Hrvatski policajac ispred broda "Boka Star"Brod “Boka Star” koji je 22. listopada zarobljen u riječkoj luci, postat će, po svemu sudeći, krunski dokaz da u Jugoslaviji, i nakon Slobodana Miloševića, postoje potajni ali moćni saveznici Iraka, da irački režim Saddama Husseina opskrbljuju oružjem i da krše embargo Ujedinjenih naroda koji je protiv te zemlje službeno proglašen u kolovozu 1990. godine.

Hrvatski obavještajci javili su Amerikancima da se u crnogorskoj vojnoj luci Trašte 4 dana ukrcavao teret u civilni brod, SAD je za praćenje angažirao ratni brod 'Nassau' i satelit, no zbog lošeg vremena praćenje do riječke luke preuzeli su hrvatski agenti koji su koristili bespilotne letjelice Prema Nacionalovim izvorima u hrvatskim vojno-policijskim krugovima, crnogorski brod “Boka Star” prevozio je nekoliko specifičnih vrsta vojnog tereta koji, sam po sebi, dokazuje jugoslavenski šverc oružja za iračko tržište: eksplozivno punjenje za višecjevne bacače raketa “Orkan”, kemijsku komponentu nitrit-acid koja se, pomiješana s kerozinom, koristi za ispaljivanje raketa SCUD, pričuvne dijelove za topove i barutna punjenja za topovske granate. Kako tvrde isti izvori, posada broda “Boka Star” planirala je sa svojim ilegalnim teretom uploviti u slovensku luku Koper gdje bi sadržaj svojih kontejnera prekrcala na drugi, veći brod koji plovi prema Rotterdamu. U nizozemskoj luci obavio bi se još jedan prekrcaj, pa bi tek treći kontejnerski brod vojni materijal konačno odvezao na Bliski istok i završno iračko odredište.

Drugim riječima, crnogorski brod “Boka Star” samo je karika u dobro organiziranom, uhodanom lancu krijumčarenja oružja između Jugoslavije i Iraka koji, s razlogom se pretpostavlja, ima dugu tradiciju. Lanac je prekinut na gatu riječke Žabice, gdje se “Boka Star” našao, tobože zbog sasvim bezazlenog transportnog aranžmana. Prema službenim dokumentima i potpisanim ugovorima, u hrvatske vode doteglio je ruinirani “Vis”, brod bivše Jugoslavenske ratne mornarice što ga je crnogorska vlada prije nekoliko mjeseci prodala hrvatskom državljaninu i pulskom poduzetniku Arsenu Brajkoviću. Na “Visu” je Brajković služio vojsku, pa ga je, kako reče novinarima, zbog sentimentalnih razloga namjeravao preurediti u ploveći restoran. Brod “Boka Star” i njegovu posadu Brajković je angažirao, navodno, pukim slučajem, izabravši ga kao najjeftinijeg između nekoliko crnogorskih plovila koja su konkurirala za teglenje “Visa” do hrvatske obale i remontnog brodogradilišta Kraljevica.

Pokazalo se da je taj aranžman trebao poslužiti isključivo kao paravan za zavaravanje lučke i carinske kontrole u Hrvatskoj i kasnije u Sloveniji. Premda su ga nadležne hrvatske institucije pratile od trenutka polaska iz crnogorske luke Trašte u Bokokotorskom zaljevu, njegovom prisilnom sidrenju na gatu Žabica pomogao je i sretan slučaj. Posada “Boka Stara” nije namjeravala pristati uz riječku obalu. Pošto je “Vis” ostavljen u Kraljevici, crnogorski je brod trebalo krenuti u smjeru Kopra. Ali je jako nevrijeme na pučini prisililo “Boku Star” da se skloni u riječku luku gdje su ga, gotovo u zasjedi, dočekali operativci vojnih i civilnih tajnih službi, kriminalisti i carinski službenici. Uslijedio je pretres 14 brodskih kontejnera. Tijekom prva dva dana, u tri pregledana kontejnera, točno prema očekivanjima, nađen je vrlo prepoznatljiv materijal srpske vojne industrije koji je već godinama bio namijenjen specifično Iraku.

