatim aktualne, a opet ne previše pretenciozne. To pogotovo vrijedi za informacije iz političkog i gospodarskog svijeta, koje su mi i najbitnije. Doživljavam ga kao avangardni tjednik koji značajno utječe na formiranje javnog mnijenja te kao lidera u istraživačkom novinarstvu. Smjer u kojem ide je dobar i perspektivan, a u budućnosti bih volio pročitati u njemu pokoji znanstveno- popularni članak iz područja medicine i tehnologije.”

Mario Ančić

Nacional intenzivnije čitam od svoje 18. godine. Kupovao bih ga uvijek kada sam išao na duga putovanja a volim ga čitati zato što uvijek ima najaktualnije teme iz raznih područja, kako politike, tako i sporta i kulture. To je magazin koji ima širok dijapazon tema koje su meni interesantne. Iako sam imao 18 godina kada sam ga počeo čitati, nije mi bio ”pretežak” jer mi je bilo bitno saznam sve što se događa na raznim područjima. Dok sam bio mlađi više sam pratio teme iz druge polovice novina kao što su sport i kultura a s vremenom su me počele zanimati teme iz politike i ekonomije. Što sam stariji tako su mi teme iz politike i ekonomije postale sve važnije, o njima sve više znam. Danas nemam poseban ritual pri čitanju Nacionala, počinjem s čitanjem one teme koja mi se čini najzanimljivijom, bez obzira na područje. Tijekom svih ovih godina pokazalo se da su se brojne teme o kojima je Nacional pisao bile istinite. Osim toga, drag mi je način na koji se piše u Nacionalu jer, primjerice, intervjui koje objavljuje Nacional nisu tipizirani, već se primjećuje želja da se sugovornici drugačije prikazuju.

Nikica Gabrić

“Nacional čitam od prvog broja, a najradije kolumne Srećka Jurdane i tekstove Maroja Mihovilovića. Osim što sam dugogodišnji prijatelj sa Sinom Karli kao što sam bio i s pokojnim Ivom Pukanićem, Nacional iznimno cijenim jer je uvijek bio hrabar, aktualan i otvara najteže teme. K tome Nacional je puno pomogao u promoviranju medicine općenito pa tako i moje struke i klinike Svjetlost. Sviđa mi se i što je uvijek bio inovativan i pokretao hvalevrijedne projekte kao što su Top stipendije za top studente.”