Rakete “Orkan” konstruirane su kao ekskluzivni jugoslavensko-irački proizvod još u doba komunističke Jugoslavije, davno prije međunarodnih sankcija protiv zemlje čiji je režim rezolucijom UN-a faktički proglašen terorističkim. Irak je financirao projekt, dok je tadašnja JNA u njega uložila intelektualnu i pogonsku logistiku. Bojeve glave konstruirale su se u sarajevskom UNIS-u, dok se raketno punjenje proizvodilo u nekoliko tvronica na teritoriju Srbije. U kemijsko-industrijskom kompleksu “Prva Iskra”, u mjestu Barić, dvadesetak kilometara od Beograda, i danas se, osim bojnih plinova, izrađuje posebna vrsta supstanci koje čine osnovu pogonskog punjenja ruskih raketa SCUD. I “Orkane” i SCUD-ove Irak još uvijek masovno koristi u svojim ratnim operacijama.

Iračko-jugoslavenska suradnja nastavljena je i nakon sloma SFRJ. U listopadu 1999. srbijanski mediji posvetili su značajan prostor susretu Slobodana Miloševića, tada još jugoslavenskog predsjednika, s iračkim ambasadorom u Beogradu. U vijestima koje su zabilježile sastanak, rečeno je da je Milošević pohvalio kontinuirano prijateljstvo dvaju zemalja, a da je irački veleposlanik izrazio iskrenu sućut zbog NATO-ove zračne akcije na SR Jugoslaviju. U zemlji čija se znatni dio političke reprezentacije i danas solidarizira sa svakom vrstom antieuropskih i antiameričkih pokreta, švercerski kanali s Irakom nisu iznenađujuće otkriće.

Ni brod “Boka Star” nije nepoznat međunarodnim i domaćim institucijama koje su uključene u terenske misije zapadnoeuropskih zemalja protuterorističke koalicije. Prije nego što je postao privatno vlasništvo izvjesnog Marka Balića iz crnogorskog mjesta Zagorič, “Boka Star” bio je uključen u flotu Jugoslavenske ratne mornarice. Umjesto standardnog imena, brod je na boku imao istaknutu oznaku PO 92. Izgrađen je u Hrvatskoj, kao pomoćni brod za opskrbu baza JNA na otocima; dugačak je 58 metara, a može razviti brzinu od 16 čvorova. Nakon raspada SFRJ došao je u posjed Vojske Jugoslavije koja ga je 1995., zajedno s 11 sličnih brodova – nazvanih tipom “ugor” – ustupila crnogorskoj vladi. Konačno je prodan Marku Baliću, prenamijenjen u trgovački brod i nazvan “Boka Star”, što u engleskom jeziku znači “Zvijezda Boke”. Bratski PO 93, istoga porijekla i slične sudbine, danas također nosi englesko ime, “Hope” (nada).

Kao Balićevo privatno vlasništvo, brod “Boka Star” plovio je izvjesno vrijeme pod zastavom južnopacifičke državice Tonga. Po svemu sudeći, izbor registra nije bio slučajan i ukazuje zapravo na bliske jugoslavensko-grčke veze. Do siječnja 2000. državni brodski registar Tonga imao je ured u grčkom gradu Pireju. Likvidiran je pod zahtjevom međunarodnih brodarskih udruga, kada je znatan dio plovila s toga registra dospio na “crnu listu”, jer su na tim brodovima krijumčarili ljude, drogu i oružje. Nakon toga Balić je svoj brod stavio pod zastavu Hondurasa. Crnogorske novine prvi su put osumnjičile Balića za ilegalnu trgovinu oružjem 1999. Već tada se tvrdilo da koristi stare ortačke veze u krugovima bivše JNA s kojima je godinama surađivao baveći se otkupom vojnog otpada. Iste godine primijećeno je također da je Balićev “Boka Star” jedan od rijetkih brodova koje Vojska Jugoslavije ne zadržava u crnogorskim lukama, na kojem ne obavlja pretres i ne sumnjiči ga za veze s albanskim gerilcima na Kosovu i njihovim bazama u Albaniji. I tada je “Boka Star”, prema službenim papirima, najčešće plovio prema Kopru, dovozeći iz Slovenije tobože kaustičnu sodu za Aluminijski kombinat u Nikšiću. Stvarna svrha tih putovanja, kako se opravdano sumnjalo, ipak je bila drukčija: “Boka Star” u svojim je kontejnerima švercao jugoslavensku opremu, namijenjenu za remont libijskih ratnih brodova, i tada kao fragment većeg transportnog lanca. Materijal za Libiju ukrcavao se u Tivtu ili Baru, doplovio bi do Kopra, a tu bi ga “Boka Star” prepuštao izdržljivijem plovilu koje može savladati duge linije.

Ovoga puta “Boka Star” izazvao je pozornost hrvatskih izviđača koji s jedne od kota na hrvatsko-crnogorskoj granici svakodnevno opserviraju Bokokotorski zaljev. Početkom listopada primijećeno je da je civilni brod nekoliko dana bio usidren u luci Trašte, inače rezerviranoj isključivo za brodove Vojske Jugoslavije, i da ukrcavanje u njegove kontejnere četiri puna dana obavljaju uniformirane osobe. Tijekom isplovljavanja iz vojne luke, “Boka Star” kretao se izvjesno vrijeme u pratnji vojnog patrolnog čamca koji je, očito, skrbio za njegovu sigurnost sve do dolaska u luku Bar, gdje je isti brod trebao preuzeti ulogu bezopasnog tegljača “Visa”. Kako hrvatski izviđači usko surađuju s američkom vojno-obrambenom agencijom DIA, izvješće o nesvakidašnjoj turi jednog trgovačkog broda u jugoslavenskim vodama stiglo je do američkih obavještajnih partnera. I tako je smišljena operacija lova na “Boku Star” koja se, prema planovima, trebala finalizirati njegovim presretanjem u hrvatskim teritorijalnim vodama. Praćenje je otpočelo u najvećoj tajnosti, a prvi put se dogodilo da se iz tako značajne obavještajne akcije isključi većina operativaca hrvatskih tajnih službi i da u njoj sudjeluje ograničen broj osoba specijaliziranih za suradnju s američkim partnerima. Sastanci s američkim obavještajcima zbivali su se u kasnim večernjim satima, u nazočnosti najviše troje ljudi. Za praćenje aktivnosti jugoslavenske ratne mornarice i broda “Boka Star” američka obavještajna agencija angažirala je ratni brod “Nassau”, stacioniran u međunarodnim vodama ispred ulaza u Jadran. Da su atmosferske prilike bile povoljnije, bio bi, kako je planirano, angažiran američki satelit za praćenje broda. Ovako, pak, alarmirana je 350. vojnoobavještajna bojna Hrvatske vojske koja je od Brača do Kraljevice slijedila brod bespilotnim letjelicama.

Više je razloga da su Amerikanci zbog naoko minornog broda angažirali tako moćne tehnološke i ljudske potencijale. Prije svega njihovi obavještajci već odavno raspolažu saznanjima da su crnogorske luke, osobito Bar, glavni punktovi za ilegalnu distribuciju vojne opreme i naoružanja. Kao tajna skladišta za oružje namijenjeno švercerskim tržištima podignuti su zidani objekti smještenih iza lučkih gatova. Do spomenutih objekata dolazi se kroz tunel ispod brda Volujica.

U barsku se luku dopremaju šleperima uglavnom automatske i poluautomatske puške, puškomitraljezi, streljivo, barut, vojni avionski motori i komponente za proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava. Tisuće tona oružja vojne opreme i pričuvnih dijelova, uglavnom preko Gata 1 u Luci Bar, odlaze velikim kupcima, nerijetko pakirani u kontejnere broda “Boka star”.

Drugi je razlog američke koncentriranosti na crnogorsku obalu jednako stara sumnja da je “Jugoimport – SDPR”, jedna od najvećih srbijanskih tvrtki, središnji organizator švercerskog lanca u koji su uključene i državno-vojne strukture sadašnje Jugoslavije. Riječ je o javnom, državnom poduzeću koje se bavi raznorodnim djelatnostima, od proizvodnje hrane i znanstveno-istraživačkog rada, do poslova razminiravanja i proizvodnje oružja. Osnovano je još četrdesetih godina, kao trgovačko poduzeće SFRJ preko kojeg je JNA prodavala oružje u zemljama Bliskog istoka i trećeg svijeta. Danas Upravnim odborom “Jugoimporta” predsjedava Dušan Mihajlović, srpski ministar unutarnjih poslova, a funkciju direktora obavlja general Jovan Čeković. I jugoslavenskoj javnosti dobro je poznato da je “Jugoimport”, u sveopćem siromaštvu, jedna od bogatijih tvrtki aktualne Jugoslavije. Dakle, nitko ne dvoji da glavne izvozne prihode ostvaruje tamo gdje su oni kapitalni: izvozom oružja u Irak koji, kažnjen međunarodnim sankcijama, ne pita za cijenu.

U kontekstu rata koji se u SAD-u priprema protiv Iraka i sve homogenije antiterorističke koalicije, sva ta otkrića izuzetno su značajna i za samu Hrvatsku. Ne samo zato što se švercerske države nalaze u njezinom najbližem susjedstvu, već zato što je mala zemlja u prilici da svjetskim silama pokaže da i njezini suradnički kapaciteti nisu beznačajni.

Razvoj raketnog sustava M 87 Orkan kalibra 262 milimetara i dometa raketa 50 kilometara započeli su u drugoj polovici 1980. u Vojno-tehničkom institutu u Beogradu jugoslavenski i irački vojni stručnjaci. Ispitivanja prototipova obavljena su do kraja 1985., a dvije godine poslije Orkan je uveden u operativnu upotrebu JNA.
Završna ispitivanja trajala su oko šest mjeseci, uključujući i testove u iračkim pustinjama, u kolovozu 1987. godine. Tijekom tih ispitivanja lansirano je oko 500 raketa (od toga dvije trećine u ekstremnim uvjetima pri temperaturama od -30 do +54 °C), a na interna ispitivanja razvojnog tima utrošeno je još oko 500 projektila.
Lansirno vozilo, vozilo za prijevoz i pretovar raketa, te zapovjedno vozilo bitnice prešli su 20-30 tisuća km u različitim uvjetima. Sustav M87 Orkan dometa 50 kilometara sastoji se od lansera raketa, samohodnog vozila, rakete 262 mm, M87 Orkana, sustava za upravljanje vatrom i vozila za prijevoz i pretovar raketa .
Raketni sustav isporučen je Iraku tijekom 1989. i 1990. Nekoliko stotina raketa napunjenih kemijskim bojevim glavama otišlo je za Irak neposredno prije Zaljevskog rata. Iračani ga vode pod imenom Ababil-50 i pokušavaju u suradnji s jugoslavenskom vojnom industrijom proizvesti Ababil-100 dometa 150 kilometara.

Raketa Scud proizvedena je sredinom 60-ih u sovjetskim tvornicama. Zamisao je bila da raketa nosi nuklearnu ili konvencionalnu bojevu glavu i gađa ciljeve na daljini do 300 kilometara. Bojeva glava rakete mogla je sadržavati biološke i kemijske agense, što je osobito opasno ako se raketa ispali na gradove i veća mjesta.
Prvi put Scud je upotrijebljen u izraelsko-arapskom ratu 1973., a zatim osamdesetih u ratu Irana i Iraka. Nakon toga, Irak je upotrijebio Scudove za napad na Izrael tijekom Zaljevskog rata 1990. Irački režim Saddama Husseina modificirao je ruski Scud i povećao mu domet smanjujući težinu bojeve glave i povećavajući tankove za gorivo. Dok je ruska verzija Scuda kontinuirano trošila gorivo tijekom leta, Iračani su modificirali raketu tako da gorivo izgori već u ranoj fazi leta. Tako napravljen Scud bio je vrlo nestabilan i često se raspadao u atmosferi. Međutim, s druge strane, zbog njegove nestabilne putanje bilo ga je teško presretati i rušiti drugim raketama.
Iračani imaju četiri različite verzije ove rakete: izvorni Scud A (180 km domet), Scud-B s upola lakšom bojevom glavom, izgaranjem goriva u ranoj fazi leta i većim dometom, Scud-C ili Al Hussein dometa 650 km, bojeve glave teške 250 kilograma i povećanih spremnika za gorivo u odnosu na izvornu raketu za 15 posto te Scud-D ili Al Abbas dometa 800 km, 125 kilograma teške bojeve glave i sa 30 posto većim kapacitetom goriva. Al Abbas može biti ispaljen samo iz stacionarnih položaja, a ostali tipovi i s mobilnih pozicija.